Darija Majdak Dolanski dovodi u pitanje smisao i estetiku suvremenih komunikacija, a ujedno i reagira na stanje koje nam se nameće
Eugen Borkovsky
Darija Dolanski Majdak: SIVE PARTITURE
Princip determiniranosti je pokazao da se ne može sa sigurnošću precizno odrediti uzroke, položaj i vrijeme događa(n)ja u osjetilnom i materijalnom svijetu. Možemo tek predvidjeti moguće tendencije događanja. U suprotnosti s mehanicističkim pogledom na svijet, svijet se pokazao kao organska, ekološka i, nadasve, interaktivna cjelovita pojava. Mijena, ritam i tijek su srodni pojmovi iako ne moraju biti uvjetovani jedni drugim. Mijena kao dio tijeka u vremenu i prostoru ne znači nužno i kretanje. Pitanje sudjelovanja u mijeni izaziva više odgovora. Neko sudjelovanje hoćemo, neko ne. Ponekad želimo inicirati mijenu, a ponekad nam mijena predstavlja opterećenje. Darija Dolanski Majdak, ritmizirano nižući tonove, pretvara mijenu u vizualni događaj.
Autorica ovu prezentaciju dijeli na dvije grupacije. Tu su radovi uljem na platnu kojima daje naslov „My Gray Skyline“ te grupa radova izvedena akrilom, nešto većeg formata a koje naziva „Duboko crno”. Ona tumači da su radovi ove druge grupe „…po senzibilitetu dublje, tajanstvenije, baršunaste, s finijim gradacijama tonova…”. I da “…nisu mračne samim time što su crne – već nose pozitivne vibracije…”. Teško je striktno odrediti da li su naslovi nastali u premisi ili su nastalim nizovima kasnije pridodani naslovi. Svakako, ona nudi serije slikarskih radova koji pripadaju sličnom promišljanju. Svi radovi imaju šest puta šest kvadratnih polja ispunjenih nebojama – rasponom tonova od crne, preko lepeze sivih, do bijele. Umjetnicu ponekad zadovoljava nizanje likovnih zapisa bez naglašenog ritma unutar pojedinog formata. Gdjekad sklapa kompoziciju kao izrazito ritmičnu. Tek katkada dodaje novi element: kapljicu tekućine kao svojevrsni otklon, mogući bijeg od strogoće doživljaja/motiva.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja
petak / venerdi, 3. III. 2023. u 19.00 h
Darija Dolanski Majdak
SIVE PARTITURE
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: petak / venerdi, 3. III. 2023. u 19.00 h
Iako ovi radovi nude ideju kretanja, promjene, čini se da je mijena doživljena kao monotoni čin. Situaciju pred nama možemo doživjeti kao dnevničke zapise. Kao distancirano bilježenje ponavljajućih doživljaja komutacija. Umjetnica računa na naše vizualno iskustvo. Promatrač shvaća ponudu kao vizualizaciju interaktivnih sustava pro/mjene. Raznoliki rasporedi sjenovitih kvadrata jedni druge preoblikuju. Oni i proizlaze jedan iz drugoga. Percepcija biva uvjetovana i jednima i drugima. Kad ne bi bilo ovih promjena, ne bi unutar pogleda bilo izazova, asocijacija na mijenu, stalnog tijeka svega u nama i oko nas. Od, na prvi pogled, apstraktne kompozicije uskoro se pred nama ukazuju situacije koje prepoznajemo kao autoričin neverbalni osobni doživljaj pozicije u okruženju. Tako umjetnica aktivira promatrača. Ona mu ne daje prepoznatljivu situaciju, već mu nudi svoju interpretaciju (trenutaka) tijeka.
Doživljaj ujednačenog kretanja, sa ili bez uvedenih iznenadnih elemenata, svojom monotonošću inicira opuštanje tijela i buđenje misli. Ovi radovi nakon približnog iščitavanja vraćaju nas sebi samima. Vraćaju nas u trenutke osobnih promišljanja. Stečena navika praćenja tijeka zgusnuta je unutar trenut(a)ka. Oko bilježi ponudu apstraktnih oblika koji aktiviraju doživljaj okruženja koje nas u isto vrijeme prima i ostavlja. Na djelu je propitivanje mijene korištenjem apstraktnih, geometričnih formi. Poput nekadašnjih TV ekrana, koji bi, u pauzama čekanja programa, nudili – emitirali niz pravilnih, okomitih traka sivog spektra.
Slikarskom tehnologijom umjetnica varira, mutira ritmove sivog svijeta kojeg nam svjedoči. Autorica je svjesna da nas poodmaklo postmodernističko vrijeme odvodi u djelokrug igre i sumnje. Osamljenost koju naziremo oslabljena je kroz niz, zbirku. Darija nudi prikaze dojmova koji nizanjem postaju ne-sami. Svako likovno oblikovanje čin je igre i za umjetnika i za promatrača. Ponekad igra može biti naporna za kreatora, ali i za promatrača. U ovom slučaju, dojam sjete, čežnje, izazvan memorijom dodirna je točka umjetnice i promatrača.
Pixel je prevladao vizualizacijom sadašnjice. Darija Majdak Dolanski dovodi u pitanje smisao i estetiku suvremenih komunikacija, a ujedno i reagira na stanje koje nam se nameće. Svjedoci smo diskriminacija: od pušača do vjerskih i/ili nacionalnih grupacija. Orwell je iz današnje perspektive realist. Kontrola od strane nekoga tko tvrdi da se brine za nas prešutno se prihvaća. Taj netko se ne brine npr. o našem kraćem radnom vremenu, a osobni dohodak nam služi samo da platimo komunalije i troškove puta do robovskog radnog mjesta. Izgleda da većina mirno pristaje na to. Duh promjena, revolucije, u pravom je smislu riječi ugašen jer su i mediji pod kontrolom vlasnika, koji je, onaj isti Netko koji se lažno brine o nama. Mediji nam izmišljaju neprijatelje i rjeđe, prijatelje. Veseli da suvremena kreativnost preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi kreirati. Sredstva i načini prepušteni su na volju tvorcu koji više nije Bog, već je jedan od nas. Relativizacija okoline postaje modus percepcije. Uz edukaciju i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenom. Postajemo neposlušni istraživači, kreatori. Prostor galerije služi kao prostor za suočavanje.
Ruska avangarda koristi antifuturistički slogan: „Budućnost je iza nas“ (Larionov-Gončarova) kako bi karikirala koncept napretka i ideologiju novog pod svaku cijenu. Ta pozicija određuje umjetnike, npr. Bulgakova i Zamjatina čija umjetnost vidi dalje, čak do današnjice. Jevgenij Zamjatin još 1920. godine piše roman pod naslovom „Mi“, u kojem ironizira kontrolirano društvo. Danas uviđamo, ali presporo, da se ništa nije promijenilo, još se i pogoršalo. Možemo se prisjetiti i vidovitog filma „Metropolis“ Fritza Langa, iz davne 1927. godine. Danas, u kapitalističkom uređenju, nasilnom i precijenjenom kao najidealnijem, prepoznajemo se kao bezlični pijuni nametnute produktivnosti i konzumerizma.
Umjetnica tonovima sivila asocira ujednačavanja područja sloboda. Sklopovi kvadrata mogu biti sinonimi nakupina sudbina. Poput zrcala nas samih, konvencijama određenih, naredbama odanih, otuđenih pojedinaca. Kao što smo zagadili prirodu, tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Autorica se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača koji se mora odlučiti što doživljava koračajući mimo radova. Percipira li predmet ili događaj? Jer, ovi kvadrati, sinonimi ujednačenosti, još samo, ali ipak: mijenjaju tonalitete dok mi nemamo hrabrosti otvoreno protestirati. Postavlja se pitanje: kamo otići, odseliti, kad je cijela zemaljska kugla premrežena profitom, interesima, eksploatacijom, uredbama, naredbama, granicama koje se, nažalost, sve više zatvaraju. Tako nam ove nakupine sivila preostaju kao ostatak misli o slobodi.
Na svim radovima prisutan je energetski naboj, zabilježen ritam ustavljan u trenutke doživljaja. Autorica ruši tradiciju pristupa motivu, propituje kvalitativnost materijala i pristupa oblikovanju. Kvadrati, jedine prisutne forme, uvjetovane su umjetničinom imaginacijom, a odsjaj traže u našoj spoznaji. Umjetnica uvodi kap vode kao simbol prvenstva našeg preživljavanja. To može biti i suza koja evocira neka vremena sigurnosti koja je podivljalo profiterstvo oduzelo većini stanovnika Plavog planeta.
Darija vjerojatno nije ovako radikalno promišljala gradeći ove radove. Ciklus joj se događa iz pozicije osobnog stanja u vremenu i lokaciji. Trenuci, situacije, dojmovi, impresije nižu se pred nama. Ostavimo oku na volju i percepciji da uzme onoliko koliko može. Na upitu je recepcija i postav, pojedini rad u odnosu na niz radova. Nižući radove koji su nastali kao serija postav postaje instalacija, jedan rad. Matrica zapravo više nije bitna. Mutacija postaje original. Provokacija suradnje s nebojama i kvadratičnim formama, atribuira ponudu: poezija potrošenog svijeta ponuđena je za meditaciju. Umjesto lotosa ponuđene su siluete kvadratnih formi.
Darija Dolanski Majdak rođena je 10. III. 1965. godine u Zagrebu. Školu primijenjenih umjetnosti, odjel grafike, završila je 1983. godine u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti, nastavnički odjel, u Zagrebu, završava 1991. godine i stiče zvanje mag. art. profesor likovne kulture i likovnih umjetnosti. Izlagala je na tridesetak samostalnih i preko šezdeset kolektivnih izložbi u domovini i inozemstvu. Nagrađivana nekoliko puta. Ima status Samostalne umjetnice /u mirovini, HZSU Zagreb/. Članica je HDLU-a Zagreb.
