Uz pjesništvo Pere Pavlovića i izlazak stihozbirke Križ, tvoj štit, (likovno obogaćenje – Stipe Zoraja), DHK Herceg Bosne, Mostar, 2019.
Božica Zoko
Četverolist je dobar – osobito kad daje misliti svetom Patriku i svim ocima sa crkvenih sabora – od nikejskog preko tridentskog do posadašnjenja. E! Dobroti je dosta i tri i dva liska i jedan jedini. Medjutim – ni za pjesnike ni za zemlju – nije dosta!– makar ona peta lat bila otkinuta i makar joj sam Viktor Vida šanuo – miruj – latice! Laća je uvijek više. Po čemu se Bog ravnao? Po svojih pet prsta – po čemu bi!? Istina ima i onih četverolatičnih – ali su sićani i bezglasni i bezmirisni – samo im boja čezne za vječno oblačnim nebom – da sunce nikad ne prosine ni sve ono raskošno cvijeće i veće cvijeće – ne cvate i ne cviće. Da ne sviće. Jest – govorilo se o četverolistu – a mi o latima i laticama. Lišće nije dosta – prokleta smokva vam to u svaka doba može posvjedočiti. Još i danas lista. Bujno lista. Istina – mi još nismo imali Isusov peh da baš na takvu naiđemo. A gdje je cvijeća – bit će i ploda. Cvijet je obećanje – tako često ispunjeno obećanje – a mi ni – fala! Ni vala. Kome?! Ono što rekoše Židovi za svoje logore – tko je htio znati – znao je! To važi i za adresu. To jest adresata. Što Bog ima od naše fale i vale – nemojmo nikad zaboraviti da su naše vrijeme dočekali i govori u koje nije ušlo – F, taj zubno-usneni suglasnik. Zašto bismo ih pustili da odu u neku od jama vječnaje pamjati…? Kaže se – različiti smo! I to je istina. Bar dosad bila – ali jesmo li svi kano različak – nezadovoljni svojim položajem u svemiru ili – na livadi – ili – na primjer – u bašči? Jesmo li svi takvi različiti nezadovoljnici? I htjeli bismo više – po mogućnosti – neizmjerno više? Zamislite žitno polje s pokojim makom – s pokojim kokotićem. Mak žarko crven s crnim okom u sredini – žarko crnim okom ili kokotić – na prenježnim viticama – nit’ puže nit’ se uzdiže – i cvate isto žarko – ali žarko ljubičasto. Bože hvala ti za njih – makar te nejestivce posijao i čovjek neprijatelj iz Isusove prispodobe – iako bi točniji prijevod bio – spodobe – jer se jedno drugom – spodobi – danas bismo rekli nalikuje ili sliči. Kao što je umjetno stvorena razlika između povijesti i pripovijesti. Nekoć je sve bila – povijest – ono što povijedaš ili vijedaš ili znaš. Ista je stvar i sa prikazom i ukazom. Kazivao si – nisi prikazivao. Ovaj predmetak pri-… a to valjda još svi (o)sjećamo – znači biti blizu – ali ne U samoj stvari. Predmetak do-… pak ima u sebi i daljinu i blizinu – i jedninu i množinu. Taj nas predmetak pak stavlja u bolji položaj. Točnije – položaje – jer nam omogućuje vlast nad sobom – i ostanak i izlazak – časovitost i dugočasnost – i hip i pir. Kad povijedaš – u vedama si – pokrećeš sva znanja. A kad si pri – možeš biti i zalijepljen kao priljepak ili ovisiti o čemu kano privjesak – ali više nisi u samoj vijesti ni u povijesti. Niti vladaš njom – osim na način priušnika ili doušnika ili uholaže ili bilo kojeg drugog nametnika ili napasnika. Stoga se mi odlučujemo za povijest i spodobu. I pripovijesti i prispodobe mogu biti i korisne i ugodne – ali bliža je koža od haljine. Možda odijelo čini čovjeka – ali po onoj Nikole Bonifačića Rožina koji je dao glagoljicom upisati na svoj grb – delo nas dela. Što to točno znači? Kad se čovjek ili žena prvi put zagledao u polje lana s prenježnim cvjetićima – plavobijelim do ljubičastog – do toga da otka laneno platno – izveze ga ili oslika i skroji – sašije košulju lanenu i djene je na se – o to je velik put. I delanja i diljanja i djelanja. Uključujući i nedjelje – naše svete nediljke i nediljice. I na njem se doista može postati čovjekom. Nizom činova sudjelovati u drami života – da! Zašto bismo više štovali – na primjer – nekog maršala i njegove marseljeze od naših bojnika i časnika – vojvoda i ratnika – zapovjednika i ustanika? Da smo Francuzi – sve u redu – ali mi imamo logiku i logos svog jezika! Tu je pogriješio mađarski mislilac Bela Hamvas rekavši da se najbitnije – najosnovnije – najtemeljitije stvari ili misli mogu izreći tek na kojem od izumrlih jezika. Za našu uljudbu – i za svoje znanje on je krenuo od sanskrta da bi stvar zaključio s latinskim – ali u našoj povijesti – u njenom korijenu – jesu – Vede! Da – Bela je odrastao s jezikom mongolskih stepa – s uraloaltajskim jezikom u sebi i oko sebe – a ontološki ili ontogenetski – što je po Sloterdijku jedno te isto – nije bio pripadnik uraloaltajskih naroda – ili plemena. To će reći da ni filogenetski nije bio spreman za jezik kojim će dospjeti u svijet. Opet po Sloterdijku. A mi – bili ili ne bili Slaveni ili kako tumači Josip Bratulić – Sloveni – u ovom smo jeziku našli stazu između. Isto do kolijevke Indoeuropljana – zapravo tko traži naći će – ali i tko ne traži – već je na njoj. U tom rodoslovnom stablu – grana. Studenti kroatistike su nekoć na ispitu iz povijesti jezika dobivali riječ na sanskrtu ili korijen iz koga bi morali izvesti hrvatsku riječ. Ima li uzbudljivijeg putovanja? Ima li veće avanture? Ili AVANTIRE – što bi rekao Ljubo Wiesner Livadić. Hamvas je tako svoju scientiu sacru – temeljio na pojmovima iz sanskrtskih svetih spisa – iz iranskih – starogrčkog i latinskog – uz jednu jedinu riječ iz engleskog preuzetu od Shakespearea. Ripness is all! To jest jedna od mogućih krivulja ili duhovnih pravaca kojima se moglo putovati. Na spomenutom ispitu si lijepo mogao u nekoliko riječi vidjeti da smo mi davno otkrili bili put svile – ili bar onaj njegov dio što prolazi kroz takozvanu kolijevku opet takozvane judeokršćanske civilizacije. Vrijedi li ikome danas napominjati da je glagoljica i ono što je sačuvano – na tim našim oltarnim pregradama – plutejima, nadvratcima, pragovima… u tim našim brevijarima i inkunabulama moralo biti osnova svakog studija teologije a ne samo književnosti shvaćene – po dosta sumnjivim kriterijima – umjetnošću riječi. Ne umješnošću – nego umjetnošću – to je moguće nekad jedno te isto – ali to je nažalost u dvadesetom stoljeću metastaziralo u niz metajezika koji se više ne znaju prepoznati jedan u drugom. Igra pokvarenog – i telefona i brzoglasa – jer se doista sve čini da se sve čini – brzo – beskonačno posredovanje i to u dobi kad je Sedlmayer smatra – u umjetnostima – izgubljeno središte. Središte možda jest izgubljeno ili zastrto ili nedokučivo ili zagonetno – nijedno određenje nije dostatno – ali da ga se baš tako svojski prešućuje i niječe samo njegovo postojanje – a posrednici se množe poput štakora – geometrijskom progresijom – ipak moramo zamijetiti. A što ostane od riječi kad kroz sve te posrednike prođe – kusamo svi. Tako da ima istine u prvim riječima koje su popratile našu prvu knjigu – Ovo je izdaja! Ii to ne od nekog starca mudraca nego od još nesvršenog studenta – čiji su još roditelji vjerojatno a djedovi i babe sto posto bili sretno nepismeni – iz pasivnih – takozvanih pasivnih krajeva – u kojima je moguće samo kamen bio siv. Takozvanih? Moramo se služiti tom riječju – jer odavno se riječima promijenila svrha i smisao – a s njima i značenje. Odavno smo već – takozvanci. Riječi koje ispisujemo sad moraju se suočiti s tim mijenama i promjenama. Trideset godina nakon prve knjige ili toga prvog izloška i podloška – i onoga što bje – nad! Iznad! U zraku? Da – ali zrak prožima sve – tako da se možemo uzdati da sve riječi iz te naše prve knjige već nađoše svoje odredište. Ipak upozorenje bilo opako – i nemilosrdno kakvi su već ti pasivni krajevi prema izdajicama. I nije bio student književnosti ili neke pismoznanske znanosti – ne! – iz njega je progovorilo drevno znanje – starije od prvog slova – i posljednjeg. Da – starije od alfe i omege – iako te dvije nisu iz našeg jezika – svejedno je znao – s iskustvom nekoga tko je preživio cijelu povijest i točno zna što se ne smije ne bi li je i dalje živio i nadživio. Jest – dobro je rekao Ivo Andrić – što se nije zapisalo – nije se dogodilo. Eto – što želite da se događa – odgovorite sami i nemojte da bude – nismo znali. Nomina sunt odiosa – imali su Rimljani poslovicu. Sve se stječe. I ime i imanje. I znak i znanje. Život ispisuješ i cijeli život ispisuješ. A ime je možda kao kod Latina znak – prometni znak koji se može mijenjati – da nam svima skupa produži vijek i rok trajanja. Ništa novo – tako se putovalo kroz jezike i narode – kroz povijesti i pripovijesti – nekad se i krijumčarilo i krivotvorilo – nekad bje i umjetničko – pseudonim – jedno za javnost jedno za tajnost. Za knjige Pere Pavlovića možemo reći – Daj Bože! Neka bude kako je zapisano! Iako nemamo običaj tako moliti i moljakati – daj ovo daj ono i tako unedogled. Nasuprot tomu – dajdam -razgovoru s Bogom ili bilo kojom kako danas vole reći instancom. I mi volimo tu riječ – uvijek se sjetimo Držićeve novele od Stanca i još usput vilinskog tanca i tančaca. Uvijek je korisno i sretno – bar se nasmiješiti ako ne i nasmijati sjećajući se svog jezika – da baš stalno ne budemo prokleti onom psalmistovom – Na obalama rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo prisjećajući se Siona… Nego pogledajmo što smo danas – ni iskrenog smijeha ni sućutna plača. Jesmo li se ritualizirali preko svake mjere? Ne zaboravimo – žive mjere! Koliko je odavde do žive vjere? Jedno jutro zemlje. Možda dva. I malo šume. Jedan gaj – lug. Dubrava. Djed šumom baba drumom. I tako se može putovati. Nekim se knjigama nikada nećemo vratiti. Ponovno ih držati u rukama. Ili – kako se isto može gledati – opet ih odigrati u svjetskom kazalištu našeg uma. I ne moramo. Svi smo prezasićeni. Tuđim riječima. Kako da opet sve postane – naše – e zar nije? Da čije je ovo?! Je li možda – moje? I samo moje? Jesam li ja i ti jednu novu riječ rekla? Ja k’o ja – ni puki zapisničar nisam – čitatelj skoro uvijek – ovo ja čitam iz svih nas od ovog jezika – bezimeno posve nije. Imena luda nalaze se svuda. Ne čeznemo da naše ime postane slavno i glasovito niti Pero Pavlović čezne za slavom i glasovitošću – ali baš da nas se zatire na svakom koraku i onemogućava to ne podnosimo – nit ćemo ikada podnositi. Na stećku piše: U zemlji svojoj na baštini tuždi. Gdje smo mi? Zar nije ovo i naša zemlja i naša baština – naša i Božja! Što bi rekao razbojnik za plijen. Ipak donekle plemenito od njega. Kad smo naši i Božji – makar i oplijenjeni ipak nismo daleko od svog ljudskog zadatka i poslanja. Zuckerbergerova sigurno nije niti će ikada biti. Jednostavno – ne damo! Riječi čuvara olovskog svetišta – pokojnog fra Gabrijela Tomića. Fra Gabrijel nije mislio na šećerni brijeg ili šećernu vodicu – njegova je misao bila duboka kao i njegov glas – glupo je – goborio je fra Gabrijel – baš sve što bismo mogli učiniti za svoju zemlju – koja je uostalom stoljećima plaćana dankom – i u kunama i u krvi i tolikim trudodanima – prebacujemo u neku nebesku domovinu – a ovdje iscrpljuj do iznemoglosti – truj-koporaj-buši-cijedi i patvori. U nas uvijek prevladavalo ono što je od Boga molio Musa Ćazim Ćatić – daj mi smisao za ljepotom! To bi se moglo dvojako tumačiti i razumjeti. Kada prođe ljepota – ili kad opane cvijet – daj mi smisao te ljepote – plod. Ili onako beskrajno – smisao za ljepotom – jedna su u slijedu za drugom – ili isprepletene – ovjenčane kao naše – deoksiribonukleinske kiseline. Jesu li kisele ili slatke – znat će bolje oni koji su ih kušali ili jeli – jesu li slane ili gorke ili – ljuuute! Kemija tu ne može puno objasniti – što je nekim ljudima slatko nama bude jako gorko – i obratno. I nisu to nikakvi degustibusi u kojima se ne raspravlja nego su to duhovni imperativi i kategorije bez kojih se – ne može! Ili one već – sasvim priprosto – spomenute razlike među nama. Razlike i razluke. Kad se dan luči od noći – bude praskozorje ili neosjetan prijelaz iz vučjeg sata u janjeći. Kako-kad. Još uvijek možemo učiti – od noći i dana. I od oblaka se može učiti. O još kako! Znači li to usporiti sve skupa – misao, riječ i svoja djela? Godine koje su pojeli skakavci – rekao je Borislav Pekić – a mi možda kažemo – godine u kojima ćemo jesti skakavce! Čista logika – ako dođe najezda, pobere nam ljetinu – zašto ne? Ako je mogao sveti Ivan Krstitelj ili engleski novinari pred kamerama – HRT to otkupio i prikazuje u takozvanim udarnim terminima – i to postaje realna mogućnost. Radi se na tome da nam svijest i samosvijest ako ne unište ono izbrišu – bace u kakvu zaboravnu zabit i po mogućnosti zatruju – na sve načine. Ponajviše – lošim prijevodima. U tom smislu mi nismo izdajice. Ni Pero Pavlović ni mi. Nije se čuditi – ne. Djela Velimira Deželića ne mogu ni prismrditi ni ispod crte – ni u neobaveznu lektiru. Ne samo za djecu – nego ni za studente kroatistike – a kamo li za tolike samozvane među nama koji uzeše takozvani medijski prostor – to jest našu sredinu – a mi postrance – pridošlice. E to možda vrijedi za one u Bibliji ili neke od njih – ali za nas zaboga – ne! Što bi rekla Dubravka Oraić-Tolić – skupa ta boza. Preskupa – a zapravo više ne znaš ni što je ni tko je – a predstavlja naš narod – i pred kime – i to se možemo zapitati s pravom. Imamo auktoritet! Ako ne svog imena i prezimena – ono svih onih koji imahu i još imaju nad nama patronat. Da – očevi hrvatske književnosti. I matere. Ne treba nam veći. O didovima i bakama da i ne govorimo – to su treći auktoriteti. I sva tri zaslužuju klasični latinski izgovor. Četvrti su naša vlastita djela. Peta su vaši unuci i pradidovi – po auktoritetu jednaki i ravnopravni – praunuci, šukundjedovi – da! Sve do bijelih pčela. Da nije ljubavi ne bi svita bilo – znaju to mnogi – ali baš toliko inzistirat’ na – ljubavi! Ivan Evanđelist – ne Šarić – nego onaj s Patmosa – on jest bio nadahnut i zapisao je svoje nadahnuće – ostavio je odstupnicu sve do danas. Zapisavši možda će ovaj koji sve ovo vidje i zapisa živjeti – nije rekao vječno – niti u Kristu-s Kristom i po Kristu – nego smrti okusiti neće. Turci su postavili cijelu aleju križeva i na njih doista razapeli armenske žene. Zanimljivo – sufražetkinje – mažoretkinje i feministkinje nikad se nisu pozvale na tu povijesno dokumentiranu činjenicu – 1917. Izumljena tamna komora – fotoaparat – sve dostupno. Ni slovca! A kamoli riječi. Ni M! Malo čudno – zar ne? Cigane u Rumunjskoj u 19. stoljeću – koji su i za najbezazleniju krađu bili razapinjani i to ne kao Filipinci da prežive – za dobro svoje obitelji i prisutnih turista, nego nasmrt lijepo. Ni spužvu nisu dobili. To je bio 19. vijek. Ali ovo 1917.! Nitko ni zuc. Hoće priznati genocid, neće – ali dokument – sliku! Svi se prave kao da je nikada nisu ni vidjeli. Samo Tin Ujević – istina iz Imotskog – ali i iz Milne napisa poemu – Razapeta Afrodita. A ima Tin i u Imotskom predziđe – ubava Poljica i njihovu Milu Gojsalića – tako da je imao dvostruke uvjete. Da sve razumje. I preduvjete. Poslije i prije njega – baš nikoga! Svi tako uviđavni – i nitko da prihvati njegovu: Slobodna mis’o – moj je molitvenik! Hvala Bogu! Eto – bar imamo dvije Mati Slobode. Na Trsatu i u predziđu Zagreba. A rat za ljubav – e! Što bi rekao Bonaventura Duda – ne dam svoja tri čvora! Poslušnost – siromaštvo – čistoća. To baš i nije neki problem za nj i za mnoge od nas – nikad bio. Ali još ima onih kojima smo smetnja zbog toga. Zbog ta tri uzla. Zato je fra Duda rekao – Bit’ da da mi je! I bi’. Znao je da neće imati mira do smrti – ali je ipak rekao – Ne stati! I nije stao – smijati se! Njegov se smijeh još kotrlja kao kamen bez Sizifa. Slično onom što je rekao drug Tito – da će Hrvatska nastati istom kad Sava krene – unatrag prema Zagrebu. I javili su jednom inače potpuno izlišni meteorolozi – osim Sijerkovića – kod Beograda – valjda se Dunav bio odveć prepunio s Alpa i nije mogao vodu primati – i Sava krenula natrag. I još možda ide – ali to je već viša fizika – nju znaju samo oni iz Orahova Dola. Da! Rože-Ruže je Bošković upravo to dokazao – ovi naši nedoučeni fizičari su to nazvali apsolutnim dinamizmom – a ne znaju primijeniti staro Trismegistovo znanje s običnom mehanikom te politikom. Stvar je kao i obično – jednostavna. Na nekoj dužini ili pravcu kretanje je uvijek dvosmjerno i samo ta dvosmjernost uopće i omogućuje put od točke A do B. Ili od A do Ž. Tako i kamen – uvijek ide i uzbrdo i nizbrdo… Bilo Sizifa ili ne bilo. U Međugorju su ga zazidali u križ – na brdu Križevac. Bez ikakvog apsurda kao kod Camusa ili grčke mitologije. Kamen poštuje kad ga se nosi na leđima i to još uz tako strmo brdo. I ostaje na mjestu – iz sućuti. Za škine Međugoraca – zna kamen da je težak. Zna i svaka stina. I Petar – malo je onih koji znaju i njih olakotiti – naš jezik je znao i one kojima je postao kao pero! Sretni smo što u svojem rodoslovlju imamo Peru i što smo imali čast čitati knjige Pere Pavlovića koji je još taj kamen – to stijenje odjenuo k’o najljepšu nevjestu. U njegovim je knjigama postao mekši od prostirke trave. I hvala još jednom Bogu svemogućem da više nije riječ o ljutoj rani i ljutim travama – a ako i jest – Pero ih Pavlović zna tako gledati i oćutjeti da postaju zahvalne sestrice i braća – sretni što ih uopće netko gleda – a ako ih još uvijek zove njihovim svetim imenima – te čuvarice raja – o kako uzvraćaju ljubavlju! Pitanje je zašto i drugi ne žele sudjelovati u toj ljubavi neba i zemlje čiji je rezultat – raj? Jer raj može biti samo – zemaljski. Zemaljsko-nebeski. Jer nebo se i zemlja neprestalno – prožimaju znaju i imaju. I u istom su smislu ako ne i u istoj misli. To znaju paklenjače i paklenjaci. Osim ako neće biti nekakav plastični – iz filma Dušana Vukotića nagrađenog Oskarom. Dušan Vukotić ima pak još snimljenih stvari. I to dobrih. U jednom njegovom – sad već dokumentarnom filmu – zvanom Sedmi kontinent – ipak nije riječ o toj dosta za oko i dodir neugodnoj smjesi. Tamo na bezvodnoj zemlji kamo je Isus običavao slati zloduhe u času – u trenu – nakon nebeskog blagoslova – dažda – kiše – izrasta kličica za kličicom – sve niče i odvija se i diže cvjetnu glavicu k Suncu. Ljudi nema – ni BBC-a. Samo jedno dijete. I dijete koje se tamo zateklo – neizrečena je zadužbina filma – mora svem tom izraslom svijetu koji svak za se točno zna dokle – rasti! – mora, mora i mora reći – riječ. Ime. Može i ono dignuti glavicu k Suncu – djeca vole oponašati – ali već sljedeći čas mora još jednom pogledati u zemlju koja je odjednom postala toliko rodna i plodna. Hoćemo li čekati to dijete i njegov još nam nepoznati jezik kojim će sav taj izrast – krstiti? A dotad ćemo sve činiti da zatremo ono što već imamo i diviti se njegovom filmu – Surogat i svojski oponašati one neartikulirane i amebaste likove – koji ni jezika ni oblika nemaju – samo zato što je taj film nagrađen Oskarom?! Može se pozivati na znanstvenike koji su svjesni vrijednosti koje su nam naši namrijeli i čine valjda koliko mogu – ali cijela stvar neće ni klapati a kamoli ići kao po loju – ako pjesnik tog sačuvanog raja ne bude imao pristupa – ravnopravnog pristupa kao i ti znanstvenici. A sva ta pusta književna teorija ako ništa već nas je mogla podučiti da je pjesnik preteča znanosti. I ako imate falše preteče – onda si možete misliti što vas čeka. Jest – ljubavi i na kraj pameti nije – ne samo da oprosti pola nakon nekog isto najčešće falšog priznanja – nego janci jedno jedino slovo koje neiskreni kradu iz očiju – a kamoli iz usta i tvore i tavore među nama u svojim umjetnim tvorevinama s tendencijom da zavladaju – zvala se ona kako god hoćete – pravog imena nema – oduzimajući nama našu riječ! E tu se ne može biti milostiv – zaboravljiv – ajde de – ali baš biti milosnicima i milosnicama kojekakvim samozvancima – za to će se dragom Bogeku morati polagati računčić. Do posljednjeg novčića. Što se tiče naše tetke iz Afrike – ona se Boga ne boji – jer već je valjda svima jasno da tu nije riječ o izboru po srodnosti nego i istom korijenu i lozi. Uran – Kronos – Zeos – ili koju već odaberete liniju – doći ćete na isto. Jehova se zove Sabaotom i zbilja bi bilo neinteligentno smjesta ne pomisliti na Afriku i zemlju sabejsku. Od koje dolazi i ime za dan odmora šabat – sabaticu – kako su Hrvati Bunjevci nazivali svoj grad. Poslije je A prešlo u – U. A u što ćemo mi prijeći?! Preko čega? To su dobra pitanja. I još jedno treće – Dokle?! Dokle – dotle! Najstariji odgovor. A prijelaz – ?! Pero Pavlović je dospio i do obale – treće. Obala treća je – most. I druga i prva. Prva po latinskoj poslovici – iz koje svaki most kreće iz sredine rijeke – druga po tome što njim ideš s obale prve. Na drugu. A tek na drugoj vidiš da je most obala treća. Krštenje rijeke. A i četvrta je – jer ako ideš redom s prve drugom na treću – opet naš Orovac kaže povratak je upisan u odlazak – !? Eto te na obali četvrtoj. S tim što je ta obala i lijeva i desna i gornja i donja. Nakupismo se evo osam obala. A pišemo ovo u vrijeme sjenokoše i s ljubavlju gledamo čak i traktore gdje voze balirane kocke sijena ili slame. I s čežnjom. A tko što čezne to i dočezne. Kosu još imamo. Brus. I još ima trave – još ima blaga za blago. Za košnju je pak potreban zamah i odrješitost. I kret gibak, lahak – i već ima uvjeta za kakav – doma goj. Eto naše novokovanice za OPG. Vama se možda više sviđa OPG – a nama Doma goj! I miro-goj! Miragoj. A nije na odmet ni Uz-goj. Ako vas je volja zapalite sviću svetome Niki jer od ove sike – ovoga spruda na koji će vas kano splavut izbaciti morski i riječni valovi niste zaslužili niti jedno zrnce pijeska.
