Odabravši izraz temeljen na čistim slikarskim vrijednostima, ekspresivnoj paleti i živoj kompoziciji, Ranko Ajdinović podario nam je još jednu sugestivnu izložbu udružujući stvarno i imaginarno, staro i novo, emocijom koja izgara i iskrenošću izraza koji osvaja
Samo četrdesetak minuta vožnje od Zagreba, u malom ali kulture i umjetnosti željnom Ivanić Gradu, otvorena je izložba slikara Ranka Ajdinovića, koja se može pogledati do konca siječnja 2023. O Ajdinovićevim recentnim radovima govorila je Sanda Stanaćev Bajzek, a izložbu je otvorio ravnatelj Pučkog otvorenog učilišta u čijem je Izložbenom prostoru izložba i upriličena, darovavši i knjigu o povijesti Ivanić-Grada.
Sanda Stanaćev Bajzek
Ranko Ajdinović svojim djelovanjem u prostorima čistog slikarstva, gdje boja nosi, formira i gradi likovnu priču, pokazuje i dokazuje upravo rečeno – lakoću stvaranja, radost življenja, potvrdu da je unutar vizualnog medijskog bogatstva „slika“ jednako suvremena i živa. A u prostorima vizualnog Ajdinović se nije našao slučajno. U njima je pronašao osobnu transformaciju vidljivog temeljenu na snažnoj intuiciji, osjećaju i nagonu koji ga, kako sam kaže, goni da slobodno i neopterećeno stvara, ne osvrćući se na prethodnike ili suvremenike. Pri tome se koristi zakonitostima intuitivnog, drugačijeg reda koji se očituje u odbijanju svake unaprijed zadane datosti. Konstantna je samo potreba za snažnim i brzim bilježenjem primarnih impulsa stvaralačke ideje, senzibilnosti udružene s doživljenom stvarnosti kao temeljima transpozicije viđenog u umjetnički kreirano. Ajdinović ne prepričava niti opisuje, jer je realnost same slike stvorena već u samoj ideji, jer je njena materijalna pojavnost odraz unutarnjeg, odraz mjesta gdje su pohranjene sve postojeće forme i njihovi suodnosi. Ajdinovićeve slike njegovi su osobni psihogrami, njegovi duhovni pejzaži koji kao koloristički i svjetlosni emanatori nisu opisi, već su mediji opažanja. Ikonografija koja se ne prepoznaje kroz figurativna očitanja, već se ćuti na „višoj“ razini, na razini duhovnog i intuitivnog. No to prepuštanje „čistom slikarstvu“ ipak nije bez promišljanja. Ono je summa doživljaja motiva i ekspresivne geste koja materijalnošću boje gradi prostor slobodnih oblikovnih formi, no nikako nasumičnih i nekontroliranih. Jer Ajdinović istovremeno apstrahira i ostaje dovoljno oblikovno asocijativan, otkrivajući nam vlastite likovne preokupacije i realizacije beskonačnih suodnosa boja, silnica koje nadiru iz svih smjerova, nerijetko intenzivirajući prizor u više perspektivnih centara. Autohtonim elementima apstraktna jezika u potpunoj slobodi njihova tretiranja Ajdinović gradi svoj vizualni svijet poetikom snažnog, kromatskog tretiranja slikovnog polja protkanog naglašenim linijama geometrijskih konotacija koje strukturiraju i naglašavaju i crtački nerv, asocirajući nas na njegove stvaralačke početke u poljima geometrijske apstrakcije. Pa između oblika oslobođenih predmetnog značenja, iščitavamo ponekad obličja koja upućuju na predmetno (kuće, cvjetne latice, krugove,…) no ne kao motive koji se usvajaju kao gotov objekt, već kao apstraktni znak koji asimilira u slikarski problem, kreirajući odnos nastao interakcijom vlastite slikarske egzistencije i esencijalnih formi koje iz njegove podsvijesti dolaze kao primarne nužnosti. Jer tajna nije u trenutačnom stvaranju već je u predodžbi, u „unutrašnjoj slici“, u vlastitom doživljaju i spoznaji pretvorenoj u oslobođenu materiju.
To je likovna materijalizacija drugog svijeta, onog duhovnog. Spoznaja da stvarna egzistencija nije tamo gdje je fizička prisutnost, postavljajući slikarstvo u poziciju „alata“ kojim dolazimo do temeljnih istina. Ajdinović slikom preispituje i opća mjesta slikarstva, preispituje sebe kao umjetnika, svoje umjetničke stavove, preispituje morfologije, tehnike, testira vlastitu energiju, ali i moć same slike kao medija. Kao prostora u kojem se boje množe ili reduciraju, otkrivajući različitosti i ambivalentnosti unutar ciklusa kao i promjenjivosti vlastitog raspoloženja i energije. Tako su nove slike preplavljene snažnim kolorom koji razbludjelo buja, lomi se i rasplamsava do krajnosti svog intenziteta, akcentirajući najbitnije u odabranom doživljaju. Formi razloženih jakim kolorističkim kontrastiranjem i nestabilnom morfologijom koja pulsira krećući se u svim smjerovima. Postaju složena vizualna polja, istovremeno snažna i senzibilna naboja gestualnih silnica koje odvode u imaginaran svijet.
Odabravši izraz temeljen na čistim slikarskim vrijednostima, ekspresivnoj paleti i živoj kompoziciji, Ranko Ajdinović podario nam je još jednu sugestivnu izložbu udružujući stvarno i imaginarno, staro i novo, emocijom koja izgara i iskrenošću izraza koji osvaja. Gradeći intenzivnošću doživljaja solidan temelj slikarske osobnosti i upisujući vlastitu amblematičnu likovnu poetiku u korpus suvremenog hrvatskog slikarstva.
