ŽELJKO KIPKE, OD RITMA DO PALAČE UNIŠTENJA

NACIONALNI MUZEJ MODERNE UMJETNOSTI, ZAGREB – OTVORENJE IZLOŽBE – ŽELJKO KIPKE, OD RITMA DO PALAČE UNIŠTENJA – 8. PROSINCA 2022., U 19 SATI

Nacionalni muzej moderne umjetnosti od 8. prosinca 2022. do 29. siječnja 2023. predstavlja retrospektivnu izložbu vizualnog umjetnika, likovnog kritičara i teoretičara Željka Kipkea pod nazivom Od Ritma do Palače uništenja. Koncepciju postava koji kroz sedam dionica u sedam dvorana prvog kata Vranyczanyjeve palače objedinjuje film, ambijentalne instalacije, slike, fotografije i grafike osmislio je sam umjetnik, a riječ je o njegovim antologijskim ostvarenjima nastalim u razdoblju od 1977. do 2022. Uz djela iz Zbirke NMMU za ovu prigodu umjetnička građa posuđena je iz nekoliko hrvatskih muzejskih institucija i privatnih zbirki. Izložbu prati dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku s predgovorom povjesničara umjetnosti i kustosa Vanje Babića. Grafičko oblikovanje potpisuje Ana Zubić.
Kao ekstenzija umjetnikove retrospektive u NMMU, u Galeriji MH, od 26. siječnja do 15. veljače 2023., bit će predstavljena Osma soba – izložba s dosad neviđenim umjetnikovim litografijama iz druge polovine sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

(…) Radi se o autoru u čijem opusu kronološki slijed nastanka pojedinih radova nije uvijek od presudne važnosti; njegove jednom realizirane ideje ne ostaju nužno usidrenima u prostorno-vremenskim kontekstima svojih izvornih realizacija, već će nerijetko u sebi nositi potencijal svojevrsnih temporalnih fluktuacija, a samim time i značenjskih revitalizacija. Rodonačelnike izgradnje vlastitih opusa kao integralnih te unutar sebe kontinuirano permutirajućih cjelina valja, dakako, potražiti u razdoblju velikih povijesnih avangardi, a Kipke nedvojbeno spada među najautentičnije suvremene nastavljače upravo takvih autorskih strategija. (…)
Vanja Babić, citat iz predgovora u katalogu

Izložba u sedam etapa (SEDAM SOBA) zamišljena je nelinearno, u vremenskom rasponu između dva filmska naslova realizirana 2022. i 2021. Od šestominutnog El Palacio Exterminador do naslova Ritam II, recentne montažne permutacije četiri superosmice snimljene 1980. na relaciji između Filozofskog fakulteta i Ulice grada Vukovara (tada Ulica proleterskih brigada). U nelinearni vremenski lanac ugrađena su dva ambijenta, jedan iz 1998. (Marsejska brojalica, ČETVRTA SOBA) i drugi iz 1993. (Kabinet molitvenih strojeva, ŠESTA SOBA). Dvojake su funkcije, s jedne strane dvije su sobe međučinovi (intermeca), s druge pak poveznice između različitih medijskih strategija. Kabinet je „most“ između slika iz druge polovice osamdesetih (TREĆA SOBA) i znatno kasnijih filmova (primjerice Orson’s Direction Sign iz 2015., TREĆA SOBA), dočim je brojalica „most“ između filmskih permutacija (Ritam II, PRVA SOBA) i strukturalistički koncipiranih slika i grafika u drugoj polovini sedamdesetih prošloga stoljeća (DRUGA SOBA). (…)
Željko Kipke

SVE SU OPCIJE OTVORENE

Željko Kipke svojoj je retrospektivnoj izložbi u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti nadjenuo naslov Od ritma do palače uništenja. U taj naslov ugrađeni su nazivi dvaju eksperimentalnih filmova realiziranih u razmaku od pune 42 godine. Film Ritam izvorno, naime, datira iz 1980. te kao takav predstavlja Kipkeovo najranije, dok je El Palacio Exterminador (u prijevodu Palača uništenja) iz 2022. njegovo za sada posljednje filmsko ostvarenje. Oba filma – Ritam u izmijenjenoj verziji pod nazivom Ritam II – prikazuju se u prvoj izložbenoj prostoriji, što znači da umjetnik u uvodnom dijelu retrospektive  sučeljava radove iz posve različitih stvaralačkih perioda vlastite karijere. Ali, već same odrednice kao što su „retrospektiva“ ili „stvaralački period“ u Kipkeovu slučaju nipošto ne mogu biti shvaćene konvencionalno. Radi se o autoru u čijem opusu kronološki slijed nastanka pojedinih radova nije uvijek od presudne važnosti; njegove jednom realizirane ideje ne ostaju nužno usidrenima u prostorno-vremenskim kontekstima svojih izvornih realizacija, već će nerijetko u sebi nositi potencijal svojevrsnih temporalnih fluktuacija, a samim time i značenjskih revitalizacija. Rodonačelnike izgradnje vlastitih opusa kao integralnih te unutar sebe kontinuirano permutirajućih cjelina valja, dakako,  potražiti u razdoblju velikih povijesnih avangardi, a Kipke nedvojbeno spada među najautentičnije suvremene nastavljače upravo takvih autorskih strategija. 

Digitaliziranu verziju filma Ritam Kipke je, dakle, 2021. podvrgnuo autorskoj permutaciji. Svoje izvorno, četiri puta ponavljano te superosmicom registrirano pješačenje na ruti od podstanarskog stana smještenog preko puta ulaza u Filozofski fakultet do ondašnje Ulice proleterskih brigada (današnja Vukovarska ulica) u Ritmu II je, naime, montirao na način da se kod promatrača kreira utisak neprestana vraćanja unatrag. Jednostavnije rečeno, autor s uključenom kamerom napreduje prema spomenutoj ulici, da bi se nakon filmskog reza od nje opet udaljio, ali manje nego na početku prethodne sekvence. Takvo postupanje rezultira pomalo egzistencijalističkom repetitivnošću s mogućom asocijacijom na starogrčki mit o Sizifu, uslijed čega će snimana ruta naposljetku biti prevaljena s pozamašnom vremenskom odgodom. Također, u Ritmu II slici je pridodan i na identičnoj lokaciji naknadno snimljen zvuk te će stoga audio-vizualni sklop filma djelovati poput autentične cjeline, iako ga dijeli vremenski jaz veći od četiri desetljeća. Nije pretjerano ustvrditi kako takvim postupanjem Ritam II zadobiva i prikrivenu nadrealističku nadgradnju, baš kao što i u El Palacio Exterminador – tvori ga amalgam sačinjen od originalnih sekvenci preuzetih iz znamenita Buñuelova filma El Angel Exterminador (u prijevodu Anđeo uništenja) i Kipkeovih snimaka sjedišta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – izvorni nadrealizam velikog sineasta biva nadograđen nadrealistički intoniranom kritikom na račun agresivne kulturne politike akademijine uprave naspram Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.   

Retrospektiva Od ritma do palače uništenja koncipirana je u sedam soba, uz dodatak i osme kao svojevrsne ekstenzije u prostor Galerije MH. U početnoj sobi uz spomenuta je dva filma prezentirano i nekoliko – za Kipkeov rad na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine karakterističnih – fotoserija u kojima autor propituje značenje motiva/sadržaja, aspekte slučajnosti te općenito komunikacijske potencijale fotografskog medija. Ritmičnost, repetitivnost i osviještena apsurdnost nameću se stoga kao dominantni kohezivni čimbenici uvodnoga dijela retrospektive.

I u sljedećoj sobi nastavlja se sučeljavanje radova iz različitih Kipkeovih stvaralačkih perioda. Naglasak je na primarnim i analitičkim radovima, dakle onima koji također inzistiraju na postupcima ponavljanja ili poništavanja, ali s uporištem u tretiranju ne više sadržaja, već ponajprije materijala kao gradbenog elementa slike (boja, šperploča, lesonit) ili knjige-objekta (papir). U istoj se sobi prikazuju i filmovi Ugrađivanje u crni kvadrat i Crno crnje od crnog, izvorno realizirani u svrhu dokumentiranja akcija u javnim prostorima, da bi uslijed metafizičkih ugođaja te načina kako su snimani odmah prerasli i u samodostatna filmska ostvarenja. A film Unyielding Look into the Future zapravo je lažni te nadrealističkom strategijom prožet filmski žurnal iz 2013. u kojem glumačke zvijezde zlatnoga doba filmske industrije reklamiraju neke Kipkeove filmove, a među njima i na izložbi zastupljene Bulevar devet života u 12 figura i P. S. i Crno crnje od crnog. Potonji se u ovoj sobi na monitoru prikazuje integralno, ali i kao film u filmu s obzirom da je njegov isječak vidljiv u jednom od kadrova iz holivudskog klasika Eight Iron Men koje Kipke – baš kao i kadrove iz još nekoliko filmova nastalih tijekom iste epohe – inkorporira u nadrealistički tretiranu (anti)narativnu strukturu svoga imaginarnog žurnala, upotpunjena i akromatski izvedenim uljima na platnu kao uporišnim scenarističkim markerima.

Film Orson’s Direction Sign – realiziran je 2015. povodom obilježavanja stote obljetnice rođenja Orsona Wellesa – Kipke postavlja u relaciju sa svojom slikom iz 1987. Petite histoire de la dualité. Nipošto slučajno. Dotična slika prikazuje, naime, polje s anagramima imena ili prezimena različitih autora iz područja umjetnosti i kulture za koje se zna da su posjedovali dvojni psihološki ili umjetnički profil, ali na njoj nedostaje anagram Orsona Wellesa. Stoga će nadrealnim ugođajem prožet te obiljem neobičnih koincidencija ispunjen filmski narativ postupno voditi k poništavanju spomenuta nedostatka. U filmu će se, dakle, poput svojevrsna lajtmotiva, u nekoliko navrata javljati sekvenca autorova pedantna ispisivanja anagrama Orsona Wellesa – sell On Worse – na metalnu tablu, koja će uz pomoć medijske manipulacije naposljetku postati virtualnim dijelom slike naslikane gotovo tri desetljeća ranije. I ovaj film popraćen je, dakako, akromatskim uljima na platnu, što još jednom potvrđuje umjetnikovu začudnu i originalnu sposobnost ostvarivanja sinergije između filmskog i slikarskog medija. A u blizini se nalazi i jedna od ključnih Kipkeovih slika. Riječ je o slici Misterij K iz 1982. koja sa svojim ekspresivno izvedenim, nepravilnim (pseudosuprematističkim?) te koncentrično ukomponiranim motivima spirale, četverokuta, trokuta i križa doista zrači stanovitom mistikom. Cjelokupni vizualni sklop ove slike kao da najavljuje već spomenutu i tri godine kasnije realiziranu filmski zabilježenu akciju Crno crnje od crnog, pri čemu bi ležeći autor bio ekvivalent križu, a kružeća kamera spirali. To bi značilo da je Kipke već osamdesetih godina anticipirao svoj kasniji pristup slikanju kao svojevrsnoj scenarističkoj osnovi za pravljenje filmova.

Ambijent Marsejska brojalica izvorno je realiziran 1998. te na određeni način iskazuje umjetnikovo zanimanje za mistiku brojeva. Beskonačan niz sačinjen od jednadžbe što glasi 5=6=5=6=5=6 itd. djeluje na prvi pogled apsurdno, ali u osnovi odražava stvarnu situaciju jednog marsejskog raskrižja čiji naziv Les Cinq-Avenues (u prijevodu Pet avenija) ne odgovara činjenici po kojoj – prema umjetnikovu osobnom zapažanju – ono nije sačinjeno od stjecišta pet avenija, nego njih šest. Brojevi Marsejske brojalice na kodirani način odražavaju jedno osobno iskustvo, ekstremno pritom apstrahirajući formalno-sadržajne aspekte vizualnosti.

U filmu Bulevar devet života u 12 figura i P.S. iz 2012. osobito dolazi do izražaja Kipkeova začudna sposobnost kombiniranja dokumentarnih odnosno osobno proživljenih narativa s ekstremno imaginativnim pristupom. U ovome filmu te pripadajućim mu uljima na platnu principi asocijacije i koincidencije, uz nedvojbenu sklonost mačkama, osnovni su generatori autorove potrage za nepostojećim bulevarom. A zagonetni ugođaj što dominira većinom Kipkeovih filmova iz ovoga stoljeća moguće je osjetiti već i na nekim slikama iz prve polovice devedesetih godina, poput ulja na platnu Protiv glavobolje. Riječ je o slici-rebusu pomalo metafizičkog karaktera, s virtuoznom gradacijom oker tonova koji pridonose njezinom melankoličnom ugođaju. Uprizoreni likovi u svom će besciljnom kretanju djelovati pomalo otuđeno, kao da traže nešto za što znaju da ne postoji.

Značenjima izuzetno kompleksan ambijent pod nazivom Kabinet molitvenih strojeva više je puta mijenjan i prostorno prilagođavan, a svoj zametak imao je 1987. na jednoj izložbi u Beogradu. U sklopu toga ambijenta – vjerojatno svoju najkompleksniju verziju imao je za potrebe scenografije u kazališnoj predstavi Budi se lijepa! izvedenoj 1993. po tekstu Kipkeove knjige Mundus subterraneus – autor kreira intelektualno potentne ansamble sačinjene od intrigantnog amalgama slikarskih i ready-made postupaka. Riječ je o prakticiranju integralnog slikarstva u kojem kao slikarska podloga mogu figurirati i neki obični upotrebni predmeti, a ulogu jednog od ključnih perceptivnih generatora preuzet će realno kretanje ostvareno posredstvom gramofonskih uređaja.

Postav u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti zaključuje soba u kojoj Kipke stupa u konflikt s hrvatskim društvenim i kulturnim ustanovama. Činio je to više puta tijekom posljednjih dvadesetak godina, služeći se pritom različitim medijima odnosno formalno-sadržajnim obrascima. Kipkeov arsenal u tom se smislu sastojao od bacanja kletvi na prijelazu dvaju stoljeća, pa sve do znatno recentnijeg ciklusa Dismantling structures sačinjenog od filmskog i slikarskog gužvanja fotografija zgrada u kojima su smještene pojedine ustanove. Fatalno metafizički aspekt svih tih radova naknadno je potvrđen činjenicom da se dio kletvi na određeni način i ostvario, baš kao što su i neke od zgužvanih zgrada već nakon nekoliko mjeseci osjetile posljedice potresa. Ciklusi Kletve i Dismantling structures izravno korespondiraju s početkom izložbe i filmom El Palacio Exterminador, koji se na duhovit način obračunava s najelitnijom hrvatskom kulturno-znanstvenom institucijom. Time je, dakako, izložba logično zaokružena, posve u skladu s karakteristikama izlagačkog prostora, ali također i s Kipkeovim inzistiranjem na nelinearnim autorskim strategijama.  

U Galeriji MH – za ovu prigodu nazvanom Osma soba –  pokazane su Kipkeove uglavnom nikada ranije izlagane litografije iz druge polovice sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Radi se o radovima analognim njegovom primarnom slikarstvu, pri čemu je zanimljivo uspoređivati kako srodan idejni princip funkcionira u dva, pa čak – uračunamo li ovdje i Kipkeove najranije eksperimentalne filmove te fotoserije – i više medija.

Od ritma do palače uništenja tek je jedan od mogućih retrospektivnih pogleda na stvaralaštvo Željka Kipkea. A moglo bi ih biti još mnogo, i to ne samo zbog opcije posezanja za ovom prigodom izostavljenim radovima. Ono što vrijedi danas već sutra može poprimiti posve nove i drukčije konotacije. Sve su opcije otvorene, rekao bi Kipke.    

Vanja Babić