Kao jasnu metaforu, autor uvodi maketu Zlatnog jajeta. Iz njega izlazi presvučen polutransparentnim materijalom koji simbolizira placentu, posteljicu koja je veza između maternice i fetusa
Eugen Borkovsky
Dnevni boravak Rojca
Gajeva 3, Pula
Petar Dugandžić
PLACENTA
performativno likovno događanje
ciklus: Izgubljeni Miraz 8/23
Fotografije: Dean Buzleta
Kustos: Eugen Borkovsky
Izvedba:
23. XI. 2022. u 19.23 h, Dnevni boravak Rojca, Gajeva 3, Pula
Predgovor katalogu:
PONOVLJENO RAĐANJE
Petar Dugandžić autor je koji intenzivno živi, snažno doživljava stvari/situacije i iskazuje potrebu vizualizirati impresije. Njegovi radovi dodiruju osobna stanja koja pretače u performativno-likovni iskaz. Primjetna je doza akcionizma, pozitivnog aktivizma. Na rubu egzaltacije i intimnog iskaza, dojmljive su njegove javne izvedbe. Projekti se vežu na suvremeno ozračje koje unosi eksperiment, slučajnost, uz promišljene kombinacije tehnologija i načina javne prezentacija. Petar ima iskustvo lokalnih i interkontinentalnih lokacija, gdje zapaženo izriče osobna i lokalna stanja, često svjedočeći trivijalnosti recentnog povijesnog trenutka. Iako mu je tjelesni pokret možda najizražajniji način iskaza, on se ne boji dodira s materijom pa često koristi raznorodne tehnike i građu. On intenzivno stvara pa se, iz mnogobrojnih uprizorenja, uvijek mogu izdvojiti vizualizacije koje možemo doživjeti kao autorske.
PLACENTA/Izgubljeni Miraz VIII. nova je, samostalna, multimedijalna prezentacija. Nadovezuje se na izložbeno – performativni slijed njegovih izvedbi. Nosi broj VIII. i dio je niza od samozadanih XXIII., koje autor planira održati tijekom budućeg vremena. To ostvaruje na način da se izvedbe realiziraju svake godine, na isti dan, često na drugoj lokaciji. U ovom recentnom javnom nastupu teško je unaprijed opisati i predvidjeti događaj koji se tek mora dogoditi. No, poznajući Petrov dosadašnji opus, smijem si dozvoliti neke komentare temeljene na inicijalnom, prodiskutiranom sinopsisu događanja. Oni su bazirani na dosadašnjem iskustvu suradnje i dogovoru za ovaj njegov nastup. Sam postav, izložene predmete sam upoznao, a tijek izvedbe performancea uživo iščekujem s radoznalošću i uzbuđenjem.
Sinopsis događanja nudi znakovitu radnju. Autor se oslobađa, izlazi, (iz)puže iz makete jaja obavijen djelomično prozirnom folijom. Ona je lagana i tanka te djelomično prati pokrete, a djelomično se, uzrokovano kretanjem, rasprostire prostorom. Performer nastavlja kretanje na podu prema plohi ispunjenoj jednakomjernim plošnim oblicima. Krećući se tijelom pokraj/dijelom preko ovih ploha na podu mijenja im teksturu i boju površine. Nakon toga ustaje na noge, još uvijek djelomično obavijen polutransparentnim materijalom i izvodi koreografirane, sinkronizirane pokrete, slične ritualnom plesu, na način mima pokreta. Poslije toga prilazi jednoj od fotografija na zidu zagledajući se i prepoznajući sebe. Kasnije obilazi ostale fotografije. Tada skida, odbacuje koprenu. Pred kraj se nag, ovakav kakav jest u materijalnom svijetu, pozicionira na postament. Sa završetkom glazbene podloge, kad se ugase svjetla, performans je gotov.
U prostoru prisutne, dramatične fotografije, naznačuju ozračje projekta. Već ovom, svojevrsnom pripremom nastupa, očituje se želja za kreativnom igrom uz postizanja najviših mogućih dometa osobnog iskaza i oblikovanja ponude promatraču. Jer, autor poziva artistički provjerenog Deana Buzletu s kojim ostvaruje reprezentativan niz fotografija. Osobno stanje, gestama tijela, prije biva podastrto objektivu i interpretirano kreativnim činjenjem fotografa. Oba aktera, fotograf i performer, odlaze na lokaciju Cave Romane. Ovdje realiziraju niz snimaka performativnog činjenja. Bez obzira što se fotografije realiziraju kao bilješke trenutaka, na njima, preciznije preko njih, predstavljena je svojevrsna praizvedba, začetak oblikovanja ovog performancea*. Time ova izvedba uživo nudi i materijaliziranu premisu, na neki način zrcalno dokumentiranu kronologiju.
Izvrsni ishodi Deanovog fotografskog rada s modelom na terenu nude više propitivanja. Prvo je svakako sraz nagog tijela s prirodnom, kamenom podlogom. Korištenje polutransparentnog medija koprene fotograf znalački koristi i rezultati na bilješkama svjetlom odišu dramatičnošću kadrova. Tu je i neuobičajeno bilježenje, plasiranje muškog obnaženog tijela. Uobičajen je ženski akt oko kojeg se nitko ne skandalizira. No, ovdje je u pitanju muški akt koji, nažalost, još uvijek izaziva podozrenje. Ljudsko tijelo i dan-danas prikrivamo, sakrivamo mu oblik i funkcije. U porodična stabla se umeću ptice rode, a prirodna nagost ujednačuje se s erotikom i licemjerno potiskuje u sobu: prostor gdje se sve može, ali da nitko ne vidi i ne čuje.
Petar Dugandžić vazda nudi maksimalni napor izvedbe. On je uvijek emocionalno i tjelesno potpuno angažiran prilikom izvedbe. Umjetnik je do sada uvijek apsolutno zadovoljio sebe kao ultimativnog izvođača, ali i promatrače, publiku koja nikad nije s njegovih nastupa otišla nezadovoljena.
Nakon njegove izvedbe, osobnu vizualnu egzaltaciju možemo doživjeti uključujući se u projekt. Dodirom, gestom, glađenjem površine rasteriranih kvadratnih radova raspoređenih u prostoru, značajno mijenjamo površinu, izgled, značenje artefakta. Mi možemo čak upisati neku riječ, poruku koja s projektom ne mora imati direktne veze, a da pri tome ipak ostajemo unutar umjetnikove ponude. Efemernih opcija ima onoliko koliki broj promatrača skupi hrabrost te dodirne, potegne potez, intervenira unutar svakog ponuđenog kvadrata, pojedinog plošnog rada.
Kao jasnu metaforu, autor uvodi maketu Zlatnog jajeta. Iz njega izlazi presvučen polutransparentnim materijalom koji simbolizira placentu, posteljicu koja je veza između maternice i fetusa. Ova povezanost bitna je za nastanak ploda, no ona se kasnije skida kako bi novo biće moglo samostalno zaživjeti. Ovdje se ona također, tijekom izvedbe, postepeno gubi. Autor želi reći da je linija između života i smrti tanka poput Placente. Neke, pa i zapadna uljudba, pod utjecajem religijskih dogmi, nikad nisu definirale rađa li se novo biće kao tabula rasa ili nosi karakteristike koje će se tek ostvariti, objelodaniti sazrijevanjem. Ova civilizacija nas pokušava disciplinirati, ujednačiti, ukinuti nam stav, želje i emocije i pretvoriti nas u poslušnike. Umjetnikova potreba za simboličnim novim rođenjem defragmentira, snažno banalizira te nametnute arhetipske postavke. Naravno, djeca će se uvijek rađati, često iz ljubavi i/ili iz strasti. No, autorova ponuda nam kaže da, ako smo hrabri, imamo pravo na odluku o sebi samima, bez obzira na agresivnu uvjetovanost: grubu igru korporacija i profita koji nas tjera ka uniformiranosti. Upravo tom činjenicom ovaj projekt proziva konvencije i uobičajenosti.
Ova produkcija je i umjetnikovo osobno energetsko čistilište. On slavi činjenicu da su za život potrebne volja i ljubav, a ne bogatstvo. Apostrofira pitanja: imati ili biti. Formalno možemo zaključiti da autor kroz artističke postupke ponavlja, obnavlja čin rođenja. Ovaj put uz prisutnu svijest o sebi i okruženju. Čini se da ovim činjenjem propituje memoriju. On se u konačnici pred nama pojavljuje kao nova, druga, reinkarnirana osoba. Ovime i nas inicira na osobna propitivanje, daje nam hrabrosti da krenemo u rekonstrukciju svoji ustaljenih pristanaka na konvencije s idejom pronalaska našeg novog, iskrenog realnog „JA“.
Svaka njegove produkcija ima redni broj te opći i tematski naslov. Svaki od projekata nudi definiranu cjelinu, ali se oni spajaju cjelokupnim konceptom promišljanja o osobnom i socijalnom vremenu u kojem i on i mi zajedno živimo. Na kraju možemo citirati autora koji kaže: „Moje blago je moja radost u očima i snaga da se uvijek dižem iz pepela. Mislim da je Sloboda hrabrost živjeti život kakav voliš.“
Eugen Borkovsky, XI. 2022.
*Performans je događaj koji performer dramaturškim ponašanjem usmjeruje grupi ljudi, publici. Performans ima elemente rituala, kazališta, cirkusa, plesa, pantomime, glazbe… Time se iskazuju elementi igre. Performansu kao obliku artizma prethodi avangardna umjetnost XX. stoljeća, a razvija se uz varijante: happening, dadaizam, body art… (bečki akcionisti, fluksus, brojni umjetnici…). Jedan od njih, Joseph Beuys, eklektičar konceptualizma, performansa i arte povera, imao je presudan utjecaj na istraživanje međuodnosa života i umjetnosti. Ovaj način iskaza sve se rjeđe javlja kao iznenadna intervencija u neformalnim prostorima, a sve češće se odigrava u teatru, muzeju, galeriji. Iako se pretapa s drugim kazališnim praksama, ipak opstaje kao live art ili body art. Izvedba miče razlike između realnog i fikcije, izvođačeva tijela i njegove pretvorbe u umjetnički objekt.
Biografija autora:
Petar Dugandžić 23, rođen je u Čapljini (Radišići), BiH. Kao punoljetan odlazi u inozemstvo gdje se intenzivno bavi kreativnim aktivnostima. Kroz oblikovanje dotiče raznovrsne medije iskaza: modeling, dizajn, video, pokret, gluma, performans, slikarstvo… Nastupi, izvedbe, projekti mnogobrojni su i često spontani, nenajavljeni. Autor je najveće čestitke na svijetu (100m) naslikane povodom ulaska Hr u Eu., prezentirane u Zagrebu, tijekom XII. mjeseca 2014. godine. Glumio je u BiH filmu „Preko mosta ljubavi“. Nastupao je u nekoliko spotova domaćih izvođača (Franka Batelić, Hari Rončević, Mejaši…), te u više serija, reklama i sl. Autorske performanse realizirao je na mnogim lokacijama (Ljubuški, Grožnjan, Sarajevo, Poreč, Ljubljana, Zürich, Oslo, Thailand…). Najbrojnije plesne i glumačke izvedbe u RH, realizirao je s organizacijom „Istra Inspirit“ i plesne skupine „Roxanne“ iz Rovinja. Tijekom boravka u Thailandu plesao je za njihovu Kraljevsku obitelj. Slikarskim radovima predstavio se na 7 samostalnih izložbi konceptualnog karaktera. Kroz djelovanje, predaje se spontanom iskazu. Njegov je moto: „Svaki je novi dan poput netaknutog slikarskog platna“.
Programi u Dnevnom boravku realizirani su sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Zaklade Kultura nova i Grada Pule.
Impressum:
Produkcija: Yellow art house 23; Izdavač: autor; Fotografije: Dean Buzleta; Lektura: Doris Pandžić; Design: Studio Borkovsky; Print: Polaris d.o.o. Pula; Postav: autor; Curator: Eugen Borkovsky
