Tradicija se gradi idejom, voljom, odanošću, upornošću. U našem slučaju, željom za gradnjom novih kulturnih vrijednosti
Eugen Borkovsky
FECIT Grožnjan 2022.
17. XI. 2022. u 18.00 h
Autorice / autori:
Đerđi Ratković, Ivona Jurić Kljajo, Rudolf Skočir, Ivana Živić Jerković, Snežana Petrović Panjković, Bratislav Radovanović, Ivan Milenković, Saša Marjanović, Marko Tubić, Draško Dragaš, Jovana Tucović Borovac, Sašo Vrabič, Radovan Kunić, Tatjana Karavelić
Kustos: Eugen Borkovsky
20. VII. – 29. VII. 2022. umjetnici su radili u prostorima Gradske galerije Fonticus Grožnjan/Grisignana, HR,
odvijao se
IV. FECIT, 2022. međunarodni skup umjetnika Grožnjan
Utemeljitelj Fecita Grožnjan: Rok Kvaternik
Selektori autora: Ivan Perić i Rok Kvaternik
Kustos: Eugen Borkovsky
Opći predgovor katalogu
ALLEGRO MA NON TROPPO
Tradicija se gradi idejom, voljom, odanošću, upornošću. U našem slučaju, željom za gradnjom novih kulturnih vrijednosti na lokaciji. Nastavljajući postojeću, ali i gradeći novu priču, već četvrti put događa se FECIT, međunarodni skup umjetnika. Dirigentska palica i ove je godine u sigurnim rukama osnivača ovog događanja, Roka Kvaternika. Predstavljamo rezultate ovog saziva, ostvarenog na Grožnjanu – Gradu umjetnika.
MODERNA GALERIJA
Podgorica
Javna ustanova – muzeji i galerije Podgorice
Marka Miljanova 4, Podgorica, Crna Gora
Otvorenje kolektivne izložbe
Ovogodišnji radni skup umjetnika, FECIT 2022. Grožnjan, ostvaren tijekom VII. i VIII. mjeseca, je iza nas. Ostvareno je mnoštvo radova četrnaestorice umjetnika. Njihova imena su: Draško Dragaš, Đerđi Ratković, Ivona Jurić Kljajo, Tatjana Karavelić, Radovan Kunić, Saša Marjanović, Ivan Milenković, Snežana Petrović Panjković, Bratislav Radovanović, Rudolf Skočir, Marko Tubić, Jovana Tucović Borovac, Sašo Vrabič i Ivana Živić Jerković. Dvije umjetnice realiziraju trodimenzionalne objekte, u kamenu i glini. Ostali se predaju slikarstvu, uljenim, akrilnim bojama ili drugim načinima obrade slikarske podloge. Troje od njih realiziraju diptihe, ostali po jedno djelo. Na kraju, umjetnici su između sebe birali autora/rad kojem će dodijeliti nagradu „Milan Tucović“. Ove godine Priznanje je dobio Saša Marjanović.
Izabrana ekipa likovnih kreativaca, ulažući trud u oblikovanje, uspjela je ostvariti osobne likovne iskaze, a uz to i družiti se. Neki su ovdje bili prvi put, neki ne. Ovi drugi upoznavali su područje, a ovi prvi utvrđivali gradivo i otkrivali nove posebnosti. I ovdje rado naglašavam da su se umjetnici iz nesložnih državica bivše Jugoslavije ovdje odlično slagali. Taj socijalni moment je bitan jer se u istom prostoru i istom vremenu moraju poštovati i usuglasiti raznorodne energije autora iz raznolikih lokacija južnog područje Europe. Uz nabrojana imena umjetnika, treba spomenuti da su izbor autora ostvarili Ivan Perić i Rok Kvaternik, a kustoske poslove odradio je Eugen Borkovsky.
Tako je četvrtu godinu za redom reprezentativni likovni prostor Gradske galerije Fonticus preuzeo ulogu epicentra događanja: na neko vrijeme je postao atelje – umjetnici su radili u prostorima galerije. Galerijski prostor je mjesto predstavljanja gotovih radova pa je izazov to posvećeno mjesto koristiti na druge načine. Ovako je to opisivao Boris Groys: “…Pitanje prostora galerija i muzeja, u postmodernizmu biva aktualizirano. Da li je muzej neko mrtvo mjesto samo za provjerene vrijednosti vezane uz tradiciju ili ono može biti i mjesto propitivanja, problematiziranja?…“ Ovdje se događa propitivanje, ali i reprezentacija. Na kraju kreativnih radnih aktivnosti, u istom prostoru predstavljeni su rezultati. Pokazalo se da je ostvareno mnoštvo respektabilnih radova. Oni su podrobnije opisani, komentirani u nastavku teksta.
Opetovano želim iskazati zahvalnost i zadovoljstvo da se ova kreativna situacija događala u Grožnjanu, koji je još davne 1965. godine proglašen Gradom umjetnika. Zahvaljujem prijatelju umjetnosti i kreativnosti Roku Kvaterniku koji je na ovoj lokaciji uspio, četvrti put, objediniti i usmjeriti na kreativnost i ovu ekipu likovnjaka. Također, zahvala Općini Grožnjan/Grisignana na podršci. I, naravno, hvala umjetnicima, bez kojih se ovo ne bi moglo ostvariti.
Komentari o radovima:
Draško Dragaš realizira slikarski rad kojeg naziva „Funkcionalna cjelina s proviđenjem“. Kao i na mnogim njegovim slikama, sve je povezano, ovisno o susjednom obliku, bez logičnog reda kakvog očekujemo. Umjetnikov predstavljeni svijet isprepleten je mogućim potrebitostima i/ili ovisnostima koje su ponegdje unutar logičnog sklopa, a još češće iskaču iz njega. Na formatu nam je ponuđeno mnoštvo vizualnih informacija koje moramo sklapati u priču. Ona može biti iščitana na mnoge načine, što ovisi o pažnji i senzibilitetu promatrača.
Cijela slika podijeljena je na tamniji i svjetliji dio. Moguće da je osvjetljeniji dio slike uređeno, preuređeno područje jer tu nalazimo nešto više tehnoloških elemenata. Oni nisu sasvim razumljivi te djelomično nude repertoar retro mašinerije. Tamniji dio slike kao da govori o načinjanju, zaoravanju ili mjerenju zemljanog tla. Tu dominiraju figure ljudi s nitima, sajlama poput skijaša na žičari ili orača na njivi. No, ne vidimo što ih vuče, koji je izvor pokretanja. Uz otvore, svojevrsne dimnjake iz zemlje, tu su građevine poput koloseuma, zvjezdarnice, silosa, spalionice otpada ili nekog drugog industrijskog postrojenja. Poput kutija bez poklopca, prepoznajemo ukopana područja u kojima su dijelovi mogućeg podzemnog postrojenja. U jednom od njih kao da se izučava anatomija stabla ili je ono priređeno za ambalažiranje. Kao da je umjetnik zapazio nesklad prirodnog i artificijelnog krajolika. Čini se da svjedočimo napadu na još neindustrijalizirani dio teritorija Plavog planeta.
Na ovoj slici predstavljen začudan izvor svjetla, na mogućoj poziciji sunca, možemo doživjeti kao pojam iz naslova rada. Okrugli oblik kao da svijetli, zrači energiju u dva smjera, a pred nama obasjava samo kosi segment nalik na udolinu koja završava pravokutnim otvorom na površini zemlje. U njemu zapažamo prostor nalik stambenom. Jedna zraka po udolini dolazi do ljudske figure koja stoji na njoj, kao na žici. Figura je svijetla i ima označenu poziciju srca te krila ili vidljivu, snažno emaniranu energiju. To je mogući osviješteni lik koji kreće po tankoj niti proviđenja ka svjetlu. On sluti da je negdje u daljini, iza brda/iskopina, ispod oblaka i žutog neba, spokojno, plavetnilo vodene površine. Nositeljice života.
Đerđi Ratković ostvaruje dva rada. Oba su vezana uz ljudsko tijelo i njegova stanja. Prikazane su dvije glave s ponekim gornjim dijelom tijela te ruke. Lica su prikazana cijela, ali s pomacima detalja pa daju nadrealni dojam. Nismo sigurni gleda li osoba ili ima zatvorene oči, no umjetnica nazivima otklanja sumnju. Radi se o spavačima, a radovi nose nazive vezane za stanje koje nije svjesno: „Usnula“ i „San“.
Čini se da je uhvaćen trenutak svjesnog ili spontanog titraja, trenutak zatvaranja očnih kapaka. Kao da jedan rad predstavlja usnulu osobu, a drugi osobu koja iskazuje htjenja, sanjari, budna sanja. Više elemenata radova vješto je predstavljeno poput svojevrsne ljušture koja odaje unutarnju živost, životnost. Kao da sanjaju neki san koji izaziva nesvjesni intenzivan doživljaj koji se manifestira titrajima energija tijela.
Reduciranje vizualnih informacija vjerojatno bi trebalo iskazivati unutarnje stanje spavača, no, svakako i autorice, a trebalo bi djelovati i na promatrača. Predstavljeni dijelovi tijela kao da izranjaju iz maglovite pozadine, kao da umjetnica želi predstaviti stanje uranjanja u snove ili trenutke u kojima se nalazimo negdje na pola jave i sna. Pozadina asocira izdvojenost osoba iz prostora i vremena. Voljeli bismo da su ovim spavačima, unatoč grubog povijesnog vremena, snovi ispunjeni lijepim i plemenitim sadržajima.
Ivona Jurić Kljajo realizirala je dva rada. Oba nude svakodnevne, skoro nevažne motive. Jedan predstavlja eksterijer, pokrajinu, pejzaž. Drugi je vizualizacija smještena u interijer, a predstavlja stolić s posađenim biljkama koje često nalazimo u svakom domu. Oba motiva kao da su namjerno izabrana da svjedoče običnost, uobičajenost, neambicioznost.
Tako pejzaž predstavlja oranice, polja i šumarke koji se nižu prema horizontu te nebo u gornjem dijelu. Linija vijugave ceste, zrcalno sa trakom crvene zemlje, dodatno aktualizira perspektivu. Rad je izveden drhtavim, titrajućim potezima. Tek pažljivi promatrač zapaža tragove aktivnosti. Umjetnica rad naziva „Pronađi put“.
Scenu interijera sačinjava kombinacija nekoliko motiva. Tu je stol/stolić na kojem su postavljene tegle, zdjele sa zasađenim cvijećem, zapravo ukrasnim biljkama. U istom kadru je dio kutije za spremanje te dio bicikla. U pozadini je zid i ovješena zavjesa s dezenom. Među nijansama zelenih listova i stabljika biljaka, u centru kompozicije možemo razabrati tamnije, smećkaste tonove kojima su izvedeni neki od dijelova biljke u prvom planu. Sve postaje jasno čitajući autoričin naslov ove žanr scene: „Jedan dio više ne raste“.
Tatjana Karavelić, u okviru Fecita, izvodi skulptorski rad u kamenu. Ostvareni monolit na sebi nosi reljefne oznake i teško se zagleda kao puna plastika. Potrebno ga je obilaziti i spajati dojmove. Umjetnica uzima pozamašni kameni blok, skoro kockastog oblika, na kojem intervenira umekšavajući dojam zaobljavanjem oštrih rubova. To čini nejednako, ostavljajući negdje oblije, a negdje oštrije oblike. Dva gornja oštra ruba kamenog kvadra autorica znatnije zaobljuje pa je ponuđena ideja oblog gornjeg dijela objekta. Tragovi postupaka primjetni su na mnogim, kako ravnim, tako i zaobljenim područjima objekta. U omekšane, ali još uvijek prepoznatljive stranice početnog oblika kamena, autorica izmjenjuje rasterirane, grublje obrađene dijelove s uglačanim područjima.
Bočne stranice autorica obrađuje formirajući izduženo i zaobljeno područje nalik obliku bumeranga. Ovakva intervencija, čija je površina linijski rasterirana prateći obrub, nosi grube tragove klesarskog činjenja, a pojavljuje se s obje strane. Obilazeći predmet, naznake krajeva ovog udubljenog oblika, zapažamo i prije nego zagledamo sam rasterirani oblik jer mu autorica ostavlja svojevrstan rub, zaglađeni okvir koji izviruje, strši izvan bočnih strana te pri vrhu cijelog oblika. Taj obrub se gubi u srednjem dijelu izdužene formacije, sjedinjujući se s donjim dijelom bočnih stranica objekta.
Rad djeluje monolitno jer autorica ne zahvaća znatnu dubinu. Na nekim površinama samo izvodi raster koji prati kvadratičnost cijelog oblika. Ovdje je naglasak stavljen na volumen, a zanemaren je odnos s prostorom. Ovaj artefakt možemo doživjeti, kako vizualno, tako i taktilno, opipom. Ova skulptura je apstraktan oblik volumena u prostoru, a glavna izražajna sredstva su pozamašna masa, linija, uglačana ili rasterirana površina. Autorica rad naziva prigodno: „Grožnjanski izdanak“.
Radovan Kunić realizira sasvim poseban slikarski rad. Izvodi ga tehnikom kojom očito izuzetno barata – uljem na platnu. Umjetnik je često na rubu nadrealizma koji koristi da bi iskazao propitivanje, a ponekad i decentno iskazivanje stava. Slika prikazuje travnato, nepokošeno zemljište i nekoliko loptica za golf. Na slici kao da je sve u pokretu, trava koju češlja vjetar i loptice, barem neke od zapaženih, kao da upravo (u)padaju na format. Trava na glavnom terenu za golf, obično treba biti visoka 10 do 18 mm a biva obrubljena nešto višim vlatima. Taj dio se u igri izbjegava jer visina trave otežava kretanje loptice. Ovdje je primjetan nesklad jer nam se čini da je trava neuređena. Golf igrališta su uvijek prekrivena „dresiranom“ travom. Ona je uređena, često gojena umjetnim gnojivima i pažljivo ošišana. Ovdje loptice kao da su zalutale.
Počeci golfa datiraju iz Škotske u XIV. stoljeću, a prvi igrači na pašnjacima bili su pastiri koji su čuvali ovce. Danas ovaj sport igraju elite, naravno, zaboravljajući izvorište igre. Pobjednik je igrač koji s najmanje udaraca utjera lopticu u završnu rupu. Zna se da ispod zelene površine bivaju slojevi neekoloških i za područje neautentičnih, niveliranih površina. Uz to, oblikuju se vodene površine koje nisu izvorne, ali su potrebne zbog pravila igre. Pretpostavljamo da ovaj rad problematizira ideju izgradnje previše golf igrališta na ekološki ranjivom teritoriju. Jer, golf tereni danas imaju izmijenjenu strukturu autentičnog tla. Oni su prilagođeni igri, ali ne i karakteristikama područja.
No, uz ove društveno usmjerene komentare stanja moguće je da autor zapravo voli golf i da se obraća svojevrsnom podsvjesnom odnosu s igrom s kojom nije zadovoljan. U golf igri igrači se susreću s fizičkim preprekama na terenu, jednako kao i s onima psihičke naravi. Moguće je da naziv rada „Jutarnja konstelacija“ označava rezultate igrača koji je prerano ustao, nije se naspavao pa mu loptice bježe u neželjena područja terena.
Saša Marjanović ostvaruje provokativan rad na staru temu. Rad naziva „Ikarov pad“ i odmah nas odvodi na područje legendi i mitova. Na njegovom radu ne vidimo ništa što bi ilustriralo naslov osim autorovim izvedenim napisom Ikaros te umetnute detalje unutar slovnog zapisa koji mogu sugerirati otpalo perje. Na ovom radu atmosfera je tmurna, ali nema ilustracija. Samo zapis i prikaz dramatičnog, bezosjećajnog mora. Svi poznajemo mit o Dedalu i Ikaru, ranim grčkim junacima s Krete, gdje se začela grčka civilizacija s karakteristikama prenesenim iz Egipta. Ona je, preko Atene i Sparte, iznjedrila ono što zovemo europskom civilizacijom. No, je li zaista tako kako su nas službeno učili?
Već je Pieter Brueghel u XVI. stoljeću propitivao važnost i/ili dramatičnost ove legende. On u svom opusu potpisuje provokativan rad „Krajolik s Ikarovim padom“. Na toj slici je zabilježena tragedija jedne osobe, ali koja nije poremetila ništa unutar tijeka svakodnevnice svih drugih stanovnika ove Brughelove slike. Nitko ne obraća pažnju na to što se događa. Niti je orač prestao orati niti