Tradicija se gradi idejom, voljom, odanošću, upornošću. U našem slučaju, željom za gradnjom novih kulturnih vrijednosti
Eugen Borkovsky
FECIT Grožnjan 2022.
17. XI. 2022. u 18.00 h
Autorice / autori:
Đerđi Ratković, Ivona Jurić Kljajo, Rudolf Skočir, Ivana Živić Jerković, Snežana Petrović Panjković, Bratislav Radovanović, Ivan Milenković, Saša Marjanović, Marko Tubić, Draško Dragaš, Jovana Tucović Borovac, Sašo Vrabič, Radovan Kunić, Tatjana Karavelić
Kustos: Eugen Borkovsky
20. VII. – 29. VII. 2022. umjetnici su radili u prostorima Gradske galerije Fonticus Grožnjan/Grisignana, HR,
odvijao se
IV. FECIT, 2022. međunarodni skup umjetnika Grožnjan
Utemeljitelj Fecita Grožnjan: Rok Kvaternik
Selektori autora: Ivan Perić i Rok Kvaternik
Kustos: Eugen Borkovsky
Opći predgovor katalogu
ALLEGRO MA NON TROPPO
Tradicija se gradi idejom, voljom, odanošću, upornošću. U našem slučaju, željom za gradnjom novih kulturnih vrijednosti na lokaciji. Nastavljajući postojeću, ali i gradeći novu priču, već četvrti put događa se FECIT, međunarodni skup umjetnika. Dirigentska palica i ove je godine u sigurnim rukama osnivača ovog događanja, Roka Kvaternika. Predstavljamo rezultate ovog saziva, ostvarenog na Grožnjanu – Gradu umjetnika.
MODERNA GALERIJA
Podgorica
Javna ustanova – muzeji i galerije Podgorice
Marka Miljanova 4, Podgorica, Crna Gora
Otvorenje kolektivne izložbe
Ovogodišnji radni skup umjetnika, FECIT 2022. Grožnjan, ostvaren tijekom VII. i VIII. mjeseca, je iza nas. Ostvareno je mnoštvo radova četrnaestorice umjetnika. Njihova imena su: Draško Dragaš, Đerđi Ratković, Ivona Jurić Kljajo, Tatjana Karavelić, Radovan Kunić, Saša Marjanović, Ivan Milenković, Snežana Petrović Panjković, Bratislav Radovanović, Rudolf Skočir, Marko Tubić, Jovana Tucović Borovac, Sašo Vrabič i Ivana Živić Jerković. Dvije umjetnice realiziraju trodimenzionalne objekte, u kamenu i glini. Ostali se predaju slikarstvu, uljenim, akrilnim bojama ili drugim načinima obrade slikarske podloge. Troje od njih realiziraju diptihe, ostali po jedno djelo. Na kraju, umjetnici su između sebe birali autora/rad kojem će dodijeliti nagradu „Milan Tucović“. Ove godine Priznanje je dobio Saša Marjanović.
Izabrana ekipa likovnih kreativaca, ulažući trud u oblikovanje, uspjela je ostvariti osobne likovne iskaze, a uz to i družiti se. Neki su ovdje bili prvi put, neki ne. Ovi drugi upoznavali su područje, a ovi prvi utvrđivali gradivo i otkrivali nove posebnosti. I ovdje rado naglašavam da su se umjetnici iz nesložnih državica bivše Jugoslavije ovdje odlično slagali. Taj socijalni moment je bitan jer se u istom prostoru i istom vremenu moraju poštovati i usuglasiti raznorodne energije autora iz raznolikih lokacija južnog područje Europe. Uz nabrojana imena umjetnika, treba spomenuti da su izbor autora ostvarili Ivan Perić i Rok Kvaternik, a kustoske poslove odradio je Eugen Borkovsky.
Tako je četvrtu godinu za redom reprezentativni likovni prostor Gradske galerije Fonticus preuzeo ulogu epicentra događanja: na neko vrijeme je postao atelje – umjetnici su radili u prostorima galerije. Galerijski prostor je mjesto predstavljanja gotovih radova pa je izazov to posvećeno mjesto koristiti na druge načine. Ovako je to opisivao Boris Groys: “…Pitanje prostora galerija i muzeja, u postmodernizmu biva aktualizirano. Da li je muzej neko mrtvo mjesto samo za provjerene vrijednosti vezane uz tradiciju ili ono može biti i mjesto propitivanja, problematiziranja?…“ Ovdje se događa propitivanje, ali i reprezentacija. Na kraju kreativnih radnih aktivnosti, u istom prostoru predstavljeni su rezultati. Pokazalo se da je ostvareno mnoštvo respektabilnih radova. Oni su podrobnije opisani, komentirani u nastavku teksta.
Opetovano želim iskazati zahvalnost i zadovoljstvo da se ova kreativna situacija događala u Grožnjanu, koji je još davne 1965. godine proglašen Gradom umjetnika. Zahvaljujem prijatelju umjetnosti i kreativnosti Roku Kvaterniku koji je na ovoj lokaciji uspio, četvrti put, objediniti i usmjeriti na kreativnost i ovu ekipu likovnjaka. Također, zahvala Općini Grožnjan/Grisignana na podršci. I, naravno, hvala umjetnicima, bez kojih se ovo ne bi moglo ostvariti.
Komentari o radovima:
Draško Dragaš realizira slikarski rad kojeg naziva „Funkcionalna cjelina s proviđenjem“. Kao i na mnogim njegovim slikama, sve je povezano, ovisno o susjednom obliku, bez logičnog reda kakvog očekujemo. Umjetnikov predstavljeni svijet isprepleten je mogućim potrebitostima i/ili ovisnostima koje su ponegdje unutar logičnog sklopa, a još češće iskaču iz njega. Na formatu nam je ponuđeno mnoštvo vizualnih informacija koje moramo sklapati u priču. Ona može biti iščitana na mnoge načine, što ovisi o pažnji i senzibilitetu promatrača.
Cijela slika podijeljena je na tamniji i svjetliji dio. Moguće da je osvjetljeniji dio slike uređeno, preuređeno područje jer tu nalazimo nešto više tehnoloških elemenata. Oni nisu sasvim razumljivi te djelomično nude repertoar retro mašinerije. Tamniji dio slike kao da govori o načinjanju, zaoravanju ili mjerenju zemljanog tla. Tu dominiraju figure ljudi s nitima, sajlama poput skijaša na žičari ili orača na njivi. No, ne vidimo što ih vuče, koji je izvor pokretanja. Uz otvore, svojevrsne dimnjake iz zemlje, tu su građevine poput koloseuma, zvjezdarnice, silosa, spalionice otpada ili nekog drugog industrijskog postrojenja. Poput kutija bez poklopca, prepoznajemo ukopana područja u kojima su dijelovi mogućeg podzemnog postrojenja. U jednom od njih kao da se izučava anatomija stabla ili je ono priređeno za ambalažiranje. Kao da je umjetnik zapazio nesklad prirodnog i artificijelnog krajolika. Čini se da svjedočimo napadu na još neindustrijalizirani dio teritorija Plavog planeta.
Na ovoj slici predstavljen začudan izvor svjetla, na mogućoj poziciji sunca, možemo doživjeti kao pojam iz naslova rada. Okrugli oblik kao da svijetli, zrači energiju u dva smjera, a pred nama obasjava samo kosi segment nalik na udolinu koja završava pravokutnim otvorom na površini zemlje. U njemu zapažamo prostor nalik stambenom. Jedna zraka po udolini dolazi do ljudske figure koja stoji na njoj, kao na žici. Figura je svijetla i ima označenu poziciju srca te krila ili vidljivu, snažno emaniranu energiju. To je mogući osviješteni lik koji kreće po tankoj niti proviđenja ka svjetlu. On sluti da je negdje u daljini, iza brda/iskopina, ispod oblaka i žutog neba, spokojno, plavetnilo vodene površine. Nositeljice života.
Đerđi Ratković ostvaruje dva rada. Oba su vezana uz ljudsko tijelo i njegova stanja. Prikazane su dvije glave s ponekim gornjim dijelom tijela te ruke. Lica su prikazana cijela, ali s pomacima detalja pa daju nadrealni dojam. Nismo sigurni gleda li osoba ili ima zatvorene oči, no umjetnica nazivima otklanja sumnju. Radi se o spavačima, a radovi nose nazive vezane za stanje koje nije svjesno: „Usnula“ i „San“.
Čini se da je uhvaćen trenutak svjesnog ili spontanog titraja, trenutak zatvaranja očnih kapaka. Kao da jedan rad predstavlja usnulu osobu, a drugi osobu koja iskazuje htjenja, sanjari, budna sanja. Više elemenata radova vješto je predstavljeno poput svojevrsne ljušture koja odaje unutarnju živost, životnost. Kao da sanjaju neki san koji izaziva nesvjesni intenzivan doživljaj koji se manifestira titrajima energija tijela.
Reduciranje vizualnih informacija vjerojatno bi trebalo iskazivati unutarnje stanje spavača, no, svakako i autorice, a trebalo bi djelovati i na promatrača. Predstavljeni dijelovi tijela kao da izranjaju iz maglovite pozadine, kao da umjetnica želi predstaviti stanje uranjanja u snove ili trenutke u kojima se nalazimo negdje na pola jave i sna. Pozadina asocira izdvojenost osoba iz prostora i vremena. Voljeli bismo da su ovim spavačima, unatoč grubog povijesnog vremena, snovi ispunjeni lijepim i plemenitim sadržajima.
Ivona Jurić Kljajo realizirala je dva rada. Oba nude svakodnevne, skoro nevažne motive. Jedan predstavlja eksterijer, pokrajinu, pejzaž. Drugi je vizualizacija smještena u interijer, a predstavlja stolić s posađenim biljkama koje često nalazimo u svakom domu. Oba motiva kao da su namjerno izabrana da svjedoče običnost, uobičajenost, neambicioznost.
Tako pejzaž predstavlja oranice, polja i šumarke koji se nižu prema horizontu te nebo u gornjem dijelu. Linija vijugave ceste, zrcalno sa trakom crvene zemlje, dodatno aktualizira perspektivu. Rad je izveden drhtavim, titrajućim potezima. Tek pažljivi promatrač zapaža tragove aktivnosti. Umjetnica rad naziva „Pronađi put“.
Scenu interijera sačinjava kombinacija nekoliko motiva. Tu je stol/stolić na kojem su postavljene tegle, zdjele sa zasađenim cvijećem, zapravo ukrasnim biljkama. U istom kadru je dio kutije za spremanje te dio bicikla. U pozadini je zid i ovješena zavjesa s dezenom. Među nijansama zelenih listova i stabljika biljaka, u centru kompozicije možemo razabrati tamnije, smećkaste tonove kojima su izvedeni neki od dijelova biljke u prvom planu. Sve postaje jasno čitajući autoričin naslov ove žanr scene: „Jedan dio više ne raste“.
Tatjana Karavelić, u okviru Fecita, izvodi skulptorski rad u kamenu. Ostvareni monolit na sebi nosi reljefne oznake i teško se zagleda kao puna plastika. Potrebno ga je obilaziti i spajati dojmove. Umjetnica uzima pozamašni kameni blok, skoro kockastog oblika, na kojem intervenira umekšavajući dojam zaobljavanjem oštrih rubova. To čini nejednako, ostavljajući negdje oblije, a negdje oštrije oblike. Dva gornja oštra ruba kamenog kvadra autorica znatnije zaobljuje pa je ponuđena ideja oblog gornjeg dijela objekta. Tragovi postupaka primjetni su na mnogim, kako ravnim, tako i zaobljenim područjima objekta. U omekšane, ali još uvijek prepoznatljive stranice početnog oblika kamena, autorica izmjenjuje rasterirane, grublje obrađene dijelove s uglačanim područjima.
Bočne stranice autorica obrađuje formirajući izduženo i zaobljeno područje nalik obliku bumeranga. Ovakva intervencija, čija je površina linijski rasterirana prateći obrub, nosi grube tragove klesarskog činjenja, a pojavljuje se s obje strane. Obilazeći predmet, naznake krajeva ovog udubljenog oblika, zapažamo i prije nego zagledamo sam rasterirani oblik jer mu autorica ostavlja svojevrstan rub, zaglađeni okvir koji izviruje, strši izvan bočnih strana te pri vrhu cijelog oblika. Taj obrub se gubi u srednjem dijelu izdužene formacije, sjedinjujući se s donjim dijelom bočnih stranica objekta.
Rad djeluje monolitno jer autorica ne zahvaća znatnu dubinu. Na nekim površinama samo izvodi raster koji prati kvadratičnost cijelog oblika. Ovdje je naglasak stavljen na volumen, a zanemaren je odnos s prostorom. Ovaj artefakt možemo doživjeti, kako vizualno, tako i taktilno, opipom. Ova skulptura je apstraktan oblik volumena u prostoru, a glavna izražajna sredstva su pozamašna masa, linija, uglačana ili rasterirana površina. Autorica rad naziva prigodno: „Grožnjanski izdanak“.
Radovan Kunić realizira sasvim poseban slikarski rad. Izvodi ga tehnikom kojom očito izuzetno barata – uljem na platnu. Umjetnik je često na rubu nadrealizma koji koristi da bi iskazao propitivanje, a ponekad i decentno iskazivanje stava. Slika prikazuje travnato, nepokošeno zemljište i nekoliko loptica za golf. Na slici kao da je sve u pokretu, trava koju češlja vjetar i loptice, barem neke od zapaženih, kao da upravo (u)padaju na format. Trava na glavnom terenu za golf, obično treba biti visoka 10 do 18 mm a biva obrubljena nešto višim vlatima. Taj dio se u igri izbjegava jer visina trave otežava kretanje loptice. Ovdje je primjetan nesklad jer nam se čini da je trava neuređena. Golf igrališta su uvijek prekrivena „dresiranom“ travom. Ona je uređena, često gojena umjetnim gnojivima i pažljivo ošišana. Ovdje loptice kao da su zalutale.
Počeci golfa datiraju iz Škotske u XIV. stoljeću, a prvi igrači na pašnjacima bili su pastiri koji su čuvali ovce. Danas ovaj sport igraju elite, naravno, zaboravljajući izvorište igre. Pobjednik je igrač koji s najmanje udaraca utjera lopticu u završnu rupu. Zna se da ispod zelene površine bivaju slojevi neekoloških i za područje neautentičnih, niveliranih površina. Uz to, oblikuju se vodene površine koje nisu izvorne, ali su potrebne zbog pravila igre. Pretpostavljamo da ovaj rad problematizira ideju izgradnje previše golf igrališta na ekološki ranjivom teritoriju. Jer, golf tereni danas imaju izmijenjenu strukturu autentičnog tla. Oni su prilagođeni igri, ali ne i karakteristikama područja.
No, uz ove društveno usmjerene komentare stanja moguće je da autor zapravo voli golf i da se obraća svojevrsnom podsvjesnom odnosu s igrom s kojom nije zadovoljan. U golf igri igrači se susreću s fizičkim preprekama na terenu, jednako kao i s onima psihičke naravi. Moguće je da naziv rada „Jutarnja konstelacija“ označava rezultate igrača koji je prerano ustao, nije se naspavao pa mu loptice bježe u neželjena područja terena.
Saša Marjanović ostvaruje provokativan rad na staru temu. Rad naziva „Ikarov pad“ i odmah nas odvodi na područje legendi i mitova. Na njegovom radu ne vidimo ništa što bi ilustriralo naslov osim autorovim izvedenim napisom Ikaros te umetnute detalje unutar slovnog zapisa koji mogu sugerirati otpalo perje. Na ovom radu atmosfera je tmurna, ali nema ilustracija. Samo zapis i prikaz dramatičnog, bezosjećajnog mora. Svi poznajemo mit o Dedalu i Ikaru, ranim grčkim junacima s Krete, gdje se začela grčka civilizacija s karakteristikama prenesenim iz Egipta. Ona je, preko Atene i Sparte, iznjedrila ono što zovemo europskom civilizacijom. No, je li zaista tako kako su nas službeno učili?
Već je Pieter Brueghel u XVI. stoljeću propitivao važnost i/ili dramatičnost ove legende. On u svom opusu potpisuje provokativan rad „Krajolik s Ikarovim padom“. Na toj slici je zabilježena tragedija jedne osobe, ali koja nije poremetila ništa unutar tijeka svakodnevnice svih drugih stanovnika ove Brughelove slike. Nitko ne obraća pažnju na to što se događa. Niti je orač prestao orati niti su pomorci prestali ploviti, a naročito je priroda ostala ravnodušna na nastojanje jednog mlađahnog pojedinca da se izbori s univerzumskim zadatostima.
Ovaj rad možemo doživjeti kao hommage Ikaru, ali i emociju spram vlastite mladosti i neizmjerne hrabrosti mladih osoba, koja graniči s drskošću. Također, strepnju za vlastite potomke koji su prerasli punoljetnost pa nemamo više utjecaja na njih. Poput nadgrobnog spomenika bilo kome, mi s ove slike, bez predznanja, ne znamo niti ne osjećamo nikakvo suosjećanje. Tek poznavanjem grčke mitologije, i to jedne njene struje sklone mistifikaciji, možemo osjetiti sklonost, razumijevanje, ali i emociju sažaljenja spram mladića koji je pokušao nemoguće. Suprotstavljanje prirodi, prema ovom kanonu, ne završava dobro. Ostaje pitanje u kojoj mjeri smo mi prirodna, a do koje mjere urbanizirana, odprirođena, socijalna bića. Jar, i tekst na slici je okrenut zrcalno, kao na mnoštvu fotografija na društvenim mrežama koje svjedoče izobrnuti doživljaj realnosti.
Suvremenost nam nudi, zapravo nameće veliku količinu informacija, od cyber načina, posredstvom TV-ekrana, laptopa, pametnih telefona i sl. Pažnja nam se odvlači stalnom izloženošću informacijama koje nas uglavnom i ne zanimaju. Tu su mega-plakati, svjetleće reklame, TV-programi, web-stranice, pop up poruke i drugi perfidni načini odvlačenja pažnje i plasiranja ciljanih sadržaja. U tom mnoštvu podataka teško se snalazimo, a rijetki imaju snage isključiti se barem na neko vrijeme iz sustava. Direktna komunikacija uvelike je zamijenjena elektroničkom, putem e-maila, SMS poruka, video chatom, društvenim mrežama i blogovima.
Ivana Milenkovića kao da to zbunjuje ili čak provocira pa on realizira rad na temu odnosa virtualnog i zapostavljanja realnog okruženja. Umjetnik ostvaruje rad tehnikom ulja na platnu. Tematski se rad odnosi na promišljanje komunikacije u recentnom povijesnom vremenu. On, skoro hiperrealistički propituje ovaj problem koristeći narativne motive. Osoba na njegovoj slici ne obraća pažnju na okruženje već je sasvim predana, usmjerena na tehnološku ponudu cyber informacija. Iako je iza nje predstavljen lirsko/dramatičan pejzaž s vodenom površinom, koji nudi meditativne mogućnosti, glavni lik, ženska osoba, koncentrirana je na tzv. pametni telefon putem kojeg dobiva neku virtualnu informaciju. Ona može biti tekstualna ili slikovna, ali ni u kojem slučaju ne može nadmašiti mogućnost ponude – samo da se okrene, napusti web komunikaciju i osjetiti ponudu direktnog doživljaja okruženja.
Snežana Petrović Panjković ostvaruje nadrealnu figuru, riboliko biće, ali koje na sebi nosi mnoge atribucije. Čini nam se da je pred nama slika makete tehnički pokretanog mehanizma ribolikog oblika. Ovo stvorenje ima tri para nogu i četiri ruke koje sliče na ljudske. Na sebi kao da nosi rezervne oči, prsa i pomoćna usta. Zapažamo krletku u kojoj je morski konjić. Tu su začudni tehnički elementi poput svojevrsnih dimnjaka, skele ili izdužene ljuljačke, ljestava, kotača nalik biciklističkima, ispušni ventil, prozor, ulaz ili pozornicu, balon, pojas za plivanje, što sve ne pripada biološkom repertoaru motiva. Poput nekog sistema tehnološkog pokretanja, tu su pokretne trake ili sajle koje povezuju manje kotačiće.
Ovaj riblji kiborg, usprkos svemu, nudi dobru energiju. Unatoč cijelom sistemu povezanih elemenata, ribi kao da to ne smeta jer uočavamo sasvim miran izraz njenih ribljih usta i očiju, a druge, našminkane usne se i osmjehuju. Ribu okružuju manje ribice, lopte, jaja, karirana lopta, a zapažamo i neke zapise. Kako autorica tumači, to su intuitivne, spontane bilješke tijeka misli.
Za ovaj začudni, svojevrsni portret, prikaz hibridne vrste, autorica nudi naslov rada koji nas oslobađa striktnog tumačenja: „Čudesni slučaj lososove žene“. Tako su doživljaj i komentar oslobođeni od ciljanog dojma i prepušteni promatraču na doživljaj.
Bratislav Radovanović izvodi zanimljiv rad koji naziva „Homo ludens“, čovjek igrač. Na slici izvedenoj uljem na platnu vidimo troje ljudi oko stola u zanosu neke igre. Čini se da je jedan igrač zadovoljan, a drugi nije. Tu je i treći, u sredini, koji kao da iskazuje uznemirenost. Pomaknuta slika na zidu iza njega može svjedočiti o njegovim naglim reakcijama jer se ne mora slagati ni s dobitnikom ni s gubitnikom. Pažljivim promatranjem zapažamo da je igra vezana uz teritorije jer je tu ploha pojednostavljene karte svijeta. Uskoro otkrivamo riječ Risk na ploči na kojoj se igra izvodi. To je ime društvene igre, o kojoj u reklami piše: „Strateška igra osvajanja: I ne zaboravite da je u osvajanju svijeta uvijek najvažnija volja i odlučnost da preuzmete najviše rizika.“
Strašno je da je ova prikriveno agresivna igra koja promovira pohlepu popularna i forsirana kao još jedan način ispiranja mozga, posebno mladim ljudima. Na uputi za uporabu piše da je dozvoljena za osobe od 10 godina nadalje. Postaje nam jasno da je ovaj rad autorov upit o stanju okruženja u suvremenosti. Jer, ovi igrači izazivaju propitivanje o našem stanju, nemiru, nelagodi, nezadovoljstvu socijalnim statusom. Već smo osvijestili da nas je ideja demokracije prevarila. Umjesto da se politika i ekonomija bave poboljšanjem uvjeta života, one služe isključivo mega-profitu. Mali ljudi su nebitni. Nismo više radnici; postajemo proli, radna snaga bez prava na dostojanstvo, obitelj, prijateljstva, emocije. Pokušava nas se unificirati, ubiti nam osobnost, perfidno nas se utjerati u krdo. Nakon toga će biti moguće iskoristiti nas, neuvjerljivim argumentima nacionalnosti i/ili vjere, za građanske ratove, za činjenje divljaštava po planetu. Nekad su se igre zvale „Čovječe ne ljuti se“, a sada imaju atribucije: osvoji, budi grub i nemilosrdan, otmi i imaj, bez milosti… Riskiraj agresijom! Očito je da se tijek civilizacije odmiče od suživljavanja, ljudske solidarnosti.
Kuriozum ove slike jest i to da je izvedena znalačkim slikarskim postupcima. Tajanstvenost scene dobivena je korištenjem tradicionalnog pristupa oblikovanju na plohi, zvanog Chiaroscuro. Radovanovićeva tenebrizmu okrenuta slikarska vještina kao da parafrazira Caravaggiovu Večeru u Emausu. Razlika je u sadržaju, ali su, izlaskom iz sjene, predstavljeni detalji, elementi koji su autoru važni za iskaz. Korišteni su odjeci svjetla koji iskazuju samo najvažnije oblike koji prenose atmosferu i stanja igrača. Geste, izrazi lica, okruženje, sve je vješto dovedeno u vezu.
Rudolf Skočir, odan svom rukopisu, predstavlja rad koji propituje ženu, ženski princip, čak dodiruje i aktualno žensko pitanje. Na radu izvedenom akrilom i kolažem na platnu odmah zapažamo nago žensko tijelo. Ono je pomalo secesijski izduženo položajem nogu i s rukama iza leđa. Podloga je tamna, ispunjena pravilnim rasterom, točkama plave boje, koje su u donjem dijelu zamijenjene bijelim oznakama mogućih pozicija. Kao da su točke povezane u sazviježđa jer je ovaj raster udvojen s rasterom tankih svijetlih linija. One ponegdje spajaju plave točke, a ponegdje čine sasvim neovisan mrežni preplet. Linije su naglašene u izdvojenom, nepravilnom, romboidnom području oko ženske figure, a drugdje su jedva vidljive. Čini nam se da je podloga geometriziran zvjezdani raster.
Na podlozi, iznad figure i naglašenijeg dijela rastera, nalazimo obješenu svjetleću žarulju. Pri dnu slike, ispod nogu, umjetnik postavlja odrezanu polovicu jabuke, a još niže oblikovana je apstraktna obla formacija poput zgužvanog tekstila, moguće odjeće akterke. Ova nakupina asocira na mozak ili zemljinu kuglu čija se donja polovica gubi izvan formata slike. Ovaj okomiti niz znakovlja, glavnih nosioca sadržaja slike: svjetlo, žena/djevojka pred razigranim rasterom, polovica jabuke i rasterirani oblutak, možemo doživjeti kao simbole proviđenja, stvaranja ali nudi i erotske konotacije. Naglašeni raster u sredini rada, na kojem nalazimo akt, na šest je mjesta signiran (slovnim) znakovima sličnim runama, magičnim šiframa, glagoljaškim slovima. Pomišljamo da bi lik žene mogao biti prikaz mistične Venere.
Autor na cijeli gornji horizontalni rub, pravilnim velikim tiskanim slovima, ispisuje poruku koja je i naslov rada: The answer, my friend, is written in the stars… (Odgovor, prijatelju, zapisan je u zvijezdama…). Ovaj zapis je odgovor i ne sadrži pitanje. Konstatacija. Tako se moramo prepustiti osobnim asocijacijama koje se dovode u sklad s ispisanim odgovorom.
Sve nabrojeno asocijativan je asortiman. Ponuda oblika odvodi nas na područje fantastike, mistike. Tako su u doživljaj rada promišljeno uvučeni simbolični i narativni elementi. Oblik žene, posebno nage žene koja ne iskazuje ni sram ni pohotu uz jabuku ipak nudi arhetipsku asocijaciju na Evu i Edenski vrt. No, svjetleća žarulja i ovalni oblik pri dnu, situaciju smještaju u suvremenost. Izgleda da se od znakovitosti legendarne Eve ništa nije promijenilo.
Marko Tubić ostvaruje rad tehnikom akrila na platnu. Ovaj put lice, koje je glavni motiv, umjetnik predstavlja u okomitim, trakastim segmentima. Na istoj površini platna umjetnik duplira dio desne polovice obraza, segmentirajući ga u uski, trakasti oblik te ga postavlja na mjesto sredine slike. Mijenja mu i kolor, pa imamo dojam neke kaleidoskopske, višezrcalne slike. Ukoliko bismo spojili krajnji lijevi i desni dio lica, ne bismo dobili čisti portret. Možemo ovaj rad odrediti kao propitivanje nelagode situacija koje je autor memorirao te ih pretače u likovni rad. Vizualizacija je oslonjena na osobni dojam umjetnika, a promatrač nije sasvim siguran radi li se o ideji iskazivanja stiliziranog lica samog autora ili neke treće osobe. Čini se da je u pitanju univerzalni oblik lica kao znaka, bez naglaska na identitet.
Umjetnik namjerno ne dijeli mogući portret logično, već izvodi iskrivljenja koja podupiru dojam naslova slike: „Pogled iznutra“. Ovo promatraču usmjeruje doživljaj i otvara raspon pitanja o osobnom identitetu, doživljaju ljudi u okruženju, sklonostima, željama… Promatrač je izazvan na izvjesno samopropitivanje, ovisno o hrabrosti zagledavanja u ovaj (mogući) portret Pandore…
Nakon hrabrog zagledanja i uživljavanja, simboličnog otvaranja Pandorine kutije, ponudu pomirbe naših propitivanja inicira ruka koja zanemaruje nadrealno složene segmente te se pruža kroz dva od tri odsječaka rada. Umjetnik senzibilno uvodi dodir: on spaja željeno fizikalno s distanciranim, otuđenim doživljajnim: željenim. Jer, priznajemo, moguće je da nas samo jedan nježni dodir ili malo nježnosti može osloboditi sjete, izgubljenosti, osjećaja samoće, depresije i odmaknuti od pitanja svrhe postojanja i/ili identiteta te nas učiniti osobama: sretnim, zadovoljnim i pomirenim samih sa sobom.
Jovana Tucović Borovac uspijeva realizirati šarmantnu skulpturu, kip djevojčice s haljinom, suknjom. I ovaj rad realiziran je u glini te je za potrebe prve izložbe izliven u gipsu. Umjetnica kao da nastavlja seriju dječjih karakternih portreta koju je lani okrunila izuzetnim portretom dječaka.
I ovaj rad odiše šarmantnom lakoćom prenošenja, naglašavanja oblika koja izgovara atmosferu lepršavog realizma kroz interpretaciju mladog bića. Djevojčica pomalo stidljivo, ali hrabro, kao da nam želi kazati neki svoj doživljaj ili čak iskazati segment sretnog djetinjstva. To je danas skoro nemoguće jer je većina ljudi opterećena nametnutom, konstruiranom situacijom koja nudi samo nesigurnost i napor preživljavanja. Tako nas rad vraća u vrijeme osobne sigurnosti, kad su roditelji imali vremena i volje emocionalno predano komunicirati s djecom. Jedino tim načinom odgoja, pažnjom i poštovanjem mladog bića, može se ostvariti ovakav odsjaj u vizualizaciji, koju ovdje potpisuje Jovana.
Djevojčica je malo pognula glavu i kao da nam saopćava neki svoj zaključak u koji ni sama nije sigurna, ali ga ozbiljno osjeća i želi nam to prenijeti. Izvjesni napor koncentracije male akterke iskazan je i na portretu i tjelesnim pokretima, igranjem rubom haljine i podizanjem nožnog prsta lijeve noge, kao maksimum skupljene hrabrosti, uvjerenja i potrebe za iskazom.
Umjetnica odlično vlada autorskim izborom motiva, izvedbom, ravnotežom kompozicije, i naravno, samim oblikovanjem. Možemo prepisati dio komentara: „Iako ne poznajemo model, oblikovanje dopire do ruba fizionomije, ali i karaktera ovog bića. Zaustavljeno između stanja mirovanja i stanja kretanja, ono nudi iskrenu i neiskvarenu radoznalost, nevinost, ali i hrabrost za život u koji tek proviruje. Mi odrasli, zasjenjeni brigama i borbom za preživljavanje, sa zavišću, ali i tihom radošću pozdravljamo ovo biće, majstorski pretočeno u spomenik radosti.“
Sašo Vrabič ostvaruje dva rada. Jednog naziva „2500 tonski plavalci“ a drugog „HA! DVA? O!“ Prvi naziv rada verbalni je podatak da u jednom kubičnom kilometru oblaka ima oko 500 tona tekućine. Drugi je parafraza kemijske oznake za vodu koju primjećujemo uz iznenađenje. Oba rada pripadaju realističkom načinu vizualizacija.
Jedan senzualniji rad prikazuje mlađahnog plivača, njegovo gibljivo tijelo u mediju vode. Pored njega kao da je druga osoba koja također pliva, ali nisu prikazani detalji. Prisutna je komunikacija tijelima. Negdje u dnu slike zapažamo ostatke, izrezak reklame ili komercijalne torbe za kupovanje sa zapisima djelomično na latinici, ali uz slova koja bi mogla biti kineska ili znakovna. Naoko banalna scena postaje upozorenje na izostanak ekološke svijesti.
Drugi rad kao da bilježi dramatični događaj na nebu, oblake i pokrajinu. No, tu je u dnu i nerazgovjetni detalj koji sliči na polukrug koji emanira specifično svjetlo. Međutim, to nije zadnji trag sunca na obzorju. Čini se da umjetnik apostrofira neki lokalitet, uz bilježenje ljudskih želja koje rezultiraju nametljivo, artificijelno osvjetljenje koje remeti okruženje.
Oba motiva vežu se na medij vode. Jedan rad ovaj medij predstavlja iznutra, uronjavanjem u tekućinu dok drugi rad predstavlja vodu akumuliranu u oblacima. On dodiruje društvena i ekološka pitanja jer bilježi nesputanost plivača, odbačenu ambalažu, najlonsku vrećicu, unutar predstavljene scene kupanja te nametljivi detalj u lirskom pejzažu. Umjetnik, uz intimno biranje motiva, pokušava upozoriti na otuđenja i suvremeno društveno uređenje koje proizvodi ogromne količine otpada, a koje je prepuno pravila koja su rigidna i često nelogična, protivna osobnosti. On predstavlja zastarjelu komunikaciju s medijem: tijelom i viđenjem, a koje se oslanja na osobno, intimno i zaobilazi cyber načine. Sašo dokumentira okruženje predstavljajući decentno upozoravajuće vizualizacije. On kaže: „…kojim stvarima se uopće još čudimo u vremenu pasivnog društva koje nudi brzo nestajuće video-klipove na društvenim mrežama virtualnog svijeta…“ On preporuča da je bolje opuštati se uz pogled na zalazak sunca, a ne ga previdjeti zbog buljenja u svjetleće ekrane ili preosvjetljenog dvorišta.
Ivana Živić Jerković realizira začudan, nadrealni rad koji prikazuje sasvim obučenu, kostimiranu osobu uronjenu u medij vode. Čini se da ženskoj osobi ovo stanje uopće ne smeta. Kao da je sasvim saživljena s tekućim medijem. Vidimo da je ona u odjevnom predmetu nalik kostimu, čak svečanom, dekorativnom. Pitamo se je li ovo uranjanje njena intimna odluka vezana uz užitak ili je to čin protesta, propitivanja, provokacije, ili možda egzibicionizma. Moguće je prikaz meditativnog trenutka koji ne traži disanje…
Rad, ostvaren uljem na platnu, predstavlja uronjenost u tekućinu, bez znakova panike akterke. Ovu scenu možemo doživjeti kao alegoriju, propitivanje bijega čovjeka iz diktirano racionalnog svijet današnjeg nehumanog društva, pod cijenu nemogućnosti disanja. Umjetnica ne vjeruje u reklamokraciju, medijske proklamacije, ali kao da čita prikrivene znakove pojavnosti fašizacije tzv. demokratskih društvenih uređenja. Nudi sasvim osoban protest. Ovo budi našu potisnutu podsvijest. Senzibilni promatrač mora osjetiti ponuđenu umjetničinu ideju propitivanja osobnosti. Jer do pred malo je osobno ja bilo odrednica identiteta, oslonac svrhovitosti života. Novo, ovovremeno ja napadnuto je na svim područjima. Ograničava ga se konstruiranom, pohlepnom ekonomijom, pravilima, nametnutim konvencijama.
Naziv rada, „Nike“, ne govori mnogo o radu. Treba ga promišljati. On je očito autoričino osobno određenje smjernica rada. Nike je ime grčke božice pobjede. Ovo je izvorna varijanta imena koji se na našem podneblju prevodi kao Nika. Ime je izvedeno od grčke riječi nike, što znači pobjeda. Ovime ovaj rad možemo percipirati kao pobjedu nad medijem koji je neophodan za život, ali nije svojstven ljudskom rodu kao područje bivstvovanja. Začudan i provokativan rad traži od nas promišljanje o nama samima unutar recentnog povijesnog vremena.
Autori/ce:
Draško Dragaš
Đerđi Ratković
Ivona Jurić Kljajo
Tatjana Karavelić
Radovan Kunić
Saša Marjanović
Ivan Milenković
Snežana Petrović Panjković
Bratislav Radovanović
Rudolf Skočir
Marko Tubić
Jovana Tucović Borovac
Sašo Vrabič
Ivana Živić Jerković
