ŽELJKO RUTOVIĆ, KULTUROLOG ČIJA RIJEČ PLIJENI

Željko Rutović, magistar sociologije kulture, kulturolog, publicist, esejista, istraživač društvenih fenomena i jedan od najznačajnih suvremenih stvaralaca u Crnoj Gori

Božidar Proročić

Željko Rutović je magistar sociologije kulture, kulturolog, publicist, esejista, istraživač društvenih fenomena i jedan od najznačajnih savremenih stvaralaca u Crnoj Gori i na prostorima Zapadnog Balkana. Postoje oni posebni pojedinci koji svojim darom, harizmom, izraženom intelekualnom crtom nadilaze često teška vremena. On je stvaralac sa modernim osnovama, originalna, obrazovana ličnost i autor širokog spektra interesovanja. Rutović svojim kulturološkim opusom zauzima značajno mjesto u savremenoj ne samo domaćoj već i inostranoj literaturi. Još od samih početaka Novog milenijuma ovaj autor je svojim knjigama skrenuo pažnju na sebe. Njegov dosadašnji opus nastao je u vremenu koje je blisko onima koji ne pišu već stvaraju istoriju. Autorova posebnost se jako brzo reflektuje među onima koji čitaju; ona sažima, sadrži pojave, probleme bliske duhu ovog tranzicionog vremena kao njegov lični izraz, odjek ili čak i svojevrsni krik nad našom civilizacijom. Rutović ne robuje tradicionalnim okvirima i dogmatskim šemama. Postmodernizam je dao mogućnost ovom publicisti da svoja lično stečena iskustva ukomponuje u jednu drugačiju formu koja često odskače van standardnih normi i okvira čime on briljira na medijskom nebu Crne Gore.

Publicistički proces nije ništa drugo nego nesvjesno oživljavanje arhetipa i njegovo uobličavanje u završeno djelo: pisac nije zadovoljan (sadašnjicom), on se povlači, sve dok ne nađe onu logiku u nesvjesnom koja je podesna da na najdjelotvorniji način kompenzuje slabosti i jednostranost ,,teških vremena.“ U takvom trenutku stvaralac više nije pojedinačno biće, već se tada u njemu diže glas cijelog čovječanstva, jer jedini glas koji ga hrabri je glas njegovih knjiga. Elizabet Kibler-Ros švajcarski psihijatar autor brojnih knjiga jednom je zapisala: ,,Najljepši ljudi koje poznajem su oni koji su doživjeli poraz, patili, gubili i pronašli svoj put iz najmračnijih životnih perioda. Ovi ljudi imaju zahvalnost i razumijevanje prema životu koje im daje empatiju, strpljenje i duboku ljubav. Divni ljudi ne nastaju ni iz čega.“ Ako se upitamo kako je mr Željko Rutović ugradio svoj rad i djelovanje u temelje mnogih institucija ali i fakulteta koje čuvaju kulturnu baštinu Crne Gore, dobićemo odgovor osvrtom na njegovu kompleksnu ličnost i svjesno angažovanje na širokom frontu bogatih društvenih aktivnosti. Jedan razgovor sa njim dovoljan je da učite od najboljeg među najboljima  a on sam pripada onim rijetkim koji su posvećeni drugima a ne sebi. Mr Željko Rutović nije samo pisac, kulturolog i naučnik. On je istovremeno i inicijator i organizator, čovjek nespornog autoriteta, energične preduzimljivosti, marljivosti i emocionalne inteligencije koja mu  itekako koristi u vještoj komunikaciji. Kada je neko nadaren svim spomenutim osobinama tada obično imamo osjećaj da sve obavlja savršeno lako i jednostavno. Naravno da to nije bilo tako – prije svega zbog  (sadašnjeg) neslobodnog vremena u kojem mi živimo i stvaramo. A za velike kulturologe poput  njega istinske slobode nema. Pogotovo kada u vama prepoznaju borca i antifašistu koji njeguje kulturu sjećanja i kada voli jednu i jedinu Crnu Goru. 

Ovaj istaknuti stvaralac neće se nikada nikome nametati jednostavno to je bit njegove pojave i ličnosti. Moja je želja pri pisanju ovog eseja bila da skrenem pažnju da smo često kao mlado (crnogorsko) društvo skloni zaboravu, ignorisanju ili čak i ne cijenimo istaknute Crnogorce koji su naš narod svojim duhom i požrtvovnošću održali u mnogim istorijskim olujama kroz koje je prošla Crna Gora od početka devedestih pa do danas. To je onaj poznati crnogorski zaborav zbog kojega nam se uvijek istorija vraća u sve gorem  obliku jer iz nje nismo ništa ili malo naučili, ili kako veli filozof Džordž Santajana: “Narodi koji ne pamte istorijske događaje kroz koje su prošli i iz njih ne izvuku pouke osuđeni su da tu istoriju iznova prolaze.“ No, Rutović uvijek zna da  beskonačnom strpljivošću i upornošću savlada mnoge ciljeve koji su drugima ali ne i njemu izgledali nedostižni. Kod nas se ne posvećuje dovoljno pažnje uticaju i ulozi ovako značajnih kulturoloških publikacija u razvoju nauke i književnosti, ni udjelu urednika-autora tih publikacija na okupljanju i podsticanju mlađih pisaca da stvaraju. Rutović uvijek  vrlo jasno i precizno iznosi svoje stavove, i nikada ne uzmiče pred agresivnom i primitivnom politikom sve-prisutnijeg nacionalizma i destrukcije, mržnje prema drugom i drugačijem. Željkov stručni i ljudski autoritet je nesporan i čini mi se da je svoj profesionalni i društveni status shvatao kao obavezu da u svakoj situaciji pomogne u rješavanju problema, onoliko i kako može. Samo njegovo prisustvo daje viši stepen važnosti i ozbiljnosti nekom događaju posebno mislim na simpozijume i okrugle stolove posvećene novinarstvu i medijima. Njegova borba koju i dan danas vodi dugo i uporno, bez ličnog interesa, poštujući protivnike i pravila igre, govori nam koliko je ON VELIKI ČOVJEK U MALOJ ZEMLJI. Iza takve veličine, stoji svetionik koji nas uvjek obasjava i daje nam onu Herkulovsku snagu na često nemirnim crnogorskim putevima. Ovaj esej završiču mudrim citatima Meše Selimovića koji možda na najbolji način oslikavaju Željka Rutovića: ,, Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…“

Željko Rutović je autor je više knjiga iz oblasti slobode izražavanja, sociologije kulture i fenomena digitalnog doba: „Estetika dijaloga“ (2001), „Note populizma“ (2003), „Tolerancija i arogancija“ (2008), „Globalizacija u ogledalu razvoja, krize i medija“ (2010) – koautor, „Digitalni demos“ (2011), „Slobodan pristup informacijama“ – publikacija, koautor (2011, 2014 dopunjeno izdanje), „Homo mašina“ (2016), „Čitanja i sjećanja“ (2016), “Postmediji i kriza smisla ili masmedijski totalitarizam” (2018), Transfiguracija tijela“ (2020).  Knjige „Digitalni demos“ i „Homo mašina“ su obavezna literatura za studente doktorskih studija žurnalistike Filozofskog fakulteta u Tuzli, na predmetu Konvergencija medija trećeg ciklusa ovog studijskog programa, kao i literatura na studijskom programu. Odsjeka za psihologiju i pedagogiju.

Autor je naučno stručnih radova iz oblasti teorije i kulture medija u domaćim i međunarodnim naučnim časopisima. Recezent i prikazivač više stručnih knjiga iz oblasti slobode izražavanja i slobode medija. Učesnik više domaćih i međunarodnih stručnih konferencija iz oblasti medijske politike. Bio je predsjednik Parlamentarnog odbora za medijsko praćenje referendumske kampanje (2006). Idejni utemeljivač “Komune” časopisa za očuvanje i promociju kulture i identiteta Crne Gore. Urednik izdavačkog programa Medijske kulture u okviru kojeg su štampana izdanja Alena Badjua, Sandra Bašić – Hrvatin, Ratka Božovića. Autor politikoloških kolumni na portalima Analitika, CDM, Skala. Autor kulturoloških kolumni, eseja i tekstova na portalima Analitika, Novine Nikšića, E-spona, Odgovor, Novine Sjevera. Autor u dugom periodu tematskih tekstova posvećenih kulturi sjećanja. Programski direktor regionalne nagrade Medijski dijalozi za najbolju knjigu iz oblasti teorije i kultre medija za zemlje Zapadnog Balkana Bio je Predsjednik programskog odbora NJP Pobjeda. Predsjednik programskog odbora, časopisa za politička i društvena pitanja “Reflektor”. Aktuelni predsjednik programskog odbora časopisa Komuna. Dugogodišnji pomoćnik ministra kulture i direktor direktorata za medije u Vladi Crne Gore. Recenzenti njegovih knjiga izmedju ostalih su bili: dr Vladimir Goati, dr Ratko Božović, dr Sead Alić, dr Vedada Baraković, dr Milenko Perović, Dušan Janjić, dr Čedo Bogićevic, Pavle Goranović, Branko Lukovac, Janko Nikolovski dr Lidija Vujačić, Minja Bojanic.