U izložbenom prostoru MMC galerije Grada Umaga otvorena je izložba akademskog slikara HARIJA IVANČIĆA. U prisustvu autora izložbu su otvorile voditeljica galerije Sanja Benčić te likovna kritičarka Višnja Slavica Gabout. Autor se predstavlja recentnim radovima iz ciklusa pod nazivom „Fenomen(ologija) krajolika“ nastalog u periodu 2019-2020. godine
Sanja Benčić
Izložba naziva “Fenomen(ologija) krajolika“ donosi odabir iz najnovijeg ciklusa radova (ulja na platnu) renomiranog i višestruko nagrađivanog hrvatskog umjetnika HARIJA IVANČIĆA, koji se stilski profilirao kao suvremeni slikar apstraktnog ekspresionizma snažnog kolorita, s iskustvom enformela i gestualnog slikarstva, a koji svoje trajno nadahnuće nalazi u istarskom krajoliku. Radovi koji će ovom prilikom biti izloženi nastali su u periodu 2019.-2022. i na njima on na jedan nov – ali uvijek prepoznatljivo svoj, karakterističan i već amblematski način interpretira krajolik Istre. A ta njegova interpretacija je odavno ono opisno sažela na pojmovno, simboličko i apstraktno, pa je stvaralaštvo ovoga autora već zarana stalo uz bok onih velikih slikarskih opusa gdje je krajolik, kao fenomen i pojam, postao cjeloživotna umjetnička tema, ali i fenomenologija osobnog umjetničkog iskustva i doživljaja, iščitavajući se ne samo kao lokalna, nego i kao univerzalna priča.
Kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, koja u tekstu predgovora kataloga između ostaloga kaže:“ „Razvoj stila Harija Ivančića ima svoju specifičnu logiku, prolazeći razvojni put od opisnoga, do ekspresivno-apstraktnoga i sintetski-strukturalnoga. A na putu od prijepisa do interpretativne preobrazbe viđenoga, prolazeći faze od mimezisa, preko rekonstrukcije i preobrazbe viđenoga, do konstrukcije jednog sasvim osobnog, autorskog prikaza zavičajnog krajolika svedenog na čistu apstrakciju. Krajolika kod kojega je od realnog prikaza zanimljivije vizualno događanje, od stvarnosti bitnija vizualna informacija, a od opisa intrigantnija osobna likovna interpretacija motiva koja skreće percepciju s viđenoga na iskustveno i promišljeno, pa više nije toliko primarna geografska odrednica krajolika, koliko sam doživljaj fenomena zavičajnog krajolika, koji je sasvim osoban: vizualno taktilan i asocijativan, ali pritom misaon i emotivan. Hermeneutika čitanja i razumijevanja Ivančićevih krajolika zato uključuje, uz likovne, cijeli niz dodatnih aspekata, koji proširuju i obogaćuju njihovu sadržajnu komponentu, ali i njihovu simboliku i metaforiku. Svemu je tu pridružena i u njega vrlo istaknuta sama fenomen(ologija) zavičajnog krajolika, koja svojom slojevitošću upućuje i uvijek veže ovo slikarstvo s primarnim motivskim ishodištem. Jer zavičajni krajolik je autoru bio i ostao izvor mnoštva neponovljivih i jedinstvenih perceptivnih iskustava, osjetilnih doživljaja i emocija, koje oblikuju njegov način percepcije i njegov specifičan umjetnički pristup, pri čemu se ističe njegova stalno prisutna fenomenološka metoda redukcije i sinteze. Tako je umjesto opisa i naracije tu važnije sintetiziranje – do onoga esencijalnoga i primordijalnoga; do primarnih boja zemlje. Do vizualiziranja bojom i gestom karakterističnih energija i ritmova istarskog krajolika. A u najnovijim radovima do islikavanja zraka i prostora istarskog podneblja te time vizualiziranja njegovih specifičnih odsjaja i prosvijetljenja, oslikanih plavom.
