Dramatika scena koje nudi Gorana Težak oslikava suvremenost. Žestina gestualnog poteza, hrabro drski kolor, upozoravajući motivi, prelaze u vrisak, jecaj, vapaj osviještenog pojedinca kojem se opetovano nameću agresivne zadatosti
Eugen Borkovsky
Gorana Težak EGOTRIPOIDNI MENINGITIS
Sva je povijest umjetničke prakse ponuda svjesno ili nesvjesno odaslanih kodiranih poruka. Gorana Težak iskreno, lavirajući između promišljenosti i spontanosti, izgovara impresije. Ova izložba nudi sraz osobnog i općeg, doživljaj i komentar vremena. Naravno, ovo nisu ilustracije, ali su asocijacije koje umjetnica iskazuje u obliku izvedenih vizualizacija. Ona zapažanja prevodi u slike poštovanjem „osobne temperature“. Uzgibana akcija nudi oblike koji su ponuđeni u slojevima. Segment postaje znak i nije više citat. Umjetnica progovara o vremenu u kojem imamo sve više informacija, a sve manje značenja. Evocirana je transparentnost zidova u koje se pokušavamo sakriti. Zablude civilizacije o izdvojenosti unutar povijesti nestaju uvođenjem spoznaje o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Umjetnica osjeća da zaokupljenost materijalnom svakodnevicom remeti prepoznavanje tijeka. Vrijeme „moranja“ utječe na stanje i spoznaju. A što je spoznaja? Sjećanje osvjedočeno doživljajem. U anarhiji materijalnog, doživljeno se na silu trpa u okvire konvencija. Rezultat je nespokojstvo.
Galerija MMC Umag, (Gradska galerija)
otvorenje: u petak, 17. VI. 2022. u 20.00 h
kustos: Eugen Borkovsky
Adekvatni naziv projekta sadrži dva pojma. Tako je ego-trip ponašanje koje prvenstveno zadovoljava osobni interes i sujetu. Drugi dio naslova, meningitis, upala je zaštitnih ovojnica mozga i leđne moždine. On blokira rad centara psihičkih i fizikalnih osjeta. Ovom kombinacijom pojmova umjetnica provocira, ali usađuje projekt u vrijeme sadašnje. Premisa ovog projekta je ego dijagnosticiran na način dekoncentrirajuće upale koja blokira sve djelatnosti, razmišljanja, poimanja. Pridružujemo se njenom svjedočenju egoizma kao nametnutom imperativu.
Gorana Težak započinje iskaz izborom tona podloge i podjelom površine na polja – područja koja se kasnije uslojavaju i nadograđuju, miješaju i/ili povezuju gornjim slojevima oblikovanja. Sve faze uvijek su snažno gestualne izvedene na velikim formatima. Bez obzira na spontanost i intenzitet izvedbe, kompozicije su stabilne. Oblici se pojavljuju kao talozi doživljaja, reminiscencije na okruženje. Namazi se ponegdje uslojavaju tragovima curenja boja. Prisutno je sklapanje formi površnim djelovanjem koje u konačnici nudi uvjerljiv oblik. Angažiranost je karakteristika rezultata svih ovih scena. Na naizgled slučajno nastalim podlogama koje obiluju oblicima i kolorom, umjetnica vizualizira krizu Svijeta kojeg poznajemo.
Asortiman slikarski naznačenih oblika dojmljiv je. Prva asocijacija je distopijski pejzaž. Tu su scene urbane arhitekture, zapušteni industrijski pogoni, kontrolni tornjevi, ranjene planine, zagađene vode, uništena vegetacija. Krajolici nude ideju apokaliptičnih događaja poput eksplozije nuklearke ili atomske bombe. Prostor je ispunjen stablima, granama, uništenim ili genetski deformiranim biljem, drvenim gredama, iskrivljenim metalnim profilima, platformama izvan funkcije, trakama, krpama koje premeće vjetar. Kao da su i stabla imaginarne šume u stresu, nelagodi. Predstavljeno je smetlište kao utočište jer svijet prestaje biti dobro mjesto.
U eksterijere, otvorene prostore, autorica uvodi formacije stakala, ogledala na čijim pravilnim stranicama očitavamo radnju. Ove, ponekad trodimenzionalno predstavljene kvadratične strukture katkad asociraju građevinu ili zrcalnu formaciju teatra, a ponekad ekran. Ovime se scene, poput igranja layersima, prožimaju djelomičnom transparentnošću. Pažnju zauzimaju i prisutni okrugli predmeti, poput lopte ili perle. Ove kugle, kao idealne oblike, možemo tumačiti kao jedini oblik reda unutar predstavljenog kaosa, a asociraju na Tesline plazma-kugle energije. Na nekim radovima ih nalazimo nekoliko, a ponekad pojedinačno, pokoje su naglašenog kolora, a pojedine skoro nezamjetljive.
Na nekim radovima nalazimo još jedan znak određenja ideje slobode. To je trokutasti dječji zmaj u letu. On se decentno nazire u pejzažu, ali ostaje nedirnut od katastrofičnog okruženja. Zmaj ima rep, ali nema vezicu kojom bi bio vezan za onog tko ga pušta. Njegov kolor, pozicija i sama prisutnost iskazuju želju, potrebu, ponudu za nesputanošću.
Možda je, prisutan na jednom radu, najdojmljiviji detalj ideje slobode života, izbora, opredjeljenja, papirnati origami avion. Ovakve predmete prave djeca i odrasli u posebnim trenucima. Mladima je on prvo iskustvo oblikovanja i leta koji su sami iznjedrili. Starijima je moguća igra, sjećanje na mladost i slobodu bez odgovornosti, iskrenosti. Često je to njihov neverbalni nagovor djetetu na smionost slobode koju oni sami nisu imali hrabrosti ostvariti. Prelazeći pogledom druge radove, možda, među plošnim formama, na nekima nalazimo ovaj oblik uništen, zgužvan. No, prisutan na samo jednom radu, iskazuje dramatičnu potrebu za otklonom od nametnutih obaveza, formi ponašanja, nakaradnih formi međuljudskih odnosa koji poštuju licemjerje i lažnost nauštrb iskrenosti i spontanosti.
Ljudski likovi se ne pojavljuju. Tu su jedino sinonimi, oznake prisustva umjetnika, kreativca, svjedoka. Jer, u asortiman oblika često su uvedeni elementi odjeće. To je najčešće prazan odjevni predmet. Često je koloriran, ali ne kao modni detalj, već zaflekan slikanjem. Prema tumačenju autorice, to su elementi njene odjeće u trenucima kada radi, djeluje, kada jest umjetnica. Oni poput duhova lebde ili su ovješeni o druge predmete apokaliptične okoline. Ovo možemo doživjeti kao svojevrsni potpis autorice. Možda je njen najizravniji signum detalj rada gdje ljudska silueta/odjeća ukoračuje kroz nepravilni okrugli oblik sazdan od tri osnovne boje. Na poziciji glave nalazimo kuglu, energiju, plavkasti mikro-univerzum. Tri su osnovne boje simboli likovnog oblikovanja u kombinaciji s naporom realizacije umjetničkog predmeta.
Umjetničin zadnji rad, „Črni poletarac“ kao da želi definirati ciklus. Odjeća, kostim umjetnice žurno uranja u površinu slikarske podloge u pokušaju bijega od kaosa realnosti. Na slici su zastupljeni skoro svi spomenuti elementi, neki sukladni, a neki u ideji oblika.
Kuriozum je da jedan rad, nastao koju godinu ranije, na kojem, poput vidovnjakinje, umjetnica priprema scenu, kulisu koju je ostvario recentni povijesni trenutak, a rad naziva brojem godine u kojoj, zajedno s njom, i mi živimo.
Dramatika scena koje nudi Gorana Težak oslikava suvremenost. Žestina gestualnog poteza, hrabro drski kolor, upozoravajući motivi, prelaze u vrisak, jecaj, vapaj osviještenog pojedinca kojem se opetovano nameću agresivne zadatosti. I sami se osjećamo kao izlošci u zoološkom vrtu gdje nas, financijski nadmoćna grupacija, može pogledati u bilo koje doba, u bilo kojoj aktivnosti. Prisjećamo se Freuda koji naglašava da je civiliziranost represivna, da zahtijeva potiskivanje nagonskih ljudskih potreba. To pobuđuje podsvjesne reakcije pa slijedi misao M. Foucaulta koji tvrdi da psihijatrija šteti bolesnicima koji se izoliraju, ne zato što su bolesni, već da se prosječnost zaštiti od njihovih nepredvidljivosti. Tako se legalno, nepodobni i drugačiji isključuju iz društva. Ovo iskazuje problem koji je locirao H. Marcuse; on u zapadnoj kulturi vidi maskirana otuđenja. Jer, ideali Zapada su muškog roda, srednjih godina, hetero opredijeljeni, bijele rase i iz građanskog sloja. Tako su žene, mladi, LGBT populacija, djeca, starci, obojeni, seljaci i radnici otuđeni. Uz to, u eri smo dezintegracije subjekta, nestanka JA kao uporišta. Blokiranje individualnosti, koja proizlazi iz moći monarha, nastavljena u formi država, čelični je okvir za stanje u kojemu pojedinac ni nad čim nema vlast, čak ni nad vlastitim tijelom. Time zapadni način funkcioniranja postiže cilj: umanjiti slobode i frustrirati. Dekretom se ukidaju prava pod raznim izgovorima. Prisiljeni smo propitati u kojoj mjeri je kapitalizam najbolji doseg organizacije ljudstva na planeti. Očituje se problem: taj nametnuti oblik društvenog uređenja stalno ima krize: financijske, militarističke, ekološke, zdravstvene. Globalizacija se manifestira kao ispunjavanje interesa multinacionalnih kompanija. Dekretom se ukidaju prava uz perfidni slogan: „Za vaše dobro!“ Umjetnica dodiruje, urbano kao labirinte zabluda, industriju kao utopiju prošlosti, ekologiju kao cinizam informacija koje odvlače pažnju od problema.
Postmodernistička promišljanja poštuju različitost, promjenu, dozvoljavaju miješanje stilova. Osvješćujemo da se život dramatično promijenio utjecajem medijskih sustava. Društvene konvencije ne daju se objasniti tradicionalnim normama. Znanosti više ne vjerujemo jer nije riješila probleme a pod krinkom neutralnosti, služi kao isprika za manipulaciju i represiju. Znanost se rabi za ciljeve moćnika jer legitimizira njihova djelovanja. Kapital, politiku niti institucionaliziranu vjeru ne zanima pojedinac. Važno je imati krdo. Manipulira se informacijama jer cilj je odvojiti događaj od razine svijesti na kojoj se spoznaja povezuje s posljedicama i postići ravnodušnost pod krinkom tolerancije. Da bi se spriječila ravnodušnost koja osiromašuje, brinu se umjetnici. Gorana Težak cilja u tom smjeru.
Umjetnica je svjesna ciljane uniformizacije svijeta ponudom simulakruma i onesposobljavanja autentičnosti, što rezultira anuliranjem inicijativa. S jedne strane, kapital kroz bankarske sustave i političke elite nameće zavisnost. U ovisnost nas stavlja i tehnologija koja virtualno nudi kao realno: mentalne slike. Srednjevjekovna je freska nudila na vjerovanje sliku sveca s atribucijama. Novovjeki mega-plakati ili spotovi na ekranu također nameću vjerovanje. Agresivno ponavljana ponuda ostaje u memoriji. Promatrač od količine informacija ima osjećaj da sudjeluje, ali gubi kontakt s realnošću. Više ne razlikujemo jesmo li negdje bili ili smo samo vidjeli sliku.
Urušeni kapitalizam više ne privređuje, nego se sveo na lešinarenje. Mnoštvo ljudi je na rubu egzistencije. No, kapital se nije osvijestio. Ne slušaju se apeli o tome da nije rješenje u štednji prosječnog čovjeka, već u preraspodijeli profita. Beskrupuloznost potrošačkog društva, bespomoćnost pojedinaca, ponuda lažnih ugoda i slične situacije koje kapitalizam skriva u pojam demokracije, mora rezultirati nezadovoljstvom. Čini se da socijalističke revolucije nisu uspjele ili su izbrisane rovarenjem kapitala, nacionalizama, vjera. No, još se nije dogodila svjetska socijalna revolucija.
Ovim projektom očita je uložena energija koja rezultira nadprosječnim promišljanjem. Rezultati iniciraju zanimanje. Nametanje informacija promatraču, kojem autorica teži, nakon obilaska radova može završiti naporom. Čini mi se da je umjetnica željela upravo to.
Na slikama nema ljudi, a sve je tako ljudski… uništeno…
Eugen Borkovsky, VI. 2022.
Biografija:
Gorana Težak rođena je 1985. godine u Puli. 2000 godine upisuje srednju školu Primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. 2010. godine diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Duje Jurića. Sudjelovala je u nekoliko likovnih rezidencija i humanitarnih aukcija (odabir): Art residence, Medana (Slovenija), Art residence, Varese (Italija), Artist in residence,Warberg ob der Aist (Austrija), Art rezidencija Leipzig (Njemačka). Od 2012. godine članica je HDLU-a Istre (Pula), Od 2017.ima status samostalne umjetnice (HZSU) Zg. Od 2019.godine članica HDLU-a (Zagreb). Živi i radi u Zagrebu i Puli.
SAMOSTALNE IZLOŽBE
” Nokturno “, galerija Flora, Dubrovnik, 2020.god.; ” Nokturno “, Poumar Nova Gradiška, 2020.god.; “Virtualna izložba Nokturno”, u organizaciji galerije Idealni grad, Zagreb, 2020.; “Open studio”, Studio 12, Leipzig, 2020.; ” Tri “, Carlton Savoy Art Gallery, Bratislava, 2019.; ” Nokturno “, galerija Luka (HDLU Istre), Pula, 2019.; ” Nokturno “, Dioklecijanovi podrumi, Split, 2018.; ” Óda na farby”, Audi Exclusive gallery, Bratislava, 2017.; ” Nema zemlje za…2.dio”, galerija Matice Hrvatske, Zagreb, 2016.; ” Sea vision “, galerija Poola , Pula, 2015.god.; ” Nema zemlje za…”, Kulturni dom, Premantura. 2014.god.; ” Nema zemlje za…”, galerija Inkubator, Zagreb, 2014.god.; ” Nema zemlje za…”, galerija Anex, HDLU Istre, Pula, 2013.god; ” Nema zemlje za…”, galerija Laval Nugent, Zagreb, 2013.god.; 16.Artljeto, 9.Transart, „100 m slave”, grad Split (sveučilišna galerija), 2011.god.; ” 100 m slave “, općina Tučepi (atrij hotela Kaštelet) – blagdan sv. Ante, 2011.god.; ” 100 m slave “, općina Postira (gospe od Karmela – pastoralni prostor), 2011. god.; ” 100 m slave “, galerija Laval Nugent, Zagreb, 2011.god.
” U poljima čistog slikarstva “, galerija Stančić, Zagreb, 2008.god.
KOLEKTIVNE IZLOŽBE
” Corpus humanum “, HDLU-Istre, Pula, 2021.; ” Ima li umjetnosti nakon interneta “, Poreč, 2020.god.; ” Utopija/distopija “, virtualna izložba, Poumar Nova Gradiška, 2020.god.; ” Ima li umjetnosti nakon interneta “, galerija HDLU-a Istre, Pula, 2019.god.
” Trava je još uvijek zelena “,galerija HDLU-a Istre, Pula, 2019.god.; ” Godišnja izložba članova HDLU-a Istre “, galerija MMC Luka, Pula, 2018.god.; “21. Minijature”, galerija dvorac Novi dvori, Zaprešić, 2018.god.; “20. Minijature”, galerija Prozor, Beograd, 2018.god.; “20. Minijature “, galerija dvorac Novi dvori, Zaprešić, 2017.god.; “Zbirka Roglić”, Umjetnički paviljon, Zagreb, 2017.god.; ” Godišnja izložba članova HDLU-a Istre “, galerija MMC Luka, Pula, 2013.god.; ” 360º “, galerija Laval Nugent, Zagreb, 2013.; ” 360º “, galerija Laval Nugent i galerija Futura, Zagreb, 2012.god.; ” Godišnja izložba članova HDLU-a Istre “, galerija MMC Luka, Pula, 2012.god.; ” Venientes “, koncertna dvorana Lisinski, Zagreb, 2010.god.; ” Na prvi pogled “, hotel The Westin, Zagreb, 2009.god.; ” Kulturijada “, Pauk, Zagreb, 2009. god.; ” Biannalie studentskog crteža Srbije “, galerija Studentski grad, Beograd, 2009.god.; ” Na prvi pogled “, Društvo arhitekata Zagreb, Zagreb, 2008.god.; “Izvan formata” , Ekonomski fakultet u Zagrebu, 2008.god….
