Pred nama je razvoj misli od doživljene realnosti preko otkrića tendencija poetike ruske avangarde, nadrealističkih promišljanja do postizanja nivoa simbola
Eugen Borkovsky
Roberta Vilić: POETSKE REMINISCENCIJE
Pred nama je serija radova koje potpisuje Roberta Vilić. Izvedeni su kombiniranjem tehnika: kolaž, linija/potez, namaz, grebanje, prekrivanje, uslojavanje, zapis. Iako su mišljeni slikarski, ponekad su predstavljeni kao objekti. Primjetna je koncentracija na zaokruženo likovno istraživanje jer umjetnica svjesno ostaje unutar samozadanog kanona. Ovu izložbu predstavljam kao projekt jer pored izuzetnih likovnih kvaliteta progovara o osobnom stavu prema trenutku sadašnjice. Pred nama je razvoj misli od doživljene realnosti preko otkrića tendencija poetike ruske avangarde, nadrealističkih promišljanja do postizanja nivoa simbola. Na svim radovima pojavljuju se zapisi. Umjetnica ih ugrađuje u kompoziciju usmjerujući dojam. Radovi iniciraju nekoliko mogućih interpretacija. Najzanimljiviji diskursi su pozicija autorice, vrijeme u kojem su radovi nastali i odnos s promatračem.
Istraživanje, igranje Roberte Vilić kreće se u dva smjera: u asocijativnom smjeru, igri vizualnih intervencija koji podražavaju doživljaj okruženja i, usporedno, u smjeru interpretacije i plasmana fragmenata poetskih predložaka koji odražavaju stanje povijesnih igrača riječju kojima se pridružuje umjetnica, igrač oblicima. Očito je da projekt propituje sadašnje vrijeme. Unatoč prisustvu jasnih zapisa, narativnost je svedena na akcente.
Roberta Vilić predstavlja cjelinu koju možemo nazvati poetskim reminiscencijama. Radovi su plasirani po grupama vezanim za pojedini pjesnički predložak. Likovno citirani autori pripadaju pretečama ili samoj Ruskoj avangardi koja koristi antifuturistički slogan: „Budućnost je iza nas“ (Larionov-Gončarova), kako bi negirali koncept pretjeranog napretka, modernog dinamizma i ideologiju novog bez emocija. Tadašnja apsurdnost Svijeta uvjetuje pojavu umjetnika poput Anjenskog, Bloka, Mandeljštama, Tjutčeva, da bi napravili put Bulgakovu i Zamjatinu, čija umjetnost „vidi dalje“, sve do naših dana. Jevgenij Zamjatin 1920. godine piše roman pod naslovom MI, u kojem ironizira sistem kontroliranog društva. Nažalost, prepoznajemo se u njegovu djelu kao bezlični, apersonalni, zaneseni idejom visoke produktivnosti i masmedijskih poruka.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana
od 20. V. 2022, u 20.00 h
Roberta Vilić: POETSKE REMINISCENCIJE
Poezija A. Bloka progovara o emocijama, danas skoro zaboravljenim čuvstvima koje smo prisiljeni prikrivati. Kao što je pjesnik koristio simbolizam te smjelo kombinirao, miješao različite stilove i tehnike zapisa (ubacivanjem žargona, parola, satire, folklora, itd.), tako i umjetnica kombinira, naglašava, izdvaja pasuse koji su joj bitni u trenucima oblikovanja. Drugi pjesnik, Innokenty Anjenski, na čiju se poetsku riječ oslanja Roberta Vilić, iako se ne smatra postsimbolistom, bio je uzor Osipu Mandeljštamu. Sva tri pjesnika svojevrsna su potkrepa u premisi ovog likovnog projekta. Treba svakako naglasiti da ovi likovni radovi nemaju ideju ilustracije. Oni to zaista nisu. Ovdje se radi o interpretaciji i, prije svega, doživljaju; prepoznavanju emocionalnih iskaza i stavova iščitanih, prepoznatih u stihovima. Tako likovnom kvalitetom ne zaostaju ni radovi na kojima možemo djelomično pročitati tekst, do onih gdje tek naslućujemo sklopove tekstualnih zapisa. Umjetnica djeluje kontroliranom gestualnošću na slovima ispunjenoj podlozi. Polazište je uvijek segment teksta. Rezultat je uvijek osobni doživljaj.
Današnje stanje svijeta možemo usporediti sa stanjem pred tadašnji raspad monarhija, svjetske revolucije i tragedije velikih ratova. Ovo je svojevrstan komentar, čak protest protiv tendencija vremena u kojem je važnije imati nego osjećati, biti. Gdje se emocijama određeni doživljaji povlače pred navalom neiskrenosti. Rezultat toga su nametnute iskrivljene vrijednosti, a život se svodi na neprekidni stres i nesigurnost opstanka. U potrazi za krivcem, otkrivamo perfidnost diktata kapitala. Umjetnica sluti rastuću grozu i apostrofira situacije agresije koje se ponavljaju i koje promoviraju iskrivljene vrijednosti i laž.
Preklapajući kolaž, potez, slikarski postupak i smisleni slovni niz, umjetnici ne nedostaje kombinatorike ni energije. Serija je u postavu povremeno zaustavljena drugačijim formatom, ali to se nudi kao svojevrsna korektura doživljaja, odah unutar okruženja upečatljivim nizom. Tvoreći apstraktne svjetove, ona ne bježi od rubnih područja značenja koristeći riječi. Ovu igru na oštrici odrađuje pošteno. Nižući radove, ona istražuje mogućnosti materijala, ambivalentnost oblika, repertoar osobnih stanja. Prolazeći od rada do rada otkrivamo različito tretirane elemente koji se ponekad ponavljaju. Zapažamo da autorica njima eksperimentira. Možemo nazrijeti ponuđeni karakter prostora slike: skup osjećaja koji oblik(e) pretvaraju u proživljeni stav. Prožimanje se očituje ekspresivnim činjenjem. Podloga pamti osjećaje, dojmove i postupke izvedbe rada. Umjetnica ih ne skriva. Ona ne poštuje dosljednost, već kombinira tekst, crtež i slikanje kako joj to nalaže trenutak izričaja. Ponegdje je meki raster tik do čvrste geometrijske forme. Autorski rukopis i iskustvo omogućuju spontano nizanje holograma doživljaja. Na podlozi je, likovnim sredstvima, zabilježen osobni proces u koji umjetnica ponire koristeći obrazovanje i iskustvo, služeći se instinktom i memorijom.
Radove na ovoj izložbi možemo doživjeti kao ideogramske otvore u bjelini galerijskih zidova. Iako radovi na prvi pogled djeluju apstraktno, pažljivim promatranjem zapažamo da autorica bira slovne zapise. Njih plasira više ili manje čitko pa ponegdje ostaju kao slova, a ponegdje dobivaju zamućenu likovnu notu. Ovim kombinacijama, intervencijama, sklapa novu realnost. Elementi se u njenim radovima nužno ne nadopunjuju. Ponegdje su u neskladu. Pojavljuju se u grupama kao talozi sjećanja, reminiscencija na doživljeno. Oblici odražavaju nutrinu autorice koja izgovara svoj doživljaj, svoje osjećaje. Kombinacijom značenja mijenja se bit pojedinog elementa i poklanja mu se nova razložnost postojanja. Naslikana situacija postaje fiktivna scena za suočavanje.
Roberta Vilić ovim ciklusom problematizira stanje svijeta kojim je okružena. Uređivanje svijeta zahtijeva spoznaju o njegovoj neuređenosti. Raspon od crne do bijele te tekstualnih područja govore o trenutku. Kao da se osobni svijet pretapa s vanjskim svijetom na koji nemamo mogućnost utjecaja. Odmaklo postmodernističko vrijeme odvodi nas na područje dekonstrukcije poimanja stvarnosti. Jer, svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivni doživljaj, a potraga za spoznajom je usmjerena na kontinuiranu interpretaciju i reinterpretaciju. Autorica još jednom potvrđuje da su razumijevanje i doživljaj uvijek kratkoročni procesi koji zahtijevaju stalna propitivanja. Spoznaja stalnog tijeka i promjenjivosti svega oko nas percipiranje ovih radova postavlja na područje razmjene energija. Materija predstavlja samo jedan vid energije. Tako imamo energiju autorice izdvojene u radni prostor, energiju materijala i motiva s jedne strane te energiju promatrača kojem je rezultat podastrt. Ukoliko se te energije pomire, trud je ishodio rezultat.
Roberta Vilić, rođena je 1971. godine u Banja Luci. Završila je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, a na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirala 1998. godine u klasi profesora Zlatka Kesera. Izlaže od 1992. godine /Grožnjan, Koprivnica, Korčula, Krk, Labin, Mošćenička Draga, Poreč, Pula, Rab, Rijeka, Slavonski Brod, Split, Varaždin, Velika Gorica, Vinkovci, Zagreb (HR); Mainz (D); San Giorgo, Torre Pellice, Torino, (I); Ljubljana (SLO)/. Nagrađivana nekoliko puta. Radovi joj se nalaze u nekoliko zbirki umjetnina. Članica je HDLU-a (Đamija) i HZSU-a.
