U predvorju Osnovne škole Stjepana Radića u Bibinjama predstavljena je zbirka pjesama inspirativnog i simboličnog naslova „Na uzglavlju moje duše“, autora Josipa Bepoa Bralića
O zbirci su govorili književnik Tomislav Marijan Bilosnić i izv. prof.. dr. sc. Sanja Knežević, pročelnica Kroatistike na Sveučilištu u Zadru. Zbirka pjesama „Na uzglavlju moje duše“ tiskana je 2021. godine u nakladi Hrvatskog kulturnog društva Napredak – Zadar
Pjesme je čitala zadarska glumica Gabrijela Meštrović Maštruko. U glazbenom dijelu nastupili su ženska klapa Garofuli i bibinjski pjevači Ivica Sikirić Ićo i Antonio Sekula. Promociji su nazočili Šime Sekula, načelnik općine Bibinje i Marijana Kandić, predsjednica Općinskog vijeća.
POEZIJA JE PRAISKONSKA, OTUD I POTREBA DA MNOGI POSEŽU ZA PJEVANJEM
Josip Bepo Bralić: Na uzglavlju moje duše, Hrvatsko kulturno društvo Napredak – Zadar, Bibinje, 2021.
Budimo iskreni. Dolazeći ovamo, znajući Josipa Bepa Bralića, kao dobra, jednostavna i čestita čovjeka, sigurno ste se zapitali kakva je njegova poezije i koliko je on pjesnik. A odgovor je: nema velikih i malih pjesnika! Postoje samo pjesnici, i oni koji bi to htjeli biti. Talenti s kojima raspolažemo u Božjim su rukama i toga valja biti svjestan. Dakle poezija je unaprijed dana, i ne traži preko onoga što može doseći, a doseže ono o čemu šutimo.
Isto tako, nema tzv. duhovne, vjerske, transcendentalne, domoljubne, ljubavne, antiratne, angažirane, ni lokalne ni svjetske poezije, ili ne znam kakve druge. Postoji samo poezija, a ona je i više od onoga što nabrojiti možemo, ili (u suprotnom) nije ništa od toga. Poezija je duh, ona je dah, s njime sve počinje i završava. Zato ona živi u svima nama, i kada je nismo svjesni, baš poput vjere, ali rijetki su koji će joj podnijeti osobnu žrtvu, vidjeti ono pored čega će mnogi proći poput slijepaca.
Sve ovo govorim, kako bih bez patetike i mudroslovlja, odmah na početku, kazao kako je poezija Josipa Bepa Bralića „čestito i čisto srce čovjekovo“, kako je o stvaranju i nadahnuću pisao Borges, a prije njega i pisci Staroga i Novoga zavjeta. Nisam slučajno spomenuo kako Bralića znate „kao dobra, jednostavna i čestita čovjeka“, dakle kao duhovnoga čovjeka. Time sam htio sve reći i o njegovoj poeziji, koja je isto tako, čista i čitka, jednostavna i dobra, a opet tako duboko zagonetna kao i svako pitanje odnosa zemlje i neba. Barac bi možda dodao da se veličina velikih mjeri veličinom malenih.
Autor već u svome Proslovu sam ustvrđuje što je i kad nastaje poezija „U sutonu svijetla moje misli, kao niti, ulaze u prostor oku nevidljiv. Žele vidjeti i ono iza, nevidljivo, mistično, kad i obične stvari otkrivaju tajne.“ Rekao bih da sam rijetko gdje i kad pročitao ovako divnu, preciznu definiciju poezije, pa bi i zbog ovih misli ova knjiga zavrijedila pažnju.
Šest je poglavlja ove zbirke, a sedmo je odmor čitanja. Bepo kreće od potrage za istinom, nadanja i kušnje u kojima se „Vrijeme vrti“ pa odlazi preko Staroga Sela uz „Stara zvona“, prema „Slavi slobode“ i „Nevidljivoj boli“ prateći „Na nebu bijelu stazu“ i more u sebi, da bi na kraju zazvao i najavio „ljepši svijet“ koji raste poput zemlje, ali i zemlja je. Istina je, dakle, život i smrt, a puta između njima ne bi bilo bez nade i poezije. A to shvatiti biti je na tragu ljepote, bez obzira što sve ptice ne pjevaju kao slavuji, niti će pjevanjem svi umjeti naći utjehu u tuzi, jer pjevanje ne može značiti ništa konkretno, ona nas vraća životu u vječnosti.
Početni stih Bralićeve zbirke Na uzglavlju moje duše nije slučajan, a glasi „Zemlja vrijeme ukrug vrti“. Vrijeme je i konačno i beskonačno, u ovisnosti na koga i na što se odnosi, a istodobno je i negacija samoga sebe. Bralić nastavlja: „Vrime s vrimenom / U vrimenu se miri“. Logika kojoj se ne možemo oduprijeti, a može značiti i prelazak iz unutarnjeg života u beskonačnost. „Moj život tamo stane“, pjeva Bralić i vrijeme povezuje s prostorom, vrlo konkretnim prostorom svoga zavičaja, koji je je mjera i vremena i stvari. Vrijeme. Vrijeme, pjevao bi Ante Stamać, a Bralić nastavio: „O, vrijeme koje si u meni, / I ja u tebi, / Odlazim tvom beskraju.“ Prošlost i budućnost u poeziji događaju se sad, pa je isto vrijeme sadnje sjemena i njegova cvjetanja, samo se u poeziji vrijeme nikad ne gubi. Duh vremena mogli bi objasniti i ovim Bralićevim stihovima, u kojima pjesnik čuje „Bol pogaženih trava“ vapeći „Čuj i moj glas“, čuj ga „U tišini, / Tišoj od mojih misli“. Predivan stih, pun tišine kao i vrijeme. One tišine od koje je poezija i stvorena. Ali, s pjesnicima, nažalost nije uvijek tako, često će se bukom (hoću reći, suvišnim stihovima) beskorisno boriti protiv tišine, pa takve primjere nalazimo i kod Bralića, iako jako dobro zna kako sjena „Od početka do kraja, / Svuda šeta s nama“, i sluti kako u mudracu koji sjedi „Još u njemu iz djetinjstva / Vrime zvoni“, a pjesma starih crkvenih zvona „Prolazi kroz vrime i tilo“. Tadijanović bi rekao: „Vrijeme umire lagano“, a meni je dodati kako i umire živi kroz pjesmu, kroz pjesmu zvona i kada ne znamo „kome zvono zvoni“.
Opet Tadijanovićevski, Bralićev „Branitelj na straži“ jednostavno „Gleda zvijezde daleke. / Raskošno je njihovo svjetlo. / Lebde od sreće / Što su tako daleke“. A potom je „Ušutilo i more / Sve do svojih daljina.“ Sve se kreće između dvije svoje vječnosti, one u kojoj postojimo i pitanja o onoj zbog koje postojimo. Pjesnik ne mora znati odgovor, bitna je njegova slutnja, ono stanje kad poezija stvara samu sebe. Poezija je praiskonska, otud i potreba da mnogi posežu za pjevanjem, pjev je dah, to je simbol onoga što je bilo prvo, Riječ koja odgovara stvaralačkoj energiji.
U proljetnim pjesmama, nazovimo tako zadnji ciklus Bralićeve zbirke „Svjetlost će biti tvoj dar“ prolaznost nije ništa više od preobrazbe, ponavljanja koje „Sluti proljeće moju samoću“, u kojoj jedino i možemo osjetiti “Mirisom pokriveno polje“, i slutnju kako je sve prolazno, kako izvor utjehe naizmjenično rađa izvor patnje – “Sunce jedno, jedna sjena“, pjeva Bralić. Sve prolazi, sve se mijene, u snazi vremena sve je što ti život pruža; kad izgleda da od čovjeka ne ostaje ništa, ostaje ljudski rod. Dovoljno, da kao što znakovitim držim prvi stih Bralićeve zbirke Na uzglavlju moje duše, isto tako znakovitim držim i posljednji stih koji glasi „Tišina nije prazna“!
Držeći se u ovom tekstu isključivo važnijih stihova, misli i osjećaja iznijetih u ovoj zbirci, ustvrdio bih kako Josip Bepo Bralić ne izmišlja ili zamišlja svoje pjesničke teme, u pisanje ne kreće iz poze onoga „što bi pjesnik htio reći“, već spontano i jednostavno, komunikativno i s jasnim idejama govori o svakodnevnim doživljajima što ga prate kroz život. Ni jednoga časa ne okreće se velikim i popularnim temama, zaobilazi svaku lažnu inspiraciju u kojoj prijeti nasilje nad jezikom i njegovom razumljivosti. Već smo uočili, Bralićevi se opjevci odnose, na vrijeme, tugu i sreću u njemu, nadanja, na neke njemu drage osobe, ribara, unuka, staricu, branitelja, na ljude Bibinja, sve ono što se zbiva iza škura prozora, u pukotinama kamena, valu mora, na želje i čekanja, pitanja istine, godišnjih doba, pa i vremenskih prilika u kojima se sve što saopćava i zbiva – mir i tišina, ta „nevidljiva bol“. Kako svaka pjesma zbirke nosi vrijeme svoga nastanka, bit će spomenut i „koronavirus“ u kojoj jedino „duša slobodno diše“. Konačno, tako ovu zbirku možemo pratiti i kao intimni pjesnički dnevnik, ili mjesečnik Josipa Bepa Bralića. Pjesme su pisane u standardu i na dijalektu, što zavisi od teme, ali i autorove potrebe za emotivnom sugestivnošću kojom lako dotiče i našu osjetljivost.
Tomislav Marijan Bilosnić
