Umjetnica želi govoriti o doživljaju svijeta kroz membrane sjećanja. Ovim likovnim zapisima problematizirane su granice između realnog i doživljenog
Eugen Borkovsky
U ovo vrijeme krize duhovnog i materijalnog postaje neuljudno predstavljati umjetničke radove koje karakterizira osobna lirika. Slikarski radovi Branke Riđički zasigurno su lirske situacije memorije. Oni nose obilježja intimnog promišljanja, ali atmosferom i sadržajem dodiruju univerzalne vrijednosti. Radovi imaju i ilustracijske karakteristike, no njih nadjačava postignuta mistična atmosfera. Njihova rječitost ne daje definiran odaziv motiva pa dešifriranje moramo potražiti unutar osobnog dojma.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Branka Riđički: SEDIMENTI MEMORIJE
samostalna izložba
od 12. 3. 2022, u 18 sati
Polja slika ove izložbe skoro uvijek su horizontalno podijeljena, nudeći ideju pejzaža. Podloga se horizontalno, linijski naglo mijenja, što je prepušteno boji. Područja plave, oker i sive razbijena su elementima usađenim u panoramske situacije. Tu su zelene krošnje stabala, plavi/svijetli oblaci, bijeli tonovi arhitektonskih objekata i crveni krovovi. Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva. Umjetnica integrira elemente čiji smisao usklađuje osobnim promišljanjem.
Mnogi elementi predstavljeni su slikarski, površina ispunjenih kolorom. Neke objekte autorica ostavlja samo ovlaš ocrtane linijom. Većina elemenata raspoređena je blisko perspektivi, dok neke objekte nalazimo s otklonom, nagnućem ili postavljene sasvim drugačije od većine prepoznatljivih motiva. Neki stilizirani oblici se ponavljaju. Cijeli kadrovi se mijenjaju koloristički, kao da isti motiv autorica obrađuje u različitim meteorološkim uvjetima. Zamrljana podloga ponegdje asocira zemlju, ponegdje nebo, a ponegdje ideju mora. Područja tla ili nebeskog svoda, ispunjena prorijeđenim oblicima, ostaju naglašeno plošna. Planovi, oblici, objekti i stvari ne poklapaju se s perspektivnim pravilima, na način dječjeg pristupa oblikovanju, viđenog temeljem sjećanja.
Iako nenametljivo, na svim radovima zapažamo slovne zapise. Autorica otkriva da su zapisi uzeti iz zbirke pjesama Sipine kosti Eugenia Montale iz 1925. godine. Ovdje možemo ujediniti dojmove. Kao što slikarica oblikuje umirene motive na rubu nostalgije, tako je i autor pjesama raspoložen sjetno. Obje situacije nude ideje sjećanja na pokrajinu koja im je bila bitna u nekom prošlom periodu života. Izdvojeni stihovi, zapisima poput grafita, određuju dojam. Iako umjetnica i samim slikarskim djelovanjem nudi letargičnu atmosferu, dodajući tekstove kao da želi sebi samoj, ali i promatraču, odrediti, učvrstiti dojmljivost pojedinog rada.
Umjetnica uspijeva na platnima, slikarski, evocirati neku vrst čežnje i/ili tjeskobe, poput sadržaja Montaleovih poetskih prikaza. Atmosfere na slikama su umirene, nije zabilježena aktivnost. Kao da su iz memorije izdvojeni detalji koji su zapamćeni, a zanemareni neki drugi. Kao iz sna kad ne možemo odrediti sve detalje okoline u kojoj smo se zasanjani našli. Ne znamo je li se autorica predomišljala ili je namjerno ocrtavala oblike koje je poslije napustila iako ih nije ni brisala ni prikrivala bojom, a posvetila se predočavanju nekih drugih. Ljudi nema, kao da su područja opustjela, napuštena.
Izvjestan hermetizam emaniraju ovi radovi. Nema naznačenog događanja iako sve atribucije upućuju na ljudsko. Od određivanja polja, gradbe nastambi pa do svetišta. Svi elementi su statični – jedino je živahna linija pisanja. Ti elementi rada evociraju ideju tijeka. Radovi, gledajući ih u nizu, asociraju na mijenu panorama. Tako je dodirnuta ideja koju suvremena nauka naziva kvantnom fizikom. Autorici je važan aspekt premise mijena u prostoru, u memoriranom okruženju. Jer, ovdje je inicijalni pokretač uvijek znakoviti pejzaž. Taj motiv joj je potreban kao polazište, kao „bojno polje“ na kojem može izgovoriti intimno.
U komentaru autorica napominje kako je „…polazna točka bila ideja koja se temeljila na iskustvu mojih brojnih preseljenja, pri kojima sam često morala ponovno graditi svoju stvarnost od početka…“. Ovime promatrača potiče na propitivanje svoje pozicije unutar okruženja. Ona nudi atmosfere koje nisu vedre. Iako nisu ni eksplicitno tužne ili teške, nude ipak sjetno raspoloženje. Kao što pogled na mjesto rođenja, odrastanja, nakon godina izbivanja uvijek biva praćen podijeljenim osjećajima. Ostaje konglomerat sjećanja, ali koja ne možemo spoznati dok ne krenemo u pojedinosti pojedinog prošlog, proživljenog zbivanja. No, i ovaj put je nepouzdan, podložan je trenutnom stanju. Moramo spoznati da svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Ovim likovnim zapisima ublažene su granice između vidljivog i doživljenog. Rezultat uvijek viđenje, a ne vidljivo.
U žiži su propitivanja vezana uz lokaciju i odmah uz to pitanja identiteta. Nesigurnost postojanja oduvijek se kompenzira određivanjem osobnog prostora. To je uvriježeni način posjedovanja ili pripadanja lokalitetu. Običaj ima arhetipske osobine jer se od početka postojanja čovjek bori za pećinu, kolibu, nastambu. Kutak pod suncem ima u sebi dva pojmovna orijentira: psihički i fizikalni. Ogoljeno fizikalno, pojam se odnosi na kvadraturu stambenog prostora. Psihički, posjedovanje određenog prostora unosi sigurnost. Naravno, tu je nivo udobnosti, navika rasporeda predmeta, uobičajenost mirisa, boja, energija. Svaki pojedinac tendira oblikovanju gnijezda. Ponekad privremeno, a ponekad dugoročno.
Branka Riđički, oslanjajući se na osobno proživljavanje, zapravo postavlja pitanja, ali ne daje odgovore. Čini se da njenu potrebu za oblikovanjem karakterizira stanje u kojem se može savršeno funkcionirati u materijalnom svijetu, a pitanja sjećanja i nesigurnosti dojma bivaju ostavljena za meditativne trenutke poniranja u sebe. Vjerojatno je da smo svi iskusili trenutke sjećanja za koje nismo mogli sa sigurnošću odrediti stav, osim nejasne sjete. Dramu gubitka veze s određenom značajnom lokacijom uvijek pokušavamo opravdati. Najčešće materijalnim: bolja egzistencija, prosperitet, komunalno-tehnički uvjeti i slično. Teško si priznajemo da na novoj lokaciji zapravo nismo sasvim svoji. Tek rijetko se dogodi da nova lokacija iskaže potpuno usklađivanje zadatosti, ispunjenja i nadasve nadrastanje memorije.
Umjetnica sumnja i propituje. Po principu organiziranog kaosa, granica između doživljenog i realnog razbijena je. Umjetnica je na razmeđi interpretacije i želje za mijenom. Ona se igra. Znakove povezuje u priču. Priklanja se suvremenom gdje, umjesto estetskog, kasni postmodernizam poštuje instinktivno. Oslanjajući se na sjećanje i hrabrost priznanja, evocira povezanost memorije i lokacije. Ideje, želje, snovi rasječeni su promjenom lokacije. Ili promjena lokacije inicira bijeg u želje. Memorija je suputnica boli. Ili, možda, bol utječe na memoriranje lokacije? Ostaje pitanje što vrijeme čini s bolom? Gubi li bol snagu u vremenu ili mi jednostavno postajemo naviknuti na nju?
Pitanje identiteta pitanje je suvremenog svijeta. Jedan od problema nomadskih duša su državne administracije. Iako države u suvremenom smislu postoje tek dvjestotinjak godina, ta podjela svjetskog pučanstva činovnicima daje pravo na segregacije. Jasno je da ne postoje čiste nacionalne države, no stanovnici se huškaju, direktno ili indirektno, na nesnošljivost prema drugima. Navučeni smo na nacionalne identitete koji nikada nisu poslužili za nešto dobro. Stvoreno napeto stanje pothranjuju religije i kapital kao razlog za podjelu, a sve u svrhu gramzivog, ali administrativno legaliziranog stjecanja profita. Nažalost, nacionalna pregrijanost uzrokuje žrtve. Kao što su se nekada pod krinkom religije vodili vjerski ratovi, sada se vode nacionalni ratovi nakon upravo završenog zdravstvenog „rata protiv nevidljivog neprijatelja“. Kad se bolje pogleda, uvijek se kao krivac otkrije prikriveni materijalni interes.
Umjetnica želi govoriti o doživljaju svijeta kroz membrane sjećanja. Ovim likovnim zapisima problematizirane su granice između realnog i doživljenog. Emotivni naboj progovara kroz izbor i kroz pristup motivima. Socijalne konotacije ovdje postaju znak. Alter-postmodernizam upozorava i preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi promišljati. Materijal, sredstva, oblici prepušteni su na volju idejnom tvorcu koji više nije Bog, već je jedan od nas. Relativizacija, kritika okoline postaje način percepcije. Bog izvan nas je umro. Uz obrazovanje i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenim pravilima. Tako smo u isto vrijeme i sanjači i buntovnici i kreatori.
Branka Riđički (1966.) u svojem se radu bavi sjecištem pojmova prostora, vremena, povijesti, književnosti i arhitekture. Zanimaju je pitanja vezana uz značenje ikonografije te korištenje teksta i jezika kao dijarističkog i poetskog sredstva. Takvo problematiziranje ojačano je u kontekstu multikulturalnih iskustava, tijekom njenih selidbi u Kairo, New York, Colombo i Delhi. Izlaže na hrvatskoj i međunarodnoj sceni, uključujući galerije i muzejske institucije te manifestacije. Od značajnijih izložbi ističu se izložbe u Kapetanovoj kuli, Zadar, 2021.; Galeriji Alliance Française de Split, Split, 2020.; Galeriji Vladimir Filakovac, Zagreb, 2016.; Muzeju antičkog stakla, Zadar, 2010.; Muzeju Mahmoud Mokhtar, Kairo, Egipat, 2007. Zastupala je Republiku Hrvatsku na 10. međunarodnom bijenalu u Kairu, 2006. Najzastupljeniji dio njezina opusa je slikarstvo. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb, Zadar i HULU Split. Živi i radi u Janjoj Gori gdje vodi Art Studio Three Little Birds.
