POVODOM 1. NAGRADE ZA NAJLJEPŠU LJUBAVNU PJESMU NA NATJECANJU „ŽELJKA BOC“ U MARIJI BISTRICI
Poezija je najljepša glazba duše
Pjesnikinju Jelenu Stanojčić život nije mazio. Rođena u Gradini, jednom malom mjestu, smještenom između Prijedora i Banjaluke u sjeverozapadnom dijelu BiH. S 19 godina došla je u Zagreb (poslije završene Upravne škole) na studij prava, ali usput se i zaposlila. To međutim nije moglo ići na duže staze, jer su i faks i posao koji je obavljala bili zahtjevni i tražili su svoje. Prevladalo je ono egzistencijalno, ostala je raditi na kadrovskim poslovima u jednoj velikoj građevinskoj firmi, poslovi su bili raznovrsni i ni malo dosadni, a vremenom je postala i voditelj tih poslova koje je obavljala sve do stečaja firme 2014. godine. „Bez posla je ostala 2014. godine, to je svojevrsna trauma i svi oni koji su prošli kroz slično, znaju o čemu pričam. U to vrijeme bila sam u potrazi za novim poslom, imala sam 53 godine i „bila sam stara“. To je još jedna dimenzija življenja s kojom se iznenada susretneš, jer sebe ne doživljavaš starom osobom, naprotiv doživljavaš se vrlo sposobnom, odgovornom, punom životne energije za nove poslove, ali nažalost, u našoj sredini godine su te koje te određuju, one su te koje postavljaju granice i ograničenja i mi htjeli, ne htjeli, moramo se s tim pomiriti i nerado, nelogično i sa žalošću, to prihvatiti kao činjenicu. Onda sam preko HZZO završila tečaj za frizerku, jer to mi se oduvijek sviđalo i oduvijek sam šišala i frizirala sve koju su mi dali svoju glavu i kosu na povjerenje. Ali i tu sam bila stara, k tome i početnik, a svi su tražili osobe s iskustvom… „tako je započela naš razgovor Jelena Stanojčić, te nastavila kako je: „Poslije otišla u Nizozemsku, ostala sam šest mjeseci i vratila se ponovo ovdje kad mi se majka razboljela, a ja sam htjela biti čim više uz nju, jer sam znala da se ono što propustimo ne može nikada vratiti. Tako sam poslije, kad je majka umrla ostala ovdje i nekako u to vrijeme počela sam intenzivnije pisati. Usput sam stalno bila u potrazi za poslom, a onda mi se dogodilo da sam pozvana da pričuvam dijete, 2,5 godišnjaka samo 10 dana dok roditelji ne dobiju godišnji odmor, bilo je ljeto 2018. godine, tih 10 dana produžilo se na cijelu godinu i ja sam shvatila da je posao tete čuvalice kao stvoren za mene, da je to nešto što bih mogla raditi dok god se fizički mogu kretati. Još jedna nenadana ljubav: djeca. Djeca i poezija su sada moje dvije velike ljubavi. Malom Leonu, prvom djetetu kojeg sam čuvala, sam za njegov 4. rođendan poklonila personaliziranu zbirku poezije koju sam napisala za tu godinu dana družeći se s njim, a on je jako volio knjige i volio je da mu čitam i pričam priče. U međuvremenu ostvarila sam pravo na prijevremenu mirovinu, ali ona je tako mala da moram raditi koliko god mi mogućnosti budu dozvoljavale. „Nadamo se kako je ovakav životni put pjesnikinje Jelene Stanojčić zavrijedio daljnju pažnju čitatelja. Zavirite u svijet ove nježne pjesnikinje i otkrit ćete pravi nisku bisera koji će vam oplemeniti dan i skrenuti pozornost od grubih događaja koji upravo tutnje u svijetu oko nas. Imamo pravo kao i svi ostali uživati u miru i mirnim oazama života.
Gordana Igrec
Osvojili ste po treći put prvu nagradu na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici. Što vam znači posljednja nagrada?
Jako sam sretna zbog te nagrade koju sam dobila na samo Valentinovo 14.02.2022. godine u Mariji Bistrici. Puno mi znači zbog toga što se pjesme šalju pod šifrom, a četveročlani stručni sud, s predsjednicom Zrinkom Jelaskom, sveučilišnom profesoricom, Vesnom Svagušom, profesoricom, Nadom Babić, doktoricom znanosti, te našim velikim Enesom Kiševićem, pjesnikom – bira šifrirane pjesme i nagrađuje ih bez znanja o autorima. Sve su to ljudi od struke, pa kad vam takvi za pjesmu dodijele prvu nagradu, po treći put, unazad četiri godine, onda je to za mene veliki uspjeh i potvrda da ono što volim raditi s puno ljubavi, ima smisla, prepoznato je, to mi je vjetar u leđa, ali i obaveza da stvaram još bolje i kvalitetnije.
Ovogodišnji Recital u Mariji Bistrici nosit ću u trajnom sjećanju jer mi je isti taj sud dodijelio i vjenčić „Željke Boc“ zbog toga što sam već treći put (2019., 2021., i 2022. godine) dobila prvu nagradu.
Imate li još nagrada, pohvala za pisanje?
Imam. Za ovih par godina, koliko se bavim pisanjem, dobila sam prvu nagradu na pjesničkom natječaju „Krčke besede“ na temu „Buđenje“, – otok Krk, imam nekoliko pohvala za poeziju te prvu nagradu za Haiku poeziju „Udruga tri rijeke“ iz Ivanić Grada, četiri pohvale za haiku poeziju, prvu nagradu za priču koju sam osvojila prošle godinu na „Preprekovim jesenima“ u Novom Sadu, a također imam i pohvale i priznanja za pjesme i priče od Hrvatskog sabora kulture.“
Otkad pišete?
Svoju prvu pjesmicu, četverostih o kiši, napisala sam u trećem razredu osnovne, a sjećam se da me učiteljica pohvalila, a poslije toga nekako sumnjičavo upitala: „A je li ti tu pjesmu napisala sestra (koja je tada išla u sedmi razred), ja sam skoro uvrijeđeno rekla da nije i da sam to ja „izmislila“.
Intenzivno sam pisala u srednjoj školi, a onda jedan duži period samo u rijetkim trenucima inspiracije, više sam živjela život. U srednjoj školi pjesme su mi objavljivane u tadašnjim jugoslavenskim časopisima koji su imali kutke za poeziju: Bazar, Nada, Zdravo… Ponovo sam intenzivnije počela pisati od 2014. godine.
Odakle crpite inspiraciju?
Inspiraciju crpim od svugdje. Dovoljan je jedan trenutak, okidač može biti bilo što, ali kad me „zgrabi“ moram to ispisati. To je nešto veće, nešto što ne trpi odlaganje.
A opet, s druge strane, prođu dani i mjesec, dva kad ne zapišem ništa. To je tako i mislim da svi mi koji amaterski pišemo ne pišemo zato da bismo bili neki značajni pjesnici ili pisci, pišemo iz te velike potrebe, a ako se to što napišemo još nekome svidi, ako se još netko u tom našem pisanju prepozna, onda nitko sretniji od nas. I u tome je sva ljepota stiha.
Što je za vas poezija?
Poezija je meni najljepša glazba duše. To je slikanje emocija riječima. Slikari imaju kist, a pjesnici riječi. Zamišljam poeziju kao mladenku, lijepu i raskošnu; za razliku od proze, poezija je tananija, suptilnija, senzibilnija, blistavija… Ona je fino tkanje osjećaja i spoznaja, koja nas na neki čudan način tješi i osposobljava da se sporazumijemo sa životom, ona je himna cijeloj književnosti.
Koliko ste zbirki izdali?
Tiskala sam dvije zbirke poezije, jednu 2018. godine, nakon majčine smrti i tu prvu zbirku posvetila sam svojim roditeljima. Zbirka je tiskana u nakladništvu Hrvatskog sabora kulture, a druga zbirka izašla je u travnju prošle 2021.godine također u nakladništvu Hrvatskog sabora kulture, što me osobito raduje. Drugu zbirku posvetila sam samoj sebi za svoj okrugli rođendan.
U Koliko zbornika su vam izašle pjesme?
Nisam brojala, ali mislim da imam više od 20-ak Zbornika s raznih recitala gdje su mi pjesme tiskane, nemam novaca plaćati nekome da mi pjesma uđe u Zbornik; pjesme šaljem samo na one natječaje kojima uvjet nije da moram platiti da mi pjesma uđe u Zbornik, nego ako zasluži, neka uđe, ako ne – nikome ništa. Nastojim slati pjesme samo na natječaje koji traže pjesme pod šifrom.
Što znači pisati ljubavnu liriku, je li teško pisati ljubavne pjesme. Općenito prevladava mišljenje, kako trebate doživjeti ljubavni brodolom da biste sav „šug“ iz sebe iscijedili. Je li tako?
Pisanje ljubavne lirike meni je kao i pisanje refleksivne, socijalne ili bilo koje druge vrste poezije. Meni poeziju, općenito, nije teško pisati jer da jest, ne bih je ni pisala. Trenutak u kojem se rodi neka pjesma je trenutak koji ne trpi odlaganje. E, sad, koji je to trenutak i koja vrsta pjesme će izaći iz mene ovisi što mi je bio okidač za pjesmu. I nikad ne znam hoće li izaći u slobodnom stihu, rimi, haiku… Ja imam problem s dugačkm pjesmama, jer kad me uhvati trenutak inspiracije, onda ne znam stati. Ima puno tih dugačkih pjesama koje pokušavam pretvoriti u pjesničku esenciju, ali ta naknadna dorada i brušenje, – e, to mi je teško, tome se stalno učim. Jer, iskreno ljudi ne vole dugačke pjesme. Imam jednu pjesmu koja o tome govori, ovo je dio te pjesme, moj vs. s pjesnikom Djokom Erićem na njegovu pjesmu „Ne volem“, koji je objavljen u riječkom časopisu za književnost „Diskurs“.
„Ljudi ne vole dugačke pjesme,
Razvodnjene i rastegnute.
Oni bi ispili votku sa česme,
Onu što u dva-tri stiha stane.
Al’ pjesnik kad počne pisati pjesmu
(još ne znam točno tko koga piše!)
Otvori se duša, pretvori u česmu
A ruka samo piše, piše…
Ponekad se misao zaokruži
Napravi salto i padne u oko
A ponekada besciljno kruži, kruži
Rijetko kad’ ubode, rine duboko.
Al’ zato zna da predaleko ode
Počne filozofirat iz čista mira
Hoće nas prevesti žedne preko vode
Al brzo je skužimo, znamo da filozofira.
Ponekad je puna nepoznatih riječi
Teška, zakučasta, po posljednjoj modi.
Koga takva „učena“ može da usreći?
Pobjegnem vičući: „ Bože, oslobodi!“
Slobodan stih, rima, haiku il’ proza –
Kad me pjesma zarobi, ja sam njezin sluga.
Onda pišem riječi kako nadolaze
A pjesma se rađa iz sedmoga kruga.
Predugačka!- čujem. Prestajem pisati.
Mada nisam rekla sve što htjedoh reći…
Da skratim – ne mogu, ne mogu ni brisat’
Ostaje mi samo iz pjesme pobjeći“.
Što se tiče mišljenja da treba doživjeti ljubavni brodolom da bi se mogla napisati dobra ljubavna pjesma, ja ne mislim tako. Te mi pjesme onda zvuče dosta patetično, a ja ne volim patetiku, kukanje… Ovo je period moga života kad nikad nisam ljubav više živjela kroz pjesme i manje u stvarnom životu. Zato me pjesma valjda i nagrađuje (to je jedan vid kompenzacije 😊), ona je sublimacija svih mojih ljubavi. Hvala joj, iako znam da „samo žive ljubavi vrijedi živjeti“.
Imate sina, kakav ste odnos izgradili s njim?
Imam sina, to mi je jedino dijete i jako smo povezani. Ostala sam sama s njim kad je imao 17. mjeseci (njegov otac je poginuo), u njegovom odrastanju bila sam mu i otac i majka, imamo jako topli, bliski odnos majka-sin koji se gradio od njegovog rođenja. On je poput mnogih, nažalost, otišao iz Hrvatske, živi i radi u Amsterdamu. Za njegov rođendan (rođen je u drugom mjesecu i vodenjak je po horoskopu), napisala sam mu pjesmu koja je na natječaju „Pisci i književnosti“, baš sad, u ovom mjesecu 2022., dobila pohvalu. On se raduje mojim uspjesima i podržava me.
ROĐENDANSKA
Svaki dan
Uši su mi pune tvog glasa
Koji mi dolazi izdaleka,
Sine moj.
Zajednički dani
Pobjegli su iz naših života,
Nedostajanje stegne grlo u čvor,
Sine moj.
Čuješ li hod nečujnih stopa?
Već treća jesen polako
Prolazi i odnosi dane
U nepovrat.
A mi se svakodnevno
Grlimo na daljinu
prelazeći je s lakoćom
u mislima…
A život prolazi.
I vama tamo rasutim po
Tuđim gradovima i zemljama
I nama ovdje, bez vas.
Čuvaj se, sine mojǃ
Do kojih vrijednosti držite u životu?
Vrijednosti do kojih ja držim, ne mogu se kupiti novcem i izgubile su se, svijet je suviše okrenut materijalnom, a meni materijalno znači tek da bih mogla koliko-toliko normalno funkcionirati, novac mi je sredstvo kojim pokrivam osnovne životne potrebe i sretna sam zbog toga. Imam pjesme koje govore o toj „jurnjavi, kuknjavi, žurbi bez kraja / o tom životu u kojem nas ljubav tako malo spaja“.
Vrijednosti koje zastupam su: poštenje, moral, pravda, istina, sloboda i to sam ugradila i u svog sina, ponekad mi se čini da sam ga krivo učila, jer u današnjem svijetu te vrijednosti izgubile su značaj. Ljudi sve više vremena provode u virtualnom svijetu, neki pak, u svojoj ispraznosti opsesivno traže društvo drugih ljudi, a kad ih nađu onda u razgovoru ne prestaju koristititi – JA, JA, JA… nastojim se kloniti takvih i sve više mi odgovara druženje s dobrom knjigom, s prirodom, i s par prijatelja koji mi odgovaraju.
Koje pisce volite?
Uglavnom nastojim čitati domaće autore, što se proze tiče, i tu bih izdvojila sjajnu Martinu Mlinarević, Nuru Bazdulj Hubijar, Dubravku Ugrešić… ima ih zaista sjajnih, a kad je poezija u pitanju tu mi je najbliskija poezija Dobriše Cesarića, Jesenjina (zbog kojeg sam i počela pisati poeziju), a od suvremenih tu su mi na prvom mjestu poezija Enesa Kiševića, Erri De Luca, Svena Adama Ewinog… te nekoliko fejsbuk pjesniknja i pjesnika koji sjajno pišu, ne mogu ih sve nabrojati… Enesova poezija može ući u svaki hram da se ne postidi; u njoj je toliko dobrote, ljubavi i ljepote da bi je svi trebali čitati; ona opominje, blago poučava, ima ljudsku toplinu i svemirsko značenje.
Sven Adam Ewin je pjesnički fenomen, koji je toliko raznolik da je u stanju na jedan, vrlo osebujan i šarmantan, ali i lirski i pjesnički način – ponajviše, napisati jednako dobru pjesmu o kišnoj glisti, o hrastu lužnjaku, o NASI, ljudskoj gluposti, ali i Ninočki Vasiljevnoj i vrlo tanano ući u bit ljubavne pjesme. Također ima, pored rečenih, i puno drugih pjesnika koje volim čitati i čija poezija mi je bliska, ne mogu ih sad sve nabrajati, ali oni će znati tko su.
Koja vam je životna maksima?
Imam ih više, ali izdvojila bih onu: „Danas je prvi dan ostatka mog života“, „Živi i pusti druge da žive.“, „Ne čini drugima ono što ne želiš da tebi čine“.
Što novoga pripremate u budućnosti?
Imam već duže vrijeme skoro gotove tri zbirke: jednu dječje poezije, jednu haiku poezije i jednu zbirku minijatura ili kratkih pjesama. Također i zbirka za odrasle se popunjava.
Ali za sve to treba novaca, tiskanje knjige je zahtjevan i skup posao, jer autor sve sam mora plaćati.
Ima li poezija budućnosti?
Kao vječiti optimist i horoskopski strijelac reći ću da ima. Ali zazirem od moderne poezije u kojoj ne pronalazim ništa više od samozadovoljne igre riječi, pukog filozofiranja, upotrebe nerazumljivih i nikom potrebnih riječi, šifriranih sintagmi, vulgarizama i sl.
Da ono „što je pjesnik htio reći“ bude zaista pitanje s odgovorom, a ne odgonetanjem, dešifriranjem, jer sve ono što je pjesnik htio reći može reći kroz fine metafore, da pjesma bude sadržajno bogata, slojevita i duboka, a opet jasna, ritmična i zadivljujuće lijepa.
I ne znam zašto se izbjegava rima? To kao nije INǃ Nemam ništa protiv smislene rime, ne znam zašto bi pjesma bila manje vrijedna ako je u rimi.
Nažalost, događa se da se sve više piše poezija koja je nerazumljiva, koju treba dešifrirati, koja nema ritma, nema onu ljepotu koju poezija treba imati i koja bi na kraju trebala nešto smisleno i reći. Ljudi sve manje čitaju knjige, i ono što čitaju, naročito kad je poezija u pitanju ne žele gubiti vrijeme na dešifriranje. Čita se uglavnom s portala, preko interneta, ljudi se služe jezikom slika i simbola, nitko ne želi „gubiti vrijeme na čitanje knjiga“.
Kad smo već kod toga, prije par mjeseci iz knjižnice sam posudila 175 soneta od Svena Adama Ewinog, i začuđena, jer sam prvi posuđivač, upitala u knjižnici – pa zar sam ja prva koja sam posudila ovu zbirku, a knjižničarke su mi skoro uglas rekle: pa poezuju skoro nitko ne traži.
A zašto, odgovor možda treba potražiti u ovome što sam gore navela.
Da li je facebook dobar medij za poeziju?
Definitivno, da. Zahvalna sam fejsbuku na puno toga. Najprije što možemo predstaviti svoje hobije, ono što volimo raditi, ono tko smo. I pritom nađemo istomišljenike. Ja sam preko fejsbuka upoznala divne ljude od kojih sam s nekima u prijateljskim odnosima. Ima jako puno ljudi koji pišu lijepu poeziju i jako ih rado čitam, ali nisam stalno na fejsbuku, pa mi neki i promaknu. Ali o tome koliko je naša poezija relevantna na fejsu, e to je druga stvar. Ljudi lajkaju jedni drugima iz obaveze, po principu ja tebi – ti meni, tako da te lajkiće kojima danas nastojimo vrednovati sve i svašta, ne uzimam ozbiljno, niti mislim da je njihov broj mjerilo vrijednosti neke pjesme.
Ali da pjesmu možemo predstaviti široj čitalačkoj publici preko fejsbuka – to da.
Što biste još silno željeli napraviti u svojem životu?
Ništa posebno, želim da me ova strast, ova ljubav koja mi je Božji dar nikad ne prestane, da kroz pisanu riječ izrazim sve ono što mislim i osjećam, da budem zdrava i da uživam u svakom trenutku, jer život se, između ostalog, sastoji od malih istinskih trenutaka ljepote i radosti koje treba znati prepoznati, oteti životu, cijeniti i uživati u njima.
PJESME
KAO DA NEGDJE KASNIM…
I kad mi je s vama lijepo
Kao da nekamo moram
Kao da nekamo žurim
Ne mogu to da objasnim
Kao da u isti čas trebam biti
I tamo negdje i ovdje
Pa mi se stalno čini
Kao da negdje kasnim.
I koliko god htjela
Taj nemir učiniti mirom
To moranje prizemljiti
Ostati u mjestu
Sazidati ga jasnim
Učini mi se
Kao da negdje nisam
Kao da negdje kasnim.
A onda zastanem
I tražim drugi način
Da sebi se primaknem
Pa se pitam
Što je to veće
Što traži izgovore
Da skratim razgovore
Anemičnu prazninu riječi
Ili kad brzo pravim jelo, pospremam stan…
Il’ radim nešto treće…
Al’ i bez objašnjenja slutim
To ljubav od stiha u meni drhti
K’o grlica guguče
To ona k’o nezasito dijete
Stalno me za rukav vuče
I nosi poriv strasni
Kad od nje se udaljim da mi se čini
Kao da negdje nisam
Kao da negdje kasnim.
SANJAM DA LETIM
Ono malo što znam o ljubavi
Ne želim da bude zapušteno
Pridružujem se pticama
Onima koje lete, ali ne pjevaju.
Pjevati i nije uvijek lako
Kao što nije lako ni ptica biti
Daješ mi ljubavi da mogu letjeti
Za pjev je potrebno puno više.
KAD SAM JA VOLJELA
Kad sam voljela…
Sjećam se samo vremena
U kojem u srce nije mogla stati
Sva ljubav, pa se razlijevala u
Oči koje su iskrile,
Noge koje nisu dodirivale tlo,
Ruke koje su hrlile i grlile,
A na ramenima mi nije bila ova ista glava.
Kad sam voljela
Vrijeme je bilo točka pripadanja i nestajanja
Bilo je samo jedno godišnje doba
A svi dani u godini bili su zaljubljeni
I plesali su praznično,
Moje tijelo bilo je jedna sretna mreža
Za šarene leptire kojima sam se hranila.
Kad sam ja voljela
Cijeli svijet bio je svadbena svečanost
I svi ljudi osmijehom zaraženi,
I nisam pisala pjesme
Jer kad sam ja voljela
Sve je bilo pjesma.
SMISAO POSTOJANJA
Od mora tvoje ljubavi, majko
U tragovima su ostala samo zrnca soli,
Što iskre kao najsjajniji biseri u tvome gnijezdu,
Vraćajući duh prohujalih godina
I tebe, majku, najsjajniju zvijezdu.
A sad si odjevena u suton čekanja,
Požuruješ dane na rub bez povratka.
Ušuškavam i grlim tvoju bespomoćnost
Dok um mi zarobljen smislom postojanja
Tiho prosvjeduje.
REKAO SI OPROSTI
Iščekivala sam da dođeš
I da mi skrušeno kažeš oprosti
Da me utopiš u zagrljaju
Da rastališ krhotine u meko tkivo zabodene
I da ti u očima bude cvijeće
Da mi poljubiš lice
Usnama što na milovanje sliče
Da „oprosti“ bude raskošno, da me opije
Da me omota sa svih strana
Da me preplavi poput radosti
I da zaboravim zbog čega je izgovorena
I što ti opraštam.
A ti si rekao „oprosti“
Škrto i polovično, brzo
Kao da kupuješ riječ koja je skupa.
Rekao si oprosti
Izgovorio je u dahu
Suhoparno si je ogolio,
I onda se desilo da smo se riječ i ja
Posramile, rastužile, oborile glave
Ona je trebala biti dar, uz zagrljaj,
A nije.
Čekale smo i drhtale,
Zbog bojazni da te ne izgubimo
A već smo gubile
Na najgori mogući način
Jer si rekao oprosti, a kao da nisi
I još gore
Uprljao si tako ljekovitu riječ, obezvrijedio!
Zato ti ne mogu oprostiti,
Ne mogu, nije mi to dovoljno!
VRIJEME KARNEVALA
Svijet je šaren, i veseo, i raspjevan, i tužan, i lažan…
Maskenbal živih lica, stvari i pojava
Koje su katkad poput hijeroglifa
Nečitljivi na prvi pogled,
Nedokučivi umu i srcu.
Kad izrečena laž postane pokrov živoj istini
Poslije nje pravednik se zaogrne strpljenjem
A pjesnik stihom
(Jer pjesničko je tkivo od drugačijeg veza)
Pa naprave rez na vremenskom tkanju
I nastane tišina
Kao titraj i opomena u bilu života
Utiša se prisnost
Rječita i nerazumljiva onima zbog kojih je nastala.
Nagon za zaboravljanjem sliči na spas
Koji se udaljuje od svake dvoličnosti i varke
Onih koji nam u jednakim ratama
Prodaju ljubav ispod maski licemjerja
I to ne samo u
Vrijeme karnevala.
PJESMA KO IZAZOV
Ponekad pomislim (i takva misao svrati)
Da sve su pjesme već izašle iz mene
A onda primijetim, neka me nova prati
Nadvije se, šulja – ko moje duše sjena.
Onda je pitam: „Reci mi, pjesmo, što hoćeš“?!
I jesi li ona prava, voljela bih znati?
Nemoj biti ko on – ni slatko ni kiselo voće,
Ako se daješ, moraš se znati dati.
A onda se desi, kad pristanem na njen zov,
Ona mi postane ljubav, najljepši izazov.
