U današnjem odgoju djece potrebno je pronaći balans u odnosu na tehnologiju
Po zvanju, a ne po zanimanju pjesnikinja Ivanka Rožić je odgojateljica predškolske dobi. I odmah na prvu nam je kazala „da je živjela svoje zvanje i još ga uvijek živi“. Iako je od 2020. godine u mirovini Ivanka Rožić ne miruje. Aktivna je kao asistent u nastavi u osnovnoj školi. Kako provodi slobodno vrijeme, što je u životu ispunjava, do koji vrijednosti drži i kako je danas zahtjevno odgajati djecu, o svemu tome, ali i još pokojoj sitnici saznajte u razgovoru koju smo vodili s Ivankom Rožić, pjesnikinjom iz Velike Gorice točnije iz mjesta Buševac pored Velike Gorice. Slobodno zavirite iako vas mami lijepo vrijeme van na šetnju. Ovo je razgovor skrojen taman za pročitati dok se odmarate od šetnje parkovima ili posjeta rođacima.
Gordana Igrec
Bavite se odgojem djece. Kako je potrebno djecu odgajati, posebice u današnje vrijeme?
Da, dugi niz godina radila sam u Sustavu odgoja i obrazovanja, konkretnije, kao odgojiteljica predškolske djece u vrtiću. U prijevremenoj mirovini sam od rujna 2020. godine, no od ove pedagoške godine radim uz mirovinu kao asistent u nastavi. Kad svoj posao doživljavate kao zvanje onda možete reći da ima lakših trenutaka u odgoju djece, ali i težih. Potrebno je pronaći balans, posebice u današnje vrijeme iz dobro nam znanih razloga. Kad pogledamo sa svih aspekata, nije lako roditeljima, djeci i nama koji radimo ovaj plemeniti posao. U današnje vrijeme moramo puno češće koristiti humane vrijednosti koje ću nabrojiti: odgovornost, poštovanje, povjerenje, suradnju, poštovanje privatnosti, dobronamjernost, empatiju, strpljivost, toleranciju, dostojanstvo, pouzdanost, pravednost, donošenje odluka, brigu za druge, a uskraćene su nam svima: sloboda, dijeljenje (pri tom mislim na zagrljaj), optimizam u punom smislu te riječi. Dakle, nije jednostavno. Važno je djecu odgajati u skladu sa spomenutim humanim vrijednostima.
Je li, naime dobro, da su djeca bez prestanka na video igricama, za laptopom ili na mobitelu?
Dobro pitanje koje bi si svatko od nas trebao postaviti na dnevnoj bazi, posebice ako imamo saznanja za da djeca do 2 godine ne bi smjela biti izložena nikakvoj tehnologiji, od 3. do 5. godine trebalo bi ograničiti na jedan sat dnevno. Od 6. do 18. te godine na dva sata dnevno.
U svojem dugogodišnjim radu s djecom predškolskog uzrasta imala sam iskustvo čuti da djeca provode puno više vremena od preporučenog. Mogu reći da je iz moje perspektive razlog tome dostupnost i uporaba tehnologije. Zaista nije dobro provoditi puno vremena na video igricama, laptopom, mobitelom iz više razloga. Kako znamo da rani razvoj mozga određuju podražaji iz okoline, oni nikako ne bi smjeli biti isključivo tehnološkim pomoćnicima jer pretjerana izloženost tehnologiji ima neke negativne učinke kao što je kašnjenje kognitivnog razvoja, deficit pažnje, otežano učenje, impulzivnost, smanjena mogućnost koncentracije. Još se kod djece koja su, kako u pitanju stoji, bez prestanka na digitalnim uređajima može reflektirati pomanjkanje sna što također ne djeluje dobro na cjelokupni razvoj djeteta. Nažalost, stvara se i ovisnost jer tehnologija pripada i roditeljima koji također provode vrijeme koristeći je u većoj mjeri nego je potrebno, tako da slobodno vrijeme provode svatko na svojem mediju, nastaje nedostatak privrženosti i verbalne komunikacije. Koliko je tehnologija olakšala neke segmente, opet ima i negativnih posljedica, posebno u odnosu na djecu koja su naša budućnost. Potrebno je pronaći balans u odnosu na tehnologiju.
Što današnjoj djeci najviše nedostaje u odgoju?
Današnja djeca rođena su u drugim okolnostima, pregršt poticaja ih okružuje od obiteljskog doma, vrtića, škole, pa onih poticaja koje vide u slobodno vrijeme. Često su uključena u mnoge aktivnosti tijekom tjedna, nemaju vremena za slobodnu igru. Ne kažem da ne trebaju biti uključena u izvan institucionalne aktivnosti, no treba imati “mjeru”, granicu. Djeci nedostaje više druženja s obitelji, mislim pri tom na interakcijsko druženje uz puno verbalne komunikacije. Kvalitetno vrijeme s djecom provodimo u svakodnevnim životno praktičnim aktivnostima, međusobno komunicirajući.
Posvećuju li roditelji dovoljnu pažnju odgoju svoje djece? Ili su previše strogi ili previše popustljivi?
Nije lako danas biti dobar roditelj, to je težak i odgovoran posao, potrebno je imati strpljenja unatoč preopterećenosti zbog posla, kućnih obaveza i drugih stvari koje se neočekivano nađu na putu. Svaki odgovoran roditelj ne bi smio kazati da nema vremena. Nije važna kvantiteta, već kvaliteta provedenog zajedničkog vremena. Radi umora, opterećenja roditelji ponekad nisu spremni jasno objasniti djeci kad je vrijeme za kućne obaveze, kad je vrijeme za zadaću, kad je vrijeme samo za njih, kad je trenutak za zajedničko druženje. Stoga se desi upravo ono što ste postavili u pitanju, ili idu linijom manjeg otpora tj. popuštaju ili stalno daju nekakve zabrane. Komunikacija s djecom treba biti čista i jasna, dijete će tada znati poštivati tuđe i svoje granice.
Kako komentirate vršnjačko nasilje?
Ovo pitanje me asociralo na djela Mate Lovraka, točnije na Družbu Pere Kvržice i Vlak u snijegu. Bilo je i tada nekih oblika nasilja, no niti blizu ovome s čime se danas susrećemo. Današnje vršnjačko nasilje je odmaklo nekoliko galaksija od spomenutog doba. Vratit ću se na djela Mate Lovraka koja smo čitali i gledali u obliku filma. Voljele su ih sve generacije djece s kojima sam imala čast provesti vrijeme u profesionalnom radu. Tako su sami vidjeli što je prihvatljivo, a što nije, bez nasilja s kakvim se danas susrećemo. Nadmetanje tko će imati bolju obuću i odjeću, mobitel dovodi do nasilja među djecom, omalovažavanjem verbalnim, ali i fizičkim. Nažalost ponekad nasilje završi tragično što je žalosno. To nam govori da su se izgubile prave vrijednosti.
Ili nasilje na društvenim mrežama prema djeci?
Po ovom pitanju smo podosta odgovorni mi kao roditelji koji možemo ograničiti i kontrolirati korištenje društvenih mreža tj. ne dopustiti djeci da imaju pristup stranicama koje potiču nasilje, educirati djecu što je prihvatljivo, a što nije i kako to djeluje na dijete prema kojem se u komunikaciji medijima netko odnosi nasilno. Objasniti djeci kako bi se oni osjećali da to što oni čine drugima drugi čine njima. Osim obitelji/ roditelja ključnu ulogu u pogledu vršnjačkog nasilja imaju i vrtići i škole, sinergijom svih čimbenika bili bi pomaka, no cijeli sustav nije u balansu pa se to odražava na stanje nasilja na društvenim mrežama.
Kako uspijevate uskladiti svoje poslovne obaveze i privatni život?
Kad dobro organizirate svoje vrijeme u toku dana, moguće je pronaći sklad između poslovnih obaveza i privatnog života. Uz to je važna i podrška obitelji uz kompromise na dnevnoj bazi.
Vi pišete poeziju, zar ne? Jeste li izdali koju zbirku?
Da, pišem poeziju, od mladosti, samo što sam imala manju pauzu i razdoblju kad su djeca bila mala, kad se težilo učiniti korake za osiguranje egzistencije. Pisanje poezije intenziviralo se u mojem slučaju unazad dvadesetak godina. U mojem opusu ima dosta poezije koja prati moj kraj u kojem sam rođena i odrasla. Stoga sam napisala mnoge pjesme i na zavičajnom turopoljskom dijalektu. No pišem i na standardnom hrvatskom jeziku, posebno za djecu. Sadržaji za djecu su prožeti spoznajom po svim područjima. I da, sve svoje sadržaje sam uvijek provjeravala u radu s djecom. Neki od spomenutih sadržaja za djecu, na zavičajnom turopoljskom izričaju objavljeni su mi u časopisu za djecu Smib, a Događanja u Turopolju u Dečjem kulturopolskom vodiča, pisano na standardnom hrvatskom jeziku s jedne strane, a na zavičajnom izričaju s druge strane. Vratit ću se na zavičaj i odgovoriti da bi uskoro trebala ugledati svjetlo dana zbirka koja govori o mojem mjestu, njegovim prirodnim ljepotama i ljudima koji su na neki način ostavili neki trag u mojim sjećanjima. Do sada su neke pjesme objavljene u Turopoljskoj škrinji.
Što je za vas poezija?
Poezija je dio mene, ona je u meni i kad me nešto ili netko, nečim potakne, asocira riječi same izlaze. Bilo je situacija kad mi je netko znao reći… ajde napiši nešto o tome, po narudžbi. Ne ide to tako, kao na prekidač, mora postojati nekakav poticaj, ono nešto što potakne iznutra.
Izdali ste slikovnice za djecu. Čitaju li, naime, današnja djeca dovoljno?
Da, izdana mi je slikovnica Ptičice u turopoljskom vrtiću u kojoj stihovima u rimi (rima je važna za razvoj govora) djeca, a i odrasli mogu proširiti spoznaju o prirodnom i društvenom okruženju lijepe naše Hrvatske. Spomenuta slikovnica nastala je nakon projekta o pticama (uvijek sam s kolegicama u skupini nastojala slijediti interese djece), prvo naša interna slikovnica za koju su djeca crtala ptice, a zajedno smo osmislili tekst, a potom je stigla inspiracija.
O drugom dijelu vašeg pitanja mogu govoriti iz iskustvenog. Tijekom mojeg rada u vrtiću primijetih, ukoliko djeci ponudiš, uključih ih u aktivno slušanje, gledanje, pričanje sadržaja slikovnica probudiš njihov interes za čitanje, već u najranijoj dobi. Mišljenja sam da u konačnici djeca ne čitaju dovoljno. Vođena spoznajom koliko je važno čitanje u svim segmentima života, radeći trenutno u školi kao asistent u nastavi došla sam na ideju da djevojčici kojoj sam asistent predložim da joj donesem jednu slikovnicu. Ona je prihvatila moj prijedlog, bila je sretna. Rekla je da će joj kod kuće mama čitati (jer još nije ovladala ovom vještinom, prvi razred osnovne škole). Ostala djeca su potom postavila pitanje imam li još slikovnica? Ovo pitanje je pokrenulo inicijativu i u dogovoru s razrednom učiteljicom složila sam našu malu knjižnicu. Naravno, u školi postoji knjižnica, no postoji iz razloga da djeca posuđuju knjige za obaveznu lektiru i za one koji žele i imaju naviku čitanja. Slikovnice sam obilježila brojevima, dogovoreno je s djecom da posude kad žele, odnesu kod kuće i zadrže koliko žele. Malo po malo sami su tražili i po dvije slikovnice. Mislim da je ovo dobar put za poticanje djece u smjeru navike čitanja.
Što pak vi volite čitati?
Moj opus izbora knjiga za čitanje je šarolik, od stručne literature, povijesnih romana, dječje književnosti… ne bih dalje nabrajala jer zaista čitam dosta, različita područja književnosti.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Svakodnevno nađem doba dana kad je moje vrijeme, moje slobodno vrijeme koje volim provesti u vožnji bicikla, u prirodi, našem vinogradu, naravno zajedno sa suprugom, djecom, unukom. Ovo što sam rekla, moje slobodno vrijeme, ne znači uvijek da sam sama, volim ga provoditi s dragim ljudima koji mi pune baterije, a ne glavu.
Do kojih vrijednosti držite u životu?
Za mene, cijeli moj život vrijednosti koje me vode su pravednost, poštovanje, iskrenost, odgovornost, dobronamjernost i prijateljstvo.
Koja je vaša životna maksima?
Rukovodim se sljedećim… u odnosu na druge koje ne mogu promijeniti iako znam da nisu u pravu, mijenjam svoj stav prema njima, pokušam svojim primjerom, na nenametljiv način utjecati na promjenu njihova promišljanja i ako je pomak kod njih 0,00001 %, sretna sam. Isto vrijedi i u obrnutom smjeru, polazeći od mene. Život je škola cjeloživotnog učenja.
Koje nove projekte nam pripremate za bližu budućnost?
Bila bih zahvalna i neizmjerno ispunjena kad bi se barem dio mojih ideja ostvario. Većinom su vezane za sadržaje za djecu koji bi im omogućili bolje upoznavanje svojeg kraja, svoje domovine, ali i spoznaju o prirodnom i društvenom okruženju općenito. Ne bih navodila konkretne nazive projekata s obzirom da nemam povratne informacije u vezi istih. Voljela bih kad bih bi se nastavio projekt vezan uz Dane europske kulture baštine u kojem sam do sad aktivno sudjelovala s igrokazom za djecu (izdan je u pisanom obliku, na zavičajnom turopoljskom izričaju) i ulogom u kratkom filmu pod nazivom Iščemu turopolsko blogo.
Što biste poručili djeci i odraslima?
Vrlo je važno da komunikacija između djece i odraslih bude dvosmjerna, a ne jednosmjerna i da se gradi na međusobnom povjerenju.