Tomislav Marijan Bilosnić: U spomen na Jacqueline Alencar
Rijeka Tormes iz dnevne sobe Jacquelineina stana, u Tejaresu
Jacqueline Alencar, bolivijsko-španjolska pjesnikinja, koja je živjela u Salamanci u Španjolskoj, sa svojim suprugom akademikom, sveučilišnim profesorom, peruansko-španjolskim pjesnikom Alfredom Pérezom Alencartom, a s kojima me veže duboko prijateljstvo, umrla je 24. lipnja 2021. godine u „glavnom gradu Tormesu“, kako se popularno zove jedno od današnjih predgrađa Salamance, koje je neizmjerno voljela
Jacqueline je bila ekonomistica, spisateljica, urednica Trilce Ediciones, direktorica časopisa Sembradoras, fotografkinja, ali i profesorica na Sveučilištu u Salamanci. Svi je znamo kao tihu i zatajnu osobu, koja je uvijek željela ostati u drugom planu, što je u očima i shvaćanju prijatelja, kolega i suradnika učinilo mnogo većom. Kao književnica surađivala je u raznim španjolskim i uopće hispanskim časopisima i novinama. Njeni radovi posvećeni su mnogim uglednim španjolskim književnicima, dok je posebno bila sklona Miguelu de Unamunu, baskijsko-španjolskom pjesniku, novelisti i filozofu.Kao i mnogi koju su je poznavali, susretali i družili se s njom, ili čitali njezine tekstove, divio sam se Jacquelini i kao osobi i kao umjetnici, poglavito njezinu odnosu prema suprugu i pjesniku Alfredu, kao i sinu Joséu odgojenom u istom umjetničkom duhu. Pamtim je i kao urednicu mojih knjiga pjesama El tigre i África, prevedenih i objavljenih u izdanju Trilce Ediciones na španjolski jezik (u prijevodu dr. sc. Željke Lovrenčić), i ostajem joj vječno zahvalan. U to ime nastao je i ciklus pjesama posvećenih blaženoj Jacqueline Alencar, kojoj je „Krist uvijek obilježavao njezin put“.
Tomislav Marijan Bilosnić
RÍO TORMES DESDE LA SALA DEL PISO DE JACQUELINE, EN TEJARES
Čudotvorna Djevice od Zdravlja
plavo nebo nad Tormesom visi kao rublje
Jacqueline se moli i gleda u gradski mlin
i vrbe (jasike) u visokoj vrućici prozora
Tejares, zidovi su tvoji pisma
pisana od istoka prema zapadu
Na mjestu Lázara de Tormesa
sjedi Alfredo Pérez Alencart iza stakla prozora
Kad je Jacqueline izišla iz dnevnog boravka ukazao se vrt
oplođena rijeka koja navire
Jacqueline piše o Unamunu
o drugoj obali svijeta, o Kristu
bez sumnje, najviše o ljubljenom Alfredu
i pita se što radi
tako visoko u Andama
Vidi sve i ne želi ništa zaboraviti
ni češnjak, ni crniku,
ni bademovo drveće u cvatu
Svodovi oblaka pod crijepovima sunca
plove mimo života u leonskim kupaonicama
U najveći i najvažniji(1) grad dolaze slijepci
ukusa spremna za svačiji san
Jedno stablo jablana iznad ostalih
rođeno u rijeci Tormes diže se
samo da bi moglo vidjeti Jacqueline
kako ostavlja svoje tropske palme(2)
S rimskog mosta ona gleda Salamancu
u slučaju da je sutra ne vidi
Njene oči traže pomoć, vide
Chamberi i Arrabal(3) u višem ozonu
Salamanca je na dalekim obalama
rijeke Acre(4)
Na željezničkoj postaji Tejeres
nema više nikoga
samo ljeto klizi po tračnicama
Na kosturima drveća visi vijenac ljubavi
mlin ugrađen u groblje
Otvoren prozor špilja je ispod mosta
Djevica plovi po niskom vodostaju
Srce mi govori da si kraljica
i zlatna boja tvoje kože
na krvavim stablima kaučuka(5)
Na tržnici keramike ovoga časa je tiho
svjetlost izvire iz stola za kojim si sjedila
u dnevnom boravku
pored velike školjke s imenom Oceana
Otvaraju se velika vrata i u sobu ulazi
voda Tormesa dižući se
do svega što si dodirivala
i preko uspomena žuri u sjećanje
Jacqueline ime s previše dobrote
kao svaka riječ u razgovoru između prijatelja
Prozor je i dalje otvoren za vjetrove
i sunce na zalazu, krvavo
kao da je ranjeno
To što nikada nisam mogao reći
neka kaže Alencart
riječima koje su gorjele u strasti vaše ljubavi
(1)Tejares se u povijesti spominje kao najveći i najvažniji grad
(2)Misli Jacqueline Alencar
(3)Četvrti u Tejaresu
(4)Rijeka u Jacquelinovoj rodnoj Boliviji
(5)Misli Jacqueline Alencar
PTICA NA RIJECI TORMES
Za Jacqueline
Na rijeci Tormes malena ptica zvijezda večernja
uznemireni kamen mosta
bedemi i planine usječeni u nebo
Krik ptice sve obasjava
Ovdje ćeš svake večeri sresti Jacqueline
kako pozdravlja prolaznike
i govori svoje stihove
riječi koje se ne gube s mrtvima
Na rijeci Tormes ptica s očima punog mjeseca
nad Andama položeno krilo na srcu
Voda koja protječe pruža se u rukama
u čežnji novih susreta
Sad kad je sve prošlo s pticom u preletu
sve počinje iz početka
S OKUSOM SOLI, KRUHA I VINA
Posvećeno Jacqueline Alencar
Na vratima Colegio Fonesca de la Universidad
Alencart izložen sam
U slici njegovoj čeka nas Jacqueline
U podrume unosi kofere
Na nas pada nebo, kotrlja se kao kamenje
Na vrhu jednoga stabla pjeva ptica
kratki trenutak naše radosti
Jacqueline podiže čašu
u čaši zatočeno crno vino vječnosti
Njezin odlazak nadjačava sve
i moja olovka drhti na stolu
Et pour toi je vaincrai le sommeil et la mort
za te ću Bolivijko domoći se riječi
i reći da smo samo zemlja
s okusom kruha, soli, ulja i vina
U Colegiu Fonesca de la Universidad
danas je tiho i tiho se poslužuju
misli i osjećaji
O, Isuse Kriste, ti prelomi kruh
i ponudi vino
da stol ni jednoga dana ne ostane prazan.
KAKO SADA DOĆI DO ALENCARTA
Za Jacquelin i Alencarta
Sunce Salamance gori u svojoj sjeni
U sjeni Jacquelin sa zrcalom
u zrcalu svi oni što nose zemlju
u bisagama Tereze Avilske
i odlaze u raj
Svaka je biljka velika zelena vatra
i kako sad doći do Alencarta
Svaki balkon na Plazi Mayor
ruža je koja se više ne želi vratiti
u svoj vrt
Samo se mi vraćamo
u ono što smo bili u svjetlu
i u sjećanju
Sjene pripadaju našim susretima
na suncu Salamance
Sunce traži svoje lice
u onima koje smo voljeli
i stalno se javlja iznova
sa sjećanjem na Jacqueline
RUČAK U COLEGIO FONESCA DE LA UNIVERSIDAD
Jacqueline i Alfredu Pérez Alencart
Tigar i ocelot s obiteljima
za stolom Colegio Fonesca de la Universidad Salamanca.
Dobivaju sve a ne traže ništa.
Srpanj otkriva sjene putova s kojih dolaze.
Ne oklijevaju ih prijeći sa štitom knjiga
kao zaljubljeni parovi doviknuti:
Nismo napravili posao
ako ga ne otvorimo ljubavi.
Nečujnim korakom
u razgovor ulazi sv. Ivan od Križa
kao sunce koje se saginje preko luka trijema.
Ne znam što nam se bolje može dogoditi
od razgovora na jeziku poezije
dok pijemo crno vino boje noći u Salamanci.
Naš kruh je kao papir
samo nam je naučiti umijesiti riječ
po uzoru njegove bjeline.
Stolnjak boje ljiljana
krila su anđela koji prate
sve što činimo i govorimo.
Vjetrovi Anda i Velebita naši su glasovi
ptičja cika u tišinama
a kada za tren nestanu
jave se sunčane trube
iz tajnih podruma svemira.
Još uvijek tigar i ocelot ne napuštaju
zaboravljeni raj.
Salamanca, 14. srpnja 2019.
Tomislav Marijan Bilosnić: „Naranče Federica Garcíe Lorce“, 3000 godina Za dar, Zadar, 2020., str. 128.
JEDAN DAN U ÁVILI
Za Jacqueline Alencar
Svojim automobilom do Ávile
dovezao me Alencart
U Ávili fotografirala me Jacqueline
njegova supruga
Žurilo im se i put su nastavili
uspavanom dolinom
za Madrid
Dan je još bio previše vruć
i sve je bilo boje krumpira
Snimao sam svaki kamen
pod široko otvorenim nebom
put i polje uokolo grada
Sve je bilo ilovača
samo Terezija Avilska
bijeli mramor
S vremena na vrijeme
popio bih čašu vina
i uživao
Čekao sam kada će se javiti prijatelji
I tada čujem
Jacqueline je izgubila
fotoaparat
Tomislav Marijan Bilosnić: „Naranče Federica Garcíe Lorce“, 3000 godina Za dar, Zadar, 2020., str. 143.
