Aleksandar Sascha Kuzman predstavlja se najnovijim ciklusom radova. Uvijek je u pitanju fotografija, ali tretirana otklonom od standarda fotografske tehnologije. Već na prvi pogled razabiremo da se radi o motivima ljudskih figura, ali zabilježenim u naglašenim trenucima egzaltiranih kretanja, gestualnom događanju
Eugen Borokovsky
„Kada su nacisti zatvarali komuniste, ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist. Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov. Zatim su došli po sindikaliste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalist. Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant. Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni…“ /Martin Niemöller, 1892. – 1984. ˝/
Aleksandar Sascha Kuzman predstavlja se najnovijim ciklusom radova. Uvijek je u pitanju fotografija, ali tretirana otklonom od standarda fotografske tehnologije. Već na prvi pogled razabiremo da se radi o motivima ljudskih figura, ali zabilježenim u naglašenim trenucima egzaltiranih kretanja, gestualnom događanju.
Autor izuzima boju. No, uvodi bogat raspon tonova. Umjetnik s originalnom snimkom izvodi tehnološke manipulacije. On se oslanja na zamućivanje, dvostruko ili višestruko slojevanje te montažu. Uz to, ponegdje koristi slikarski postupak uvodnjavanja tonaliteta. Osobe koje teško prepoznajemo, njihove figure, uvijek nalazimo u svojevrsnom zanosu i/ili grču. Ponekad se događa multipliciranje modela, ponekad raspršivanje siluete ili zamućivanje scene. Prostor događanja ovih igara ponegdje je čitak, no najčešće su akteri neovisni od lokacije. Aktere zatječemo u raznolikim ambijentima koji postaju okviri događanja. Raspon prostora je od neprepoznatljivog, pokatkad skučenog interijera, sobe ili pozornice do gibanja u mediju vode.
Radovi asociraju na filmske sekvence. Najčešće se radi o figuri, ali zabilježenoj u trenucima kretanja, grčenja, čučanja, kao da su u pitanju sekvence plesa. Kuzman uvijek bilježi i nudi pokret kao osnovnu ideju motiva. No, ovdje su gesta, stav, poza uvijek u nezaobilaznoj povezanosti sa stanjem aktera. Tako se pred nama nižu bilješke kretnji koje tek rijetko iskazuju opuštanje, koje češće izgovaraju grč, sekvencu dramatičnog stanja.
Akterke/akteri su često nagi, no nije ponuđena ili nametnuta erotska komponenta. Više se čini da je ta nagost jedna od oznaka stava. Jer, neodjeveni smo najčešće sami pa se opetovano nameće ideja osobnog, intimnog propitivanja sebe unutar prostora i vremena na koje smo trajanjem života osuđeni. Ove zabilježene osobe nisu sretne, nisu opuštene, nisu niti konvencionalno lijepe, kakvima se uvijek želimo predstaviti. Umjetnik, fotograf instinktivno doživljava recentno vrijeme i odlučuje predstaviti stanje trenutka sadašnjosti. Iako je 21. stoljeće, opet smo obespravljeni i prisiljeni na nebulozne zabrane, ukidanje individualnih sloboda. Umjetnik kao da predstavlja dramatične kadrove instinktivne potrebe za slobodom. Ove scene progovaraju o individualnoj, intimnoj reakciji, protestu na miran način. Scene ne provociraju. Samo objelodanjuju trenutke individua koje traže nesputavanje unutar lažno proklamirane demokracije. Jer, sloboda nije nešto nedostižno. Sloboda je biti svoj, naravno bez agresije, uz mogućnost kretanja i iskazivanje sebe kao individue. Ideal slobode pokretač je ljudske kreativnosti. Društveno ograničavanje pojedinca mora biti jedino usmjereno na sprječavanju gubitka slobode drugih jedinki, ali ne na cenzuru drugog mišljenja ili potpuno ukidanje prava.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana
Otvorenje: 4. 9. 2021., u 19.00
Ova izložba nudi ideju rituala kroz dva segmenta. Jedan je ritualno ponašanje, kretanje, poziranje motiva, a drugo se očituje postupcima autora. Sukladnost, usklađivanje je postignuto iniciranjem, nagovaranjem modela na poziranje te, s obzirom na gotov rad, obrade, intervencije autora na razvijen/printan predložak. U oba slučaja događaju se burni pomaci. Nejasni obrisi motiva nude nadrealne asocijacije. No, usklađivanje s sadašnjošću unosi ideju napornog, nesigurnog vremena u kojem i promatrač sudjeluje. Oduzimanje sloboda, raspad vrijednosti, nemogućnost ostvarivanja osobnosti događao se i prije ovih dramatičnih nezakonitih direktiva kojima se veliki broj ljudi povinovao uz perfidnu sintagmu: „nevidljivi neprijatelj“. Ovi radovi progovaraju i o tome jer umjetnost, posebno suvremena, postmodernistička, nikada nije izdvojena iz vremena u kojem nastaje. Danas malo ozbiljnih autora proizvodi lijepe slike prirode, aktove, mrtve prirode ili nešto iz vremena prije očitog, dramatičnog raspada kapitalističkog načina funkcioniranja svijeta. Njih doživljavamo kao dekoratere. Recentna produkcija artističkih predmeta, objekata, performansa, videa, uvelike implementira, propituje, problematizira recentni povijesni trenutak. Tako je i ovim projektom, iako je autor možda želio zabilježiti samo pokret tijela, zapravo instinktivno postigao vrijednu ikonografiju naših stanja. On nas, promatrače, nije vidio, ali nam je svojim radovima dozvolio da se, priznato ili ne, suživimo ili čak poistovjetimo svoje sumnje i stanja sa stanjima njegovih motiva.
Otklon od prepoznatljivosti lika, osobe, odustajanje od identiteta pojedine figure, nudi dojam tajnovitosti i kod promatrača izaziva zanimanje. Autor, instinktivno, ali promišljeno podastire scene s kojima se na nivou intuicije, spoznaja ili kontemplacije možemo solidarizirati. Nama se ovi radovi ne moraju svidjeti, ne moramo ih poželjeti imati na zidovima stana ili kuće. Situacije koje su ponuđene neminovno nam otkrivaju naša osobne doživljaje koje smo osvijestili ili možda još nismo. U predstavljenim sekvencama, hrabro, možemo prepoznati sami sebe. Jer, moramo priznati da smo dovedeni do rubova sloboda, da nas se perfidno, ali ipak neuvjerljivo gnječi diktiranjem načina ponašanja.
Kod iskrenih kreativaca takvi se rezultati pojavljuju ukoliko se predaju svom instinktu i osjećaju trenutka. Ovdje se dogodilo baš to, pa se projekt zaista približio promatraču. Priznali ili ne, kretali se u osami na neke od predstavljenih načina, ili se trudili ostati „normalni“ barem prema van, na ovoj izložbi nalazimo olakšanje. Uviđamo da nije naporno samo nama, već da i ostali ljudi moraju propitivati datosti suvremenog vremena. Da su ovi motivi koje nam nudi umjetnik moguće ilustracije osobnih agonija nas, običnih ljudi. Ovaj izložbeni projekt možemo doživjeti kao objelodanjivanje vremena inkubacije prije neminovne reakcije, pobune, oslobađanja.
Eugen Borkovsky, VIII. 2021.
˝ “Prvo su došli…” poznata je izjava i provokativna pjesma koja se pripisuje Martinu Niemölleru (1892. – 1984.) o tromosti i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast te politike “čišćenja” pojedinih društvenih skupina.
Aleksandar Sascha Kuzman rođen je 12. II. 1967. godine u Novom Sadu. U Bujama živi od 1982. godine, iako je i prije često ovdje boravio. Kreativnim poslovima bavi se od 1993., od kada živi u Berlinu. Sudjelovao je na nekoliko kolektivnih izložbi i priredio više samostalnih. Zajedno sa Nihadom Ninom Pušijom, sarajevskim fotografom koji stvara u Berlinu, osnovao je Kiklop Photo Factory, u sklopu kojeg ostvaruje više projekata, (-Najduža fotografija na svijetu, 27m; tema: „Naš pogled na svijet“, predstavljenom u Südost kulturzentrum Berlin; -projekt „Duldung“, o životu Roma u Berlinu, u sklopu kojeg snimljen dokumentarni film, a izložba je bila postavljena u galeriji Neue Gesellschaft für Bildene Kunst. Ista izložba predstavljena je u New York, Tel Avivu i još nekim gradovima svijeta.) Za fotografiju pod naslovom „Rob“, na temu „Sloboda“, u organizaciji Amnesty Internationala, osvojio je drugu nagradu. Radio je u galeriji Bethanien Kreuzberg, surađujući sa mnogim suvremenim umjetnicima. Dugi niz godina bavio se dokumentarnom fotografijom. Nakon izlagačke pauze, okušava se na području umjetničke fotografije i konceptualne umjetnosti. Živi i radi između Berlina i Istre.
