Skip to content

Tomislav Marijan Bilosnić: MOLITVA SVETOM FRANJI

Tomislav Marijan Bilosnić (Zemunik Donji, 18. siječnja 1947.), hrvatski književnik, slikar, fotograf, publicist i novinar. Autor je više od 140 knjiga proze, poezije, kritika, feljtona i putopisa. Priredio je više od 80 izložbi umjetničke fotografije i slika u različitim tehnikama u domovini i inozemstvu. Njegova su djela prevedena na dvadesetak svjetskih jezika te su postigla znatna priznanja. Samo njegova zbirka pjesama „Tigar“ prevedena je na četrnaest jezika. Zastupljen je u mnogim glasilima, zbornicima, leksikonima, antologijama i školskim udžbenicima. Uređivao je više novina, časopisa, zbornika i biblioteka.
Član je brojnih relevantnih književnih i likovnih, hrvatskih i inozemnih društava (Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih haiku pjesnika, HDLU Zadar, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Društva albanskih umjetnika i književnika u Elbasanu, Kluba pisaca ”Kostandin Kristoforidhi” u Albaniji.) Nagrađen je s najprestižnijim pjesničkim nagradama „Tin Ujević“ i „Antun Branko Šimić“, a dobitnik je i prvih nagrada za duhovnu književnost „Stjepan Kranjčić“, nagrade za prozu „Dubravko Horvatić“, nagrade „Pasionska baština“, više godina za redom prve nagrade za hrvatski književni putopis, te međunarodnih književnih nagrada „Crvena ruža Elbasana“, „Ilinden“, „Vlado Puljić“ i „Fra Martin Nedić“. Uvršten je u više svjetskih haiku antologija, a japanska državna televizija snimila je o njemu film „Stazama hrvatskog haiku“. Osim toga Bilosniću je dodijeljena međunarodna Zlatna plaketa za slikarstvo i fotografiju. Za umjetničku i društvenu djelatnost dobio jer Grb Grada Zadra, Nagradu Grada Zadra, Nagradu Zadarske županije, Nagradu Zadarske županije za životno djelo i Nagradu za Životno djelo općine Zemunik. Živi i radi u Zadru i Zemuniku. 

Franjo Asiški (Asiz, 1181. – Porcijunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.)

Tomislav Marijan Bilosnić
MOLITVA SVETOM FRANJI

Neka nam Bog udijeli mir
da ptice zemlju naslijede,
da steknemo prijateljstvo sa životinjama.

Neka nam Bog udijeli mir
s križem od tijela i krila
da se i po smrti družimo sa sićušnim bićima.

Sveti moj Franjo, kad kreneš
putom prema gorju
neka sve ptičice s planine
dolete u polje.
Bog tako hoće, da anđeli i ptice
otvore prozore na svakoj travki
da vlati svijetle kao perje mlade zvijezde

Neka me probudi cvrkut
kao otjecanje vode,
neka me uzbudi cvrkut
kao pucketanje vatre
u zagrljaju Tvojih krila

Molim te, neka ptice ne utihnu
ni s večeri kad ovce zableje.
Ne mogu izdržati sakriven u staklu,
ne mogu trpjeti jezik isplažen na metalnoj ogradi.
Molim te, neka u pamćenju ostanu
kolibrići što poput živaca
trepere nad teškim brigama.
Neka u pamćenju ostane upisano
kako među mnoštvom ljudi
pržinom štitimo mrava.
Neka ostanu poznate moje slabosti
kao što je zajedničko buđenje crva i leptira.
Neka se pamte moje muke
slične vjetru što njače poput magarca.

Tražeći cestu kojom si hodio
i vuk i janje uz tebe,
vidio sam ribu neosvojivu kao pticu,
vidio sam magarca i osu na istim mukama,
bijeli oblak koji naše duše nosi u nebo.

Ima li išta ljepše od straha pred tigrom,
od ove priče
na čijem kraju pauk plete mrežu
svjetlošću leptira
što se diže zorom.

Neka nam Bog udijeli mir
neka naša obitelj ne oskudijeva
niti sa insektima
pod kojima bikovi spuštaju svoje teške glave.

Neka nam Bog udijeli takav mir
da nam vrabac ne da mira ni trena
bez prestanka pjevajući
živ-živ, živ-živ,
dok ispaćeni samoćom ne začujemo lavež pasa.

Neka ribe zemlju naslijede,
neka ose zemlju naslijede,
i mravi
i cvrčci.
Neka zemlju naslijede divlji konji
i muhe
lagano lebdeći iznad naših rana.
Neka u mom vrtu
otmjeni pijevci obuzeti čekanjem zore
kukuriču poput sjećanja.

Sveti moj Franjo, Ti si
sa svakim stvorom hodio
samo si Ti sa svakim stvorom pjevao.
Ti si im vidio duše
daleke poput dragog kamenja.
Ti znaš povijest glasanja
u uhu svake divlje zvijeri
i domaće životinje.
Znaš točno ime mravu
što se penje uz staro dudovo deblo
u mome dvorištu.
I molim te, reci mi
je li mu bolje nego li meni?!

Igrajući se leptira
zacijelo neću više vidjeti gusjenicu
koja me cijele noći čekala
na cedrovoj grani
uspomena.
Hodajući pored konjâ
koji se kao sjene udaljavaju
gledam oslijepjela njihova kopita
prašini se okreću.
Razgovarajući s janjcima
dočekao sam sunce puno cvrčaka i mrava.
Nahrupiše i drugi stvorovi
lijepi kao slika djeteta Isusa.

Gledajući u vodu
ribe prekriše pustu dubinu vremena.
Gledajući u nebo
ptice ispuniše dubine prostora.
Gledajući u zemlju
kukci prekriše pustoš života.
Molim ti se, sveti moj Franjo
posegni za tajnom svojih ključeva
otvori mi srce da izrazim ljubav
prvom stvoru u prašini
poput dokone ovce na ulici.

Sveti Franjo Asiški