ORJENKA MIRJAN Memento (1963. – 2019.)

ORJENKA MIRJAN
Memento (1963. – 2019.)
Autorica koncepcije, kustosica i selektorica: Višnja Slavica Gabout
Koordinatorica i suradnica: Jadranka Kuk
Galerija ULUPUH
Ilica 13 / 1. kat, Zagreb
12/11–25/11/2020

Višnja Slavica Gabout

Autentičnost vizije, profinjeni estetski kriteriji i visoki vrijednosni standa

Orjenka Mirjan, hrvatska keramičarka suvremenog izričaja, svojim osebujnim opusom trajno se upisala u povijest suvremene hrvatske keramike, davši njezinu razvoju svoj specifičan doprinos i svoj pečat. Na hrvatskoj likovnoj sceni djelovala je više od tri i pol desetljeća te bila članica svoje matične strukovne udruge – ULUPUH-a pune 34 godine. Životnu scenu nenadano je, naprasno – i puno prerano napustila, ostavši nedorečene još mnoge ideje i nedovršena djela. Imala je još mnogo za reći – ali je i rekla mnogo. I ovo je prilika da se prisjetimo cjeline opusa ove vrsne i talentirane umjetnice, školovane keramičarke.

Orjenka Mirjan bila je draga osoba, skromna i samozatajna. Prijateljica široka srca i susretljiva kolegica. Ali prije svega, bila je umjetnica strasno posvećena svome mediju i svojoj umjetnosti. Tijekom godina upornog rada i profesionalnog pristupa svome poslu razvila se u vrsnu keramičarku velikih potencijala, profinjenih estetskih kriterija i visokih vrijednosnih standarda, koja je upravo zadnjih godina bila u naponu kreativne snage, redajući uspjehe, izložbe i nagrade. Potvrđujući time svoju autorsku prepoznatljivost i svoju osobnost među kolegama keramičarima.  Kao autorica, bila je tip umjetnice-istraživača, u stalnoj potrazi za boljim i savršenijim. Uvijek je pažljivo odabirala, pomno i disciplinirano brusila i pročišćavala, brižljivo dotjerivala – i nikad nije bila baš potpuno zadovoljna, težeći boljem i savršenijem. Ali je isto tako uvijek točno znala kad treba usporiti ruku i stati – u modelaciji, u ritmizaciji, u zaglađivanju površine, u crtačkoj i kolorističkoj igri … Znala je kad prestati s pojednostavljenjem ili zauzdati emocije. Zato su njezini radovi profinjeni spoj discipline i pritajene eruptivnosti, znanja i osjećajnosti, promišljenosti i poetike. U dugim, svakodnevnim dijalozima s glinom i u ozbiljnoj, usredotočenoj  komunikaciji s keramičkom materijom, pronalazila je kreativne odgovore na izazov odmjeravanja forme i strukture, kao i na zov sliko-crtačkog oslika površine. Odgovor u kojem je uvijek združila elemente ekspresivnoga i kontemplativnoga, profinjenoga i rustikalnoga, megalitski-praiskonskoga i suvremenoga. Time se ova umjetnica profilirala kao keramičarka sasvim osebujnoga stila i rukopisa te snažno izražene senzibilnosti za prirodu ovoga medija. Profilirala se i kao umjetnica jasno definiranog profesionalnog diskursa, kojoj je likovna misao uvijek primarna i uvijek jasno iskomunicirana.

Od samih početaka bavljenja keramikom Orjenka Mirjan pokazivala je izraziti osjećaj za materiju i formu; za strukturu i boju. Stekavši na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti kod profesora Barlovića i Šimage ponajbolje zanatske temelje, svoja znanja usavršila je surađujući dugi niz godina s akademskim kiparom Josipom Cmrokom, ali i radeći u odjelu keramike «Dekora», izgradivši tijekom vremena svoj sasvim osobni pristup, stil i rukopis – ali i postavivši visoke likovno-zanatske vrijednosne standarde. A svoj medij tretirala je i kiparski i keramičarski, izražavajući se jednom dvodimenzionalno, u formi ploča -slika (fokusirajući svoj vizualni interes na linearno-koloristička događanja na površini), a drugi put trodimenzionalno, u formi skulptura (fokusirajući se na kompoziciju, ritam i govor masa). Osim u ranoj fazi stvaralaštva, kad je znala povremeno realizirati uporabne ili dekorativne keramičke predmete, u cijelom opusu Orjenke Mirjan dominira  umjetnička keramika – keramičke ploče i skulpture/skulpturalne kompozicije, koje u prvo vrijeme realizira isključivo samo u keramici, a od 2006./ 2007. godine keramici pridodaje i druge materijale (žica, gumbi, konac, tekstil, papir, špaga… ), kreirajući na taj način zanimljiva i iznad svega suvremena zajedništva. U početku se držala samo tradicionalnih formi i tradicionalnih postupaka, ali nakon prvih istupa u javnosti istraživačka znatiželja okrenula ju je novim izazovima, pa je zakoračila u nova područja i započela istraživanja: prvo procesa sinteze rakua i engobe kod oslika površine keramičke ploče, a onda procesa sinteze forme kod keramičke skulpture i skulpturalne kompozicije, što je sve u konačnici rezultiralo s nekoliko velikih ciklusa, koje je označila i  samostalnim izložbama, obilježivši tako svoj razvojni put i determinirajući faze opusa.

Orjenka se dugo vremena pripremala za svoju prvu samostalnu izložbu, realiziravši je tek 1999. godine, nakon zaokreta u radu. Objedinila je njome svoja nova istraživanja i novopronađeni izričaj. Keramičke ploče i skulpture, s motivom stiliziranih ženskih likova oslikanih engobom u suženoj gami crvenih, smeđih i terakota tonova, bili su iskorak od njezina dotadašnjeg rada, a karakterizirala ih je duhovita narativnost, dekorativnost i razigrani crtački grafizam, uz istodobnu  tektoničnu blokovitost volumenske mase. Pritom je iz njih zračila i jedna neodoljiva mladenačka vedrina i lepršavost. Već 2001.-2002. godine realizirala je novi ciklus radova – „Ptice“, nakon rada u koloniji „Hinko Juhn“ u Našicama, gdje je serijom keramičkih zidnih ploča i skulptura, s uvijek negdje ukomponiranim motivom ptice koja tu ima posebnu simboliku, prezentirala svoja nova istraživanja vezana uz kombiniranje kolorističkih efekata rakua i engobe u oslikavanju keramičke površine. Bio je to za ovu autoricu poseban izazov, jer ona je oduvijek imala poseban osjećaj za karakter keramičkih boja i za njihovo usuglašavanje,  kako za staklaste, mliječne, prozračne  glazure i tehniku raku, tako i za meka sfumata taktilnih, praškastih engoba.  U to vrijeme započela je i s procesom sintetiziranja skulpturalne forme – s  odlučnim pročišćavanjem i pojednostavljenjem, kao i s usuglašavanjem odnosa dekorativnoga i sintetskoga. Godinu dana poslije,  2003., realizirala je novi ciklus raku – ploča i skulptura iz ciklusa „Lirske redukcije“, koji je pod tim nazivom izložila 2004. na samostalnoj izložbi. Pokazala je tu daljnji pomak prema apstrahiranju i pojednostavljenju motiva oslika te prema sažimanju i sintetiziranju mase volumena te njegova zgušnjavanja i svođenja pod zatvorenu konturu. Prvotnu glasnost i razigranost polako je stišavala, zamjenjujući ih misaonošću i kontemplativnošću, koncentrirajući se sve više na tihi, osamljenički rad u atelijeru i na introspektivni dijalog sa samom sobom i sa svojim medijem. Pritom strpljivo radeći na stalnom sažimanju i pročišćavanju. I na  reduciranju – u smislu smirivanja modelacije i stišavanja naracije. Stišavanja u crtežu do svođenja oslika na sgraffito-urez, a stišavanja u koloritu do svođenja višeglasja na monokromiju;  ili tek škrto dvoglasje. Godine 2005. autorica je realizirala seriju engobiranih keramičkih ploča s lirskim, stiliziranim aktovima. Serija je to ploča-narativa, gdje je priča ispričana kroz detalje-rezove iz zbilje, a oživljena i gotovo opredmećena engobom, keramičkom bojom koju je ova keramičarka posebno voljela, zbog mogućnosti finih tonskih gradacija, karakteristične sipkosti i baršunaste mekoće slične slikarskom suhom pastelu.

Za Orjenku Mirjan bavljenje keramikom, za što se školovala, nije bilo samo bavljenje svojim pozivom. Keramika je za nju bila inspiracija i duhovna potreba; poetski svijet i svijet duhovnosti; mjesto iskazivanja misli i emocija, sjećanja i spoznaja. Njezino druženje s glinom – podatnom, prisnom, ali i iskonskom, nosilo je u sebi mogućnost poniranja u sebe, ali i spoznavanja svoga odnosa s prirodom i njezinim elementima; sa svijetom oko sebe i s cijelim univerzumom.

Orjenkino inspirativno polazište uvijek je bio mimezis; ljudi i priroda oko nje. Iz toga izvora uzimala je motive – one koji su naizgled svakodnevni i obični, ali su istodobno vječni, arhetipski, mitski. Njezini karakteristični motivi – ljudski lik, ptica, stablo te razne oble, izdužene i sjemenolike plodine (nalik bundevi, jabuci, tikvici, rotkvici…), provlače se i isprepliću kroz sve faze njezina stvaralaštva,  međutim njihova vizualna interpretacija i likovna razrada donosi perceptivne modifikacije (premda se zadržavaju tragovi opisnosti), koje utječu na morfologiju, ali i na značenje. Svaki od spomenutih motiva na poseban način je obilježio manja ili veća razdoblja ili cikluse u stvaralaštvu ove autorice. To se posebno odnosi na motiv stabla, koje se amblematski provlači kroz većinu Orjenkinih cikluse i serija od 2006. do 2016. godine (2006. serija ploča-asamblaža s gumbima; 2007. ciklus skulptura i skulpturalnih kompozicija „Stablo“; 2011. serija ploča sa linearnim sgraffito-crtežima stabla; 2011. ciklus „Stablo i plodovi“; 2012-2016. serija instalacija na temu stabla ). Jer i za Orjenku, kao i za mnoge umjetnike, stablo je bilo izazovan magičan i moćan motiv. Ono je za čovjeka oduvijek imalo simbolično značenje, koje je vezano uz životne procese, procese cikličkog obnavljanja i uspinjanja prema suncu. Ali i uspinjanja prema beskrajnim visinama univerzuma, te time prema vječnome i bezvremenome. Orjenkina stabla-skulpture čudesne su vertikale, koje djeluju statično i monolitno, a zbog rustike svoje površine evociraju na arhaično, megalitsko i praiskonsko. Istodobno, s druge strane, evociraju i na nešto sasvim suvremeno. Bez obzira na svoje dimenzije, uvijek daju dojam monumentalnosti – i onda kad stoje samostalno i onda kad su, kao umnožene vertikale, skulpturalne kompozicije. Njihovi volumeni su ogoljeli, bez krošnje (nju simbolizira tek nekoliko utisnutih žica), dajući dojam istodobno i težine i lakoće; opipljivosti i neopipljivosti – i najposlije prozračnosti, postignute prije svega minimalističkim govorom bjeline koju skulpturama daje sama priroda materije. Forma je u ovim skulpturama svedena na sugestivnu elementarnost, dok je na keramičkim pločama stablo u konačnici iscrtano kao jednostavni sgraffito-crtež; svojevrsni piktogram. I time na neki način, možda, ovdje predstavlja univerzalni simbol Prirode, Bitka i Života.

Ali ono što je sigurno, predstavlja tu simbol jedne autentične umjetničke vizije i jednog plodnog stvaralaštva, prekinutog  u najzahuktalijem kreativnom usponu.

Orjenka Mirjan rođena je u Zagrebu 12. kolovoza 1963. Godine 1982. završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, Odjel keramike, u klasi profesora Romana Šimage i Slavka Barlovića, kod kojih je dobila ponajbolje temelje za bavljenje umjetničkom keramikom. Dalje se usavršavala kod akad. kipara Josipa Cmroka, s kojim je surađivala od 1983. do 1992. godine, tako prodirući u sve tajne metjea, ali i profinjeno bruseći likovnost. Istovremeno je, od 1984. do 1992. bila zaposlena u umjetničko-zanatskom poduzeću “Dekor” u Zagrebu, na odjelu umjetničke keramike, gdje je u radu s grupom eminentnih hrvatskih keramičara stekla dragocjena iskustva. Godine 1985. postala je članicom ULUPUH-a, Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Sekcije za keramiku, porculan i staklo, a godine 1992. članicom Zajednice samostalnih umjetnika te je otad do kraja života djelovala kao samostalna likovna umjetnica. Izlagati je počela odmah po završetku školovanja – skupno od 1982. godine, a samostalno od 1999. Realizirala je 11 samostalnih izložbi, a sudjelovala na pedesetak žiriranih skupnih nacionalnih i međunarodnih izložbi u domovini i inozemstvu, na keramičkim bijenalima i trijenalima, kao i na renomiranim simpozijima i festivalima. Struka je već zarana prepoznala kvalitetu njezina rada, pohvalivši ga i nagradivši nekoliko puta, ali i nominiravši njezin cjelokupni opus za značajne nagrade. Osim u ULUPUH-u i Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika, bila je članica Kerameikona – Hrvatskog keramičarskog udruženja od samog njegovog osnutka (2002.godine), kao i Likuma. Preminula je 11. svibnja 2019. u Zagrebu.

novo