Mali ženski razgovori sa pjesnikinjom i organizatoricom pjesničkih okupljanja, Lidijom Puđak

Moraš držati konce u rukama bez obzira što si i sam toliko često “marioneta”

Kada je te davne ’92. godine u vlaku pitala: „Striček, a gdje su Sesvete“ nije niti slutila da će od tada, pa nadalje njezina sudbina biti upravo u Sesvetama i da će pitome Rešetare gdje je odrastala pored Nove Gradiške zamijeniti za uvijek za – Sesvete. Ona piše moćno i ekspresivno, posebice kada piše o svojoj Slavoniji, kao da duboko zaore masnu zemlju i napravi brazdu kao trag veliki koji ostavlja iza sebe, a opet piše lepršavo i nježno. Dok je pjesnikinja i dizajnerica Lidija Puđak završila srednju dizajnersku školu uputila se u Zagreb. U Sesvetama je svila svoje obiteljsko gnijezdo i danas je u pjesničkim krugovima poznata kao organizatorica i voditeljica brojnih pjesničkih večeri. Pjesama ima za objaviti nekoliko zbirka, ali do sada nije iskoračila u svijet izdavaštva. Kao da ljubomorno čuva svoje stihove, a poznata je kao osoba koja voli dijeliti. O pjesnikinji Lidiji Puđak možete više doznati u Malim ženskim razgovorima. Uzmite šalicu kave i izdržite do kraja. Nećete se, vjerujte na riječ, razočarati.

Razgovarala: Gordana Igrec

Koliko dugo ste u braku

U Sesvetama sam upoznala i supruga, odmah 1992. godine. Ono što je neobično i posebno jest da smo bili sjajni prijatelji koji su se jedno drugom povjeravali. Rijetka je bila prijateljica kojoj sam plakala na ramenu, ali njemu jesam. Sjećam se da je tada bio u vezi i često me znao s djevojkom pokupiti na stanici i povesti. Kada su se razišli počeli smo se zaista intenzivno družiti. Nikada nisam ni pomislila da ćemo završiti zajedno. Ali na početku ’95. jednostavno se desio nekakav klik koji nas i dan danas drži. Od ’97. smo u braku. Svi imamo uspone i padove. Ni jedan brak nije bajka. Ali i danas nas veže to uzajamno poštovanje osobnosti, sloboda kretanja, izbor, kreativnost, humor i dakako ta povezanost koja se zove ljubav. (Dambo ako budes ovo čitao, ipak si nemoj umisliti 😘).

Imate dvoje djece. Kakva ste majka?

Da, imam dvoje djece na koje sam strahovito ponosna. Sin Eduard (22)  dijeli ga jedan ispit do diplomiranog ekonomiste tj. završene treće godine ekonomskog fakulteta i kćer Paula (20) studentica koja je evo baš ove dane položila i zadnje ispite i očistila čitavu godinu na prvoj godini prava. Znate, puno bih jednostavnije odgovorila da ste me pitali kakva su djeca. Zapravo definirati sebe kao majku mogu ovako – Možeš me povrijediti na tisuću načina, ali djecu mi ne diraj. Uhvatim se, kada sa suprugom riješavam neki problem oko djece, ako mi izgovori išta negativno oko njih, zaboravljam na problem i pokreće se ona tigrica u zaštiti. To sam istaknula jer ako i sa suprugom na taj način oko njih komuniciram kako tek sa ostalim svijetom i oni to jako dobro znaju. Realna sam kroz njihov odgoj, stroga, ali u pravednosti, isto tako i prijatelj. Nikada nisam dozvoljavala da se okrivljuje teta u vrtiću, učiteljica, profesor u školi ili bilo tko drugi za njihov neki neuspjeh. Pronalazili smo rješenja na drugačije načine s tim da su naučili da bez truda i rada nema ploda. I mislim da sam im uspjela kroz život usaditi tu slobodu razmišljanja, kreativnost, kulturu ophođenja, podržavanje drugoga i vjeru u dobro. Ono posebno što bih istaknula je rečenica moje Paule: Mama, kada ja rodim dijete često ću ti ga dati na čuvanje tako da bude odgojeno i dobro ovako kao ja!

Kada ste napisali prvu pjesmu?

Sve je  krenulo u osnovnoj školi kada me “drugarica” Paula uvijek odabirala za interpretiranje poezije na školskim predstavama. Većina napisanoga od sastava do pjesama je bilo izvješeno na skolskim panoima, objavljivano u Smibu, Modroj Lasti…

Uvijek sam u toku skolovanja bila član literarne i dramske sekcije, ali sve sam to smatrala nekom svojom dodatnom rekreacijom i te iste zapise nisam sačuvala.

Imala sam jedan dnevnik u koji sam zapisivala prve ljubavne stihove, ali kada ga je brat pronašao i čitajući naglas se smijao, demonstrativno sam ga bacila u peć. Uf i sada mi je žao. Prvi sačuvani primjerak pjesme imam iz 1988. godine. Uvijek sam pišući dijelila sa papirom svoje boli i radosti. Zapravo mi je poezija najsnažniji psiholog i psihijatar s kojim pričam. A u nekakvu javnost sam izašla tek 2011. godine.

Imate li objavljenu zbirku pjesama? I ako ne – zašto nemate?

E da, to je pitanje čiji odgovor me i samu kopka. Zapravo imam materijala za nekoliko zbirki. Dosta sam stroga prema samoj sebi ili mogu to preinačiti i drugačije. Poeziju strahovito poštujem. Kada bih radila odabir svojih pjesama ne znam bih li pronašla 55 za koje smatram da su vrijedne ukoričenja. Isto tako mislim da se ne stavlja u zbirku sve što se napiše. Na žalost danas se sve štanca bez obzira na kvalitet. Ono što je mene osobno na samom početku razočaralo jesu izdavačke kuće koje ne prežu ni pred čim ako je prisutna financijaska potpora. Dakle, ako želiš tiskati zbirku i pronađeš financije tko god da jesi i kakvu god da imaš poeziju možeš to uraditi i dobiti CIP. Stoga naknadno nisam ni pokušavala. Imala sam ponude van Hrvatske da mi se tiska s prijevodom, ali sam ipak željela da mi je prvjenac izdan tu kod nas.

Planirate li izdati koju zbirku?

Kako mi kolege kažu, moraš! Naravno da moram i hoću. Radujem se vlastitoj zbirci kao djetetu. Kad-tad!

Što Vama znači poezija?

Nešto sam o tome već u prethodnim pitanjima napisala. Zapravo pezija je dio mene. Nosim je poput najljepše halje  i nekada je ne znam ispisati onako snažno kako bih to željela. Imati potrebu opisati osjećaj, događaj, viđenje na svoj način je poput teretnog vlaka koji polagano klizi niz tračnice ka cilju. I kad stigne osjećate oslobođenje nutrine, radost.Volim osjećaj ushita, adrenalina kada napišete pjesmu i divite joj se kao da nikada nitko, pa ni vi, ništa bolje nije napisao. A onda drugi dan postanete realni. S poezijom mogu letjeti i padati, plakati i smijati se. Volim je osjećati i živjeti.

Gdje pronalazite inspiraciju?

Ooo prije bih samu sebe pitala, a gdje ne. Život je toliko (ne)savršen da u svakom trenutku imamo nešto u sebi, oko sebe o čemu bi se dalo pisati. Potrebno je samo primjetiti i iz životnih događaja, iskušenja izvlačiti poruke. Svaki taj trenutak je jedinstven i neponovljiv. Ljubav je sjedinjenje muškarca i žene, prirode i čovjeka, majke i djeteta, osmijeha i suze. Zar nismo rođeni da širimo svjetlost oko sebe, a u tami odmaramo? Pa svijetlimo onda jer posebno se sunce rađa kroz poetski izričaj. A da bi se rađalo mora i umirati. Sve smo to mi, posebno kada na taj način prihvatimo onu kaplju koja iz krvi rađa život.

Kada sve pišete?

Prije nekoliko godina prioritet je bilo ustati se, skuhati kavu i napisati nekakvu minijaturu. Sada nemam tu “obavezu”. Najviše pišem kada me dodirnu neke životne igre, situacije, trenutci, bez obzira gdje se nalazila. Uspostavila sam kontakt s tehnologijom, pa i dok vozim znam uključiti mobitel i izgovoriti nalet misli koje me opsjednu. Naknadno je neponovljivo jer ishlapi srž i snaga, a ostane samo tematska površnost. Ponekada je to cjelokupan doživljaj i gotova pjesma, ali u većini slučajeva su to natuknice, snažne misli koje ostanu zapisane i naknadno upotrebljene. Dakle, nemam određeno vrijeme za pisanje. Definirala bih ovako: Pišem kada me ponese emotivno stanje duha u neku višu dimenziju.

Kako uspijevate uskladiti poslovne i privatne obaveze?

Jednostavno. Dobrom organizacijom. A ona je kroz razne poslove koji imaju rokove i rukovoditeljski način preraspodjele u meni usađena. Nema bespotrebnog “bauljanja” kroz prostor i vrijeme. Na taj način stignem biti i majka i supruga i kućanica i poslovna žena i pjesnik. Nemam velikih očekivanja. Svatko od nas se treba uzdati u sebe i tada nema ni razočarenja. To sam shvatila kroz poslovnu suradnju. Moraš držati konce u rukama bez obzira što si i sam toliko često “marioneta”.

Poznati ste po pjesničkim večerima koje temetski i prigodno organizirate? Nabrojite sva pjesnička okupljanja koja ste organizirali?

Dakle ovom prilikom se zahvaljujem Narodnom sveučilištu Dubrava i ravnatelju gospodinu Željku Šturliću što nam na osnovu programa već sedam godina ustupa sjajan prostor u kojom organiziramo poetsko glazbene večeri. Često  u sve to isprepletem i etno bazirajući se na lokalitet određenog kraja.

  • Špelancije spod Slemena
  • Pjesničkom riječju Stop nasilju nad ženama
  • Ususret Božiću
  • Sve je ljubav
  • Proljetni sentimento
  • Slavonija u krilu Zagreba
  • Sevdah u poeziji, poezija u sevdahu

Imate za svoj angažman pjesnički i društveni i međunarodni status. Koji?

Nikada se nisam definirala u nekom pjesničkom statusu. Mada moram reći da sam jako ponosna  na neka priznanja. Članica sam mnogi hrvatskih i međunarodnih književnih društava. Pjesme su mi prevođene na  romski, mađarski, rumunjski, engleski, francuski, slovenski, albanski, arapski i njemački jezik. Posebno sam ponosna na svoje matično društvo te što sam njihov istaknuti član, Književno likovno društvo Rešetari s kojim sam dugi niz godina u suradnji.

Zbog programa Pjesničkom riječju stop nasilju nad ženama te istoimenog bloga u povezivanju pedeset gradova i desetak država, dobila sam povelju i postala sam jedan od internacionalnih direktora W.U.P. – Svjetskoga saveza pjesnika i to kao “Ikona za obranu žena”, “Icon of the defense of women”. Ući u svijet pjesnika i književnika, ljudi koji su bili predlagani za Nobelovu nagradu za mir u svijetu je čast i ponos. Ponosna sam i na priznanje za suradnju od Instituta za europske studije Roma i istraživanja protiv zločina čovječnosti i međunarodnog prava, kojega vodi predsjednik, academician prof. dr. Bajram Haliti. Isto tako su mi dali mogućnost tiskanja i prevođenja na romski, zbirke poezije, ali kao što sam rekla želim da mi prvjenac izađe u Hrvatskoj.

Dobila sam mnoge povelje, zahvalnice i certifikate za suradnju i promicanju kulture te povezivanju poezije, glazbe.

Što je sa ovom godinom korone, spremate li nam koju pjesničku večer ili manifestaciju?

Dakle u ovoj godini smo uspjeli održati program Sve je ljubav. Sve ostalo smo zaustavili. Čak nam je i u organizaciji KLD Rešetari tiskana zajednička zbirka Slavonija u krilu Zagreba. Nadajmo se dobrome pa da  bar prigodno napravimo program.

Vidjet ćemo do jeseni kakvo će biti stanje sto se tiče Korone jer sam ulazak svakoga posjetioca programa  morao bi se znati unaprijed s imenom i prezimenom te brojem telefona što je jako teško organizirati. Ono čemu se nadam, ako se sve ne zatvori, bila bi realizacija projekta Pjesničkom riječju Stop nasilju nad ženama o čemu sam već razgovarala sa ravnateljem g. Šturlićem.

Koliko se obično pripremate za primjerice Stop nasilju nad ženama ili Slavonija u krilu Zagreba?

Pripremam se kroz čitavu godinu. Posebno mi puno vremena treba za vrijeme pripreme Pjesničkom rijecju Stop nasilju nad ženama. Tada za istoimeni blog svake godine stiže na stotine pjesama koje tamo stavljam kao apel i vrisak, podrška žrtvi nasilja. Uz to kontaktiram organizatore svih gradova i potvrđujem njihovo sudjelovanje. Uz suradnike pronalazimo i nove destinacije te se širimo. Naravno tu je i sam detaljni scenarij nasega programa u kome svake godine imamo sjajne goste.

A za Slavoniju u krilu Zagreba prikupljam tematski vezane pjesme inih pjesnika. Uređujem naslovnicu zbirke. I naravno osmisljavam scenski nastup za sve nas.

Mnogo je vremena potrebno ali ga nikada nisam preračunavala sto znači da još uvijek sve to radim samo i jedino srcem.

Koliko mediji znadu za Vas? Bila ste gošća u emisiji Normalan život i DJH, zar ne? Promovirate svoj angažman… Malo nam pojasnite sve oko toga meijskog istupanja.

S godinama se sve širi. Od samoga početka imamo publiku koja voli dolaziti na naše programe. Uvijek iznova tražim prihvatljiv način povezivanja poezije  s glazbom, plesom, a onda i sa publikom. Oni su dio nas i postoje oni koji su s nama vec sedam godina. Kada imate određene projekte onda imate i što ponuditi. Prvenstveno se moram zahvaliti dragoj Ani Tomašković voditeljici emisije Normalan život  koja ima strahovito istančano čulo za procjeniti što je istina i što je iskreno, a što ne. Ta nasa društvena mreža kao medij nas je posebno povezala pa tako i sa dragom Anom koja se prije nekoliko godina javila i od tada traje suradnja sa HTV om i uvijek drugacija emisija pod njenom voditeljskom palicom. Na Htv-u smo nekoliko puta bili gosti i na Dobro jutro. Isto se desilo i sa ostalim televizijama kao što su Z1, Jabuka Tv, Laudato. Već godinama nas medijski pokriva i najavljuje Zabavni radio, Radio Sljeme, Hrvatski radio, Radio Kaj, Unitas WebRadio Nova Gradiška koji su nekoliko puta bili na nasim programima i live stream nas  prenosili. Također su tu i mnogi portali kao što su Ng Buntovnici, Zagreb info, ZgKultu, Culutrnet.hr i mnogi mnogi drugi. Nakon istih emisija stizale su poruke i mailovi podrske u svakom segmentu tako da sama medijska populacija je itekako bitna u širenju projekata i pristupačnosti ljudima koji žele u njima sudjelovati.

Kako se osjećate nakon što „zavjesa padne“ i svi pjesnici i sudionici odu kućama? Jeste li ispunjeni? Pjesnici vole biti u Vašem društvu?

Zapravo nakon svakog našeg programa tj. službenoga dijela ostnemo na druženju. Ne samo sudionici nego i publika. Na taj način nam se dodatno povežu energije. Kada vodite program i u toku programa osjetite isprepletenu energiju s ljudima koji vas prate, kada se po nekoliko puta naježite ili pustite suzu radosnicu, onda znate da je tematska srž  pogođena i dodatno povezana kroz ogromnu količinu emocije. Uvijek iznova je prvenstveni ushit na samom kraju s rečenicom:

– Bravo, sve je prošlo kako treba. Razigraju se misli, širi se osmijeh i ruke su spremne grliti sve prisutne.

A kada dođem doma i nastupi tišina osjetim kako se nadimlju grudi od zaiedništva, širokog kruga prijatelja s kojima iskreno dijelite sreću.

Naravno da postoje zamke i da nije uvijek sve kako treba. Strpljiva sam i nikada javno ne iznosim ranjivost koja je toliko puta zabola nož u leđa.

Znate, kada nešto radite samo i jedino iz potrebe doprinosa kulturi na jedan drugačiji način, kada tu nisu upetljane nikakve financije, kada znate da vam je svaki korak u tim projektima iskren i čist onda nećete niz stepenice. Ostat ćete na istoj i strpljivo čekati slijedeću jer znate da će doći. Dobro ipak postoji i na kraju krajeva je i nagrađeno onim što je najvrijednije, osobnim zadovoljstvom.

Što je sa Vašim prijateljevanjem sa pjesnikom Enesom Kiševićem i glumcem koji sjajno interpretira poeziju – Zvonkom Novoselom?

Čim sam pročitala pitanje na licu mi se pojavio osmijeh “od tri tisuće zuba”. Enes je čovjek koji se rađa jednom u tisuću godina, hodajuća, živa, najživlja poezija. Način njegovog povezivanja, čovjeka, života i prirode je čisti planinski izvor u kome se umiva prvo jutarnje sunce i mjesec da bi jače sjao. Kada mi zazvoni fiksni telefon odmah pomislim na njega jer on je jedan od rijetkih koji ne želi koristiti mobitel. I začuje se zvonki glas: – Obožavana! Pa gdje si, ne javljaš se! Jesi li dobro ti, tvoja porodica, kako ti je majka? Puno ih pozdravi. Rijetko gdje pričam o ovom prijateljstvu koje čuvam. Jednom prilikom kroz naše razmjenjivanje misljenja u odnosu naspram ljudi je rekao: Lidija, okornjači na svako zlo i manipulaciju. Smij se i plači, srčano! Živi sada i budi iznad!

Lidija Puđak s Enesom Kiševićem

Upoznali smo se prije mnogo godina. Zapravo u organizaciji Kulture snova se održavao festival “More na dlanu” u Biogradu i od tada se stvorila jedna prijateljska karika. Nekoliko puta je organizirao naše zajedničke nastupe.

Kako li se samo tada osjetim ponizno i malo! Njegova dobrota i istančan osjet u povezivanju s ljudima ima moć. Jednom prilikom mi je poklonio svoju olovku, čuvam je.

HB olovka šiljena nožićem.  Tako je i moj otac šiljio olovke. Naši odlasci u Ogulin, Slunj na Interliber imaju svoje posebne priče. Ma mogla bih o Enesu i našim zajedničkim dogodovštinama dugo, široko i radosno. Ono što trebam naglasiti je njegova podrška svim našim programima, a posebno Slavoniji u krilu Zagreba i Pjesničkom riječju Stop nasilju nad ženama, na kojima nastupi. Moram ga nazvati, a to ću napraviti još danas. Možda za ručak da se dobro nahranim pozitive i radosti.

Zvonko Novosel draga dobra velika poetska duša s kojim također surađujemo od samoga početka. Sjećam se kada je sa zakašnjenjem došao sa glumačkog seta u kavanu Lisinski na program protiv nasilja nad ženama i sjajno interpretirao Edgarovu Annabel Lee. Od onih je koje istinski cijenim i poštujem, učim. Čak smo jednom prilikom organizirali i zajednički nastup na otvaranju staračkog doma u Zaprešiću. Njegova pojava unosi smirenost  pa i kada nam što u programu zaškripi on to olako popravi. Imali smo mnogo zajedničkih ideja, ali nekako nas vrijeme  i obaveze odnesu s vjetrom. Uz sve interpretacije kojima nas časti na programima, moram istaći i poeziju na  kajkavštini koju sjajno izvodi, a posebno sam zapamtila tu snagu u izvođenju Krležine pjesme Ni med cvetjem ni pravice.

Dakle uz dragoga Enesa i Zvonka poseban naglasak bih dala i na glumca Zdenka Jelčića koji je uz njih također od samog početka svojim nastupom uveličavao programe.

Sami ne vodite pjesnička događanja već ste ih vodili sa pjesnikom Damirom Pilkom, a od nedavno i sa pjesnikinjom Ljiljanom Lipovac. Kako ste se nadopunjavali sa kolegom, a kako sa kolegicom?

Ne, nisam čovjek koji voli samoću. Dovoljna mi je dok pišem. Isto tako u samoj primisli rada na projektima vezanim uz poeziju nikada nisam ni pomislila da to sama radim. Sasvim slucajno je krenulo veliko prijateljstvo sa kolegom pjesnikom Damirom Pilkom. Na samom početku on je radio pjesnicka okupljanja u jednom prostoru Deželićevog prolaza, naknadno u Udruzi Narcis. Prijedlog da napravimo zajednički projekat za naše Slavonce u suradnji za KLD Resetari je objeručke prihvatio. I tu se sve pokrenulo. Dogovarali smo, pregovarali, lutali i tražili prostor gdje bi taj prvi program održali, a onda je on dao prijedlog prostora Narodnog sveučilišta Dubrava. Dobili smo zeleno svjetlo koje i danas svijetli. Strahovito sam poštovala njegovo znanje i stručnost. Učila. Nije nam bilo lako.  Pokrenuti nešto za što ne znate može li opstati je knedla u grlu. Ali mi smo uspjeli. Imali smo mnogo problema, podmetanja, ponižavanja i priča koje nisu imale smisla. Znale su do suza zaboljeti. No nismo si dali pokleknuti. Danas ti isti ljudi se s nama ljube, grle, a mi se samo nasmijemo, odmahnemo rukom, oprostimo. Dobiti publiku na poetske večeri svi znaju da nije ni malo lako. Izmišljali smo, promišljali, povezivali mnogo toga da bi uspjeli. I sve programe koje radimo smo na samom početku osmislili od naziva, nadalje. Sada se oni samo šire i postaju jači. Na žalost Damir se umorio. Prvo ga je bolest snašla, a onda i obiteljske babysiter obaveze. Odustao je od organizacijskog i stručnog dijela te samog vođenja. Ono što moram reći je veliko veliko hvala na svemu što je potakao u meni počevši od entuziazma i velike volje za samom organizacijom, a onda i onim ljudskim smislom međusobnog poštovanja. Eto nadam se uskoro nekoj našoj kavici i nazdravljanju za sve prošlo i buduće.

Ljiljana Lipovac! Kada spomenem njeno ime, s radošću se nasmijem. Ona je u trenutcima Damirovog odlaska već naveliko bila s nama i radila na samim programima tako da smo vec tada bili ekipa. Ljiljana je za razliku od Damira koji je miran i staložen, vrckava, vesela, leptirasta osoba koja u prostor u koji dolazi sve to i donosi. Kako godine idu tako i programi postaju snažniji i traze više posvećenosti u samoj organizaciji. Ljiljani sam dala mogućnost da surađuje s medijima, glazbenicima, sponzorima. Za svaki program pišem opširan tekst od samog početka rada, a ona  kao marljiva pčelica kopa dok ne iskopa. Ustrajna je i kada ne ide sve kako treba. Tamo gdje ja nisam dovoljno snažna ona ide bez kucanja i srama. Zapravo ona u toliko slučajeva ono moje plašljivo Ja pretvara u snažno. Nadopunjavamo se maksimalno. U satima i napetosti koje provodimo u organizaciji nekih projekata znamo pustiti i suzu, podići ton, ali samo da bi sve bilo kako treba. Kada stanemo na pozornicu i sve krene mi smo jedno. Mislim da to osjećaju i prisutni. A onda si dopustimo, nagradimo se  poetskim putovanjima, gostovanjima u druge države…Eeeee o tome se daju ispisivati romani, ispjevavati pjesme. Radujem se s mojom Ljiljanom svemu budućem.

Putujete po cijeloj bivšoj državi. Družite se sa boemima, pjesnicima. Kakva su to druženja? Ispunjavaju li Vas?

Da! Ima jedna pjesma posvećena mojoj majci koja sadrži stih:

– Majko, rekla si poštuj i voli ljude oko sebe bez obzira iz koje gnijezda su nikli!

To Vam dovoljno govori o mom odgoju. Volim ljude, koji su ljudi, a kroz pjesnistvo sam se povezala s mnogim istomišljenicima koji ne djele čovjeka po naciji, religiji, rasi.

Mi smo posebna država koja nema granice. Mi volimo život i zalažemo se za ovo sada. Pa kada odem do Slovenije k našem Tičaru ili odem do Beograda, Subotice, Petrovaradina, Obrenovca, Novoga Sada, Niša i susretnem Neđu, Maju, Radinku, Dijanu, moju Ljilju, dragog Miću, Gorana, Julijanu, Zlatomira, Radovana, Bajrama, ehhh ljepote. Ili se zaputimo do naše raje u Zenicu pa se smijemo do suza sa Emirom, Zoranom, Dinom, Ajšom, Mirjanom ili produžimo do  Sarajeva do naše Tamare, Enesa, Suzane…Bila je i puna košara Banja Luke s našim Bocom, Eneom, Vickom, Darkom. Mrvu navratimo u Bijelo Polje kod naseg Slobodana ili u Skopje kod naše Ljerke. Pa se osjećati sjajno u Resiti kod Ljubice u Temišvar i Lupak kod Petra u Beču kod Maje Epp.

Ma mogla bih nabrajati. Toliko divnih ljudi, toliko pozitive i čistih stavova, toliko razdraganosti u susretima.

Eeee to je nepatvoreno čisto vrelo povezivanja čovjeka i čovjeka što znači, daa maksimalno me ispunjavaji ti susreti, ljudi i programi.

Pripremate li možda štogod novoga u novom prostoru, a ne samo u KC Dubrava? Možda – Lisinski?

Na žalost ova pošast od Covida 19 nas sprečava u naumima koje imamo. Ne izostavljam ideju Lisinskoga jer sam s Ljiljanom već o tome nešto dogovarala. No sve u svoje vrijeme. Što se tiče nekog drugog prostora, ne, nismo imali do sada na umu iako su nam se kroz godine nudili na odličnim lokacijama razni caffei. Počevši od HNK, nadalje. Jednostavno želim da ostanemo dosljedni sebi jer svi organizatori poetskih susreta u sam događaj unose sebe i svoj duh. Svi naoko isti, a toliko različiti što i jeste bit.

Imate li potporu obitelji? I koliko Vam je to važno?

Bez obitelji i njihove potpore nikada ovo ne bih mogla raditi zato mi je  jako bitno da ih imam uz sebe u pozitivnom smislu. Većina zna da moja kćer Paula Puđak pleše step i show jazz dance tako da se na mnogim programima uključuje kao plesni gost tematski povezujući kroz koreografiju plesni nastup sa samim događajem pa i u etno stilu.

Suprug i sin također  se uključuju u naše programe kada nam je potrebna pomoć na usluzivanju domjenaka što meni kao supruzi i majci strašno puno znači. No to i jeste naš stil života unutar same obitelji. Potpora jedni drugima bez lanaca i ograničenja kako u dobri tako i u zlu. Rijetko naša privatna druženja prikazujemo kao savršenstvo. Ne volimo glumatati.

Klinci su sad već jako veliki, skoro svoji odrasli ljudi, ali zadržali smo sebe na okupu bez ustezanja sretni što barem ponekad pronađemo vrijeme za zajednička druženja.

Imate li uzore u pjesničkom svijetu?

E sada mogla bih ja nabrajati sjajna svjetska poznata imena, ali neću. Prvenstveno ću se vratiti na Enesa Kiševića i njegovu pitku i čistu, životnu poeziju. Mogla bih tu dodati i  stvaralaštvo i najizvođenijeg dramskog  pisca mog zavičajnog slavonca Mire Gavrana. Također i sjajnoga Miljenka Jergovića koji je prevođen na sve svjetske jezike. Zapravo opus koji čitam i doživljavam kao uzor je totalno različit kao što se i sama  upuštam u pronalaženju sebe kroz različitost.

I koje pjesnike volite čitati?

Volim kada imam vremena na društvenoj mreži proletjeti po zidu pjesnikinja koje intezivno pišu kao na primjer Božice Jelušić, Darije Žilić, Ivanke Blažević Kiš, Barbare, Baždarić, Dijane Burazer, Anđelke Korčulanić, kao i moje Laure, drage velike Pietre, Lili, Ljiljane,  Ljubice Ribić, a jutros sam pročitala sjajnu poetsku priču Ljiljane Zovko i mnogih mnogih drugih. Tu su naravno i dragi kolege pjesnici Tomislav Domović, Goran Matić, Orlić, Tičar, Kulović, Stojanović, Žagar… Dakle nekako sam se bazirala na sadašnjost i čitanje poezije dragih mi prijatelja.

SEBIČNA ILI PRIZEMNA ŽELJA

Jeste ikada bili sunce
i okretali se oko zemlje

gledali zvijezde zavezanih očiju

gradili bijele kućice
na užarenoj svijetlocrvenoj zemlji

ili letjeli bez ljudske posade
na neki novi planet

ja jesam, a nisam ni zaigrana, ni „luda“

Jeste li ikada pričali s noćnim morama
koje jedva čekaju da Vas mrcvare

prelazili s ovoga svijeta u svijet koji nas čeka

bili vidljiv i svijetli komet

poželjna zvijezda padalica

kidali ograničene komade neba
i kreirali moćnu veličanstvenu cjelinu

ja jesam, a nisam ni zaigrana ni „luda“

evo i danas sam čula kako se smije rijeka

osjetila kako me guta dubokim očima
i skida s uma sve lažne sjenke

bio je i potres
spontano smo svi skupa isprepleli prste
tako da nisam znala umiremo li ili sanjamo

Bože, osjećam ogromnu snagu naspram svijeta
oko kojeg se vrtim i slušam njegov udah
i poželim se roditi u nekoj višljoj dimenziji

Jesam li zato slobodna, zaigrana
ili sam jednostavno „luda“?

u njedrima ZAVIČAJ

Razgali se zemljo i raširi ruke
poslije duga puta ja bih opet k Tebi
ti dojiljo moja, ti matero sveta
povij me ko dite, uzmi natrag k sebi.

Okvasit ću suzom svaku Tvoju brazdu
da pogača bude izdašna i meka
da mi otac ozgor od radosti šapne
-Tako dite moje, ev ravnici lijeka.

Ispod stare trešnje koja vječno plače
ispisat ću tuge, obećavam djela
ona i ti zemljo zacijelite rane
oživite klicu pitomog mi sela.

Razgali se zemljo i raširi ruke
uzmi svoje čedo i zibaj ko bebu
pepeljasti pramen ovoga života
ostavljam u zalog slavonskome nebu.

Stihovi: Lidije Puđak

Mali ženski razgovori sa Đurđicom Garvanović-Porobija
MALI ŽENSKI RAZGOVORI SA UMIROVLJENOM RAVNATELJICOM SREDNJE ŠKOLE U MARUŠEVCU PORED VARAŽDINA, DOKTORICOM ZNANOSTI I PJESNIKINJOM ĐURĐICOM GARVANOVIĆ-POROBIJA Poezija je i utjeha, djeluje terapeutski nakon rješavanja teških…
Mali ženski razgovori – Daria Knez Rukavina
Voljela bih se i dalje sebi smijati i nasmijavati druge MALI ŽENSKI RAZGOVORI SA GLUMICOM DARIOM KNEZ RUKAVINA POZNATIJOM KAO VODITELJICOM RANOJUTARNJE TV EMISIJE ZA DJECU JUHUHU…
Ne zovu me uzalud “hodajućom pjesmom”
Zagreb, kao moj rodni grad, najdraža je tema u mojim pjesmama. Posebno sam ponosna što četiri objavljene zbirke sadrže svaka po jedan ciklus pjesama posvećenih Zagrebu. Zbirke…
Pokrenuta kampanja za zažtitu djece
Kad govorimo o nasilju nad djecom, zlostavljanju i zanemarivanju, uvijek imamo sive brojke. Velika je razlika između broja prijava ili čak procesuiranja počinitelja i broja žrtava o…