Skip to content

Mali ženski razgovori sa pjesnikinjom i organizatoricom pjesničkih okupljanja, Lidijom Puđak

Moraš držati konce u rukama bez obzira što si i sam toliko često “marioneta”

Kada je te davne ’92. godine u vlaku pitala: „Striček, a gdje su Sesvete“ nije niti slutila da će od tada, pa nadalje njezina sudbina biti upravo u Sesvetama i da će pitome Rešetare gdje je odrastala pored Nove Gradiške zamijeniti za uvijek za – Sesvete. Ona piše moćno i ekspresivno, posebice kada piše o svojoj Slavoniji, kao da duboko zaore masnu zemlju i napravi brazdu kao trag veliki koji ostavlja iza sebe, a opet piše lepršavo i nježno. Dok je pjesnikinja i dizajnerica Lidija Puđak završila srednju dizajnersku školu uputila se u Zagreb. U Sesvetama je svila svoje obiteljsko gnijezdo i danas je u pjesničkim krugovima poznata kao organizatorica i voditeljica brojnih pjesničkih večeri. Pjesama ima za objaviti nekoliko zbirka, ali do sada nije iskoračila u svijet izdavaštva. Kao da ljubomorno čuva svoje stihove, a poznata je kao osoba koja voli dijeliti. O pjesnikinji Lidiji Puđak možete više doznati u Malim ženskim razgovorima. Uzmite šalicu kave i izdržite do kraja. Nećete se, vjerujte na riječ, razočarati.

Razgovarala: Gordana Igrec

Koliko dugo ste u braku

U Sesvetama sam upoznala i supruga, odmah 1992. godine. Ono što je neobično i posebno jest da smo bili sjajni prijatelji koji su se jedno drugom povjeravali. Rijetka je bila prijateljica kojoj sam plakala na ramenu, ali njemu jesam. Sjećam se da je tada bio u vezi i često me znao s djevojkom pokupiti na stanici i povesti. Kada su se razišli počeli smo se zaista intenzivno družiti. Nikada nisam ni pomislila da ćemo završiti zajedno. Ali na početku ’95. jednostavno se desio nekakav klik koji nas i dan danas drži. Od ’97. smo u braku. Svi imamo uspone i padove. Ni jedan brak nije bajka. Ali i danas nas veže to uzajamno poštovanje osobnosti, sloboda kretanja, izbor, kreativnost, humor i dakako ta povezanost koja se zove ljubav. (Dambo ako budes ovo čitao, ipak si nemoj umisliti ?).

Imate dvoje djece. Kakva ste majka?

Da, imam dvoje djece na koje sam strahovito ponosna. Sin Eduard (22)  dijeli ga jedan ispit do diplomiranog ekonomiste tj. završene treće godine ekonomskog fakulteta i kćer Paula (20) studentica koja je evo baš ove dane položila i zadnje ispite i očistila čitavu godinu na prvoj godini prava. Znate, puno bih jednostavnije odgovorila da ste me pitali kakva su djeca. Zapravo definirati sebe kao majku mogu ovako – Možeš me povrijediti na tisuću načina, ali djecu mi ne diraj. Uhvatim se, kada sa suprugom riješavam neki problem oko djece, ako mi izgovori išta negativno oko njih, zaboravljam na problem i pokreće se ona tigrica u zaštiti. To sam istaknula jer ako i sa suprugom na taj način oko njih komuniciram kako tek sa ostalim svijetom i oni to jako dobro znaju. Realna sam kroz njihov odgoj, stroga, ali u pravednosti, isto tako i prijatelj. Nikada nisam dozvoljavala da se okrivljuje teta u vrtiću, učiteljica, profesor u školi ili bilo tko drugi za njihov neki neuspjeh. Pronalazili smo rješenja na drugačije načine s tim da su naučili da bez truda i rada nema ploda. I mislim da sam im uspjela kroz život usaditi tu slobodu razmišljanja, kreativnost, kulturu ophođenja, podržavanje drugoga i vjeru u dobro. Ono posebno što bih istaknula je rečenica moje Paule: Mama, kada ja rodim dijete često ću ti ga dati na čuvanje tako da bude odgojeno i dobro ovako kao ja!

Kada ste napisali prvu pjesmu?

Sve je  krenulo u osnovnoj školi kada me “drugarica” Paula uvijek odabirala za interpretiranje poezije na školskim predstavama. Većina napisanoga od sastava do pjesama je bilo izvješeno na skolskim panoima, objavljivano u Smibu, Modroj Lasti…

Uvijek sam u toku skolovanja bila član literarne i dramske sekcije, ali sve sam to smatrala nekom svojom dodatnom rekreacijom i te iste zapise nisam sačuvala.

Imala sam jedan dnevnik u koji sam zapisivala prve ljubavne stihove, ali kada ga je brat pronašao i čitajući naglas se smijao, demonstrativno sam ga bacila u peć. Uf i sada mi je žao. Prvi sačuvani primjerak pjesme imam iz 1988. godine. Uvijek sam pišući dijelila sa papirom svoje boli i radosti. Zapravo mi je poezija najsnažniji psiholog i psihijatar s kojim pričam. A u nekakvu javnost sam izašla tek 2011. godine.