MALI ŽENSKI RAZGOVORI SA UMIROVLJENOM RAVNATELJICOM SREDNJE ŠKOLE U MARUŠEVCU PORED VARAŽDINA, DOKTORICOM ZNANOSTI I PJESNIKINJOM ĐURĐICOM GARVANOVIĆ-POROBIJA
Poezija je i utjeha, djeluje terapeutski nakon rješavanja teških problema
Do nedavno je blago i nenametljivo držala ravnateljsku palicu srednje škole u Maruševcu pored Varaždina, a neki se nisu stigli niti okrenuti dok su đaci okrenuli novi list papira i ona je bila u – mirovini. Srednjoškolska porfesorica i doktorica znanosti Đurđica Garvanović-Porobija pjesnikinja je po pozivu i vokaciji, ali ostavila je dubok trag u pedagoškom radu. Za Male ženske razgovore portala Akademija Art progovorila je o svojem pedagoškom radu, ali i o svojem pjesnikovanju. Pa, uz šalicu kave kad uhvatite malo vremena zavirite u redke ove osobujne profesorice i pjesnikinje koja je 30 godina života provela u pitoresknom kraju našeg velikog pjesnika Gustava Krkleca – Maruševcu, pored Varaždina, a koji je zamijenila u mirovini za romatično seoce u Njemačkoj kod svoje kćeri.
Razgovarala: Gordana Igrec
Gdje ste rođeni?
Rođena sam u Vinkovcima, gradu na rijeci Bosutu. Vinkovci su grad stare kulture. Ispod suvremenih Vinkovaca postoji cijeli podzemni rimski grad Cibalae. Vinkovci su istodobno i grad bogate vlastite kulture, od tradicijske koja se promiče poznatom manifestacijom Vinkovačke jeseni do najsuvremenijih oblika koje njeguju umjetnici i kulturne ustanove. Ondje sam u djetinjstvu pohađala Glazbenu školu, posjećivala Muzej i likovne izložbe.
Od kada živite u Maruševcu?
Oko 30 godina mog života bilo je povezano uz Maruševec, u kojemu je svoje djetinjstvo proveo i jedan od najznačajnijih pjesnika 20. stoljeća Gustav Krklec. Prvo sam ondje pohađala Srednju vjersku školu smještenu u lijepome dvorcu Maruševec i usporedno polagala razredne ispite u varaždinskoj Gimnaziji „Gabriel Santo“, zatim sam u istoj srednjoj školi u kojoj sam bila učenica radila i kao nastavnica pet godina, jednu godinu i nastavnica u Osnovnoj školi u Maruševcu, i najposlije 20 godina bila sam ravnateljica Srednje škole u Maruševcu s pravom javnosti, koja je sljednica Srednje vjerske škole.
Od kada ste na mjestu ravnateljice škole u Maruševcu?
Svoj rad na toj funkciji započela sam 1998. godine. Škola je imala status vjerske škole s pravom javnosti i velik problem nedostatka učenika. Škola je do Domovinskog rata upisivala učenike s područja cijele Jugoslavije, te ih tada većinu izgubila, i kao Škola manjinske vjerske zajednice Kršćanske adventističke crkve bila je prvenstveno namijenjena učenicima te konfesije. Školu je trebalo otvoriti za javnost i uključiti u hrvatski školski sustav a istodobno sačuvati njezine osobitosti. Bio je to i težak i lijep izazov. Od 68 učenika na početku mog rada na kraju smo imali školu koju je pohađalo 260 učenika svih vjerskih pripadnosti i nepripadnosti, i koja je zbog ograničenog prostora pucala po šavovima, tako da smo izgradili i nove prostore.
Primili ste za svoj pedagoški rad priznanje. O čemu je riječ?
Bila sam uistinu iznenađena tim priznanjem, jer sam radila bez zamisli o ikakvim priznanjima i nagradama. To je samoprijegorni rad, služba. Bila sam sretna plaćom iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, i trudila sam se da je uistinu opravdam. Priznanje i nagradu udijelila mi je Asocijacija adventističkih žena, sa sjedištem na Zdravstvenom sveučilištu Loma Linda u Kaliforniji. Tu organizaciju vode sveučilišne profesorice s dvaju sveučilišta Loma Linde i La Sierra. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Tjedan dana u listopadu 2018. bila sam u Kaliforniji, gdje je priređen i banket u moju čast. Nagrada i priznanje uručeni su mi zbog vođenja škole u teškim danima i ukupnog angažmana za dobrobit učenika, promidžbi tolerancije i zdravog življenja, zaštiti manjina i kulturnom djelovanju. Na Sveučilištu La Sierra održala sam i predavanje o Miroslavu Krleži i Bibliji.
Je li Vam draža nagrada za pedagoški rad ili ona za poetsku riječ?
Pokušala sam u svom radu spojiti i književnost i pedagoški rad. Ne mogu reći što mi je draže. U svakom slučaju, puno sam više energije uložila u pedagoški rad nego u književni. Bilo je lijepo što sam mogla utjecati da Škola postane socijalno osjetljiva, da brine o učenicima bez obitelji ili o učenicima romske pripadnosti te da širi duh međureligijske kulture kao i slobode vjerovanja i nevjerovanja, za što smo dobili i Priznanje od Udruge za vjersku slobodu. Naišla sam na razumijevanje kod ljudi iz drugih kršćanskih crkava. Tako je na primjer biskup Josip Mrzljak pomogao u potpori za učenike romske pripadnosti, što je učinila i jedna evangelička škola iz Njemačke. Prepoznali smo isti problem i rješavali ga zajedno. Radili smo puno i na promicanju zdravlja, tim više što Škola ima uz gimnazijski program i programe za medicinsku sestru/tehničara opće njege i za fizioterapeutskog tehničara/tehničarku.
Uz angažman u Školi nisam stizala slati svoje radove na književne natječaje, osim na neke najbliže. Tako sam 2005. godine na natječaju „Senje i meteori“ dobila prvu nagradu za pjesmu „Neka raste s trešnjama na uhu“. No više sam radila na promicanju poezije i književnosti uopće među učenicima i u školskom okružju. U školi smo održavali pjesničke večeri i koncerte.
Od kada pišete poeziju?
Moj je djed bio pučki pjesnik i moj je obiteljski život bio obilježen pjesništvom. Djed se družio i s nepučkim pjesnicima i glazbenicima. Tako su on i Dragutin Tadijanović jedno vrijeme zajedno gostovali u školama u Slavoniji. U takvom okružju i ja sam rano počela ispredati stihove. Sjećam se da sam kao desetgodišnja djevojčica objavila pjesmu u „Malim novinama“ i dobila nagradu, kao i na Lidranu. Pisala sam, kao vjerojatno i većina studenata književnosti, i za studija Hrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nisam ih objavljivala jer su to bile duhovne pjesme, za koje sam vjerovala da nisu prihvatljive u vremenu u kojemu sam ih producirala.
Što je za Vas poezija?
Poezija je modus vivendi ili stil življenja. Meni je važna jer na taj način živim stvaralaštvo i stvaranje. Na taj način i uređujem svoj život. Poezija je i utjeha, djeluje terapeutski nakon rješavanja teških problema. Poezija je i vid komunikacije sa srodnim osobama i jednostavno radost. Poezija je izričaj kojim mogu prenijeti prijateljstvo i ljubav. Poezija je i jedan vid moje ljudske misije da promičem mir i mirotvorstvo, ljubav i sućut, svjetlost iako ne prešućujem ni bol, žalost i apsurd. Moje se pjesme razlikuju od većine pjesama s kraja ove civilizacije, kako se govori već i u ozbiljnim krugovima. Nisam sklona tami i beznađu. U poeziji želim ostvariti iskru nadanja i vibrantno slavljenje života u njegovim pozitivnim pojavnostima .
Vi ste doktorirali. Na koju temu? I zašto baš na tu temu?
Napisala sam doktorsku disertaciju pod naslovom Disperzija i stilska funkcija biblizama u dramskom i romanesknom diskursu Miroslava Krleže. Akademski je izazov bio provesti istraživanje uz pomoć intertekstualne analize dviju velikih, relevantnih književnosti – biblijske i Krležine. Zanimalo me je zašto je jedan deklarirani ateistički književnik unosio biblijske tekstove, biblijske aluzije, referencije i motive u svoje diskurse. Iako su neki krležolozi zamijetili tu Krležinu sklonost – tako je D. Gašparović čak napisao da je Krleža opsjednut Biblijom, a i S. Lasić je uputio na taj smjer razumijevanja našeg velikog pisca, nije bilo dotad provedeno nikakvo opsežnije istraživanje o tom pitanju. Najposlije sam bila i sama iznenađena rezultatima analize koji sugeriraju, simplificirano rečeno, da Krleže bez Biblije vjerojatno i ne bi bilo. To je usto lijep model kako transportirati vrijednosti iz jednog ideološkog okvira u drugi, bez potpunog negiranja prethodnog i drugog kao što se često događa. Nagradu za taj rad omogućio je moj stariji mentor Krunoslav Pranjić, profesor emeritus u to vrijeme, tako da je objavljen u knjizi Veliki meštar sviju biblizama. Miroslav Krleža i Biblija, i to i u Zagrebu i u Sarajevu u izdavačkoj kući Synopsis. Knjiga se prodavala i u Republici Srbiji. Iz tog sam istraživanja izašla radosnija i pametnija, uz pomoć lijepe potpore vrlo marljivog i senzibilnog mentora prof. dr. sc. Krešimira Bagića, s Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Kakve pjesme pišete? Duhovne, pejzažne i sl.?
Da, upravo tako. S tim da su i duhovne i pejzažne istodobno i refleksivne pjesme i izriču senzibilitet uvijek povezan s ljudskim životom, prvenstveno s ljubavlju u širem smislu u odnosu na osobe, djecu, starije, slabe, bolesne, osobe kojima se divim…
Gdje pronalazite inspiraciju?
Moja je inspiracija intrisična, uvijek ide iz uma i osobnih osjećaja, a povod su ljudi i priroda. Naravno, i poezija drugih pjesnika ima na mene stanoviti utjecaj. Kad sam pisala doktorski rad, počela sam čitati poeziju svog mentora Krešimira Bagića, valjda iz učtivosti, ali sam se tako oduševila tim poetskim svijetom da sam napisala knjigu eseja o zbirkama K. Bagića pod naslovom Svijet u amfori, objavljenu u zagrebačkoj izdavačkoj kući Disput. I nehotično mislim da sam pokupila nešto iz te poezije, posebno da u poeziju otad unosim više pitanja nego odgovora.
Kako usklađujete privatne i poslovne obaveze?
Nije uvijek bilo lako. Moja me je kći ponekad čekala na mom krevetu zaogrnuta u moj kućni ogrtač kad sam se zadržala na kakvoj školskoj sjednici. Takve prizore ne mogu zaboraviti. Koliko god sam se trudila ne uskraćivati svoju obitelj, školske obveze koje su podrazumijevale i društvene skupove i odlaske na seminare sigurno su uzimale dio vremena koje sam htjela i trebala uložiti u obitelj.
Vi ste baka. Jeste li se okušali u pisanju za djecu?
Baka sam i tu sam ulogu i taj status prihvatila objeručke, iako proces preobrazbe iz statusa sredovječne zaposlene žene u baku nije prošao bez stanovitog otpora. Uživala sam u radu, u komunikaciji s učenicima, njihovim roditeljima, nastavnicima, poslovnim dionicima, suradnicima; u projektima, kreativnim programima. Ipak, kad sam vidjela kako su me moje tri unuke prihvatile, koliko me trijumfalno dočekuju kad im odem u posjet, sve sam napustila i otišla u mirovinu čim sam stekla uvjete, iako još nisam morala. Pjesme za djecu sam pisala hotimično kao težak izazov i imam jedan mali ciklus pjesama o životinjama. Nakon što sam doktorirala napisala sam pjesmu „Moj mentor, zec i ja napisali smo doktorsku disertaciju“ i ta mi se pjesma ni u kojem pogledu nije činila pjesmom za djecu, više je uvodila motiv komunikacije i odnosa čovjeka prema životinjama, i potencijalom životinjskog utjecaja na čovjeka, što je suvremena tema. Kako se ona svidjela i mom mentoru, poslala sam je na neki pjesnički natječaj. Nazvali su me i rekli da je pjesma vrlo maštovita, ali da je povjerenstvo zaključilo kako je to ipak pjesma za djecu, iako je bila favorit. I u mojoj poeziji za odrasle čini se ima nešto dječje i djetinje.
Imate li proznih tekstova?
Dosad sam objavila u nekoliko zbornika i listova desetak priča. Moja je najplodnija vrsta zapravo stručna i znanstvena. Objavila sam 20-tak znanstvenih i stručnih radova. Također sam napisala i znatan broj recenzija za zbirke pjesama i prozu, posebno s veseljem za neafirmirane pjesnike. Njima je to značajno.
Je li Vam poezija prevedena na strane jezike?
Nije. Moj je pjesnički angažman bio vrlo decentan. Nisam se trudila objavljivati svoju poeziju, već sve prepustiti nekom spontanom kretanju u tom području. Možda moje vrijeme u tom pogledu tek dolazi.
Promocija u Zagrebu, Đurđica Garvanović-Porobija Pjesnička škola 2019.
Koliko ste zbirka izdali?
Pripremila sam za objavu dvije zbirke pjesama, jednu pod naslovom Zabranjene ode, i drugu pod naslovom Koncert za voćnjak. Ova mi je potonja posebno dragocjena jer sažimlje moj doživljaj života u našem voćnjaku kad sam bila dijete, i zaustavlja život u prirodi u godišnjim dobima koja polako nestaju uslijed klimatskih mijena. Pjesnikinja Ana Horvat, koja u svojim pjesmama slavi floru i faunu, rekla mi je da je dobro što sam napisala takvu zbirku i da se s takvim poetskim svijetom nikada nije susrela, da joj je to posve novo. No obje su zbirke zapele u izdavačkom procesu i ja se nadam da ću ih nekako ipak objelodaniti.
Gdje sve objavljujete?
Svoje pjesme objavljujem u edicijama Varaždinskog književnog društva, čija sam članica. Ponekad su me pozvali na županijski Radio Varaždin ili na Varaždinsku televiziju tako da je i na taj način moja poezija dopirala do književne publike. Jedan od bivših predsjednika Varaždinskog društva Nenad Slukić pripremio je zbirku pjesama u kojima je svoje pjesme predstavilo četvero pjesnika iz Varaždinske županije: uz pjesme N. Slukića, preostala tri poglavlja bila su udijeljena Mariji Gradečak, Zvonku Zečeviću i meni. Radovali smo se promocijama koje su bile iznimno posjećene. Zbirka nosi naslov Fatamorgana, po riječi iz jedne moje pjesme, a objavljena je u varaždinskoj izdavačkoj kući Tiva.
Odlazite li na pjesničke večeri kao gost?
Zbog velikog angažmana u školi posjećivala sam samo najbliže destinacije. Kao gost sudjelovala sam u književnim večerima koje su vodili varaždinski pjesnički tandem Ljubica Ribić i Milan Novak u Rock art caffeu u Varaždinu, zatim u Domu za starije i nemoćne osobe, na različitim obljetnicama, na primjer rođenja Gustava Krkleca u Općini Maruševec. Bila sam i na nekoliko zagrebačkih književnih događaja, tako i na gostovanju kod lucidne i zanimljive Ane Horvat na jednoj od njezinih tribina Razgovor s pjesnikinjom u Antikvarijatu “Jesenski i Turk”. Najposlije nas je Ana Horvat odvela i na pjesnički susret svih njezinih gošći u Lisinski, na svojevrstan pjesnički festival. No više sam sudjelovala na promocijama zbirki kao recenzentica. Također sam organizirala Pjesničku školu u prirodi, koju uz mene vode Krešimir Bagić, Davor Šalat i Lana Derkač. Objavili smo dva Zbornika pjesama koje su napisali sudionici te škole.
Čime se još bavite osim poezijom?
Radim lekture i stilizacije. Posebno sam sretna kad su u pitanju biblijski prijevodi i srodni tekstovi. Svoju prvu lekturu i stilizaciju radila sam na prijevodu Novog zavjeta u izdanju Biblijskog društva – Međunarodnog centra za život, objavljenog u Rijeci 2001. godine, i to u lijepoj suradnji kako s prevoditeljem Rubenom Kneževićem tako i s prof. dr. sc. Krunoslavom Pranjićem, našim utemeljiteljem Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Biblija je kako sveti spis tako i duboka književnost. Ona nam je donijela pismenost – prvi su rukopisi bili biblijski, a svaka nova generacija koja se okušava u stalnom novom prevođenju Biblije dodaje svoj obol kako jeziku i stilu tako i književnosti i kulturi za svoj narod. Sada sam uključena u međunarodni projekt LUMO koji priprema vizualni prijevod četiriju Evanđelja na hrvatskom jeziku. Takvih je prijevoda već 56 na većim i oko 400 na manjim jezicima u svijetu. Biblija donosi kulturu mišljenja i slobode, iako to mnogi ne prepoznaju.
Kako je živjeti u Maruševcu?
Za mene je Maruševec zelena oaza puna kvalitetnog zraka. U Maruševcu se lijepo diše u svakom pogledu. Žao mi je što ne mogu istodobno biti i ondje i u Njemačkoj, u kojoj sam sada zbog obitelji. Ovdje živim također u selu, kroz koje protječe rijeka i to me oduševljava. Taj je kraj rado posjećivao J. W. Goethe te je njegovo ime prisutno na svakom koraku. Nalazimo se u tzv. Romantičnoj Njemačkoj, u kojoj je više vinograda, planina i dvoraca nego industrije.
Što nam novoga pripremate iz poezije ili proze?
Pišem novu zbirku pjesama pod naslovom Pjesme s Lahna. Ako budem živa i zdrava, pokušat ću je objaviti i na hrvatskom i njemačkom jeziku.
Do kada ćete pisati poeziju?
Pitanje je intrigantno. Nadam se da će moja starost biti takva da ću je ispuniti književnim radom u raznim oblicima, pa tako i pisanjem poezije.
Što Vam đaci kažu kada saznaju da pišete poeziju?
Mislim da im je to bilo zanimljivo i da sam na one koji su voljeli poeziju djelovala poticajno.
MOJ MENTOR, ZEC I JA
Moj mentor, zec i ja
Napisali smo doktorsku disertaciju
Mentor je pristao prima vista
Bit će mentor zbog moje pismenosti
Zbog moje iskrenosti
Utvrdih da njemu ni do čeg drugog i nije stalo
Nije računao na dotaciju
To je ionako preveć mizerno malo
Pohvalio naslov zbog ludičnosti
Zbog istog ga razloga osporio
Da to ne učine vijećnici strogi kruti
O kako neki od njih znaju biti
Goropadni čak ljuti
A moj je mentor bio
Uistinu ljubazan mio
A zec moj mali bijeli
Plavooki zekan
Zauze poziciju ispod radnoga stolca
Ne obziruć se kakav bi komentar mogao
Izreći zbor časnih profesora
I sam uvaženi dekan
Filozofskog fakulteta
Dok sam ja pisala u početku
Jako nespretno jako loše
Nekim nemuštim jezikom
Metodom pokušaja/promašaja
Manje-više diskurzom neznanja
Danju i noću
Znajuć što ali ne i kako hoću
* * * Moj je mentor počeo gubiti samopouzdanje
Nije on kompetentan za tu temu
Počeo strepiti imati tremu
Obuzelo ga raskajanje
Zbog pristanka brzopleta
Zbog sveukupna okolnosna spleta
Izravno me neuvijeno obavijestio o svemu
Zec je i dalje pod stolcem
Primao-odašiljao signale
Proizvodio konce i koncentraciju
Preo ispredao spokojstvo i mir
Vjerovao u tu disertaciju
Ustvrdoglavio se zečji tvrdoglavo
Držeć se postojano i ponosno
Ne nije to bio tek prolazan hir
Stjerao me u kut
Moraš napisati taj rad
Pokorih se malom maestru
Čitala pisala našla put
* * * Moj mentor se tad trznu duhom poskoči
Gle odjednom je počela pisati izvrsno baš
Obradovao se moj mentor kao Hektor divni
I panegirik o tom uspjehu sroči
Zec je sjedio na svom mjestu ispod stolca
Grickajuć me nježno za petu
Da ga uzmem u krilo
Odslušavši simfoniju devetu
Prekontrolirao bi ulomak disertacije na monitoru
I vratio se pod stolac gdje mu je udobno bilo
Jedno uho pokrenuvši naprijed drugo na leđa
A ja sam otvorila sva svoja vrata
Nisam imala više zapreka ni međa
Za utjecaj mog mentora i mojega zeca
Dopuštajući da dišu da pišu kroz mene
Riječi bijele riječi umne i zaumne
Uz sjaj zvijezda i Mjeseca
Moj mentor, zec i ja
Napisali smo doktorsku disertaciju.
Mentor je dalje tkao svoje rukopise
Njegova su platna njegove teksture
Lebdjele nad Zagrebom Parisom Rennesom
Kao zmajevi što nebeskim svodom žure
Njegov je Rječnik postao bestseller
Zbog njegovih se pjesama pomirila plemena
Na Novoj Gvineji na otočju Tihog oceana
Trgovci ih svilom preprodavali u Kalkuti
U Indiji i Kini
Ah kakvi su to tekstovi tankoćutni fini
A zec je otišao tamo gdje svi mali zečevi odlaze
Kad napune više od godina šest
S dijagnozom bujanja koštanog tkiva
Otišao je mali bijeli zec tamo gdje svi mali zečevi odlaze
U svijet u kojemu se zauvijek tvrdoglavo sniva
A moja se disertacija našla uz druge
Na uvaženim policama Sveučilišne knjižnice
Kako već biva
DUGA NAD LAHNOM
Kad se vodostaj rijeke Lahn podigne
Kad narastu njezine vode
Kao dizano tijesto
Kad se propnu kao vranci
Vlasnici obalskih kuća
Protrnu
U očima im strah
U srcima zima
Rijeka prijateljica promeće se
U svoju suprotnost
U nezvanu gošću
Njezine sive vode nahrupe
Kroz zaključana vrata u podrume
Sivilom prekriju vrtove
Pomno njegovane travnjake
Isprevrću vrtne stolice
Razore cvjetne aranžmane
Ismiju višegodišnji ljudski trud
Duga je danas nad Lahnom
Sunčane se zrake prelomile
U kapljama kiše
Njezin višebojni polukrug
Razigrava nadu
Iskri starim obećanjem
Veseli oko ispijeno brigom
SANJA
Pjesma posvećena kćeri
Ti nisi rođena tek trećeg kolovoza godine tisuću devetsto osamdeset devete
Dok je radio ugodno emitirao pop-glazbu
A žena pored mene dozivala majku jer su istraživanja pokazala da su
Najčešće riječi za poroda «O majko moja!»,
Ti si rođena odavno, istkana u tajnosti, u praskozorju,
Još dok sam nedužno snivala kraj puta na strmim obalama Bosuta.
Ti nisi postala slučajno na dvanaestome katu velegradskog oblakodera,
Uz ravnomjerni cilik nesigurna i dotrajala dizala,
Niti uz šizoidnu i postojanu gradnju/razgradnju
Na katu trinaestome – a bez zakonite građevinske dozvole,
Ti si postala prema planu upisanu u nevidljivim knjigama
Još dok sam se njihala sama u mreži među jabukama zagledana u kumuluse.
Ti nisi izumljena poput artefakta pri koncu dvadesetoga stoljeća,
Postavljena u Millennium Dome kao skupocjena vaza,
Nisi kreirana u salonima Christiana Diora u Parizu
Niti si opisana u djelima Saula Bellowa ili J.K. Rowling,
Ti si iznjedrena negdje u Orionu dok su iskrili meteori
A ja snatrila o maloj sireni na morskoj pjeni.
Ona je zaplakala melodiozno i nježno – kakva su to bila čuvstva neizreciva, razna!
Tad pomislih: Rodila se jedna ljubav neprolazna.
Pjesme: Đurđica Garvanović-Porobija
[bdp_post_slider]
