Stvara se dojam ulične rasprave, a ne kultivirane političke polemike
„Profesorica na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Diplomirala i doktorirala na fonetici, a dominantno se bavi podučavanjem i analizom javnoga nastupa i retorike. Uz to što radi na Fakultetu, zaposlena je kao vanjski suradnik na Novoj TV. Može se reći da kombinira teoriju i praksu pa ono što predaje studentima ujedno primjenjuje u svakodnevnom radu s novinarima i voditeljima na televiziji. Naravno, da bi bila bolja u podučavanju, njezino zanimanje uključuje i analizu javnih govornika, dominantno u političkom diskursu pa je svojevrsni dodatak i to što je komentator javne komunikacije. Dakle, teoretičarka, praktičarka i analitičarka.“, sve to ujedinjeno je u jednoj ženskoj osobi, prof.dr.sc. Gabrijeli Kišiček, Varaždinkom sa zagrebačkom adresom. Za portal Akademija Art prof.dr.sc. Gabrijela Kišiček govorila je o svojem znanstvenom radu, ali i o političkoj kulturi kod nas kao i u svijetu.
Razgovarala: Gordana Igrec
Uza sve to, što predajete na Filozofskom fakultetu?
Tijekom godina predavala sam različite kolegije od Ortoepije hrvatskog jezika i Neverbalne komunikacije, do Govorništva. Trenutačno predajem Govorničku argumentaciju, Povijest retorike i Govorništvo za nastavnike. Također, surađujem s drugim fakultetima, primjerice na Agronomskom fakultetu predajem Govorničke vještine studentima Krajobrazne arhitekture. Nastavna aktivnost se mijenja iz godine u godinu i sve više drugih fakulteta prepoznaje važnost učenja i usavršavanja komunikacijskih vještina pa se suradnja stalno proširuje.
Kako se zove Vaša posljednja knjiga i o čemu u njoj govorite?
Posljednja knjiga zove se Homo Politicus – politička retorika u teoriji i praksi i trebala bi izaći nekad poslije ljeta. Kao što joj i ime govori tematizira različite aspekte političke retorike. U odnosu na prethodne knjige koje su bile pretežno analitičke u ovoj knjizi veći je naglasak na teoriju i priručničkog je tipa. Naravno, kroz brojne primjere političke retorike, kako domaće tako i inozemne političke scene, nastoje se pobliže pojasniti i ilustrirati teorijske smjernice. Naime, bilo je nekoliko je motiva za pisanje knjige. Prvi, možda najbanalniji jest da sam prikupila zaista puno zanimljivih primjera dobre i loše retoričke prakse u hrvatskoj politici. Međutim, upravo su me ti primjeri loše retorike naveli da napišem knjigu koja bi mogla biti od koristi svima koji ulaze u političku arenu. Retorika se uči, uvježbava i usavršava i knjiga ima namjeru pomoći svima onima koji na tome žele raditi. Treći motiv je rezultirao iz svih analiza i komentara političke retorike u Hrvatskoj jer se pokazalo kako je kultura dijaloga i racionalne komunikacije kod nas, na vrlo niskim granama. Naravno da ne mislim da će moja knjiga nešto dramatično promijeniti, ali sam htjela dati doprinos, ma kako malen, podizanju svijesti o važnosti kulture komunikacije. Uvijek volim ponavljati kako je kultura komunikacije slika kulture jednoga društva općenito.
Koliko ste do sada knjiga izdali i koje sve?
Ovo će biti treća knjiga. Prvu sam napisala u koautorstvu s kolegom Davorom Stankovićem, „Retorika i društvo“, a druga je bila samostalna „Retorika i politika“. Političku komunikaciju pratim i zbog primjera koje ću koristiti kao dio nastave, ali i analize i komentara u medijima. Nekako vjerujem kako politička komunikacija najviše utječe na (ne)stvaranje razine kulture komunikacije u društvu i da joj treba posvetiti najviše pozornosti, najčešće kritizirati lošu komunikaciju i pokušati sugerirati poželjan način javnoga govora. Tako da su i knjige usmjerene tom cilju.
O čemu ste sve govorili kroz svoje knjige?
Prva stvar koju sam uvijek nastojala isticati, a posebice u posljednjoj knjizi jest moć koju javni govor ima u razvoju društva pa i civilizacije općenito. Od početaka demokracije i antičke Grčke pa sve do danas, društvo se mijenja i razvija zahvaljujući čovjekovu umijeću uvjeravanja. Prvo što svima pada na pamet kad se govori o razvoju civilizacije jesu znanost i tehnologija. I naravno, one su nam dramatično promijenile život. Međutim, zaboravlja se da i znanstvenik i stručnjak svake profesije moraju nekoga uvjeriti u ispravnost svojih ideja, inovacija. Svaki izum je, prije nego je implementiran u društvo, prošao proces uvjeravanja (tržišta, kupaca, poslodavaca, investitora…). Društvo je temeljeno na uvjeravačkim sposobnostima čovjeka. I s obzirom na moć koju uvjeravanje ima neproporcionalno se tim vještinama posvećuje pozornosti. Učenje, usavršavanje retoričkog umijeća je conditio sine qua non svakog profesionalnog uspjeha. Kao što sam već spomenula, knjiga Homo Politicus govori o pojedinim segmentima retoričkog umijeća: od vještine uvjeravanja, govornog stila do izvedbe te daje smjernice kako bilo koji od tih segmenata popraviti i usavršiti, koje pogreške izbjegavati i kako postati bolji. Namijenjena je svima koji stupaju na javnu pozornicu, a može se čitati i parcijalno, odnosno govornik može na temelju samoprocjene odlučiti na kojem segmentu svoje retorike treba dodatno raditi. Naravno, optimalno je pročitati sve pa odlučiti koje od savjeta primijeniti, koje od sugestija usvojiti i sve to prilagoditi vlastitoj osobnosti. Nema univerzalnog recepta za to kako postati bolji govornik, ali kombinacija teorije s vlastitim iskustvom, praksom i vlastitom osobnošću, može svakako pomoći. Izokrat, grčki učitelj govorništva je govorio kako je za učenje retorike potreban teorijski temelj, vježba i prirodni talent. Ja se nadam da će moja knjiga poslužiti kao dobar teorijski temelj.
Započela je politička kampanja. Kakva je kultura predstavljanja kandidata?
Naši političari uglavnom su slabo govornički educirani i oslanjaju se na prirodni talent. Naravno, oni koji ga posjeduju. No, nerijetko se događa da na visoke političke funkcije dođu govornički ne talentirani i vrlo nevješti političari, a zabrinjavajuće jest što tome posvećuju toliko malo pozornosti. Upravo je predizborna politička kampanja, sa svim predizbornim skupovima, sučeljavanjima i gostovanjima u medijima, najbolja slika razine političke komunikacije i kulture dijaloga. Svatko tko je gledao bilo koju raspravu bilo u kampanji ili u Saboru, nezadovoljan je našim političarima. I na sadržajnoj i izvedbenoj razini. Što se sadržaja tiče, teme poput ustaša i partizana dominiraju jer zahtijevaju najmanje kompetencije, znanja i pripreme političkih aktera. Za neke druge, važnije i ozbiljnije teme poput klimatskih promjena, gospodarstva, industrije…potrebna je temeljita priprema, baratanje činjenicama i podacima, logičkim argumentima. Ideološke teme su uvijek plodno tlo jer bez ikakve pripreme, tako reći ad hoc, svatko u njih može uskočiti. Što se izvedbe tiče, političari u kampanji nastoje biti žestoki, odlučni i samopouzdani, a onda ispadnu agresivni, konfliktni i nepristojni. Čak i na onoj, uvjetno rečeno površnoj, jezičnoj razini, političari pokazuju needuciranost pa vrlo često pokazuju nepoznavanje jezične i izgovorne norme. Rezultat svega jest da se stvara dojam ulične rasprave, a ne kultivirane političke polemike.
Kako komentirate ne odaziv predsjednika SDP-a Davora Bernardića na duel sa aktualnim premijerom Andrejom Plenkovićem na HRT-u?
Mislim da Davor Bernardić u konačnici neće moći izbjeći duel s Andrejom Plenkovićem, bez obzira na datum i televizijskog domaćina. Nedvojbeno je da je aktualni premijer govornički vrlo vješt, elokventan, samopouzdan i prilično dobar u argumentaciji. Barem na prvi dojam. Kada bi se njegovi govori transkribirali pa nekoliko puta pročitali i analizirali, našle bi se argumentacijske i rupe i pogreške. No, upravo zbog samopouzdane izvedbe i elokvencije, djeluje vrlo stručno i kompetentno. Engleski filozof Thomas Hobbes rekao je da je elokvencija moć jer stvara privid mudrosti. Ipak, ne treba ni Bernardića podcijeniti. Njemu su politički uspjesi prethodnih izbora podigli samopouzdanje pa je sad nešto sigurniji u nastupu. A uz dobru pripremu, neće biti baš laka meta. Od svojih se početaka Bernardić mijenja, govornički evoluira (što mu donosi iskustvo), no nedostaje mu prirodnog talenta (koji Plenković ima, jednako kao što ga je imao Sanader) i govorničke edukacije. Mislim da Davor Bernardić neće trčati na duel s Plenkovićem jer je i sam svjestan njegove dominacije, ali neće uspjeti ni izbjeći. I pokušat će sigurno smanjiti tu razliku između njih.
Kakva je kultura politička u Saboru? Kojom ocjenom ocjenjujete rad dosadašnjih saborskih zastupnika?
Apsolutno loša. Mi zaista moramo osvježiti našu političku scenu novim osobama i govornicima. Moramo više ulagati u govorničku edukaciju i obrazovanje općenito. Kao što sam već spomenula, zbog nepripremljenosti, lijenosti i nekompetentnosti nekih političara, saborske rasprave nerijetko postaju farse i performansi u kojima se ljudi natječu tko će kome „spustiti“, tko će izvesti bolji šou i na temelju toga dobiti više minuta u medijima. Prije nekoliko godina se spominjalo kako hrvatskoj politici trebaju „novi“, „mladi“ ljudi. Pokazalo se sad da je premijer Plenković postavio dosta mladih političara na ministarske funkcije pa nitko od njih nije impresionirao ni pameću ni sposobnošću ni elokvencijom. Godine su čak manje važne od kompetencija i retoričkih sposobnosti. Čini mi se da MOST nastoji uvesti obrazovane i elokventne ljude u svoj tim pa bez obzira slagali se ili ne s nečijim političkim stavovima, činjenica jest da osobe poput Marije Selak zaista imaju vještinu kultiviranog i argumentiranog raspravljanja kakva nedostaje Gordanu Marasu, Ivanu Pernaru, Stevi Culeju i sličnima.
Javnost nije oduševljena radom saborskih zastupnika. Što mogu birači očekivati od novih lica koja su se pojavila u političkoj areni?
Prvo moramo vidjeti hoće li nova lica u političkoj areni uspjeti doći u Sabor. Nadam se da hoće jer ćemo time dobiti širi spektar retoričkih i političkih stilova. Smatram da među tim novim licima ima kvalitetnih komunikatora. Već sam spomenula Mariju Selak, ali primjerice Nino Raspudić, Igor Peternel, Marin Miletić mogu podići kriterije pa možda „prisiliti“ ostale zastupnike na bolju pripremu argumentacije kako bi svi mogli ravnopravno sudjelovati u raspravi. Možda će biti manje fizičkog iznošenja iz Sabora, majica s natpisima, naljepnica na laptopima, poklanjanja maketa aviona i svih sličnih „dječjih“ predstava koje smo mogli gledati protekle četiri godine. Nije, naime, problem da se ljudi razlikuju u političkim stavovima, ideologijama i svjetonazorima. To samo govori o pluralnosti društva koje je dobrodošlo. Nadamo se da nikada više neće biti jednoumlja i poslušnog klimanja glavom ljudima na funkcijama. Slažem se i podržavam ideje njemačkog filozofa Habermasa koji je rekao da je sve podložno raspravi, ništa nije nepromjenjivo ili nedodirljivo. Ali, nužna je komunikacijska kompetencija da bi rasprave bile plodonosne i produktivne. Nadamo se da će nova lica unijeti više komunikacijske kompetencije u saborske rasprave.
Koja država u Europi može poslužiti kao uzor u političkoj kulturi?
U svakoj državi ima boljih i lošijih političkih komunikatora, to je nedvojbeno. Razlika je samo u tome koliko se pozornosti posvećuje i edukaciji i analizi političkoga govora. U tom smislu uzor su nam zapadnoeuropske zemlje s tradicijom u edukaciji retorike, komunikacije, argumentacije i kritičkog mišljenja. Od Velike Britanije do Nizozemske. Svatko tko prati vanjsku politiku prisjetit će se žustrih rasprava u britanskom parlamentu, osobito u vrijeme Brexita i reći pa i oni su nekulturni. Nisu. Žustra rasprava ne mora biti nekulturna. Žustrina može pokazivati strastvenost i emotivnu angažiranost kad se raspravlja o temama koje su političarima vrlo važne. Nepristojnost je kada se neistomišljenike vrijeđa, ponižava i omalovažava. Svojedobno je jedan britanski zastupnik u bradu promrmljao nešto uvredljivo na račun tadašnje premijerke May. Bio je to opći skandal u kojem se zastupnika prozivalo, on se opravdavao govoreći da nije to rekao pa se izmotavao pa ispričavao. Kod nas se takve uvrede mogu čuti puno češće i to nitko ne smatra skandaloznim. To je velika razlika. Ono što je u jednoj zemlji skandalozno, u drugoj je dio političkog folklora.
Kako se može iščitati poruka bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović sa dignutim srednjim prstom predsjedniku stranke Domovinski pokret i nekim drugim kandidatima s kojima je dijelio mišljenje o silovanim ženama? Da li, naime, politički prostor trpi i takav neverbalni način komuniciranja?
Postoje situacije i konteksti u kojima se nešto vulgarno i prostački u neutralnom kontekstu, može opravdati. To su iznimke koje mogu opravdati duboka emotivna angažiranost, povrijeđenost i ljutnja. U argumentaciji postoji „formula“ kojom se utvrđuje koliko je neki potez (uobičajeno verbalan, a u ovom slučaju neverbalan) opravdan. Trebaju se usporediti razlozi za ljutnju s intenzitetom ljutnje. Jer neće intenzitet ljutnje biti isti u različitim temama. Naljutit će vas kad se netko gura preko reda, ali neproporcionalno tom razlogu bio bi intenzitet kojim bi se vikalo, psovalo ili fizički obračunavalo. E, u ovom je slučaju intenzitet ljutnje toliki da se reagiralo vulgarno i prostački. Razlozi: zadiranje u pravo na pobačaj i slobodu izbora kod nekih su žena izazvali najveći mogući intenzitet ljutnje. I zato je taj čin opravdan. Naravno, ja to promatram s retoričke, argumentacijske perspektive, ali ne mogu zanemariti činjenicu da sam i sama žena koju ideje i pomisao o zabrani pobačaja sablažnjavaju pa onda i subjektivno procjenjujem spomenuti čin komunikacije i podržavam ga.
Što očekujete od ove političke kampanje?
Očekivala sam više rasprava o rješavanju gospodarskih problema, više ideja o rješavanju posljedica epidemije korona virusa, više konkretnih dijelova programa u kojima se vodeće političke opcije razlikuju. A u središte kampanje opet su došla pitanja pobačaja i propitivanje nekih civilizacijskih dosega našeg društva. Umjesto da idemo naprijed, mi se vraćamo u prošlost.
Sad očekujem da izborni rezultati budu takvi da se uspije oformiti Vlada, da se političari dogovore o zajedničkim ciljevima i da počnu što prije raditi. Zvuči idealistički i gotovo nevjerojatno pa ću spustiti svoja očekivanja i reći da očekujem da se izbori neće morati ponavljati i da ćemo jesen dočekati spremni za rješavanje zdravstvenih i gospodarskih problema. I da izabrani političari shvate da dobivanje mandata nije kraj nego početak rada.
