Mali ženski razgovori sa Sonjom Kušec Bećirević, profesoricom i pjesnikinjom

Brojke i slova, prava su igra za Sonju Kušec Bećirević srednjoškolsku profesoricu matematike koja besprijekorno kao svaka dobro odgojena zagrebačko-varaždinska djevojčica svira flautu i koja piše izuzetnu poeziju u svojoj generacije, ali ne samo u njoj. Već leti visoko iznad mnogih koji su se latili poetskog pera. Kako ova pjesnikinja živi urbanim životom i ritmom Zagreba na relaciji stan-škola-pjesničke večeri bilo bi dobro sa njom malo pročaskati i čuti što Sonja Kušec Bećirević, dobitnica priznanja za svoju poetsku riječ ima za reći o poeziji i o svojoj profesiji

Razgovarala: Gordana Igrec

Za početak: gdje ste rođeni?

Rođena sam u Zagrebu, kao i moji roditelji, i to u bolnici Merkur, popularnoj Zajčevoj. Prvih 6 godina svog života provela sam u Sermageovoj ulici, blizu Kvaternikova trga i pohađala vrtić u Rusanovoj. Još uvijek taj dio grada posebno volim, njegove lijepe starinske vile i elegantne vrtove. Kasnije me život nosio kroz Trnje, preko Rudeša i srca Trešnjevke sve do Utrine, zelenog dijela Novog Zagreba.

Kakve veze Vas vežu za Varaždin?

Sestra moje bake, draga i već dugo pokojna, teta Mica (tako smo je zvali) živjela je sa svojim suprugom, dedom Pohulekom, u Varaždinu, u skromnoj kućici u blizini „Kokinog“ stadiona. Ondje sam kao djevojčica, kroz nekoliko godina svog odrastanja, provodila dio ljetnih praznika, najviše se družeći sa svojom nešto starijom sestričnom. Bio je to Varaždin u kojem su se cure i dečki „zagledali“ šečući po popularnom Corsu. Bio je to Varaždin u kojem su uz Dravu jođ rasla stabla dudova na mjestima na kojima su danas zgrade. Kasnije, kao srednjoškolka, više sam puta nastupala u varaždinskom kazalištu na natjecanjima dječjih zborova ili puhačkih orkestara kao članica zbora i orkestra svoje muzičke škole. Prije nekoliko godina nagrađena sam za svoju kratku priču na natječaju Muzeja Anđela, pa je i to jedna lijepa uspomena. Danas se u Varaždin, zajedno sa svojim suprugom, uvijek rado vraćam na pjesničke susrete u organizaciji dragih prijatelja Ljubice Ribić i Milana Novaka. Moje su veze s Varaždinom duboke i neraskidive, kao što su uvijek niti koje nas vežu za djetinjstvo, ali se još uvijek pletu i nove niti, nova prijateljstva.

Kada ste napisali prvu pjesmu?

Ne bih znala reći kad sam napisala baš onu prvu. No, najstarije koje imam sačuvane, a djelomično su tiskane i u mojoj knjizi „Pjevam i pričam“ (2019.) su iz 1973. godine, dakle napisane s 13 godina.

Tko Vas je pjesnički oblikovao? Ili barem potaknuo da pišete?

Teško bi mi bilo imenovati baš jednu osobu i reći da me je oblikovala. No, utjecaji su zacijelo bili brojni. Kako osoba koje su me okruživale, posebno u školi, tako i do drugih pisaca i pjesnika koji su na mene utjecali kroz literaturu. Zahvalna sam svojoj prvoj učiteljici Štefici Vugrinec, svojoj učiteljici hrvatskog u osnovnoj školi, Helgi Parizek i posebno svojoj profesorici hrvatskog u Klasičnoj zagrebačkoj gimnaziji, Tanji Panjkoti, što su prepoznale i poticale moje pisanje. Što se oblikovanja tiče, nije li najtočnije reći da nas oblikuje sam život, sve osobe koje u njemu srećemo, sve što nam se događa, sva naša znanja i vještine koje smo putem stekli…

A odluka da postanete profesorica matematike…

Odluku da želim biti učiteljica donijela sam vrlo rano. Nju zahvaljujem svojoj majci, profesorici kemije. Majka je usadila u mene (možda i prije rođenja) ljubav prema školi, tj. ljubav prema onom što se u školi događa – učenje, zajedništvo, stvaranje nečeg novog. Moju su majku njezini učenici toliko voljeli, da bi joj se javljali godinama nakon mature, pozivali je na svoja vjenčanja, pisali joj, pozivali je na godišnjice matura. Vrlo rano sam poželjela i ja raditi posao u kojem ima toliko ljubavi.

Sklonost prema matematici i odluku da upišem studij matematike najviše zahvaljujem opet jednom od svojih sjajanih nastavnika, gospodinu (pokojnom) Vladimiru Pokazu, koji je bio vrstan učitelj i pedagog, a posebno duhovit, ali strog i pravedan čovjek.

Što je sa glazbom između „algoritama i jednadžba“?

Što se glazbe tiče, u mom djetinjstvu bilo je dosta često da se djeca, s upisom u prvi razred osnovne škole, upišu i u glazbenu školu. Tako je bilo i sa mnom, pa sam najprije završila nižu glazbenu školu klavira, a zatim sam, na nagovor profesora Lazarina koji mi je predavao teoretske predmete, upisala flautu i, nakon šest godina, maturirala u klasi profesora (na žalost također pokojnog) Vladimira Kondresa. Tih ukupno dvanaest godina glazbene izobrazbe donijelo mi je, osim nadopune opće kulture, mnoga lijepa druženja, trenutke muziciranja, zajedničkog pjevanja, putovanja, prvih simpatija…Sretna sam što sam se, zahvaljujući dragom prijatelju Milku Kišu prije nekog vremena opet vratila flauti, te uz svog supruga koji lijepo pjeva sevdah, rado sviram i nastupam na raznim pjesničkim druženjima.

A što je svemu tome nit poveznica? Možda želja za učenjem, ali i sreća što sam imala roditelje i učitelje koji su moje interese i sposobnosti prepoznavali i poticali ih da se razviju. Vjerujem da su me time učinili, ako ne boljom, a onda potpunijom osobom.

A pjesništvo? Što je za Vas pjesništvo?

Pjesništvo je za mene, ako govorimo o njemu općenito, najplemenitija forma književnog izražavanja. Izraziti duboku, snažnu emociju tek s nekoliko riječi, to je doista umjetnost. Učiniti to još k tome na način blizak ljudima, blizak čitateljima, što jednostavnije i što razumljivije, to je za mene osobno velik izazov i žuđeni cilj. Nešto čemu, pišući, težim.

Pa ipak, glazba Vas je u bitnome odredila, zar ne?

Bilo je u mom životu perioda u kojima sam se udljila od glazbe, od muziciranja. Sad, kad mi je glazba ponovno prisutna u životu ne samo kroz slušanje, već i kroz muziciranje, ponovno sam shvatila kako je bogat čovjek koji se može obaviti glazbom i dopustiti joj da ga odnese u neke druge sfere, koliko glazba može biti i utjeha i oda naših radosti.

Kako se isprepliču glazba, poezija i matematika?

Što se matematike tiče, ne bih se usudila nikad sebe prozvati matematičarkom. Ja se nisam dovoljno bavila znanošću matematike, da bih se tako nazvala. Ali, matematika također može biti poput glazbe, poput poezije, može vas zaokupiti i može vas, ukoliko uložite dovoljno truda, nagraditi sjajnim osjećajem da ste razumjeli nešto što nije svima dostupno, što je ispod površine i što vas vodi k razumijevanju smisla. Da, matematika je i filozofija i nije slučajno što su najveći filozofi bili vrsni matematičari i obratno.

Volite svoj poziv profesora. Ali kakav ste nastavnik?

Na pitanje kakav sam profesor, trebali bi odgovarati moji učenici. Nadam se – dobar. Nastojim biti najprije čovjek, prenijeti učenicima poruku ljudkosti i poštovanja, činila bih to da predajem i bilo koji drugi predmet. Predavati matematiku istovremeno je i lijepo i teško, jer je to predmet od kojeg većina djece (bezrazložno) bježi, za što je djelomično kriv i naš školski sustav u kojem se rijetko u kojem učeniku razvije ljubav prema učenju. Posebno kad živimo u društvu u kojem je znanje, pa i svaki pošteni rad bez neke neposredne materijalne koristi, obezvrijeđen.

Moram reći da su današnje generacije učenika s jedne strane neusporedivo tehnološki osposobljenije nego što smo mi bili, no po općoj kulturi, te pismenosti i govornim vještinama sve više zaostaju, što tumačim nečitanjem i nedovoljnom međusobnom komunikacijom. Što se matematike tiče, to su generacije koje u pravilu imaju problema s koncentracijom, sa strpljivošću i upornošću da riješe neki problem, te nemaju naviku kontinuiranog rada. Sve se te osobine također mogu povezati s korištenjem tehnologije, dok za korištenje mobitela možemo već reći da je preraslo u pravu ovisnost.

Vole li današnja djeca učiti?

Rekla bih da u pravilu današnje generacije ne vole učiti, barem ne u onom klasičnom smislu, sjedeći nad udžbenicima. No, oni uče drugačije i zanimaju ih vještine i znanja, pa i zanimanja koja u vrijeme moje mladosti nisu ni postojali. Stoga, moram reći, da mi se sve češće čini da ja od svojih učenika učim više nego oni od mene.

Koliko ste zbirka do sada izdali?

Iza mene su tek dvije zbirke. Prva, naziva „Osni presjek“ skromna je zbirkica sa samo 16 pjesama izdana u vlastitoj nakladi 2008. godine. Sve odštampane primjerke sam podijelila, sačuvala sam još samo jedan primjerak, za uspomenu.

Krajem siječnja 2019. izašla mi je mnogo obimnija knjiga u izdanju „Biakova“ d.o.o. pod nazivom „Pjevam i pričam“. Ta je knjiga svojevrstan presjek mog života, obuhvaća pjesme od djetinjstva i mladosti, pa do recentnih pjesama i kratkih priča. Željala sam i, usprkos mnogobrojnim skeptičnim mišljenjima, uspjela u tome da u knjizi bude i poezija i proza. Jako sam sretna zbog te knjige, a u njezinoj realizaciji su, uz mog supruga, sudjelovali i dragi prijatelji koji su je učinili i grafički lijepom i modernom.Moje su pjesme i priče objavljivane i na internetu i u većem broju skupnih zbirki.

Kako su tekle promocije zbirka?

Prva, pa samim time i nekako najsvečanija, promocija moje knjige bila je u ožujku 2012. godine u velikoj dvorani Europskog doma u Zagrebu, u sklopu tribine Collegium Hergešić, na čemu zahvaljujem od srca voditelju tribine gospodinu Zoranu Juriću. Na promociji je stihove čitala glumica Urša Raukar, prijateljica iz školskih dana, od petog razreda osnovne do velike mature. Urša je izvrstan interpret poezije, ali prije svega prijateljica koja se sa srcem odazvala i na dvije promocije knjige mog supruga, a uvijek nam oboma daje podršku. Osim u Europskom domu, imala sam priliku svoju knjigu predstaviti i na nekoliko drugih tribina u Novom Zagrebu, Ozlju, Bihaću, a nadam se i predstavljanju u meni dragom Varaždinu ove jeseni.

Pripremate li nam nešto novoga?

U ovom trenutku ne pripremam novu zbirku, čak i relativno malo pišem. Posebno posljednjih mjeseci, kada su sve moje snage bile usmjerene na što kvalitetno odrađivanje online nastave. No, moj suprug priprema roman, pa sudjelujem u njegovoj pripremi i uređivanju. To nas oboje zaokuplja i željeli bismo izdavanje romana realizirati još ove kalendarske godine.

Vi ste već i baka. Pišete li štogod za djecu?

Kad se moj unuk Lovro rodio, napisala sam za njega jednu pjesmu i to, što je zanimljivo, sasvim spontano, na kajkavkom. Vjerojatno zato jer kajkavski može bolje od standarda, svojim nježnim, slatkim, treperavim riječima izraziti duboke emocije koje čovjek osjeti u tim, najdragocjenijim životnim trenucima. Izuzetno cijenim književnike za djecu i mislim da je vrlo teško pisati tako da djeci bude blisko i razumljivo, a izbjeći banalnost. Možda ću i ja, kako Lovro bude rastao, a nadajmo se i moji još nerođeni unuci, učeći od djece, otkriti u sebi i stihove za djecu. Voljela bih to!

Kakve su tematski Vaše pjesme?

Gotovo isljučivo ljubavne. No, kad kažemo ljubavno, nije li to onda i refleksivno i duhovno i erotsko…

Vaši najdraži pjesnici?

Moj najdraži pjesnik je Miroslav Antić, pjesnikinja Vesna Parun. Antić zato što sam njegovu poeziju upoznala u vrijeme prve ljubavi, intenzivnih emocija i njegovi su stihovi savršeno lijegali na moje misli i osjećaje. Vesni Parun se divim kao pjesnikinji, cijenim je zbog njezinih životnih izbora i odbijanja da se, zbog ugodnosti, povinuje ikomju i ičemu. Ima naravno još pjesnikinja i pjesnika koje volim, za nekolicinu imam sreću da su mi i prijatelji.

Dobro, do kada Vi namjeravate pisati poeziju?

Pisat ću dok god će me stihovi i priče maziti svojom prisutnošću…jer ja samo zapisujem, riječi k meni dolaze. Želja za pisanjem vjerojatno će živjeti koliko i ja sama.

DVIJE PJESME PO IZBORU SONJE KUŠEC BEĆIREVIĆ:

PUŠLEK ĐURĐICA

Bijela zvonca
ovješena o tanku
zelenu nit.
To na stolu, u vazi,
moje djetinjstvo
treperi.
I miriše
na sunce,
dvorište
i vanili kiflice
bake Mice.
Na Varaždin.

Sonja Kušec Bećirević

MOJA NAJLJUBAVNIJA PJESMA

Najteže držim obećanja sebi data.
I evo – opet sam bez ostatka.
Brinem o stvarima
na koje nemam
nikakvog utjecaja.

Uznemirava me ljepota drugih žena
i nadiranje tuđih mladosti
u ljetnim večerima,
dok se moja još otima….
i žudi.

Plaše me upozorenja
o visokoj vjerojatnosti potresa
izvješena po
tramvajskim stanicama,
ljudi bahati i oni drugi,
izgubljenih pogleda.

Neka se djeca,
djeca novog tisućljeća,
od škole opraštaju
ustaškim pozdravima.
To me užasava.

Bojim se vremena,
njegova žrvnja koji
svakim danom brže,
svakim dahom jače pritišće….
i melje.

A onda, sunčano popodne,
park Stara Trešnjevka, dva dječaka.
Bicikli u travi, sladoled se lijepi
po prljavim rukama.
Još ima djetinjstava.

A onda, jedna nedjelja.
Tvoje ruke oko mene,
poput obruča.
I tanjur juhe
umjesto doručka.

A onda, samo život,
i nema se više što mudrovati.
Želim samo biti
i još te dugo ovako starinski,
bez ostatka, voljeti.

Sonja Kušec Bećirević

YES Feel Good Festival
YES Feel Good Festival ispraća ljeto i pozdravlja jesen. Strossmayerov trg u Zagrebu do 27. rujna mjesto je raskošnih jesenskih mirisa, od kestena i kukuruza do raznih…
LJUDI OD ‘POVJERENJA’
Činjenice govore da su HDZ i SDP sijamski politički blizanci, zajedno biraju ljude od „povjerenja“ u javna poduzeća, ljude od ‘povjerenja’ u raznorazne agencije, i…
PLES DO POSLJEDNJEG DAHA NA KORZU
Kada ste zadnji put uživali gledajući profesionalne plesače kako ‘lebde’ kroz fizički nevjerojatno zahtjevne vježbe klasičnog baleta? Kada ste zadnji put zaplesali, makar u mislima,…