U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo Natašu Žurić

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva predstavljamo Nataša Žurić, jednu od istaknutijih crnogorskih spisateljica

Nataša (Rakočević) Žurić rođena je 1967. godine u u Mojkovcu. Članica je književnog kluba „Grlica” i književnog kluba „Stihom govorim”. Piše poeziju i prozu od školskih dana. Njena poezija, price i eseji našli su mjesto u zbornicima, časopisima te na portalima: Grlica, Odzivi, Novine sjevera, Montenegrina, Avlija, Ženski glas, Mojkovačke novine, Danas, Espona kao i u mnogim međunarodnim zbirkama poezije. Jedna je od autora POETIKA U DJELU BLAŽA ŠĆEPANOVIĆA te sudionica okruglog stola o životu i djelu Blaža Šćepanovića. Zastupljena je kao romanopisac, u MONOGRAFIJI MINErvinim TRAGOM, autorica prof. Sofija Kalezić, antoligiji CRNOGORSKE POETESE, koju je sabrao Bogić Rakočević. Sudionica je brojnih književnih skupova, kako u zemlji, tako i u regiji. Između ostalih, gost pisac u Rijeci, povodom dana nezavisnosti Crne Gore, zatim – Vidakovićevi dani kulture Rudo, veče posvećeno djelu Vita Nikolića i Radovana Zogovića. Autorica je zbirki poezije: “Haljina od leda”, “Led i oganj”, ”Ognjena zamka”, “Koštac pod sidrom”, romana “Vječnost u plamenu sna” te zbirke kratkih priča “Pupčanik”. U tijeku publikacije su dvije zbirke poezije za djecu i roman. Živi i stvara u Mojkovcu.

ULICA LIPOVOG HLADA

Tog ljeta su kružili avioni,
neki kažu poput ptica,
a ti,
oh,
Arno Maskvi,
ti si kružio oko mog lica,
tim urokljivim pogledom,
prepunim,
ruskih zima.
Stapao si slovo po slovo,
kao madam za klavirom,
u klubu muških povika,
ženskih podvezica,
na r si malo zastajkivao,
povukavši dim iz tompus Esplendido,
pomislih da si iz Kube stigao,
pa se sad skrivaš iza imena čudna,

ili si,
oh ne,

kakve mi misli poput ptica kruže,
dok mi pogled na ramenima ti sada,
miris tompusa u slepoočnice para,
a nešto me u grlu steglo,
ta tvoja ramena i urokljiv pogled,
jadna sam ti bulka,
tako uzaludna,
oko vrata ti padoh.
Čuju se uzvici,
neki protesti na ulici,
tvoje ruke me stiskaju blago,
” Pusti ih da kliču, valjda su u krizi”,

ah, to tvoje ” r”,
tako mi niz leđa kliznu,
nebo se u oluju stisnu,
avioni nestaše bez traga.
Počeh da trabunjam na tvom ramenu,
vazduh mi nestaje,

tvoja usna kraj mog uha me tako štipnu,
zaboravih manifest,

nestaše deset zapovijedi,
da li te poljubih,
ili kriknuh,
to se i sad čudim,
bjeh tako mlada na sred tvojih grudi.
Pitam te za ime i prezime,
malo smiješno,
malo ludo,

čuh samo da si iz Beča stigao juče,
da si roman ispisao u putu,
ulica se krila ispod lipova hlada,
pomislih na Anu,
na Laru,
zadrhtah poput izmaglice,
rumen me obli,
zamirisa dunja,
otkud jesen,
zar nije ljeto sada?
Bedra mi drhte,
jedva stojim,
zatalasala žitna polja,
vidjeh sunce,
niz dignuto klasje za njim padoh,
prestah da čavrljam,
da te za ime pitam,

da ti sve žene svijeta ljubomorno iz oka čitam.

” Tako si krasna “,
u pauzi tvog ” r” usne ti dadoh.
Tog ljeta su kružili avioni,
neki kažu poput ptica,
a ti,
oh,
Arno Maskvi,

ti si hvatao srne na mojim stegnima,

ljubio dojke,
usnama pupoljke na njima pio,
tim urokljivim pogledom,
prepunim ruskih zima.
I sad se pitam,

dok trešnja krošnju od vjetra skriva,

da li si,
oh,
Arno Maskvi,

da li si me volio tada,
dok su u meni bearala sva moja proljeća,
uz stihove Jesenjina,
uz ulice ispod lipova hlada,
da li si me ljubio,
ah,
Arno Maskvi,
žarom vječnih ljubavnika.
I ne znam gdje si sada,
da li roman pišeš u vozu,
da li je kod tebe zima ili ljeto mlado,
možda ljubiš nečije usne,
govoriš joj da je krasna,
dok u pauzi tog tvog ” r”,
kradeš joj dunju,
otimaš raznjihani sevdah iz glasa.
Tog ljeta su kružili avioni,
neki kažu poput ptica,
a ti,
oh,
Arno Maskvi,
ti si kružio oko mog lica,
tim urokljivim pogledom,
Prepunim,
ruskih zima,
nestajući bez traga.

SAMOTNI BLUES

samotni ne znaju za sreću
njihov grad je mrtav grad
ne brini dragi
sunce pada na pločnike
među tvojim suzama
ti nijesi sam
ti nijesi prokleto sam
umarširale zastave na pola dana
sumrak se bliži
u srcu umire sat
samotni ne znaju za sreću
u ovom gradu ludilo ćuti
ti nijesi sam

klizim niz kišu rasplakanih zvijezda
negdje je noć ljubila zvona
samotni ne znaju za sreću
ja umirem sama
ja nestajem
volim te raspara moj san
ti nijesi sam

ostaje pločnik u gramofonskoj igli

poslednja pjesma za nas
ljubim te dragi
samotni ne znaju za sreću
odlazim
prećuti moje glasove
zvonici padaju niz magle
čuvam te
odlaskom

u mračne odaje spaljenih pločnika

ti si u meni
ti nijesi sam

POČINAK

Arrivederci magle i planine
Arrivederci sjećanja draga
Arrivederci oluje i daljine
Arrivederci moja tmino blaga
Ne čeka me ni zima ni ljeto
Ni otkideni list sa jedre grane
Ni ptica, ni čun, ni ljuto pseto
Ni tiha noć, što čeka da svane
Odlazim daleko od kama svoga
Ostavljam jabuku i album žut
Ova je sjeta, dio svitka moga
Odlazim od grude poslednji put
Ne prate me, sad ni oči snene
Ni suza, ni pjesma, ni zov dug
Ni lipa stara što tiho vene
Ni brat, ni sestra, ni stari drug
Arrivederci magle i planine
Arrivederci sjećanja draga
Arrivederci oluje i daljine
Arrivederci moja tmino blaga

TRAG

Htjeh Vam reći da mi je drago,
što juče u sjenci vidjeh Vaš lik,
pogledah u oblak, kao da je slag’ o,
da i Vi tražite, nekog Vama nalik.
Pitate se možda, u ovom gradu,
ko mi je blizak, ko mi je drag,
oblak se s’ kri u modrom hladu,
na Vašem licu ostavih trag.
Tako ste tihi dok sjenite moj dan,
ni moru ni nebu ne čujete šum,
u ovom gradu što nama je stran,
Vaš lik u mom oku, da l’ nesta niz drum?
A, samo htjeh reći, da mi je drago,
što juče u sjenci vidjeh Vam lik,
niz ruke i kaldrma zaplaka blago,
dva kišna okna oblaku nalik.

NJEGOŠEVA BEZ BROJA

Čuvaš li još oblake voljeni,

sakupljane mojim usnama na tvojim dlanovima?

Sjećaš li se,

zalutalih mi osmijeha u tvojoj kosi boje žita,
dok nam prsti ispraćahu rumene izmaglice

niz vlažne zenite?
Jer, ja ne volim kiše,
voljeni,
šaputah ti te jeseni
na uglu Njegoševe bez broja.
Vrtjeli smo se za suncem poleglim iza krovova,
darujući mu plavetnilo naših očiju,

skriveno

u gnijezdima selica pred odlaskom,
a ulice su šaputale našim poljupcima
upletenim u stidljivo požutjele krošnje.
Kako se uvijahu te jeseni pod vjetrovim dlanovima,
dok su negdje grmljeli ratovi razigranih ljubavnika,

a mi smo ćutali naša svitanja.
Sjećaš li se, voljeni?
Jer, ja ne volim kiše,
šaputah ti te jeseni.

Odlazili su sutoni, a mi smo brojali zvijezde
dok padahu na muškatle usnulih terasa,
otimasmo ih dolazećim olujama,
ometajući našim zagrljajima ulične čistače
u nadmetanju sa zrikavcima.
Jer, ja ne volim kiše,
voljeni,
šaputah ti te jeseni,
dok se magle nadvijahu
nad Mojkovcem,
a ti si me stiskao u naručje ljeta.
Smijali smo se voljeni, usnama prekrivenim
šlagom zaostale mjesečine, ličile su nam na labudove
ocrtane na fasadama starih zgrada.
Radovali smo se tim sjenkama dok smo čekali jutra
okupana mirisom peciva i prvim jutarnjim vijestima,
a na krovovima se uspavale rode,
dok sakupljah oblake na tvojim dlanovima,

grčeći zaborave,
ćuteći obećanja.
Jer, ja ne volim kiše,
voljeni.
Sjećaš se?

Šaputah ti te jeseni.
Na uglu Njegoševe bez broja.

OPROST

Zar mislite gospodine Vorovski
Da noć oplakujem pod Vašim prozorom
Uhodeći odsjaj svjetiljke
Uvošten na Vašim koracima
Dok odbijate svoje jalove more
Recitujući ponoć
Rasipajući vino na Šopenove note
Zar se nadate još jednom pohodu
Niz moje jutarnje protezanje sakupljene noći
U Vašoj pohlepi za mojom puti
Dok strasti obaraju Vaše moći
Zapjenušale na obodima stisnutih jecaja
Varate se gospodine Vorovski
Dok pišete po ko zna koji put
Zgužvanu hartiju pobjeglih misli
Da ćete kliznuti dlanovima niz moje bokove
Jureći struk ovijen Vašom žeđi
U ludilu razigranih fijakera
Pod bičem ispod Vaših trepavica
Kroz fijuke plave želje
Za mojom vrelom krvlju
Vama tako bliskom
Ugušite želju gospodine Vorovski
Da ova sjenka pod Vašim prozorima
Ispuni Vaša priznanja izmučene svijesti
Dok se uvijaju zidovi samoće
U Vašoj duši
I postiđene želje
Za još jedan jecaj
Na mom oprostu

RAPSODIJA TRAGANJA

Hladno mi je u ovom leglu noćnih izdajnika
dok im gori sunčeva vatra kroz paklenu rumen.
Hladno mi je dok koračam kroz izlazak iz sna,
vukući spavaćicu upletenu oko golih misli.
Cvili negdje bezdušnost dok krade moje tople jazbine,

gušeći otpore svojom hladnoćom.
Zar JA ne smijem biti JA?

Svi izdisaji na žrtvenicima sad klikću kroz moje inspirijume,

hvatajući me za gušu,

udarajući bijesne potope u zaliske moje duše,

mrve me,

zatvaraju krug mojih htjenja, mog bitstva.

Ubili su Lenona.
Smrt je razlila legendu na pločniku.
Konopac se ljulja oko rešetaka,
plazeći se,

kezeći se trijumfom oslobođenja skovanih utvara u nutrini žrtve. Netaknute istine mile uz moju

kožu,

moj postanak i nestanak plešu na vrhu vage.

Tasovi se otimaju, zgnječeni zaboravima koji me zapljuskuju u lice.

Ulice su nijeme,

njihova imena klate brojeve na oronulim fasadama,
igrajući se istorijske skrivalice,
a na uglovima ljubavnici cijede ukuse trgova,
popločanih batovima nijemih kapulja,
kvrgave kuge koja stiska nutrinu,
guši je u vapaju za slobodom,

za vriskom škripućih nestajanja uklesanih u bitstvo.

Kurve se ne ljube.

Zar život nije najkurvija kurva vasione?
On udara, šamara, pljuje.

Nekad se smiluje pa klizne milujući brazgotine,

ali ne ljubi,
nikada ne ljubi.

Za njega su poljupci smrtna agonija,
spuštena na čelo prije presjeka pupčanika.
Ruke su mi izbodene,
tabani izudarani,

bauljam tražeći niti končića omotanog pupčanika.

Hladno mi je.
Bajron je prognan.

Bajron je klecao vukući medveđu kožu,

ostajući slobodan,

grizući sluz poljupca, odlazeći u vječnost.

Dižem palac u vis,

glas je otkinut na noktima, bježim iz pakla.
Sloboda je vatreni obruč.
Ona pljuje,
psuje,
reži,
voli,
ljubi.

Sloboda je oteta svetica čije usne ljube umorne stubove mojih hramova.

Hladno mi je.

Rub ponora bratski zagrljaj razliježe.

JA nestaje.
Klimave rešetke padaju.
Plač djeteta očisti krv majčinih butina.

Homer sljepilom poljubi slobodu.

Autor: Božidar Proročić