1.646 razglednica za Dalmaciju

“Zaboravljena Dalmacija” naziv je knjige koja je osvojila srca sviju Dalmatinaca i onih koji posebno štuju dalmatinsku povijest, tradiciju i kulturu. Knjiga je svojevrsni „splitski akvarel“ koja kroz razglednice i kroz probranu riječ bistru kao Jadransko more govori jezikom njezinog autora, Splićanina Igora Goleša. O čemu sve još govori ova knjiga možete saznati u razgovoru koji smo za Akademiju Art napravili sa autorom

Aurorica: Gordana Igrec

Vi sakupljate stare razglednice Dalmacije. Odakle ta strast i hobi?

U pitanju je čisti kolekcionarski gen. Dolazim iz obitelji u kojoj se uvijek nešto sakupljalo, kod mene je samo bilo pitanje na koju stranu će vaga prevagnuti.Prvi ozbiljni hobi koji sam sebavio je bilo sakupljanje poštanskih markica. Danas znam da je to samo bila priprema i uvertura za ozbiljno bavljenje kartofilijom, kroz filateliju sam shvatio filozofiju kolekcionarstva, ljude koji se bave istim, te koliko je energije, strasti, novca i vremena potrebno uložiti u hobi da bi se bilo na vrhunskom nivou i postiglo uspjeh ali i poštovanje među kolegama. Sva ta iskustva su pomogla kod nastajanja mojih knjiga o starim razglednicama Dalmacije. Svim kolekcionarima je zajedničko jedno, a to je  da bi bio uspješan moraš se mnogo odrecati i često puta bivaš neshvaćen od okoline, treba znati boriti se s tim osjećajem. Teško je zapravo prenijeti drugima tu emociju i kako si npr. u jednom danu spreman prevaliti 800 km u autu da bi otišao vidjeti neku zbirku i kupiti iz nje svega nekoliko razglednica. Rekao bih, da je opisati smrtnicima stanje uma jednog vrhunskog kolekcionara iz bilo kojeg područja djelovanja, teško poput pokušaja da shvatimo kako je Svemir nastao u svega nekoliko trenutaka.

Kako ste došli na ideju izdati serijal knjiga “ZABORAVLJENA Dalmacija”?

Pa ideja se pojavila nakon nekoliko godina sakupljanja starih razglednica Dalmacije . Kako sam širio krug kolekcionarskih poznanstava i prijateljstava tako sam i dobivao uvid u sve ono što kolekcionari posjeduju doma. Mnoge od njihovih  razglednica su bile toliko posebne i rijetke da sam jednostavno suosjećao s cijelokupnim pukom koji nije bio te sreće da uživa u tim fotografskim specijalitetima, kao ja i moje kolege. Naime kolekcionari su poprilično sujetni i nisu skloni pokazivanju onog što imaju doma. Kod mene se rodila ideja da se većina tih vrlo rijetkih starih dalmatinskih razglednica objedini u jednoj knjizi, kako bi to fotografsko blago bilo i javno dostupno. Počeo sam predstavljati svoju ideju kolegama, moliti ih da se pridruže s svojim fundusima kako bi knjiga imala što veći broj raritetnih fotografija i time i bila što zanimljivija. Dobio sam podršku ponajviše radi dobrog kolekcionarskog imidža i prijateljskih odnosa… kako je rastao broj prikupljenih skenova iz različitih izvora tako je i rasla moja volja i elan da ta knjiga ugleda svjetlo dana. Nije bilo lako izvuć sve do kraja jer je bio veliki projekt u pitanju i veliki financijski zalogaj koji sam morao sam progutati.

Koliko dugo ste radili na knjizi?

Od prvotne ideje do izlaska prve knjige iz ove trilogije prošlo je 5 godina krvavog rada. Trebalo je obići sve te ljude, posnimati njihove razglednice, pripremiti neke lijepe tekstove o Dalmaciji za koje sam htio da budu iz pera poznatih povjesničara, književnika, novinara, etnografa… ljudi koji će najbolje prenijeti duh Dalmacije tog vremena. Prva knjiga je rađena kao bibliofilska edicija od samo 100 primjeraka, i rasprodana je među kolekcionarima prije izlaska, praktički nije nikada ni izašla u slobodnu prodaju. Nevjerovatno je da je jedan kolekcionar iz Beograda kupio 7 primjeraka, jedan s Hvara 6…. i danas me puno ljudi pita za to prvo izdanje koje sada na tržištu bez problema može postići cijenu od 500 eura, ali ga jednostavno nema .

Ja sam svoju misiju izdavanjem prve knjige završio, međutim pritisak javnosti i kolega, ali i svih onih koji su htjeli doma imati ovakvu knjigu o Dalmaciji  je bio prevelik i jednostavno sam bio prisiljen raditi novo dopunjeno izdanje, kako bi knjiga mogla završiti i u muzejima, javnim knjižnicama, arhivima. Nakon drugog izdanja, otvorio se pristup i nekim do tada zaključanim zbirkama, svatko je htio biti dio ove priče, pa smo dobili i treće izdanje koje ima 950 stranica i teži gotovo 5kg. U gotovo 10 godina rada, tri izdanja su i više nego dovoljna, a  objavljeno je ukupno oko 1300 apsolutno  nepoznatih fotografija Dalmacije, koje prije mojih knjiga nigdje niste mogli vidjeti, nisu nikada publicirane. Da mi je netko prije 10 godina rekao da će priča toliko daleko otići rekao bih mu da je lud.

Što sve od sadržaja možemo naći u knjizi?

Zadnje izdanje knjige donosi 1646 starih razglednica Dalmacije, od najstarije sačuvane iz 1893 do onih iz vremena pred početak II svjetskog rata.

Kod odabira primjeraka koji su prikazani u knjizi selektirao sam one najrjeđe i najzanimljivije. Prednost sam dao razglednicama koje prikazuju život, događaje, od sokolskih sletova vjenčanja, otvaranja spomenika, razglednicama muzičkih društava, vjenčanja, itd. Panoramske su prikazivane samo ukoliko mjesto nije imalo niti jednu drugu sačuvanu iz tog perioda, poput npr. razglednice Kijeva kod Knina, sela Dračevica na Braču, sela Grablje na Hvaru, itd. Ova sela imaju isključivo panoramske razglednice, to ne znači da nisu postojale i one drugog sadržaja, možda jednostavno nije niti jedna druga sačuvana. Nevjerovatni su primjeri npr. poput prikaza pčelarske zadruge  Janjini na Pelješcu, igranje tombole na splitskoj rivi, polaska u lov na čagljeve u Blatu na Korčuli, razglednica Nike Caroline, dubrovačkog oriđinala, vađenja zuba na javnom trgu u Imotskom, polaska Metkovaca u ameriku u iseljeništvo, itd…. Prekrasne su one koje prikazuju pljačku crkve Gospe od Zdravlja u Splitu daleke 1934. Svećenici su naručili fotografa koji je uslikao sve opljačkane relikvije, pa čak i mjesto provale te iste motive objavili kao seriju razglednica.Prihod od prodaje razglednica je bio namjenjen za  pokrivanje troškova provale, sjajna i izvanredan ideja, iz današnje perspektive nevjerovatna. Upravo prošlu godinu otkrivena je još jedna razglednica sjajnog sadržaja, u pitanju je pošumljavanje u selu Kljaci pokraj Drniša, iz daleke 1909. Uvijek kada misliš da te više niti jedan motiv s razglednice ne može iznenaditi iznjedri se uvijek nešto novo.Sve navedene razglednice su sačuvane u svega jednom ili nekoliko primjeraka i zato oni koji su zaslužni da su sačuvane do danas zaslužuju dalmatinsku medalju časti. U pitanju je naša kultura i povijest, koju je sačuvao jedan tako malen i naoko beznačajan komadić papira.

Kako znate koliko su neke razglednice rijetke i koje dalmatinske su najveći raritet?

U kartofiliji nažalost nema specijaliziranih kataloga koji bi nam  otkrili koje su sve razglednice otisnute i u kojim nakladama ,s kojim motivima. Inicijatori izdavanja razglednica su mahom bili trgovci, vlasnici restauracija, tvornica te hoteli koji su ih koristili za oglašavanje svojih poslovanja, ili su izdavane kao tipičan spomen na neki događaj, kao klasični turistički suvenir ( panoramske) ,itd… Što se tiče procjene među kolekcionarima  što je  i koliko rijetko u   pitanju je isključivo iskustvo U pitanju je isključivo iskustvo rada na terenu, suradnja između kolekcionara i poznavanje drugih zbirki. Naravno svaki kolekcionar zna za svoje područje interesa i što su rariteti… Generalno razglednice manjih naselja su danas rjeđe i samim tim i najtraženije jer su se logički i tiskale u manjim tiražima, ali pravila nema. Za razglednicu sela  Razvođe kod Drniša iz 1910 godinama se znalo samo za jedan sačuvani primjerak. Prije 4  godine na tavanu jedne kuće u Zagrebu pronađen je album s čak 10  primjeraka iste razglednice s čim je njena materijalna vrijednost znatno opala ali i ekskluzivnost među kolekcionarima. Razglednice su čuvali potomci obitelji Duvančić koja je i naručila njihovu izradu prije stoljeća. Iznimno su rijetke i razglednice prije 1897 godine, imaju ih samo  Zadar, Split. Šibenik i Dubrovnik. Nedavno smo pronašli i tek drugi poznati primjerak razglednice splitskog trkača Ante Ružića Bače nakon čuvene utrke s konjom u pokrajini San Martino u Južnoj Americi, u kojoj je navodno Bačo bio brži. Ova priča nikada nije s sigurnošću potvrđena, po Splitu su kolale glasine da je fotografija. Ova priča nikada nije s sigurnošću potvrđena, po Splitu su kolale glasine da je fotografija snimljena u obližnjem Vranjicu. Mit ili istina do danas ova priča nije potvrđena. Primjera je bezbroj!

 Kakav je interes postojao za Vašu knjigu kod nas, a i u inozemstvu?

Interes je golem, jedini problem široj publici  predstavlja to što su izdanja skupa, ali li nažalost od toga se ne može uteći , knjige su velike i kvalitetno rađene, od uveza do najfinijeg papira,a iza cijele priče nije stalo Ministarstvo Kulture na način da sufinancira projekt što je žalosno. Projekt je u potpunosti financiran privatnim novcem  generalno nije isplativ; u zadnje izdanje knjige je uključeno gotovo 70 ljudi iz različitih struka. Sve njih je trebalo obići po čitavoj Hrvatskoj i inozemstvu, mnoge i honorirati i meni je neshvatljivo da netko u nadležnom Ministarstvu ne prepoznaje taj  višegodišnji rad jednog čovjeka i ne želi ga podržati.

Igor Goleš

Paralelno se milijuni dijele za otkupe romana i svega onoga što se nakon jednog čitanja zaboravi, a ovakvi bezvremenski projekti su prepušteni sami sebi.  Moje knjige su završile i među dalmatincima u SAD-u, Kanadi, Australiji, diljem Evrope, pa čak i u egzotičnim zemljama poput Paname, Brazila, Bolivije, Čilea, Perua…gdje god ima dalmatinske krvi. Osobito sam  ponosan što su mnoge općinske, gradske i županijske institucije prepoznale knjige  kao savršen poklon poslovnim partnerima , dobili su ih npr. i predsjednica i premijer , te mnoge druge poznate ličnosti iz javnog života u RH, nalaze se u mnogim školama, kao ukras na recepcijama najelitnijih dalmatinskih hotela i vila, u turističkim zajednicama, itd. To je moja  najveća satisfakcija, koju ne može nikakav novac platiti, taj osjećaj da si stvorio ovakvu monografiju koje u ljudima budi toliku emociju.

Kome je knjiga namijenjena i posvećena?

Pa upravo kroz prikaz toga gdje su knjige sve završile vidite da su našle put do onih kojima najviše trebaju i kojima su i bile namjenjene. Ponajprije kulturnoj sceni, svima koji izučavaju prošlost Dalmacije u gfotografiji , svima nama koji smo tu i naše srce kuca Dalmaciju, ali i stotinama onih čija srca su sada daleko od domovine, a ove knjige u njima bude spomen na Dalmaciju. Kakvo je to zadovoljstvo kada me putem društvenih mreža kontaktiraju hrvati iz cijelog svijeta s upitima o knjizi, pa čak i mjestima iz kojih su bijeli svijet krenuli njihovi pretci. Nedavno sam na instagramu pokrenuo stranicu ZABORAVLJENA DALMACIJA  i jako je praćena od strane dalmatinskog puka, ali i mnogih dr. koji Dalmaciju samo posjećuju i uživaju u njoj godinama, a vole je možda i više od njihovih rodnih krajeva. Oni su moja najvjernija publika i svaki put kada se susretnem s njihovim oduševljenjem tada znam da je svaki minut mog istraživanja i rada na ovu temu , bio najveći poklon koji sam mogao dati njima, ali i generacijama koje dolaze. Veliko je pitanje hoće li u budućnosti itko drugi uhvatiti se u koštac pripremati sličnu knjigu poput Zaboravljene Dalmacije, ne zato što ne može ili ne želi već jednostavno što je materijala koji može prikazati se u ovakvim djelima sve manje i manje, kao i nomada koji svakodnevno rade na tome da ga sačuvaju od propadanja.

Kakav je po Vašem doživljau „onaj  stari Split i Dalmacija“, a kakav je ovaj  današnji?

Dva su osnovna problema- preizgrađenost i iseljavanje.

Često zamišljam privilegij naših predaka koji su mogli živjeti na ovim prostorima primjerice krajem 19. tog stoljeća i uživati u netaknutim krajolicima, djevičanski netaknutim kamenim pročeljima naših kuća, za mene u možda i najdalmatinskoj i najromantičnijoj Dalmaciji ikada. Živimo na predivnim prostorima, gdje se spajaju iznimni geografski i kulturološki elementi. Nažalost devastacija prostora proteklih desetjeća  je očigledna , pogledajte samo primjer 7 Kaštela gdje se najbolje očituje nered u prostoru. Od nekada najljepših vizura danas možemo samo vidjeti hrpe betona, kuće podignute  u stotinama nakaradnih samoukih arhitektonskih rješenja… Šteta prouzročena više desetljećnim zanemarivanjem od strane struke i države je nepopravljiva, jedino svjetlo je to što nas je možda taj  isti turizam od čije se masovnosti toliko i bojimo, naučio da je ono što je njima najfascinantnije  upravo ono i što je naše…kamene kuće, zelene škure i Dalmacija kakva je nekada bila. Zato se nadam  da će se u budućnosti usporiti galopirajući proces pretvaranja u nešto što nismo, ljudi ga ipak  polako postaju svjesni i to je dobra stvar. S druge strane  u dislociranim  selima Zagore, u polupraznoj unutrašnjosti Pelješcu ili na udaljenim pučinskim otocima, života nestaje… Krajevi koji su nekada bujali životom, danas su oaze života samo za stanovništvo treće životne dobi. Mladi odlaze i ne vraćaju se, kuće koje su nekada krvavim rukama podizale generacije danas trunu u korovu, moderan život je ljude nažalost natjerao u gradove. Ogromna je to šteta za neke krajeve  koji su nekada bujali životom i gdje se ona pitoreksna Dalmacija s početka stoljeća, danas pretvorila u svima zaboravljenu. Često lutam Dalmatinskom zagorom s dragom prijateljicom koja osjeća i voli staru Dalmaciju na isti način kao i ja , pa tražimo motive s razglednica iz moje knjige, one od prije 100-njak godina te ih  uspoređujemo  s današnjima. Posljednji koji nas je  potresao  je motiv kuće Ljubičić i susjednih u Erveniku. Danas napuštene, izgorene, srušenih krovova, ruzinavih vrata,  potonule u bršljan i raslinje, a daleke 1910. tako životne i  ponosite. Kad to vidi čovjek se mora zapitati  koja je Dalmacija zapravo zaboravljena;  ona od prije stoljeća ili ova današnja, žalosno je da je u najvećoj mjeri najuatentičnija ostala tamo gdje danas tišina caruje i života nema.