Svi mi, u određenim vremenskim razdobljima, radimo bilance postignutog. Pristup tom osobnom zbrajanju i oduzimanju, matematici putovanja kroz odnose, profesiju, život u cjelini, različit je. Netko će svoju aktivu i pasivu razmatrati i uspoređivati samo u mislima, netko će ih bilježiti, netko će se odlučiti na javni istup.
Sebe je teško sagleda(va)ti sa strane. Naš ego, naši skotomi, »mrtvi kutovi«, nemogućnosti da izađemo iz okvira vlastite ličnosti, ma kako, tijekom godina, te okvire širili, prekrajali, razmicali – sve su to prepreke na putu odmaka, pokušane objektivnosti. No, postoji li ona uopće? Je li neophodno potrebna u sagledavanju jedne umjetničke osobnosti?
Svi smo tek putnici, (naoko) svakodnevno usidreni u »ovdje i sada«, a opet – uvijek u kretanju. Mi smo proces, ne okoštala struktura, tvrdi Deepak Chopra. I što god mislili o holistici i new ageu, teško je ne složiti se s tom tvrdnjom.
Umjetnik je vječno na putu. Ideje bljesnu, isprepliću se, jure, tjeraju na gibanje.
Svaki susret s materijom koju želim oblikovati ili je preusmjeriti u neko novo stanje svjesni je (is)korak s ruba litice.
Hoću li pasti ili poletjeti? Hoću li stići na kraj puta neokrnjena sumnjama, nesigurnošću, neizvjesnošću i samokritičnošću?
Hoću li aterirati na sigurnoj zračnoj struji zadovoljstva postignutim? Istraženim. Zaokruženim.
Pogled u retrovizor pogled je unazad koji pruža uvid u ono što se zbiva iza nas. U ovom se slučaju radi o svemu što se već zbilo. (Ili se možda još zbiva u nekom paralelnom svemiru?)
Radila sam. Radim. Radit ću, nadam se.
To sam ja.
Pogled u retrovizor… I odmah natrag, na cestu, na ono ispred koje se pruža, zove i čeka.
»Život je, na kraju, samo mjehur od sapunice« naziv je jednog mog rada.
Toliko. Ni više, ni manje.
Sanja Pribić