Siniša Reberski

Sample Image

Izložba ostaje otvorena do 24. travnja.

Digitalizacija ptičjeg pera

Naizgled enigmatičan naziv „Digitalizacija ptičjeg pera", ustvari je poetizirana metaforična sintagma, kojom Siniša Reberski, jedan od naših vrsnih znalaca na području kaligrafije, tipografije i grafičkog oblikovanja pisma, ukazuje na stalnu prisutnost (koja je različita tek u formi) jedne od najstarijih čovjekovih aktivnosti i jedne od najvažnijih civilizacijskih tekovina: pisanja i pisma. Sintagma je to koja aktivira prisjećanja na priče o vremenima kad su pisati znali samo rijetki i odabrani, čineći to oštrim alatom po pločici, ili nježnim ptičjim perom, umočenim u tintu, po papiru. Neizbježno se povlače paralele na suprotnost: na današnju opće digitalizaciju i kompjutorizaciju, kad su u civiliziranome svijetu rijetki oni koji ne znaju pisati. Ispisivanje slova (i brojeva) čak je danas u većini slučajeva prešlo u domenu strojeva, koji to čine za nas pritiskom na tastaturu –  računala, mobitela, satova, raznih aparata i monitora. Nekad brižljivo ispisivana na posvećenim mjestima – u srednjovjekovnim samostanskim skriptorijima, uglavljena i čuvana među svetim tekstovima, u današnje vrijeme slova su, čini se, „porazbacana" posvuda i dio su naše svakodnevice. O njima više svjesno ne razmišljamo, već ih jednostavno automatski čitamo: poruke na mobitelu, reklame uz cestu, uputstva na perilici posuđa, naslove u novinama, grafite na kućama, mailove na kompjutoru. Tek oni rijetki – kultivirani znalci, pismoslikarski esteti, vrsni tipografi staroga kova, ili grafički dizajneri naglašeno artističkoga usmjerenja, zamijetit će i komentirati izgled, oblik i njihovu veličinu; njihovu vizualnu ljepotu i eleganciju – ili sirovost i nespretnost. Zamijetit će u riječi razmake između slova, a u rečenici razmake između riječi. U cijelome tekstu, pak, uočit će svekoliku prostornu organizaciju (dužinu redova i razmake između njih, te arhitektoniku i konfiguraciju tekstualnih blokova). A najposlije će zamijetiti proporcionalne odnose punina i praznina, što, uz istodobnu prostornu štedljivost, omogućuje ne samo čitkost, nego pruža i vizualno-estetsku ugodu pri čitanju teksta.

Sample Image

Siniša Reberski upravo je jedan od takvih profinjenih „umjetnika pisma", koji sve ovo zapaža i kojemu ništa od rečenoga ne promiče. Koji kad o ovoj temi priča, onda to radi na svoj karakterističan, istodobno i beskrajno miran i beskrajno izražajan način. A kad slova autorski oblikuje, pred nama otvara vrata nekoga novog, čini se u prvi trenutak, već zaboravljenoga svijeta. Svijeta gdje je, na jednome polu, vrijeme stalo; ili se vratilo u prošlost. I tad pred sobom gledamo Reberskog-kaligrafa: vještoga i profinjenoga, koji izuzetno mirnom i sigurnom rukom ispisuje slova ptičjim perima, kistovima, tintama i čudesnim „starinskim" pisaljkama, usput svakoga očaravajući sposobnošću procjene koliko snažno treba kist (ili drugi alat) pritisnuti o podlogu i u kojemu trenutku ga treba s nje podignuti. A onda, u jednom drugom trenutku, na drugome polu, pred nama je odjednom Reberski-kompjutorski programer, koji j svoja kaligrafska i tipografska znanja pretače u digitalnu formu, kreirajući kompjutorske fontove. Kreirajući „Libersinu" – originalan hrvatski kompjutorski font od preko 1400 znakova, koji je „projektirao" više od dvije godine i koji je sad dostupan, u formi Normal, Bold, Italic i Bold Italic, na Hrvatskom jezičnom portalu.

Priča o nastanku „Libersine" puna je zanimljivosti i sukus je stalnoga puta Siniše Reberskog od kaligrafske do digitalne forme oblikovanja slova; od „ptičjega pera do kompjutora". „Libersinu" je počeo oblikovati za zajednički projekt Novog Libera i SRCA, koji su na internet zajednički postavili prvi internetom distribuirani rječnik hrvatskoga jezika – Hrvatski jezični portal, s rječničkom bazom (rječnička i leksikografska izdanja Novog Libera u proteklih 15 godina) od preko 100.000 riječi. Potreba za novim fontom pojavila se kod postavljanja rječnika na web, jer niti jedan od do tada postojećih fontova nije u potpunosti odgovarao potrebama hrvatskoga jezika, a etimologija je još dodatno zahtijevala mnoštvo slovnih i specijalnih znakova koji se standardno inače u fontovima ne koriste. Tražio se, dakle, pravi profesionalni font koji će bez problema funkcionirati na svim računalima – i za to je angažiran Siniša Reberski.
Za „Libersinu" je Reberski učinio mnoštvo predradnji (ogromnih, ali prema van malo vidljivih), koje su uključivale sve njegovo i kaligrafsko i tipografsko iskustvo, dok je svaka faza u radu bila i dodatni kreativni likovni zadatak. Autor danas voli naglašavati da je njegov stav u kreaciji pismena otpočetka bio puristički i da je potpuno uvjeren kako, unatoč razvoju tiskarstva, oblik slova još uvijek nastaje iz pisanja, te jedino takav može biti stvarno likovno i funkcionalno visokokvalitetan. Zato je i pri kreaciji „Libersine" on započeo s kaligrafskim predradnjama, pišući ptičjim perom i trskom prve oblike na kojima je istražio estetske principe koje je želio provesti kroz cijeli set znakova. Font je inače zamislio kao naglašeno čist i elegantan, a u njegovoj podlozi nazire se renesansna antikva kaligrafskoga tipa. Kao i drugi renesansni fontovi, tu dolazi do izražaja karakterističan princip međusobne harmonije linija i decentnih serifa, a dodatno plijeni pozornost i visoka čitljivost, ujednačena boja teksta, racionalno korišteni prostor i izuzetna senzibiliziranost za hrvatski jezik. Ono što ipak najviše fascinira gledajući na treperavome monitoru „Libersinu", je osjećaj kako je u digitaliziranome fontu, unatoč svemu, negdje u dubini ostao čudesno skriven – potez ptičjim perom. (Višnja Slavica Gabout)

Sample Image

 

Životopis:
Siniša Reberski rođen je 29. studenog 1962. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Godine 1983. godine upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, – odsjek grafike, gdje je diplomirao 1987. u klasi prof. Ante Kuduza. Iste godine u jesen upisao je Visoku školu za primijenjenu umjetnost u Beču (Hochschule für Angewandte Kunst, Wien) i do 1990. studirao u klasi za umjetničko pismo i oblikovanje knjiga kod prof Elfriede Goldschmied, prof. Thomasa Hansena i prof. Waltera Lürzera (više puta bio je pohvaljivan i nagrađivan). Poslije studija radio je u frankfurtskoj reklamnoj agenciji "Lowe-Lürzer", kao ilustrator i lay-outer na reklamnim kampanjama za tvrtku Opel.

Početkom 1991. vraća se u Zagreb, gdje započinje honorarno predavati na Akademiji likovnih umjetnosti, kao asistent prof. Zdravka Tišljara, u klasi primijenjene grafike. Paralelno radi kao grafički dizajner, ilustrator i grafički urednik u "Glasu koncila" i dječjem mjesečniku "MAK" – sve do 1993.

Od prosinca 1995. stalno je zaposlen na ALU, gdje predaje kolegije Pismo, Primijenjena grafika i Oblikovanje računalom, a trenutno je u statusu sveučilišnog docenta. Od školske godine 2006/07. vodi kolegij Oblikovanje računalom na poslijediplomskom studiju Akademije likovnih umjetnosti. Godine 1994. uz predavanja na ALU, započinje predavati i na Studiju dizajna u Zagrebu, gdje samostalno vodi kolegij Pismo.

Posebno intenzivno bavi se kaligrafijom i rukopisnim pismom, oblikujući unikatne povelje, diplome i plakete, za što je nekoliko puta nagrađivan. Izradio je više replika povijesnih dokumenata za muzejske potrebe (Zagrebačka Zlatna bula, Bula Bele IV. Jastrebarskom, Povelje Andrije II, Felicijanova isprava…), a priredio je i jednu samostalnu izložbu kaligrafije. Također, oblikuje i knjige, plakate, časopise i druga djela s područja primijenjene grafike i dizajna, a posebno originalne fontove za razne namjene.

Od 1990. do 2006. izradio je osam računalnih fontova i četiri trodimenzionalna seta pismena. Godine 2006. završio je dvogodišnji rad na obitelji pisama "Libersina", za potrebe Hrvatskog jezičnog portala i rječničkih izdanja Novog Libera.

Uz primijenjenu umjetnost, podjednako intenzivno se bavi i slikarstvom i grafikom.

Izlagao je u zemlji i inozemstvu na šest samostalnih izložaba i tridesetak skupnih. Objavljuje radove u stručnim časopisima (Grafika, Metodika, Vidi), suradnik je školskog i dokumentarnog programa HRT-a i autor preko trideset priloga za emisiju "Navrh jezika".

Od 2006. studira kaligrafiju na poslijediplomskom studiju Akademije za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani.

Sudjeluje na znanstvenom projektu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa "Jezično-likovni standardi u početnom pisanju i čitanju na hrvatskom jeziku", unutar znanstvenog programa "Jezične kompetencije djece u ranom institucionalnom učenju hrvatskoga standardnog jezika".

Između ostalog, član je Matice hrvatske i ULUPUH-a.