Marijan Molnar izlaže Rovinju

Od samih svojih osvješćenih autorskih početaka Marijan Molnar pratio je dominantne umjetničke pojave, stilske mijene, nove tendencije, trendove, probleme, teme, metode i postupke svog vremena, i to kao uistinu relevantan sudionik svih tih gibanja i strujanja koja – kao rezultat poslovičnih recipiranja globalnih trendova – tradicionalno zahvaćaju i našu umjetnost. Kao i neki drugi naši slikari njegova naraštaja, i Molnar se u studentskim godinama okušava u informelu, koji je i u kasnim 1970-ima poticajno ishodište našim mladim slikarima, a oslanja se i na poetike kasnih europskih modernista poput Dubiffeta, Kleina, Manzonija, Castelanija… Potom se s respektabilnim postignućima okušava u radovima-fotografijama koji dokumentiraju postupke i procese jezičkih istraživanja, a ostvario je i niz akcija čiji je cilj bio "propitivati poziciju i narav umjetnosti i umjetničkog djela u okolnostima njihove realne društvene kontekstualizacije" (Marijan Špoljar).
U literaturi je na visoko mjesto odavno postavljeno ono što je Molnar pri kraju 1970-ih postigao u analitičkom, procesualnom i primarnom slikarstvu. Skokovito napredujući, početkom postmodernističkih 1980-ih – u doba tzv. nove slike – okreće se ekspresivnom, narativnom i simboličnom govoru, praksi obnovljenih slikarskih postupaka, ostvarujući intrigantnu produkciju natopljenu enigmom, mističnim i metafizičkim ugođajem, redovito ostvarivanu u određenim nizovima, nerijetko i u formi diptiha ili čak instalacija. Njegova inačica nove slike je unutar domaće transavangarde bila bliža njezinu istraživačkom polu (koji su još činili Željko Kipke i beogradska skupina Alter Imago), nego polu koji je bio brojniji, ali je težio atraktivnim i koketnim gotovim rješenjima proizašlim iz "užitka u slikanju". U Molnarovoj ranoj morfologiji novoslikarska avantura svakako je najoriginalnija i dokumentira njegov visok slikarski uspon.
Iz trenda u trend Molnar je sve suvereniji u njihovoj recepciji, odlično prepoznaje datosti, poticaje i ograničenja trenda, uspijeva pronaći ono što najbolje odgovara njegovoj slikarskoj naravi, pa postaje sve konkurentnijim i zapaženijim sudionikom previranja na tada živahnoj i dinamičnoj umjetničkoj sceni.
Autor je brojnih "site specific" i "on line" radova. Radovi mu se često međusobno nadovezuju, oblikujući šire tematske cjeline i cikluse. Bilo da istražuje pozicije manjina, temu drugog, društvene margine i marginalizacije, percepciju globalnih odnosa ili pak osobni identitet, Molnar iznova rabi kreativni potencijal „anonimnosti" istražujući genius loci lokalne kulturne i socijalne sredine. Od početka se razlikovao od grupacija konceptualista i postkonceptualista u koje su ga kritičari poslije smještali, po tome što se nastojao zadržati na rubu izvan matične orijentacije svojih kolega. To se očituje u odabiru njegovih tema i ambijenata, od kojih je naprepoznatljiviji, ambelematski motiv, koji se neprestano ponavlja, njegovo rodno mjesto Reka pored Koprivnice.
Ruku na srce, velikim imenom naše umjetnosti postao je u 1990-ima, zahvaljujući akcijama, sjajnim ambijentima, atraktivnim multimedijskim predstavljanjima…, od kojih dio podastire i na ovoj izložbi Marijan Molnar, 1998. – 2008. Pregled rada, na kojoj su predstavljeni pojedini za njegovu morfologiju znakoviti radovi iz cjelovitih projekata u mediju videa, fotografije, objekata i instalacije. Značajan dio onoga što je Molnar stvorio ovdje je nazočan i u obliku dodatne dokumentacije.
Držimo da je riječ o jednom od naših najuvjerljivijih i najsugestivnijih umjetnika, recepciju čijih napora usporavaju njegova samozatajnost i još više površnost našega kritičarsko-kustoskog establishmenta, kojemu sve češće promiču važne činjenice i fenomeni, a opčinjavaju ga efemerne vrijednosti.
Fokusirajući se na mali, po ničemu specifičan ruralni prostor rodne Reke, na banalnom i neherojskom uzorku vlastite egzistencije – prepričavajući intimne doživljaje, reminiscencije i preokupacije, koncentrirajući se na motiv obitelji, doma, prostora i vremena odrastanja – Molnar i dalje uporno, sa za recepciju jednako zahtjevnim uradcima i sjajnim rezultatima, uspijeva ispričati puno toga od općeg značenja, preispitivati važnost kontekstualnog, primarnog i sekundarnog značenja, pretresati odnos posebnoga i općega, osobnoga i javnoga, racionalnoga i iracionalnoga, banalnoga i umjetničkog… a u konačnici podastrijeti i komentar sudbine umjetnosti i njezine recepcije u našoj civilizaciji.

Sample Image

Jedan od najznakovitijih aspekta Molnarova opusa jest otvorenost i nekonzerviranost pojedinih njegovih radova ili ciklusa, dakle činjenica da se svi njegovi projekti revitaliziraju i usložnjavaju, nadopunjuju u medijsku, motivsku i značenjsku mrežu. Molnarova stvaralačka geneza bogata je, a nastaje tako da u svakome novom ciklusu dio problema prenosi iz prethodnog ciklusa ili ranijih izložaba, problemske cjeline, dakle, slaže i ulančava u određene blokove kako se oni – zahtjevni teški za odgonetanje – ne bi previše raspršili i rasplinuli. Tu prepoznajemo i težnju sumiranju, sažimanju iskustva te nastojanje da se s određene distance uspostavi odnos prema starijim radovima, i to na način koji nije sentimentalan nego produktivan. "Pritom, dakako, izvorna značenja pojedinog fragmenta ostaju neokrnjena, ali se cjelina odčitava u kontekstualno izmijenjenim zaključcima", zapisao je davno Marijan Špoljar.

Svaki novi ciklus – osim popudbine u obliku staroga problemskog sklopa – uvođenjem novih problema, više ili manje komplementarnih s postojećim, trasira novu perspektivu ovoga intrigantnoga i beskompromisnoga umjetničkog rukopisa. Dijelovi ili čak cijeli problemski sklopovi prijašnjih izložaba nerijetko ulaze u nove, složenije i opsežnije kontekste i raščlambe, pa se ideje i stvaralački prosedei starih radova u značajnom dijelu revitaliziraju novim ostvarenjima. Na taj način Molnar redovito iznalazi uvijek nove perspektive za neprestanu samoobnovu vlastite morfologije. Otvorenost svojih radova ispitivao je i ponavljanjem nekih projekata, što je rezultiralo mrežnom otvorenošću.
Mreža konstelacija Molnarovih enigmatičnih i mentalno složenih problema zapravo je najviše nalik mreži kompjutorskog umrežavanja, a njegove problemske cjeline uglavnom se javljaju kao dvojnosti, dvostrukosti i dvoznačnosti, bipolarnosti, opoziti i ambivalentnosti: toplo-hladno, osvijetljeno-zamračeno, izvorno-stvoreno, javno-privatno, osobno-društveno, unutarnje-vanjsko, prije-poslije, javno-privatno, anonimno-slavno, racionalno-intuitivno, pojedinačno-opće, strast-pročišćenje, naglašavanje-potiranje, gradivost-razgradivost, otvoreno-zatvoreno, puno-prazno, prolaznost-vječnost, predočeno-nepredočeno…
Ideja mreže pojavljuje se i u najnovijim radovima, a povezuje se s nastojanjem da se ostvari novi međuodnos između sudionika i promatrača, da se odredi njihova poziciji s obzirom na novi status koji ima pitanje "subjekta", također i s pitanjem vezanih za vremensku dimenziju koja se za Molnara prvotno pojavljuju kroz praksu ponavljanja, odnosno onoga što se izvodi "drugi put" i pojava razlike koja iz toga proizlazi. Taj temporalni aspekt za Molnara je bio poticajnim već u ranim radovima procesualnog karaktera u smislu ideje tijeka, razvoja itd. (ciklus Vatra, Dnevni obrok umjetnika itd.), ali tada to poprima novu boju.
Ostvarivanje mreže u skladu je i s Molnarovim razmišljanjima o potrebi uspostave novog odnosa između njega kao autora i receptora: zamjenom njihovih pozicija i umnožavanjem točaka i aspekata djelovanja i prosuđivanja nestaje dominantna pozicija moći i nadmoći subjekta i pasivnosti objekta. Molnar receptoru namjenjuje aktivnije sudjelovanje u recipiranju njegovih artističkih napora, a ta je relacija u radu posebice naglašena kroz temu svjedoka, cijelo vrijeme nazočnu u Molnarovu opusu, i to kroz usložavanje mreže u smislu da svjedoci gledaju svjedoke.
Svi segmenti Molnarovih uvijek ambicioznih umjetničkih istupa pričaju naoko banalne priče koje se, formalno gledajući, batrgaju u neumjetničkim kontekstima, ali – na višim i sofisticiranijim razinama i instancijama odčitavanja – te su priče parafraze umjetničkih projekata.
Dakako, ovo je samo jedno od mogućih iščitavanja Molnarova artističkog napora, za odgonetanje zahtjevna, ali istodobno i semantički nezaokružena, nezasićena i otvorena za različita tumačenja, što Molnara ponovno potvrđuje kao jednoga od naših uistinu najintrigantnijih likovnih stvaraoca.
Ivica Župan

Više na:

www.muzej-rovinj.hr/HRV/izlozbe/izlozba.asp?dogadajID=864

Marijan Molnar je rođen 1951. godine u Reki, kraj Koprivnice. Godine 1976. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Šime Perića. Od 1976. do 1979. godine bio je suradnik Majstorske radionice slikara Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Godine 2002. objavio je autorsku knjigu tekstova i foto dokumentacije svojih radova. Knjiga je popraćena tekstovima Marine Gržinić, Marijana Špoljara i Ane Dević. Živi i radi u Zagrebu, Šenkovečka 12.

e-mail.: marijanmolnar@inet.hr

Info: