Drugom izložbom izložbenog ciklusa “Zapisano u genima” predstavljamo dva iznimna umjetnička dvojca – oca Valerija Michielia i kćer Leilu Michieli Vojvoda, odnosno oca Rudolfa Labaša i kćer Luciu Labas

Otvorenje izložbe je 6. studenog u galeriji Farof župnog dvora u Vugrovcu (izložbeni prostor HULULK-a).

Kompariranje kroz direktno izlagačko sučeljavanje poznatih likovnih obiteljskih parova, očeva umjetnika i njihove djece prilika je da se duhovnom, umjetničkom disciplinom odgovori genetici kao znanstvenoj disciplini.

Je li naš poziv zapisan u genima? Spašavaju li nas geni od neminovnosti kidanja veza koje nas spajaju s prošlim vremenima i ljudima u njima, s tradicijskim vrijednostima, s onim što trebamo svjesno nasljedovati i oplemenjivati vlastitim djelovanjem. Jesu li geni čvrsto uporište za sigurnu valorizaciju i komparaciju? Odnos otac umjetnik – dijete umjetnik nipošto se ne smije shvatiti kao odnos mentor – sljedbenik, mada će ova izložba imati dijelom i takve konotacije. Poznati otac u ovom izložbenom ciklusu prvenstveno je umjetnik, ali naravno i roditelj, koji je svojim djelovanjem ili dijelom svog opusa umjetnička inspiracija svom djetetu umjetniku koji neminovno stvara pod duhovnom aurom ili inspiracijom svog poznatog oca, nerijetko se svojeručno boreći to ne činiti. Djeca se nerijetko doimlju malena pod bremenom “velikih” otaca, odabirući lakši put – hodanje utabanom stazom, no ponekad odaberu tegobniji, drugačiji i samo svoj „put“.

Taj jedinstven samosvojan umjetnički put odabrala je Lucia, kćer slikara Rudolfa Labaša. No, za pretpostaviti je da ju je njen „veliki“ otac umjetnik pronio kroz svoj svijet, i da je izloženost umjetničkim, nadasve likovnim senzacijama zapalila iskru, probudila u njoj gen umjetnika. Koliki su utjecaji, a kolike različitosti? Koliko je srodnost tek posjedovanje istovjetnog talenta, a koliko je srodnost i odabir istog umjetničkog izraza bila produkt života u specifičnom okruženju roditelja kojemu umjetnost nije samo zanimanje već i način života?Odabir slikarskog likovnog medija kao genske predispozicije umjetničkog djelovanja u njih je jasno vidljiva. Njihova umjetnost pokazuje jedinstveno opredjeljenje za plastičke probleme, za zakonitosti i svrhu same slike kao vizualnog medija, za sučeljavanja raznorodnih likovnih jezika i tehnika, za odnose formi, karakteristične slobode tekstura ili pak značenja i uloge crteža kao baze slike. Umjetničko djelovanje Rudolfa Labaša obilježeno je grupom „Biafra“. Ta “biafranska filozofija“ u njega je prisutna i danas. Labašev likovni zapis nosi čitke figurativne natruhe, a slika je glavni medij kojim ispoljava svoje stavove. Ona je poligon lucidne, pomaknute ekvilibristike, likovnosti koja dolazi „iznutra“, usredotočene uvijek na problem ograničenosti naše materijalne egzistencije. Umjetnost je to ispunjena fragmentima svakodnevnog iskustva, političkog slaganja ili neslaganja, njemu važnih osoba i mjesta. Glavni predložak, glavna životvorna i slikotvorna forma Rudolfu Labašu ljudsko je tijelo. Njime opisuje sve: spol, dob,stanje, odnose, osjećaje, obilježava mjesto i određuje vrijeme. Upravo njime i uvijek samo njime, osebujnom simbolikom i lucidnom tipologijom ispisuje vizualni životopis kao trajni dokaz čovjekovog ograničenog fizičkog trajanja. U njegovoj slici nastanjeni su produkti sloma, konflikata i propadanja, jer Labaš je senzibiliziran promatrač naše civilizacije, umjetnik a nadasve čovjek čija su tradicionalna i visoka etička načela trajno narušena izopačenom zbiljom.

Lucia Labaš (po novome Labas) pripadnica je pak današnje net generacije, medijski inteligentne, superiorne, one koja pokreče inovacije i trendove. Osjetljiva na probleme s kojima se današnje društvo suočava, društveno je i umjetnički angažirana. A sloboda, pravo na vlastiti izbor, kreativnost, integritet i inovacija ono su što je karakterizira, pa njezino umjetničko djelovanje treba valorizirati tim karakteristikama – kvalitetama u kojima otkrivamo njezinu bliskost s ocem. Likovno djelo Lucie Labas iščitava se kao kompleksna vizualna činjenica, slikarsko polje bogato strukturirano akrilom kao slikarskim medijem koji joj je svojim tehnološkim svojstvima pružio slobodu u gradnji slikarske površine. Važnost slikarske podloge kao ključnog segmenta likovnog djela i njezina utjecaja na cjelokupan dojam proizlazi iz njezina dugogodišnjeg istraživanja slikarske fakture i njezine uloge u slici.  Stoga su jednake vrijednosti likovnog koncepta i tvorbenog materijala neodvojive činjenice u čitanju njezina likovnog djela. Rudolfu Labašu slikarska podloga kao da nije ni potrebna. Ljudski je lik/tijelo neiscrpan prostor po kome se u slici konstantno kreće i govori o svom životu. U prikazu ljudskog lika i tijela Labaš je anatomski eksplicitan iako ga ono ne zanima kao čista fizička činjenica, već ga intrigiraju njegova značenja i vizualne poruke koje nam ono odašilje. Lucia pak u odašiljanju vizualnih poruka izoštrila sluh za nova iskustva, nalazeći sve manje materijala u očevoj ostavštini, a sve više u obilju suvremenih komunikacijskih medija, koristeći svoj izričajni medij kao platformu komunikacije putem simbola društvenih mreža. Slika postaje tako njen vizualni „profil“, „zid“ na kojem objavljuje svoj status, komentira stanje društva u kojem živi, „lajka“ i „sticka“ vlastiti umjetnički produkt. No, slikarstvo Lucie Labas kao i oca joj Rudolfa nemoguće je svrstavati i sputavati stilskim odrednicama, jer klasifikacija na takav način nema utemeljenja. Njihovi likovni izričaji su pomiješani, kao i tehnike i slikarske vrste. Lucia, iako sklona mnogim vrstama eksperimentiranja, ostaje, poput oca, odana slici kao konstruktivnoj činjenici, kao mjestu propitivanja odnosa elemenata, planova, slojeva, struktura, utiskujući vlastiti sada već prepoznatljivi idiom. Ta naglašena figurativna realistička komponenta, s nerijetko i tekstualnim imputom, integralni su segmenti slika u kojima se Lucia najviše približila ocu Rudolfu. Ne zadržavajući se na formi, unatoč tome što je tretira umijećem vrsne slikarice, već dajući važnost sadržajnosti slike, poput oca istražuje  čovjeka i čovječanstvo posthumnog vremena. Stoga se iza svakog portreta krije jasna poruka koja nadilazi samu zakonitost i razložnost slikarskog, već biva osvijestitelj ideje o potrebi korjenitih društvenih promjena kojima prethodi potpuni „redizajn“ našeg razmišljanja i djelovanja, koji se u Lucie događaju i na formalnoj razini. Zaključiti mi je da je i kod kćeri i kod oca neupitno slikarsko umijeće izvedbe (do granica realističkog) prožeto analitičkim duhom i ekspliciranjem određenih ideja koje se, iako polaze od drugačije konkretnosti, susreću u živoj, dinamičnoj i dramatičnoj materiji slike. Jer kompozicijska i morfološka struktura slike Rudolfa Labaša kreirana je živo pokrenutim figurama koje u međusobnim sudarima ostavljaju trag dramatična kretanja, u efektima poteza olovkom ili  močenja slikarske površine vodom koja mijenja njezinu teksturalnost. I u Lucie protagonist dramatičnosti  i pulsiranja slike postaje i ostaje slikarska gesta. Po njoj samoj slikarsko djelo živi, obnavljajući se u etapama, nikad dovršena već bivajući svojevrstan „work in progres“. U Rudolfa plod je dugog promišljanja i idejnog sazrijevanja, ali i otvaranja mogućnosti, da slika nikad potpuno dovršena uzvrati otvorenošću i nastavi dijalog s promatračem. Slike kćeri Lucie i oca Rudolfa utječu se ikonografiji vlastitog, izrazito pronicljivog, u Rudolfa i ironičnog likovnog govora, no uvijek nadasve ljudskog. U oboje, one su transkript iskonskog, u genima nataloženog, a umjetničkim činom razotkrivenog afektivnog i emotivnog stanja. Oca i kćeri koji sebe otkrivaju i ostvaruju na isti način – umjetničkim djelovanjem.

iz predgovora: Sande Stanaćev Bajzek

Drugi par koji  predstavljamo na ovoj izložbi čine Valerije Michieli, kipar i slikar i njegova kći slikarica Leila Michieli Vojvoda.

Iako je Valerije Michieli po vokaciji primarno kipar, na ovoj izložbi predstavljen je  kao slikar ciklusom: “Pas na asfaltu”. Tema Valerijevih slika je svjetovna – asfalt ili zid nedvojbeno pozicionira scenu u urbanu sredinu, akcentirajući njezinu nehumanost.  Figurativnost u slikama se može samo naslutiti; kompozicija je većim dijelom apstraktna. Valerije platnu pristupa kiparski pa kao i u skulpturama, formu razlaže ekspresionistički. Kompozicije imaju naglašenu vertikalu, dok debeli nanosi boje od slika tvore reljefe uznemirenih površina. Gledatelj može osjetiti energiju psa u skoku, žustro kretanje uvis bijelo-crvenih formi platna “Pred zidom”, uzgon forme u slici “Bez naziva” ili pak razlomljene nefigurativne silnice “Na asfaltu”. Sve četiri slike Valerija Michielija povezuje dominantna  monokromna, crno – bijela paleta, dok je dubina ili forma naglašena plavom ili crvenom bojom. On slika sam bitak energije, slika pokret, akciju, događaj, incident. Ive Šimat Banov u Vijencu br. 198, u “Poučku o samoći” piše o Michieliju: “Čovjek koji se grčio iznutra nije mogao imati umjetničko potomstvo.” I doista, zagrebemo li dublje ispod površinskog dojma, Michielijev rad je samotnjački, njegova inspiracija dolazi iznutra, on se grči kako bi iznjedrio umjetničko djelo, dao život formi i vjerodostojno i autentično prikazao energiju ili nemir koji se skutrio u njegovom unutarnjem svijetu, intimno stanje svijesti. No, koliko god Šimat bio na pravom putu, nikako se s njegovom tvrdnjom ne mogu složiti jer Valerije ima umjetničko potomstvo u doslovnom smislu te riječi. Njegova kći Lejla Michieli Vojvoda danas je poznata akademska slikarica i dugogodišnja predavačica na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. 

Leila je  po vokaciji slikarica , a slikarstvu kao temeljnom mediju posvećena je trideset i šest godina( računajući od prve samostalne izložbe), pa je razumljiva i očekivana raznolikost tema koja ju je zaokupljala tijekom godina. Za ovu izložbu, izdvojila je slike  recentnog sakralnog  ciklusa predstavljenog prošle godine samostalnom izložbom u Muzeju Mimara  naziva “O Isuse izranjeni”. Slike prokazuju dramatične scene Križnoga puta  fabulom klasične kršćanske ikonografije, no nimalo “klasičnom” morfologijom . Njezine forme su ekspresionistički stilizirane. Kristova anatomija iscrtana je jakim crnim linijama i podređena ekspresiji. Leila bojom naglašava osjećaje i slika naraciju o Kristovom raspeću. U slici “Golgotski martirij” paleta je živa i uznemirena; osim debelih crnih linija, platnom uz smeđu boju zemlje i inkarnat, dominiraju crvena, bijela i plava. U “Razapinjanju” na primjer Leila sužuje paletu na crnu, bijelu, smeđi inkarnat te crvenu boju krvi i žrtve. U “Raspeću” ostaju samo jake crne linije, bijela boja i inkarnat – crvena boja života je iščezla, nestala. I napokon, slikom “Ovdje sam”, svojevrsnim epilogom, Leila vraća mir polažući boje u harmoničnoj ravnoteži.  Dok Valerije u svojim slikama dokumentira stanja svijesti i svakodnevicu stvaralačkih borbi, Leilin ciklus prikazuje stradanja cjelokupnog čovječanstva u muci čovjeka  Isusa Krista. U predgovoru kataloga izložbe 28. Pasionske baštine,  Stanko Špoljarić, kustos izložbe, zapisuje: “Leila Kristovu žrtvu promatra i kroz vjerničku i umjetničku memoriju dugu dva tisućljeća, no prvenstveno je aktualizira i za intimnost svoga bića i svijeta oko sebe. Zadržavajući ozračje sakralnog, no dajući mu na objektivnoj i simboličnoj razini dimenziju opće ljudskih stradanja, kako pojedinaca tako i čitavih pokoljenja. Otuđenja, ponižavanja, nerazumjevanja prate Krista pri nošenju križa pa tako i čovjeka u svim vremenima. “  Isusa, razapeta , unakažena  i zgažena baš poput zgaženog “psa na asvaltu”.

 A oca Valerija i kćer Leilu   neraskidivo povezuju upravo  dramatične forme,  ekspresionistička figuracija i psihološki pristup. No, za razliku od oca, koji (naročito skulpturom) priču završava  “na asvaltu” doživljajem ovozemaljske patnje, Leila ciklus završava meditativno, slikom “Ovdje sam” – prikazom uskrslog Krista, nade, mira, svjetla, budućnosti.

Leila, kao i Valerije kroz samoanalizu – iskreno promišljanje svog bitka – stvara bazu za svoja djela. Lelinim riječima: “U beskrajnim segmentima djelovanja reagiramo na one podražaje koje možemo razaznati ovisno o genetskim predispozicijama i receptorima koje imamo i na njih odašiljemo specifičan, samo naš odgovor. Kod umjetnika, odgovor je njegovo djelo i ono je uvijek vezano uz vrijeme u kome umjetnik živi. “Sjećam se jednog savjeta koji mi je rekao otac kada sam ga tražila da mi da ili savjetuje gotovo rješenje u mome djelu: ‘Nastajanje djela je bitka u kojoj brišeš i gradiš dok jednog trenutka ne prepoznaš da bi to moglo biti rješenje.’ Djela su nastajala, brisala se i nanovo gradila kako kod mojih roditelja, tako i kod mene. “, zapisuje Leila Michieli Vojvoda.

Sličnost s njima nije plagijatna, kao što i između njihovih djela nema formalno očigledne sličnosti. Ona se odražava više u pristupu, kako samom životu, tako i djelu i nasljednoj rukopisnoj sličnosti.

Iz predgovora: Elizabete Wagner