To je prvi put da iza mene stoji jedan grad i takvi ljudi. I zbog toga sam jako sretan i iznimno im zahvalan. Oduvijek sam govorio – na meni je da se trudim i radim, a na drugima je da to prepoznaju. Nadam se da će ova izložba, ovaj stalni postav koji će se povremeno mijenjati, doprinijeti daljnjoj promidžbi kulture grada Križevaca, ali i cijele Hrvatske. Snagu i inspiraciju crpim iz duše. To je ponajprije dar od Boga.

Donosimo vrlo zanimljv intervju s jednim od najuspješnijih hrvatskih kipara u kamenu, akademskim kiparom Matom Turićem (umjetničkog imena Mata CROata) o njegovom kiparskom i životnom iskustvu, a povodom otvaranja njegovog stalnog postava skulptura u Križevcima

Autorica: Marijana Šatrak

Cijenjeni gospodine Mate, iako ste poznati široj javnosti možete li se kratko predstavili?

Ja sam Mate Turić, poznatiji po umjetničkom imenu Mata CROata. Poznat sam po izradi različitih unikatnih kamenih jedrenjaka s prorezima s kojima sam stvorio brand i prepoznatljivost, ne samo u Hrvatskoj, već i izvan granica. S kamenim jedrenjacima osvojio sam brojne nagrade i priznanja. Vjerojatno sam već sada, ako ne i najpoznatiji, jedan od najpoznatijih autora rukopisno prepoznatljivih, umjetničkih kamenih jedrenjaka, mogu slobodno reći u povijesti ljudske civilizacije. Umjetnik sam koji je proslavio kamene jedrenjake, ali ti kameni jedrenjaci su proslavili mene. 

Kada ste spoznali ljubav prema umjetnosti?

Davno kroz igru, kao dječak volio sam plastelin i lego kocke. Zanimljivo je to da sam već tada uvijek težio slagati nešto drugačije, nešto iz svoje glave. A samu umjetnost počeo sam shvaćati tek na završnoj petoj godini akademije. Iako, sad kad pogledam te radove, u nekima od njih bilo je toliko zanimljive umjetnosti, da mi je to i sada lijepo. Naravno, ne samo meni, već i profesionalnim umjetnicima i kritičarima, poznavateljima umjetnosti.

Koja je razlika između zanata i umjetnosti?

Dugo godina sam bio zanatski potkovan i jako sam se mučio izaći iz toga. To je ta razlika između zanata i umjetnosti, koju većina ljudi kod nas ne shvaća i miješa pojam. U praksi to je kao da miješamo doktore i medicinske sestre. Kao da jednako gledamo na nogometaša iz treće i prve lige, pa čak često kažemo da je nogometaš iz treće lige bolji od prvoligaša. U umjetnosti se često događa da se ljudi iz neznanja pokušavaju praviti pametnima, a ispadne suprotno. 

Danas ste prepoznati kao najpoznatiji kipar mlađe generacije, kako se nosite s time?

Da, uspio sam postići velike rezultate. S time se lako nosim, to me nije nimalo promijenilo. Svi koji me poznaju, znaju da sam i dalje isti, jednostavan, i dalje jednako komuniciram sa svima i javim se ljudima s kojima sam se čuo prije deset godina ili više.

Ima li nešto s čime se teže nosite?

Ima jedna stavka s kojom se teško nosim, a to je vrijeme. Nedostaje mi vremena… Ovim putem se povećao broj poznanika, zovu me na sve strane. Ne stižem. Nisam u mogućnosti puno raditi i učestalo se družiti s brojnim ljudima. 

Kažu da je kiparstvo mukotrpan proces stvaranja, od kuda vi crpite snagu, inspiraciju?

Da, jako je težak proces, neusporediv s nekim drugim umjetničkim smjerovima. Pogotovo kad radite u kamenu. To zahtijeva masku, velika je buka, prašina, gledanje kroz prašinu, opasnost od alata, čak i od ručnih kao što su dlijeto i čekić, jer kad čovjek čekićem udari dnevno par tisuća puta, uvijek postoji mogućnost da se dogodi onaj jedan put kad se lupi po prstima ili šaci. 

Koje je mase kamem s kojim svakodnevno radite?

O teretima da i ne pričam. Često su to mase od 50 do 70 kilograma, čak i po 100 kg. Potrebno je sve to dizati, vrtiti, okretati… Veoma mukotrpan proces. A izložbe, dovoz skulptura do kombija ili kamiona, utovar, istovar, pa poslije izložbe ponovo utovar, istovar i preslagivanje skulptura. Neusporedivo jedan od najtežih načina obrade je kiparstvo u kamenu. 

Znači uz inspiraciju potrebna je i snaga?

Snagu i inspiraciju crpim iz duše. To je prvenstveno dar od Boga. Sve što napravim, napravim isključivo uz Božju pomoć. Ako nešto i ne ispadne dobro, to je zato što sam ja samo samo čovjek.

Koliko sati dnevno provodite u stvaranju skulptura?

Kad su izložbe, više dana neposredno provodim i po 14 sati rada dnevno. Ali i bez izložbi, tjedano se događa da sam par dana slično aktivan. U posljednje vrijeme imam sve više obveza, uz rad fizički i umjetnički rad, dosta je pisanja, komuniciranja s drugim ljudima. Istina je samo rad stvara umjetnika, sve ostalo su ipak priče. 

Smatrate li da je mladost u umjetnosti mana ili vrlina?

Nažalost, svakako da je mana. Ima jako puno primjera i neke od njih ću navesti. Često me gledaju kroz godine, a ne kroz rad. Godine nisu mjerilo uspjeha. Da više ništa ne napravim i da imam 30 godina više, bilo bi sasvim dovoljno. Mnogi me još uvijek valoriziraju prema godinama i kažu gdje mi se žuri, mlad si još. Da, ali imam rezultate i želim i mogu! Koliko god se trudio, što god napravio iz nečijeg neznanja biti ću na taj način doživljen – on je još mlad. Nastoje mi zbog godina prikriti uspjeh, kvalitetu, profesionalnost, inovativnost. 

O čemu se tu radi?

Ljubomora. Posebno ljudi u struci na uspjeh i to upravo mladih ljudi. Teško prihvaćaju ili ne prihvaćaju kad ih netko dvostruko mlađi krene prelaziti ili ih je uveliko nadmašio. Unatoč svim svojim postignućima i ostvarenjima to je, ipak mali dio od onog što sam trebao ili bolje rečeno od onoga što mogu postići, ali nisam. Eto, ponajviše zbog tih svojih godina. To što sam ispred svog vremena (tako osjećam, ali to su riječi i nekih drugačijih ljudi), zbog svima poznatog jala i neprofesionalnih i nestručnih ljudi ustoličenih na mjestima na kojima ne bi smjeli biti. Možete li npr. zamisliti čovjeka koji je završio srednju ekonomsku školu, a operira ljude. Ili da netko s ekonomskim fakultetom dobije vodeće stručno mjesto vršenja složene operacije u bolnici. Naravno da ne možete, ali upravo se to događa u svijetu umjetnosti, ali i u mnogim drugim granama društva. Ne da je to posve tužno, nego je skroz jadno. Neradnici, politički uhljebi i slučajni brojevi na pozicijama zapošljavaju nove nestručne ljude, da ne kažem i amoralne, koji poslije nastavljaju slijed degradirajući sve oko sebe. Netko tko je školovan i s vidnim rezultatima ne može ni dobiti priliku. Netko tko bi istinski znao, volio, želio i učinio naš svijet ljepšim. 

Do koje granice je umjetnik svoj, a kad on počinje biti umjetnik jednog šireg kraja npr. jednoga grada ili države i što je za to presudno?

Umjetnik je svoj dok studira, dok se traži, dok dobije viziju i krene aktivno njezino  ostvarenje. Za to su potrebni sati i godine rada, učenja, stjecanja iskustva. Ja sam počeo stjecasti rukopis i ideje na petoj godini akademije. Tad sam tek počeo ulaziti u umjetnost… A ono najbolje kod mene počelo je dolaziti već godinu dana ili više od završetka akademije i, naravno, pojačavalo se s vremenom. Aktivno sam stvarao po cijele dane, skoro i noći i tako godinama… Pa krenu međunarodni pozivi za izložbe, kolonije, ali započmu dolaziti i razni pozivi podrške i velike riječi od stručnih poznavatelja umjetnosti. Pritom mislim na ugledne profesore s akademija, uglednih kritičara, pa čak i dekane s uglednih svjetskih akademija. 

Imaju li umjetnici potrebu za dokazivanjem?

Svi mi imamo želju i potrebu za dokazivanjem, ali je cijena tog truda enormno velika… U životu se svi dokazujemo, svi se trudimo ispasti što ljepši u očima drugih ljudi. U čovjeku je ta potreba za dokazivanjem. I tko je hrabar i sposoban dati puno truda i vremena, taj izdrži bitku s različitim otporima i nepravdama na koje nailazi, ali i neshvaćenost od ljudi koji slabo koriste svoje intelektualne sposobnosti pretvarajući se da sve znaju…

Na što ste posebno ponosni?

Ono što mi je posebno drago i na što sam ponosan jest što sam prepoznat i priznat od velikog broja ljudi. Nije potrebno imati visoke škole ili biti bogat, potrebno je biti kulturno osviješten, cijeniti nečiji uloženi trud i znanje. To je ono nešto što dolazi iz kuće i obitelji. Nažalost, to danas mnogima nedostaje i zato su ljudi ljubomorni, jalni,… Umjesto da budu ponosni, njih to uveliko isključuje iz te životne utrke, usporava ih da i sami postanu uspješniji. I naravno, vani je puno veća konkurencija, izvan granica je puno dobrih majstora, posebno u bogatim zemljama, gdje je kultura na puno višoj razini i sve to im omogućuje puno lakše stvaranje i napredovanje. 

Što radite u slobodno vrijeme, imate li ga?

U slobodno vrijeme uživam u sitnicama. Uživam u društvu dragih ljudi. Odmaram se uz youtube slušajući glazbu. Jednostavno, u slobodno vrijeme guštam. Ne znam što znači riječ dosada. Volim čitati životne priče raznih uspješnih ljudi kroz povijest, koji su imali teške početke, ali uspjeli su, zahvaljući samo iskrenoj vjeri. Neki od njih nisu dočekali to vrijeme, kao što je Van Gogh, a neki su ga dočekali, ali  malo uživali u njemu naspram vremena provedenog u borbi i dokazivanju, kao što su npr. Mandela i Gandhi. Život je divan! Slobodno vrijeme najviše volim provesti u miru, kao što je nedjeljnji mir, odmor od obaveza… Stvarno je divno i lijepo, nakon puno rada i obaveza guštati se i odmarati… Kad su iza mene rezultati i naporan radni tjedan, slobodno vrijeme za mene je raj na zemlji. 

Koliko skulptura ste do sada izradili? 

Izradio sam ih daleko preko 1000. U tome sam nadmašio svoja očekivanja. Čak se više ne postavlja pitanje odakle mi tolike ideje, već odakle mi tolika snaga da ih realiziram. Dvije stvari su i meni fascinantne – ta neiscrpna mašta i ta snaga da tu maštu realiziram. 

To je impresivan broj uradaka u kamenu. Koliko ste ostvarili izložbi? 

Imao sam 41 samostalnu izložbu, ali bilo ih je još i više, jer manja izlaganja ne brojim. To za ljude koji se ne razumiju zvuči ovako – napraviš radove i izložiš ih. Kao da netko kaže npr. svadba – to je samo tako. Ali iza svake takve izložbe krije se puno razgovora, pisanja, pozivnice, fotografiranje… Puno ljudi je uključeno u organizaciju jedne takve izložbe. Izložbe oduzimaju puno vremena, posebno onoga stvaralačkog, organizacija može biti jako naporna. 

Sprmaate li uskoro novu izložbu i gdje? 

Spremam jednu izložbu u Križevcima, točnije u Križevačkom poduzetničkom centru. Ta izložba će biti drugačija od dosadašnjih. Bit će to stalni postav. 

Kako je došlo do takve ideje?

Ideja je došla na prijedlog direktora KPC gospodina Tihomira Hodaka u suradnji s gradom Križevci i gradonačelnikom gospodinom Mariom Rajnom. To je prvi put da iza mene stoji jedan grad i takvi ljudi. I zbog toga sam jako sretan i iznimno im zahvalan. Oduvijek sam govorio, na meni je da se trudim i radim, a na drugima je da to prepoznaju. Nadam se da će ova izložba, ovaj stalni postav doprinijeti daljnjoj promidžbi kulture grada Križevaca, ali i cijele Hrvatske. Grad Križevci će uskoro biti po kulturi u trendu s ostalim velikim gradovima, ne samo Hrvatske, već i izvan granica. Brojni stručni poznavatelji umjetnosti kazali su velike riječi o meni i mojem radu, kojih se ne bi posramio ni sam Picasso. Riječi koje su izvan svih mojih očekivanja. I zbog toga ovakav stalni postav i takva vrsta izložbe za mene ima dodatnu težinu, na radost svih ljudi koji će ju vidjeti i siguran sam da ću Križevčanima opravdati ukazano mi povjerenje.

Što za vas osobno znači otvaranje stalnog postava u Križevcima? 

Za mene posebno znači puno, jer je to uviđaj jednog grada s bogatom kulturnom poviješću. Priznanje za moja profesionalna postignuća. Ovdje se pokazuje da godine nisu mjerilo uspjeha, znanja i postignuća. Posebno mi je drago da postoje ljudi na funkcijama koji su to uvidili. Lijepa je spoznaja kad su na funkcijama stručni i sposobni naši ljudi, koji gledaju u budućnost, koji ne razmišljaju trenutno i zbog toga se ovim putem posebno zahvaljujem direktoru KPC Tihomiru Hodaku koji me je pozvao i gradonačelniku Mariu Rajnu koji nas je odmah podržao. Svi ljudi koji dođu u KPC i pročitaju moj put, uvidjeti će da ispred sebe imaju skulpture koje su dio priče koju aktivno stvaram godinama rada. Umjetnost ne poznaje granice i upravo je ovo taj pokazatelj, kako se uz dobru volju može puno postići. 

Svečanost otvorenja izložbe stalnog postava akademskog kipara Mate Turića (Mate CROate) naziva Kamena jedra je 5. rujna s početkom u 20 sati u Razvojnom centru i tehnološkom parku u Križevcima.

Marijana Šatrak