Skip to content

KOMUNIKACIJA / COMUNICAZIONE – kolektivni, selektirani, tematski, likovni projekt

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja:
od 15. VI. 2019. u 20.00 h
KOMUNIKACIJA / COMUNICAZIONE
selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt / progetto figurativo, selettivo, colletivo, tematico

autori

Lea Bernetič Zelenko, Nataša Bezić, Željko Bobanović Don Bobo, Matjaž Borovničar, Darko Brajković Njapo, Samir Cerić kovačević, Barbara Cetina, Slađan Dragojević, Bogomir Duzbaba, Fernando, Krešimira Gojanović, Željka Gradski, Igor Gustini, Evin Hadžialjević, Tomislav Hršak, Slavica Isovska, Ivanković Pamela / Željka Gradski, Marino Jugovac, Milena Kafol, Imrana Kapetanović, Amina Konate Visintin, Silvana Konjevoda, Miranda Legović, Milan Marin, Slavica Marin, Klavdija Marušič, Josip Mijić, Nevenka Miklenić, Tereza Pavlović, Renata Pentek Šimoković, Iris Poljan, Živana Selimović, Goran Gromsky Skorup, Dorotea Smrkinić, Krunislav Stojanovski, Goranka Supin, Luiza Štokovac, Noel Šuran, Asja Vasiljev, Andrea Verdelago, Vasko Vidmar, Matilda Zanini, Andrej Zbašnik, Martin Zelenko, Rok Zelenko, Klemen Zupanc

autor projekta / autore del progetto: Eugen Borkovsky

uz DAN OPĆINE GROŽNJAN / GRISIGNANA
Gradska galerija Fonticus / Galleria Civica Fonticus
OPĆINA GROŽNJAN / COMUNE DI GRISIGNANA
www.groznjan-grisignana.hr

Proslovi

KOMUNIKACIJA u suvremenom prostoru i vremenu

Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Sav kreativni rad ili njegovi segmenti postaju ideogrami. Sva je povijest umjetničke prakse inicirana komunikacija. Ostvaruje se dekodiranjem usmjerenih poruka koje su upućene na razumijevanje / izčitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču.

Dio inicijalnog tekst autorima

Uvijek postoji neka svrha i/ili cilj komuniciranja.

-Komunikacija: razmjena informacija dogovorenim sistemom znakova

-Način slanja informacija sebi ili nekom drugom entitetu

-Najčešće putem jezika ali i slikom, gestom i sl.

-Riječ komunikacija doslovno znači: podijeliti, učiniti nešto općim ili zajedničkim

-Komunikacija se opisuje prema tri kategorije: sadržaju, formi i cilju

-Sadržaj i forma kreiraju poruke koje se šalju prema cilju (druga osoba ili drugi entitet…)

-Znanstvena disciplina koja proučava komuniciranje jest komunikologija

-Interpersonalna komunikacija: komunikacija između (najmanje) dvije osobe

-Introspekcija: komunikacija sa samim sobom (razmišljanje, analiziranje, monolog…),

-Grupna komunikacija: članovi grupe razmjenjuju ideje / mišljenja

-Javna komunikacija: govornik (i publika!), prenose informacije

-Tehnologija je izazvala revoluciju u komunikaciji/ama

-Komunikacija je omasovljena, prevladane su dimenzije prostora: za nekoliko sekundi – kontakt sa (jako) udaljenom lokacijom

-Ova pogodnost je donijela i nesklad u komunikaciji

-Problem je u količini informacija koje primamo a koje je nemoguće apsolvirati

-Masovni mediji su često obojeni nekim interesom. Oni su najvažniji izvor informacija, socijalizacije i zabave, ali moćnim društvenim grupacijama služe kao perfidno sredstvo uvjeravanja i promidžbe. Zato mediji, bar formalno, podliježu zakonskoj regulaciji. Masovno komuniciranje postalo je razvojem interneta problematično, jer se prepleću javno i privatno, kao i jednosmjerno i uzajamno komuniciranje mnoštva pošiljatelja i primatelja različitih naklonjenosti. Oni mogu mijenjati virtualni identitet: od stvarnog do izmišljenog.

-Moguća budućnost komunikacije: manje riječi, više fotografija = društvene mreže

-Međukulturalna komunikacija – komunikacija ljudi iz drugačijih kultura čiji su običaji i povijest različiti

-Stalna jednosmjerna komunikacija može izazvati poslušnost

-Marketinška komunikacija je jednosmjerna, često agresivna: nasrtaj oglašivača na potrošača

-Neverbalna komunikacija: dodatni način odašiljanja poruka; može biti, namjerna ili nenamjerna: izraz lica, ton glasa, gesta, govor tijela (položaj ili pokret), dodir, pogled…

-Mi se razlikujemo osjetljivošću na neverbalne znakove

-Poznavanje neverbalnih znakova pomaže smanjiti nesporazume u komunikaciji

-Komunikacijski rituali, običaji, uvriježenost…

-Statusni simboli pripadaju neverbalnoj komunikaciji

-Odjeća, frizura, stil, služe za samo-predstavljanje: kako percipiramo sebe i kako bi voljeli da nas drugi dožive

-Različita je komunikacija na mjestima i nemjestima

-Fraktalna komunikacija: međuodnos čestica / energija na nevidljivoj razini. Ovo se odnosi na materijalni i nematerijalni svijet. Emocija je energija.

-Međuovisnost stalnog tijeka i mijene opetovano izmjenjuje nivo i oblik stanja / odnosa = komunikacija

-Komunikacija između stališa, različitih društvenih klasa, onemogućena je represivnim aparatom…

-Čak i prijava kvara na telefonskoj liniji rezultira formalnim razgovorom sa administracijom a ne sa tehničkom službom

-Postoji komunikacija u vidu agresije.

-Predrasude su česta utočišta neznanja koja remete komunikaciju. Iz predrasuda izviru mnogi oblici ljudskih diskriminacija kao nesposobnosti da se prihvati pravo pojedinaca na drukčije mišljenje ili pravo na drugačiji život. Tu su rasne, klasne, nacionalne, spolne i sl. predrasude: opravdanja za segregaciju u komunikaciji s drugačijima.

-Komunikacija podrazumijeva da je suživot osnovno sredstvo postojanja.

-Komunikacija može osvijetliti pojmove: identitet, nacionalizam, politika moći u kontekstu “ja i drugi”. Također nudi multikulturalno razumijevanje i toleranciju.

-Da li je u današnje vrijeme makijavelističkih strategija i pretjerane užurbanosti uopće moguće razmišljati o komunikacijskoj harmoniji?

Eugen Borkovsky, 2019.

Ovaj projekt propituje, artistički „osvjetljuje“ pojam, fenomen KOMUNIKACIJE. Od autora su se očekivali radovi koji problematiziraju pojam i/ili interpretacije / asocijacije koje on izaziva. Kao i kod dosadašnjih tematskih projekata, nadao sam se inspirativnom radu i kreativnim rezultatima! Osmišljeni radovi sa višeslojnom porukom imali su prvenstvo prilikom selekcije. Rezultati su uronjeni u recentno povijesno vrijeme pa su, uz povezivanje sa zadanim pojmom, progovarali o situaciji, dojmovima, stavovima autora. Ovisno o prispjelim radovima, iskristalizirao se ovaj projekt.  

O autorima/radovima

KOMUNIKACIJA/COMUNICAZIONE  

Radove objedinjene u ovom projektu možemo podijeliti u nekoliko uvjetnih, okvirnih grupa. Na početku je grupa autora koji su obrađivali direktnu komunikaciju.

Dvije umjetnice, Željka Gradski i Pamela Ivanković, predstavljaju zanimljiv i vedar video-rad. U radno – izlagačkom prostoru autorice snimaju svoj razgovor, montiraju materijal, a umjesto realnog teksta snimku događanja prati glazba iz vremena nijemih filmova. Komunikacija koja je zabilježena promatraču ostaje nečitka. Može se, prema izrazima lica i  gestama, zaključiti da je razgovor bio zaista intenzivan.

Zaustavljene geste nalazimo i na slikarskom radu Roka Zelenka. Umjetnik radu daje naziv „Revolucija“. U prednjem desnom planu zapažamo troje ljudi koji za stolom razgovaraju. Čini se da njihova konverzacija ide različitim temama, od prosvjeda s crvenim zastavama koji vidimo u drugom planu do mogućeg udvaranja. Iako muškarac ima crvenu maramu oko vrata, ne znamo šarmira li dvije djevojke, tumači li im neki pojam ili razlog vezan za proteste. Sasvim je moguće da oni, kao i dijete na biciklu, nisu pretjerano zainteresirani za promjene i boljitke koje revolucije i/ili protesti mogu donijeti.

Marino Jugovac uzima za temu razgovor. On nudi stilizirane oblike tri osobe. Iz naziva rada saznajemo da se radi o starijim ženama, nonicama. Umjetnik se oslanja na Gervaisovu pjesmu „Tri nonice“. Iako oblici djeluju strogo, u međuodnosu i prema naslovu, prihvaćamo rad kao humorno poetičnu vizualizaciju: „…A kad je polne zvonilo, jednoj je doma poć bilo. Su dve ustale i nju kritikale.“

Raznorodna promišljanja nudi grupa autora koja propituje odnose osobno-javno. Matjaž Borovničar predstavlja vizualizaciju problema privatnosti na internetskim društvenim mrežama. On niže scene/ekranske slike mobitela. Na njima razaznajemo asocijativne fotografije i zapise na rubu provokativnog. Iz opisa saznajemo da se radi o iznuđivanju temeljem bilješki s videochata. Autor rad naziva: „Muljaža seksa“. Uz predstavljanje problema ucjena baziranih na prikrivenom snimanju zapisa na videochatu, umjetnik nas podsjeća i na cenzuru koju provode društvene mreže. Svjedoci smo skrivanja lica djece, skrivanja ili prikrivanja dijelova tijela koje su licemjernoj građanštini nepodobni, naravno, pod patronatom religija. Čak se događalo da je Rubensova raskošna obnaženost bila cenzurirana

Tema potencijalne erotike u fokusu je fotografije koju potpisuje Fernando. On bilježi dvije ženske osobe u začudnom odnosu. Jedna kao da je prekinuta u čitanju knjige, a drugu nalazimo u egzaltiranoj situaciji. Ona kao da u afektu snažno tjelesno reagira pa primjećujemo njen dio tijela koji se konvencionalno ne pokazuje javno. Ovaj nesklad stanja dviju modela podcrtan je potpuno umirenim licem osobe koja je prekinuta u čitanju. U pitanju je i osobno stanje i međuljudska komunikacija. Promatraču je ostavljeno da sam uskladi smisao i dojmove koje izaziva ovaj odličan provokativni rad.

Imrana Kapetanović predstavlja bilješku svjetlom. Fotografija je slična selfie uratku. Vidimo muške ruke koje drže mobitel na čijem ekranu nalazimo četiri mlađe osobe. U obrazloženju autorice nalazimo opis koji fotografiji dodaje značenje. Ona kaže da su ruke koje drže mobitel od jednog izbjeglog Afganistanca, a da su na ekranu njegova djeca. Iz svega navedenog, nalazimo se usred dokumentiranog trenutka suvremene civilizacije. Ovdje se prisjećamo nelagodnih putovanja: npr. tragedije Lampeduse i izbjeglica koji su prema Europi pokušali pobjeći od ratnih događanja. Nonsens je da migranti žele na tzv. zapad koji je perfidno uzrokovao njihovu tragediju.

Objavljivanje poruka, oglašavanje podataka, skretanje pažnje, još je jedan oblik komunikacije. Goran Gromsky Skorup bilježi svojevrsnu oglasnu ploču. Na njoj nalazimo sijaset poruka koje su u smislenom neskladu. Njihov raspon je od osmrtnica, preko objava za javno događanje, do oglasa za prodaju stana. Ovaj dokumentarni rad ilustrira napadnu ponudu obavijesti kojima smo izloženi. Posebno se to odnosi na ekrane naših TV-a, laptopa i mobitela. Pojavljuje se problem: nametnuto nam je sve više informacija, a sve manje značenja. Nismo u mogućnosti apsolvirati sve što nam se nudi.

Svojevrsni plakat, objavu, skretanje pažnje na sebe, nudi nam rad Živane Selimović. Ona podastire fotografiju koju naziva: „Play With Me“. Na radu vidimo ulazna vrata i dječji crtež. Autorica komentira: „…Usred ovog sivog i užurbanog načina života sve je manje vremena koje roditelji provode s djecom. Ona većinu vremena provode usamljena i zatvorena u kućama uglavnom ispred TV-ekrana. Ovo je poziv jednog takvog djeteta koje moli da mu se netko odazove i pridruži u bezbrižnoj igri i trčanju po travi.“  

Dokumentiranje svog postojanja, djelovanja, aktivnosti, zarobljen je u planetarno raširenom običaju fotografiranja samih sebe, tzv. selfieja. Luiza Štokovac problematizira ovu aktivnost uvodeći akterku u galerijski prostor. Vlastoručno snimljena fotografija same sebe u galeriji postaje dokaz da je osoba tamo bila. Umjetnica zabrinuto komentira: „…Ponekad uopće ne gledaju ono radi čega su došli, previše su zauzeti bilježenjem mobitelima. Mnoge od tih fotografija pronaći će svoje mjesto na društvenim mrežama, kao dokaz prisustvovanja nekom događaju…” Luiza odlično primijećuje: „…(fotografija) će već kroz nekoliko sati potonuti u nepouzdanom, olujnom moru zvanom Internet…”

Još jedan rad direktno propituje samofotografiranja. Amina Konate Visintin, slikarskim načinom, naglašeno snažnim koloritom, predstavlja motiv dviju prijateljica/kupačica na plaži. Čini se da one međusobno uopće ne komuniciraju. Svakoj akterki pažnja je usmjerena u mobitel pa se čini da one zanemaruju jedna drugu, ali i lokaciju, pejzaž koji bi mogao biti privlačan. Autorica zamjećuje da suvremena virtualna komunikacija dominira nauštrb komunikacije uživo.

Propitivanje jednosmjerne komunikacije svojim radovima obrađuje nekoliko autora.

Klavdija Marušić predstavlja instalaciju. Prepoznajemo ideju: boca s porukom koja se nekada bacala u vodu i slučajnom nalazniku iskazivala neko priopćenje. Umjesto papirne poruke, nalazimo sredstvo suvremenog općenja: mobitel. Moguća poruka ili nekadašnja česta poruka SOS zamijenjena je danas uvriježenim sredstvom. Bez obzira je li mobitel ispravan ili nije, asocijacije su na poigravanje spoja tradicionalnog i suvremenog.

Rad koji progovara o usmjerenoj komunikaciji, bez obzira na odaziv, potpisuje Andrea Verdelago. Umjetnik, slikarskom tehnologijom, na tamnoj površini ispisuje pojam: NE. Ovo kod promatrača može izazvati nekoliko asocijacija. Odrješito NE može završiti razgovor, odbiti ponudu ili ideju. Iz psihoanalize znamo da se riječ odbijanja kod djece pojavljuje tijekom druge godine života. Ona se često koristi od strane roditelja koji njome pokušavaju zaštititi potomka. Problem je što bi bilo bolje koristiti obrazloženje, a ne samo čvrstu zabranu.

Zanimljiv rad jednosmjerne komunikacije ili, preciznije, autoupita, podastire Željka Gradski. Rad ima socijalne i simbolične konotacije. Umjetnica na podlogu ispisuje tekst pjesme Nicka Cavea „When My Baby Comes“. Nakon ispisivanja i popunjavanja podloge umjetnica djelomično briše tekst pa ispisuje sljedeće stihove. Slojevani zapisi teško su čitljivi. Dobro je vidljiv posljednji stih koji glasi „When She Come?“ Umjetničin komentar i pojašnjenje nudi više odjeka: „…Želim obratiti pažnju na ‘toplu, kvalitetnu tišinu’ koja je toliko često zanemarivana kao sredstvo komunikacije, a smatram da je itekako važnija od bujice riječi kojima pokušavamo popuniti praznine…“ Ovaj komentar traži još pojašnjenja. Autorica je rad poklonila dobrom prijatelju koji je bio osamljen, tako da imamo prijateljsku komunikaciju. Pored toga, igranje sredstvima komuniciranja, slova/riječi, nudi novi nivo doživljaja: problematiziranje verbalnih konvencija. Kao da je premisa izgovarala stav kako riječi ne zaslužuju težinu i definiranost koju im dajemo. Moguće da su pokret, osmijeh ili gesta važniji od besjede.

Još jedna autorica, Milena Kafol, propituje pojmove i/ili njihove sastavnice: slova. Umjetnica na podlogu podijeljenu na polja ispisuje slova ili oblike koji na njih asociraju. Slikarski obrađena pozadina, uz slovne oblike, nudi i uklopljene tekstove u obliku nečitkih faksimila. Mi najprije razaznajemo veće oblike koje sugeriraju slova. Poslije zapažamo tekstove. Iako djelomično raspoznajemo elemente rada, radu prilazimo kao apstraktnom. Iz razloga nečitkosti, dojam prebacujemo na područje instinktivnog. Umjetnica obrazlože: „…Želim da moje slike nešto poručuju, da nisu samo odraz vidne realnosti. Gledaocu dozvoljavam ulaz u moj svijet, a na njemu je da dekodira poruke jer je apstraktna slika kodirana poruka realnom svetu…“

See also  Gornja Stubica - Zorislav Drempetić Hrčić: Mala kritička retrospektiva

Neverbalna komunikacija zanimljiva je Mirandi Legović. Umjetnica fotografskim načinom bilježi začudnu situaciju. Na prvi pogled čini se da su pred nama dvije osobe, mladić i dječak. Mladić začuđeno promatra dječaka s praćkom. Radnja se odigrava u prostoru s razbijenim staklima na prozorima. Za krhotine odmah okrivljujemo dječaka kojeg odaje praćka. No, pažljivom promatraču ne promiče činjenica da je on nacrtan, da je u pitanju njegova silueta. Autorica bilježi situaciju u dobrom trenutku osvjetljenja kad nam se sve čini realnim.

Iris Poljan triptihom „In-between“ propituje pojam neverbalne komunikacije. Na radovima zapažamo ruku/dvije ruke i trake, linije. Radovi su kolažirani od slika ruku koje su crno-bijele i traka papira koje su u bojama. Ruke su zaustavljene u sugestivnim pozicijama. Povezane su trakama koje naglašavaju ili opravdavaju gestualnost i nude novo značenje unutar sistema komunikacije. Umjetnica komentira naslov rada: „…Pojam In-between (između) odnosi se na prostor između verbalne i neverbalne komunikacije, prostor koji ih povezuje. (…) Neverbalna komunikacija neizostavna je u našoj svakodnevnici, ona akcentira i nadopunjuje oblik i tok komunikacije…“ Promatračev prvi mogući dojam je igra špagom gdje se na jednom paru ruku formirane figure prenose na ruke druge osobe. U suvremenom vremenu ova je igra zaboravljena iako je nekada, osim zabave, održavala komunikaciju dviju osoba. Danas prevladava također neverbalna komunikacija svedena na selfije uz skromni tekst koji je najčešće zamijenjen smajlićem, emotikonom…

Promišljajući temu ovog projekta, Josip Mijić uzima labirint kao osnovni motiv rada izvedenog kombiniranim tehnikama. Autor komentira: „Likovna djela se najčešće oslanjaju na vizualnu komunikaciju s motriteljem, odnosno, na komunikaciju preko koje se ideje/informacije dobivaju putem organa vida. Likovno djelo The Meaning of Life s motriteljem komunicira i putem taktilne komunikacije koja u početku motrenja nije odmah uočljiva/aktivna. Tek nakon dugotrajnijeg motrenja likovnog djela u motritelju se javlja potreba da ga i taktilno istraži. Na takvu vrstu komunikacije s motriteljem ne izaziva samo likovno djelo, nego i alat koji je okačen pored njega te naziv djela The Meaning of Life. Nakon prikupljenih svih informacija koje nam predočeno nudi, motritelj započinje potragu za smislom života.  (…) Rad se referira na znanstvenofantastično-satirični roman/film Vodič kroz galaksiju za autostopere u kojemu superinteligentna bića preko superračunala pokušavaju izračunati i saznati odgovor o smislu života, svemiru, i svemu ostalom. Zanimljivo je da je superračunalo nakon sedam i pol milijuna godina izračunalo i dalo odgovor na to pitanje koji glasi: 42. Naravno da odgovor nije bio smislen, u tolikoj mjeri koliko i sama potraga za smislom nije bila smislena. Iz tih razloga, ovaj rad sadrži labirint koji simulira tu besmislenu potragu za smislom i nudi isti besmisleni odgovor: 42. Za ovakvu temu rada sam se odlučio isključivo zbog toga što sam mišljenja da će izazvati, osim vizualne i taktilne komunikacije, i neke druge, recimo misaone…“

Odgovarajući na temu ovog projekta, Evin Hadžialjević predstavlja izuzetan video-rad. Zapravo je riječ o kratkom, eksperimentalnom, plesnom filmu. Ovaj rad nikako nije snimka plesne izvedbe jer je, uz koreografiju i plesnu izvedbu, Evin Hadžialjević scenaristica i režiserka video-rada. Tako se u rezultatu očituju ideje premise kroz segmente realizacije. Promišljeni pokret ili ples je oblik neverbalne komunikacije. On može biti iskaz osobnog, ali i društvenog propitivanja. Evin dodiruje više tema, od odrastanja, edukacije, erotike, snalaženja u okruženju… Niz introspektivnih scena vješto je uklopljeno u ovaj plesni/video rad, od početne igre svojom sjenom pa do drame introspekcije. Kroz cijeli rad naglašen je dodir, gesta direktne fizičke komunikacije koja omogućuje shvaćanje vanjskog svijeta i povezivanje s njim. U nekim kadrovima opip doživljavamo kao potrebu za komuniciranjem, u jednom dijelu kao eksperiment ili skretanja pažnje na sebe. Umjetnica promovira poetiku dodira kao prirodnog, univerzalnog, a istodobno najintimnijeg čina u odnosima. Eliminacija ili pojavljivanje kolora, te promišljen zvuk, u funkciji su nizanja kadrova i podcrtavanja dramatičnih sekvenci. O radu koji umjetnica naziva „Tijelo prostora/The Body of Space“, umjetnica kaže: „…Film se istovremeno fokusira na odnos i međuovisnost tijela i prostora: tijela u prostoru, prostora u tijelu, prostora tijela, tijela prostora, te na odnos i međuovisnost tijela i vremena: njegove prolaznosti, beskraja, ritma.“

Komunikaciju sa samim sobom (a kad smo usklađeni sa sobom, usklađeni smo i s univerzumom) ostvaruje se na više načina. Jedan od načina je vježbanje Yoge, istočnjački (Indija) način usklađivanja funkcija tijela i energija. Joga je jedan od najstarijih (brahmanskih), filozofskih, meditacijskih sustava koji sačinjavaju Hinduizam. Samir Cerić Kovačević fotografskim načinom bilježi tjelesne pozicije tijekom trajanja meditacije. On kaže: „Yoga nam pomaže da upoznamo sebe, da se povežemo sa samim sobom, da osnažimo svoju intuiciju i unutarnji glas. Predstavlja sklop individualnog s univerzalnim. Yoga je alat koji nam pomaže da se povežemo sa svojom podsvjesnom, suptilnom razinom i kroz komunikaciju sa svojim tijelom, duhom i umom, dođemo do samorealizacije.“ Autor predstavlja tri situacije zamućujući scene, čime asocira na introspekciju aktera, ali i na usklađivanje s okolinom. Moramo znati da Budizam nije vjera, gdje ju trpa kršćanstvo, već način promišljanja života. Ovaj pristup svemu oko nas blizak je suvremenim fizikalnim i filozofskim spoznajama kvantne fizike. Danas se mijenjaju percepcija i načini ponašanja koje su kapitalizam i vjere knjige stoljećima ruku pod ruku diktirali. Univerzum u shvaćanjima više ne funkcionira kao mašina (Newton), već kao polja energija koja se pojavljuju u različitim oblicima. Osoba više nije kemijska reakcija, već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same.

Zanimljiv i dramatičan rad predstavlja Renata Pentek Šimoković. Radi se o kombinaciji fotografije i slikanja na tri segmenta teme koju umjetnica obrađuje. Već sam naslov navodi na autoričinu premisu: COmMAnication. Detalji koje raspoznajemo uvode nas u jednu od mogućih situacija odlaska. Tu je fotografija lica u bolničkom okruženju, detalj dodira dviju ruku – jedne bolesnika, a druge posjetioca, te preslike mogućih reakcija/stanja mozga. Upravo dodir može izazvati reakciju, inicirati komunikaciju, a koju ne moramo zapaziti na samom tijelu. Autorica komentira: „…Želja mi je bila skrenuti pažnju na tisuće ljudi, pacijenata u svijetu koji su u komi, neki već godinama vegetiraju u tom stanju. Brojni slučajevi buđenja iz dugotrajne kome govore o različitim vidovima komunikacije dok je trajalo to stanje. Dokazano je da pojedini centri u mozgu reagiraju na različite vanjske podražaje, zvukove, mirise, dodire… Uz ovu tešku temu svakako se nameće i tema eutanazije i etičnosti iste, tema koja svako toliko ispliva na površinu dnevnopolitičke ispraznosti vremena u kojemu živimo…“

Problematiku tematskog okvira ovog projekta dočaravaju i radovi na kojima je na neki način komunikacija nečitka ili je zaustavljena. Željko Bobanović Don Bobo, predstavlja rad koji može izazvati polemike. Umjetnik koristi ogledalo kao podlogu. Na njemu, Brailleovim znakovima, pismom za slijepe, ispisuje naziv rada: „Želim te zagrliti“. I kad pomislimo na liričnost i čovječnost ovog teksta, ostajemo u nedoumici. Jer, autor zapis i podlogu prekriva drugim staklom. Tako zapis, onima kojima bi bio namijenjen – slijepim i slabovidnim osobama – ostaje uskraćen za iščitavanje prstima. Ovo priziva u sjećanje licemjerje društva koje se prikazuje kao empatično, kao ono koje prihvaća drugačije, ali samo ukoliko onaj kojeg se prihvaća bude što je više moguće “ukalupljen” u društvene konvencije – kao slučaj Brailleovog znakovnog pisma koje je izložak u galeriji pod staklom te gubi svoju funkciju. Reprezentacija prihvaćanja postaje važnija od same funkcije – prihvaćanja u praksi. Tako i ovdje, formalno je poštovano pravo na informaciju, komunikaciju slovima onih koji ne vide, a u realnosti im je uskraćena mogućnost čitanja. Željko Bobanović u komentaru obrazlaže rad stavljajući ga u kontekst sasvim osobnog propitivanja. Autor kratko izjavljuje: „…To bi bila moja komunikacija s ostatkom svijeta.“

Darko Brajković Njapo na temu projekta odgovara performativnim radom. On će sebe pretvoriti u eksponat, stavljajući masku i boraveći u prostoru galerije bez teksta i bez kretanja. Problem komunikacije propituje se na način da se osoba pasivizira. Zapravo, u suvremenosti, ukoliko se ne bavimo estradom ili politikom, ušutkani smo i marginalizirani. Komunikacija između staleža, različitih društvenih klasa, onemogućena je represivnim aparatom. Javna priopćavanja, vijesti i/ili informacije ciljano nameću idejno obojeno mišljenje. Sredstva javnih komunikacija rijetko su slobodna. Upitan je stupanj slobode koji garantira profesionalni odnos prema informiranju. Svjedočimo kako su masovni mediji obojeni nekim interesom. Oni su najvažniji izvor informacija, socijalizacije i zabave, ali moćnim društvenim grupacijama služe kao perfidno sredstvo uvjeravanja i promidžbe. Uz to, poimanje masovnoga komuniciranja postalo je problematično razvojem interneta jer se na svjetskom webu prepliću javno i privatno, kao i jednosmjerno i uzajamno komuniciranje mnoštva pošiljatelja i primatelja različitih tendencija. Oni mogu mijenjati virtualni identitet: od stvarnog do izmišljenog. Jednosmjerna komunikacija može izazvati pasivnost i poslušnost. Darko Brajković Njapo kao da želi pokazati stanje bez ideja. Iako se umjetnik ovim činom može posvetiti introspekciji, ali javni nastup njegovo promišljanje postavlja kao upozorenje promatraču. Posebno zato što je maska sasvim jednostavna i ne nudi posebne aluzije. Nije namijenjena transformaciji osobe u neko grozno niti dobro biće. Jednostavno: osoba je zašutjela.

Igor Gustini predstavlja dosjetljiv rad. Radi se o dva oblačića poput onih u koje se u stripu upisuju tekstovi. Ali, ne nalazimo niti aktere moguće konverzacije niti tekstove razgovora. Iako autor rad naziva „Dvije misli“, ostavljeni smo da pred radom sami zamislimo mogući tekst. Provokacija je i u tome da su oblačići spojeni pa se predmnijeva konverzacija. Kao što umjetnik komentira, komunikacija je omasovljena: prevladane su dimenzije prostora i vremena. Potrebno