Skip to content

KOMUNIKACIJA / COMUNICAZIONE – kolektivni, selektirani, tematski, likovni projekt

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja:
od 15. VI. 2019. u 20.00 h
KOMUNIKACIJA / COMUNICAZIONE
selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt / progetto figurativo, selettivo, colletivo, tematico

autori

Lea Bernetič Zelenko, Nataša Bezić, Željko Bobanović Don Bobo, Matjaž Borovničar, Darko Brajković Njapo, Samir Cerić kovačević, Barbara Cetina, Slađan Dragojević, Bogomir Duzbaba, Fernando, Krešimira Gojanović, Željka Gradski, Igor Gustini, Evin Hadžialjević, Tomislav Hršak, Slavica Isovska, Ivanković Pamela / Željka Gradski, Marino Jugovac, Milena Kafol, Imrana Kapetanović, Amina Konate Visintin, Silvana Konjevoda, Miranda Legović, Milan Marin, Slavica Marin, Klavdija Marušič, Josip Mijić, Nevenka Miklenić, Tereza Pavlović, Renata Pentek Šimoković, Iris Poljan, Živana Selimović, Goran Gromsky Skorup, Dorotea Smrkinić, Krunislav Stojanovski, Goranka Supin, Luiza Štokovac, Noel Šuran, Asja Vasiljev, Andrea Verdelago, Vasko Vidmar, Matilda Zanini, Andrej Zbašnik, Martin Zelenko, Rok Zelenko, Klemen Zupanc

autor projekta / autore del progetto: Eugen Borkovsky

uz DAN OPĆINE GROŽNJAN / GRISIGNANA
Gradska galerija Fonticus / Galleria Civica Fonticus
OPĆINA GROŽNJAN / COMUNE DI GRISIGNANA
www.groznjan-grisignana.hr

Proslovi

KOMUNIKACIJA u suvremenom prostoru i vremenu

Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Sav kreativni rad ili njegovi segmenti postaju ideogrami. Sva je povijest umjetničke prakse inicirana komunikacija. Ostvaruje se dekodiranjem usmjerenih poruka koje su upućene na razumijevanje / izčitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču.

Dio inicijalnog tekst autorima

Uvijek postoji neka svrha i/ili cilj komuniciranja.

-Komunikacija: razmjena informacija dogovorenim sistemom znakova

-Način slanja informacija sebi ili nekom drugom entitetu

-Najčešće putem jezika ali i slikom, gestom i sl.

-Riječ komunikacija doslovno znači: podijeliti, učiniti nešto općim ili zajedničkim

-Komunikacija se opisuje prema tri kategorije: sadržaju, formi i cilju

-Sadržaj i forma kreiraju poruke koje se šalju prema cilju (druga osoba ili drugi entitet…)

-Znanstvena disciplina koja proučava komuniciranje jest komunikologija

-Interpersonalna komunikacija: komunikacija između (najmanje) dvije osobe

-Introspekcija: komunikacija sa samim sobom (razmišljanje, analiziranje, monolog…),

-Grupna komunikacija: članovi grupe razmjenjuju ideje / mišljenja

-Javna komunikacija: govornik (i publika!), prenose informacije

-Tehnologija je izazvala revoluciju u komunikaciji/ama

-Komunikacija je omasovljena, prevladane su dimenzije prostora: za nekoliko sekundi – kontakt sa (jako) udaljenom lokacijom

-Ova pogodnost je donijela i nesklad u komunikaciji

-Problem je u količini informacija koje primamo a koje je nemoguće apsolvirati

-Masovni mediji su često obojeni nekim interesom. Oni su najvažniji izvor informacija, socijalizacije i zabave, ali moćnim društvenim grupacijama služe kao perfidno sredstvo uvjeravanja i promidžbe. Zato mediji, bar formalno, podliježu zakonskoj regulaciji. Masovno komuniciranje postalo je razvojem interneta problematično, jer se prepleću javno i privatno, kao i jednosmjerno i uzajamno komuniciranje mnoštva pošiljatelja i primatelja različitih naklonjenosti. Oni mogu mijenjati virtualni identitet: od stvarnog do izmišljenog.

-Moguća budućnost komunikacije: manje riječi, više fotografija = društvene mreže

-Međukulturalna komunikacija – komunikacija ljudi iz drugačijih kultura čiji su običaji i povijest različiti

-Stalna jednosmjerna komunikacija može izazvati poslušnost

-Marketinška komunikacija je jednosmjerna, često agresivna: nasrtaj oglašivača na potrošača

-Neverbalna komunikacija: dodatni način odašiljanja poruka; može biti, namjerna ili nenamjerna: izraz lica, ton glasa, gesta, govor tijela (položaj ili pokret), dodir, pogled…

-Mi se razlikujemo osjetljivošću na neverbalne znakove

-Poznavanje neverbalnih znakova pomaže smanjiti nesporazume u komunikaciji

-Komunikacijski rituali, običaji, uvriježenost…

-Statusni simboli pripadaju neverbalnoj komunikaciji

-Odjeća, frizura, stil, služe za samo-predstavljanje: kako percipiramo sebe i kako bi voljeli da nas drugi dožive

-Različita je komunikacija na mjestima i nemjestima

-Fraktalna komunikacija: međuodnos čestica / energija na nevidljivoj razini. Ovo se odnosi na materijalni i nematerijalni svijet. Emocija je energija.

-Međuovisnost stalnog tijeka i mijene opetovano izmjenjuje nivo i oblik stanja / odnosa = komunikacija

-Komunikacija između stališa, različitih društvenih klasa, onemogućena je represivnim aparatom…

-Čak i prijava kvara na telefonskoj liniji rezultira formalnim razgovorom sa administracijom a ne sa tehničkom službom

-Postoji komunikacija u vidu agresije.

-Predrasude su česta utočišta neznanja koja remete komunikaciju. Iz predrasuda izviru mnogi oblici ljudskih diskriminacija kao nesposobnosti da se prihvati pravo pojedinaca na drukčije mišljenje ili pravo na drugačiji život. Tu su rasne, klasne, nacionalne, spolne i sl. predrasude: opravdanja za segregaciju u komunikaciji s drugačijima.

-Komunikacija podrazumijeva da je suživot osnovno sredstvo postojanja.

-Komunikacija može osvijetliti pojmove: identitet, nacionalizam, politika moći u kontekstu “ja i drugi”. Također nudi multikulturalno razumijevanje i toleranciju.

-Da li je u današnje vrijeme makijavelističkih strategija i pretjerane užurbanosti uopće moguće razmišljati o komunikacijskoj harmoniji?

Eugen Borkovsky, 2019.

Ovaj projekt propituje, artistički „osvjetljuje“ pojam, fenomen KOMUNIKACIJE. Od autora su se očekivali radovi koji problematiziraju pojam i/ili interpretacije / asocijacije koje on izaziva. Kao i kod dosadašnjih tematskih projekata, nadao sam se inspirativnom radu i kreativnim rezultatima! Osmišljeni radovi sa višeslojnom porukom imali su prvenstvo prilikom selekcije. Rezultati su uronjeni u recentno povijesno vrijeme pa su, uz povezivanje sa zadanim pojmom, progovarali o situaciji, dojmovima, stavovima autora. Ovisno o prispjelim radovima, iskristalizirao se ovaj projekt.  

O autorima/radovima

KOMUNIKACIJA/COMUNICAZIONE  

Radove objedinjene u ovom projektu možemo podijeliti u nekoliko uvjetnih, okvirnih grupa. Na početku je grupa autora koji su obrađivali direktnu komunikaciju.

Dvije umjetnice, Željka Gradski i Pamela Ivanković, predstavljaju zanimljiv i vedar video-rad. U radno – izlagačkom prostoru autorice snimaju svoj razgovor, montiraju materijal, a umjesto realnog teksta snimku događanja prati glazba iz vremena nijemih filmova. Komunikacija koja je zabilježena promatraču ostaje nečitka. Može se, prema izrazima lica i  gestama, zaključiti da je razgovor bio zaista intenzivan.

Zaustavljene geste nalazimo i na slikarskom radu Roka Zelenka. Umjetnik radu daje naziv „Revolucija“. U prednjem desnom planu zapažamo troje ljudi koji za stolom razgovaraju. Čini se da njihova konverzacija ide različitim temama, od prosvjeda s crvenim zastavama koji vidimo u drugom planu do mogućeg udvaranja. Iako muškarac ima crvenu maramu oko vrata, ne znamo šarmira li dvije djevojke, tumači li im neki pojam ili razlog vezan za proteste. Sasvim je moguće da oni, kao i dijete na biciklu, nisu pretjerano zainteresirani za promjene i boljitke koje revolucije i/ili protesti mogu donijeti.

Marino Jugovac uzima za temu razgovor. On nudi stilizirane oblike tri osobe. Iz naziva rada saznajemo da se radi o starijim ženama, nonicama. Umjetnik se oslanja na Gervaisovu pjesmu „Tri nonice“. Iako oblici djeluju strogo, u međuodnosu i prema naslovu, prihvaćamo rad kao humorno poetičnu vizualizaciju: „…A kad je polne zvonilo, jednoj je doma poć bilo. Su dve ustale i nju kritikale.“

Raznorodna promišljanja nudi grupa autora koja propituje odnose osobno-javno. Matjaž Borovničar predstavlja vizualizaciju problema privatnosti na internetskim društvenim mrežama. On niže scene/ekranske slike mobitela. Na njima razaznajemo asocijativne fotografije i zapise na rubu provokativnog. Iz opisa saznajemo da se radi o iznuđivanju temeljem bilješki s videochata. Autor rad naziva: „Muljaža seksa“. Uz predstavljanje problema ucjena baziranih na prikrivenom snimanju zapisa na videochatu, umjetnik nas podsjeća i na cenzuru koju provode društvene mreže. Svjedoci smo skrivanja lica djece, skrivanja ili prikrivanja dijelova tijela koje su licemjernoj građanštini nepodobni, naravno, pod patronatom religija. Čak se događalo da je Rubensova raskošna obnaženost bila cenzurirana

Tema potencijalne erotike u fokusu je fotografije koju potpisuje Fernando. On bilježi dvije ženske osobe u začudnom odnosu. Jedna kao da je prekinuta u čitanju knjige, a drugu nalazimo u egzaltiranoj situaciji. Ona kao da u afektu snažno tjelesno reagira pa primjećujemo njen dio tijela koji se konvencionalno ne pokazuje javno. Ovaj nesklad stanja dviju modela podcrtan je potpuno umirenim licem osobe koja je prekinuta u čitanju. U pitanju je i osobno stanje i međuljudska komunikacija. Promatraču je ostavljeno da sam uskladi smisao i dojmove koje izaziva ovaj odličan provokativni rad.

Imrana Kapetanović predstavlja bilješku svjetlom. Fotografija je slična selfie uratku. Vidimo muške ruke koje drže mobitel na čijem ekranu nalazimo četiri mlađe osobe. U obrazloženju autorice nalazimo opis koji fotografiji dodaje značenje. Ona kaže da su ruke koje drže mobitel od jednog izbjeglog Afganistanca, a da su na ekranu njegova djeca. Iz svega navedenog, nalazimo se usred dokumentiranog trenutka suvremene civilizacije. Ovdje se prisjećamo nelagodnih putovanja: npr. tragedije Lampeduse i izbjeglica koji su prema Europi pokušali pobjeći od ratnih događanja. Nonsens je da migranti žele na tzv. zapad koji je perfidno uzrokovao njihovu tragediju.

Objavljivanje poruka, oglašavanje podataka, skretanje pažnje, još je jedan oblik komunikacije. Goran Gromsky Skorup bilježi svojevrsnu oglasnu ploču. Na njoj nalazimo sijaset poruka koje su u smislenom neskladu. Njihov raspon je od osmrtnica, preko objava za javno događanje, do oglasa za prodaju stana. Ovaj dokumentarni rad ilustrira napadnu ponudu obavijesti kojima smo izloženi. Posebno se to odnosi na ekrane naših TV-a, laptopa i mobitela. Pojavljuje se problem: nametnuto nam je sve više informacija, a sve manje značenja. Nismo u mogućnosti apsolvirati sve što nam se nudi.

Svojevrsni plakat, objavu, skretanje pažnje na sebe, nudi nam rad Živane Selimović. Ona podastire fotografiju koju naziva: „Play With Me“. Na radu vidimo ulazna vrata i dječji crtež. Autorica komentira: „…Usred ovog sivog i užurbanog načina života sve je manje vremena koje roditelji provode s djecom. Ona većinu vremena provode usamljena i zatvorena u kućama uglavnom ispred TV-ekrana. Ovo je poziv jednog takvog djeteta koje moli da mu se netko odazove i pridruži u bezbrižnoj igri i trčanju po travi.“  

Dokumentiranje svog postojanja, djelovanja, aktivnosti, zarobljen je u planetarno raširenom običaju fotografiranja samih sebe, tzv. selfieja. Luiza Štokovac problematizira ovu aktivnost uvodeći akterku u galerijski prostor. Vlastoručno snimljena fotografija same sebe u galeriji postaje dokaz da je osoba tamo bila. Umjetnica zabrinuto komentira: „…Ponekad uopće ne gledaju ono radi čega su došli, previše su zauzeti bilježenjem mobitelima. Mnoge od tih fotografija pronaći će svoje mjesto na društvenim mrežama, kao dokaz prisustvovanja nekom događaju…” Luiza odlično primijećuje: „…(fotografija) će već kroz nekoliko sati potonuti u nepouzdanom, olujnom moru zvanom Internet…”

Još jedan rad direktno propituje samofotografiranja. Amina Konate Visintin, slikarskim načinom, naglašeno snažnim koloritom, predstavlja motiv dviju prijateljica/kupačica na plaži. Čini se da one međusobno uopće ne komuniciraju. Svakoj akterki pažnja je usmjerena u mobitel pa se čini da one zanemaruju jedna drugu, ali i lokaciju, pejzaž koji bi mogao biti privlačan. Autorica zamjećuje da suvremena virtualna komunikacija dominira nauštrb komunikacije uživo.

Propitivanje jednosmjerne komunikacije svojim radovima obrađuje nekoliko autora.

Klavdija Marušić predstavlja instalaciju. Prepoznajemo ideju: boca s porukom koja se nekada bacala u vodu i slučajnom nalazniku iskazivala neko priopćenje. Umjesto papirne poruke, nalazimo sredstvo suvremenog općenja: mobitel. Moguća poruka ili nekadašnja česta poruka SOS zamijenjena je danas uvriježenim sredstvom. Bez obzira je li mobitel ispravan ili nije, asocijacije su na poigravanje spoja tradicionalnog i suvremenog.

Rad koji progovara o usmjerenoj komunikaciji, bez obzira na odaziv, potpisuje Andrea Verdelago. Umjetnik, slikarskom tehnologijom, na tamnoj površini ispisuje pojam: NE. Ovo kod promatrača može izazvati nekoliko asocijacija. Odrješito NE može završiti razgovor, odbiti ponudu ili ideju. Iz psihoanalize znamo da se riječ odbijanja kod djece pojavljuje tijekom druge godine života. Ona se često koristi od strane roditelja koji njome pokušavaju zaštititi potomka. Problem je što bi bilo bolje koristiti obrazloženje, a ne samo čvrstu zabranu.

Zanimljiv rad jednosmjerne komunikacije ili, preciznije, autoupita, podastire Željka Gradski. Rad ima socijalne i simbolične konotacije. Umjetnica na podlogu ispisuje tekst pjesme Nicka Cavea „When My Baby Comes“. Nakon ispisivanja i popunjavanja podloge umjetnica djelomično briše tekst pa ispisuje sljedeće stihove. Slojevani zapisi teško su čitljivi. Dobro je vidljiv posljednji stih koji glasi „When She Come?“ Umjetničin komentar i pojašnjenje nudi više odjeka: „…Želim obratiti pažnju na ‘toplu, kvalitetnu tišinu’ koja je toliko često zanemarivana kao sredstvo komunikacije, a smatram da je itekako važnija od bujice riječi kojima pokušavamo popuniti praznine…“ Ovaj komentar traži još pojašnjenja. Autorica je rad poklonila dobrom prijatelju koji je bio osamljen, tako da imamo prijateljsku komunikaciju. Pored toga, igranje sredstvima komuniciranja, slova/riječi, nudi novi nivo doživljaja: problematiziranje verbalnih konvencija. Kao da je premisa izgovarala stav kako riječi ne zaslužuju težinu i definiranost koju im dajemo. Moguće da su pokret, osmijeh ili gesta važniji od besjede.

Još jedna autorica, Milena Kafol, propituje pojmove i/ili njihove sastavnice: slova. Umjetnica na podlogu podijeljenu na polja ispisuje slova ili oblike koji na njih asociraju. Slikarski obrađena pozadina, uz slovne oblike, nudi i uklopljene tekstove u obliku nečitkih faksimila. Mi najprije razaznajemo veće oblike koje sugeriraju slova. Poslije zapažamo tekstove. Iako djelomično raspoznajemo elemente rada, radu prilazimo kao apstraktnom. Iz razloga nečitkosti, dojam prebacujemo na područje instinktivnog. Umjetnica obrazlože: „…Želim da moje slike nešto poručuju, da nisu samo odraz vidne realnosti. Gledaocu dozvoljavam ulaz u moj svijet, a na njemu je da dekodira poruke jer je apstraktna slika kodirana poruka realnom svetu…“

Neverbalna komunikacija zanimljiva je Mirandi Legović. Umjetnica fotografskim načinom bilježi začudnu situaciju. Na prvi pogled čini se da su pred nama dvije osobe, mladić i dječak. Mladić začuđeno promatra dječaka s praćkom. Radnja se odigrava u prostoru s razbijenim staklima na prozorima. Za krhotine odmah okrivljujemo dječaka kojeg odaje praćka. No, pažljivom promatraču ne promiče činjenica da je on nacrtan, da je u pitanju njegova silueta. Autorica bilježi situaciju u dobrom trenutku osvjetljenja kad nam se sve čini realnim.

Iris Poljan triptihom „In-between“ propituje pojam neverbalne komunikacije. Na radovima zapažamo ruku/dvije ruke i trake, linije. Radovi su kolažirani od slika ruku koje su crno-bijele i traka papira koje su u bojama. Ruke su zaustavljene u sugestivnim pozicijama. Povezane su trakama koje naglašavaju ili opravdavaju gestualnost i nude novo značenje unutar sistema komunikacije. Umjetnica komentira naslov rada: „…Pojam In-between (između) odnosi se na prostor između verbalne i neverbalne komunikacije, prostor koji ih povezuje. (…) Neverbalna komunikacija neizostavna je u našoj svakodnevnici, ona akcentira i nadopunjuje oblik i tok komunikacije…“ Promatračev prvi mogući dojam je igra špagom gdje se na jednom paru ruku formirane figure prenose na ruke druge osobe. U suvremenom vremenu ova je igra zaboravljena iako je nekada, osim zabave, održavala komunikaciju dviju osoba. Danas prevladava također neverbalna komunikacija svedena na selfije uz skromni tekst koji je najčešće zamijenjen smajlićem, emotikonom…

Promišljajući temu ovog projekta, Josip Mijić uzima labirint kao osnovni motiv rada izvedenog kombiniranim tehnikama. Autor komentira: „Likovna djela se najčešće oslanjaju na vizualnu komunikaciju s motriteljem, odnosno, na komunikaciju preko koje se ideje/informacije dobivaju putem organa vida. Likovno djelo The Meaning of Life s motriteljem komunicira i putem taktilne komunikacije koja u početku motrenja nije odmah uočljiva/aktivna. Tek nakon dugotrajnijeg motrenja likovnog djela u motritelju se javlja potreba da ga i taktilno istraži. Na takvu vrstu komunikacije s motriteljem ne izaziva samo likovno djelo, nego i alat koji je okačen pored njega te naziv djela The Meaning of Life. Nakon prikupljenih svih informacija koje nam predočeno nudi, motritelj započinje potragu za smislom života.  (…) Rad se referira na znanstvenofantastično-satirični roman/film Vodič kroz galaksiju za autostopere u kojemu superinteligentna bića preko superračunala pokušavaju izračunati i saznati odgovor o smislu života, svemiru, i svemu ostalom. Zanimljivo je da je superračunalo nakon sedam i pol milijuna godina izračunalo i dalo odgovor na to pitanje koji glasi: 42. Naravno da odgovor nije bio smislen, u tolikoj mjeri koliko i sama potraga za smislom nije bila smislena. Iz tih razloga, ovaj rad sadrži labirint koji simulira tu besmislenu potragu za smislom i nudi isti besmisleni odgovor: 42. Za ovakvu temu rada sam se odlučio isključivo zbog toga što sam mišljenja da će izazvati, osim vizualne i taktilne komunikacije, i neke druge, recimo misaone…“

Odgovarajući na temu ovog projekta, Evin Hadžialjević predstavlja izuzetan video-rad. Zapravo je riječ o kratkom, eksperimentalnom, plesnom filmu. Ovaj rad nikako nije snimka plesne izvedbe jer je, uz koreografiju i plesnu izvedbu, Evin Hadžialjević scenaristica i režiserka video-rada. Tako se u rezultatu očituju ideje premise kroz segmente realizacije. Promišljeni pokret ili ples je oblik neverbalne komunikacije. On može biti iskaz osobnog, ali i društvenog propitivanja. Evin dodiruje više tema, od odrastanja, edukacije, erotike, snalaženja u okruženju… Niz introspektivnih scena vješto je uklopljeno u ovaj plesni/video rad, od početne igre svojom sjenom pa do drame introspekcije. Kroz cijeli rad naglašen je dodir, gesta direktne fizičke komunikacije koja omogućuje shvaćanje vanjskog svijeta i povezivanje s njim. U nekim kadrovima opip doživljavamo kao potrebu za komuniciranjem, u jednom dijelu kao eksperiment ili skretanja pažnje na sebe. Umjetnica promovira poetiku dodira kao prirodnog, univerzalnog, a istodobno najintimnijeg čina u odnosima. Eliminacija ili pojavljivanje kolora, te promišljen zvuk, u funkciji su nizanja kadrova i podcrtavanja dramatičnih sekvenci. O radu koji umjetnica naziva „Tijelo prostora/The Body of Space“, umjetnica kaže: „…Film se istovremeno fokusira na odnos i međuovisnost tijela i prostora: tijela u prostoru, prostora u tijelu, prostora tijela, tijela prostora, te na odnos i međuovisnost tijela i vremena: njegove prolaznosti, beskraja, ritma.“

Komunikaciju sa samim sobom (a kad smo usklađeni sa sobom, usklađeni smo i s univerzumom) ostvaruje se na više načina. Jedan od načina je vježbanje Yoge, istočnjački (Indija) način usklađivanja funkcija tijela i energija. Joga je jedan od najstarijih (brahmanskih), filozofskih, meditacijskih sustava koji sačinjavaju Hinduizam. Samir Cerić Kovačević fotografskim načinom bilježi tjelesne pozicije tijekom trajanja meditacije. On kaže: „Yoga nam pomaže da upoznamo sebe, da se povežemo sa samim sobom, da osnažimo svoju intuiciju i unutarnji glas. Predstavlja sklop individualnog s univerzalnim. Yoga je alat koji nam pomaže da se povežemo sa svojom podsvjesnom, suptilnom razinom i kroz komunikaciju sa svojim tijelom, duhom i umom, dođemo do samorealizacije.“ Autor predstavlja tri situacije zamućujući scene, čime asocira na introspekciju aktera, ali i na usklađivanje s okolinom. Moramo znati da Budizam nije vjera, gdje ju trpa kršćanstvo, već način promišljanja života. Ovaj pristup svemu oko nas blizak je suvremenim fizikalnim i filozofskim spoznajama kvantne fizike. Danas se mijenjaju percepcija i načini ponašanja koje su kapitalizam i vjere knjige stoljećima ruku pod ruku diktirali. Univerzum u shvaćanjima više ne funkcionira kao mašina (Newton), već kao polja energija koja se pojavljuju u različitim oblicima. Osoba više nije kemijska reakcija, već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same.

Zanimljiv i dramatičan rad predstavlja Renata Pentek Šimoković. Radi se o kombinaciji fotografije i slikanja na tri segmenta teme koju umjetnica obrađuje. Već sam naslov navodi na autoričinu premisu: COmMAnication. Detalji koje raspoznajemo uvode nas u jednu od mogućih situacija odlaska. Tu je fotografija lica u bolničkom okruženju, detalj dodira dviju ruku – jedne bolesnika, a druge posjetioca, te preslike mogućih reakcija/stanja mozga. Upravo dodir može izazvati reakciju, inicirati komunikaciju, a koju ne moramo zapaziti na samom tijelu. Autorica komentira: „…Želja mi je bila skrenuti pažnju na tisuće ljudi, pacijenata u svijetu koji su u komi, neki već godinama vegetiraju u tom stanju. Brojni slučajevi buđenja iz dugotrajne kome govore o različitim vidovima komunikacije dok je trajalo to stanje. Dokazano je da pojedini centri u mozgu reagiraju na različite vanjske podražaje, zvukove, mirise, dodire… Uz ovu tešku temu svakako se nameće i tema eutanazije i etičnosti iste, tema koja svako toliko ispliva na površinu dnevnopolitičke ispraznosti vremena u kojemu živimo…“

Problematiku tematskog okvira ovog projekta dočaravaju i radovi na kojima je na neki način komunikacija nečitka ili je zaustavljena. Željko Bobanović Don Bobo, predstavlja rad koji može izazvati polemike. Umjetnik koristi ogledalo kao podlogu. Na njemu, Brailleovim znakovima, pismom za slijepe, ispisuje naziv rada: „Želim te zagrliti“. I kad pomislimo na liričnost i čovječnost ovog teksta, ostajemo u nedoumici. Jer, autor zapis i podlogu prekriva drugim staklom. Tako zapis, onima kojima bi bio namijenjen – slijepim i slabovidnim osobama – ostaje uskraćen za iščitavanje prstima. Ovo priziva u sjećanje licemjerje društva koje se prikazuje kao empatično, kao ono koje prihvaća drugačije, ali samo ukoliko onaj kojeg se prihvaća bude što je više moguće “ukalupljen” u društvene konvencije – kao slučaj Brailleovog znakovnog pisma koje je izložak u galeriji pod staklom te gubi svoju funkciju. Reprezentacija prihvaćanja postaje važnija od same funkcije – prihvaćanja u praksi. Tako i ovdje, formalno je poštovano pravo na informaciju, komunikaciju slovima onih koji ne vide, a u realnosti im je uskraćena mogućnost čitanja. Željko Bobanović u komentaru obrazlaže rad stavljajući ga u kontekst sasvim osobnog propitivanja. Autor kratko izjavljuje: „…To bi bila moja komunikacija s ostatkom svijeta.“

Darko Brajković Njapo na temu projekta odgovara performativnim radom. On će sebe pretvoriti u eksponat, stavljajući masku i boraveći u prostoru galerije bez teksta i bez kretanja. Problem komunikacije propituje se na način da se osoba pasivizira. Zapravo, u suvremenosti, ukoliko se ne bavimo estradom ili politikom, ušutkani smo i marginalizirani. Komunikacija između staleža, različitih društvenih klasa, onemogućena je represivnim aparatom. Javna priopćavanja, vijesti i/ili informacije ciljano nameću idejno obojeno mišljenje. Sredstva javnih komunikacija rijetko su slobodna. Upitan je stupanj slobode koji garantira profesionalni odnos prema informiranju. Svjedočimo kako su masovni mediji obojeni nekim interesom. Oni su najvažniji izvor informacija, socijalizacije i zabave, ali moćnim društvenim grupacijama služe kao perfidno sredstvo uvjeravanja i promidžbe. Uz to, poimanje masovnoga komuniciranja postalo je problematično razvojem interneta jer se na svjetskom webu prepliću javno i privatno, kao i jednosmjerno i uzajamno komuniciranje mnoštva pošiljatelja i primatelja različitih tendencija. Oni mogu mijenjati virtualni identitet: od stvarnog do izmišljenog. Jednosmjerna komunikacija može izazvati pasivnost i poslušnost. Darko Brajković Njapo kao da želi pokazati stanje bez ideja. Iako se umjetnik ovim činom može posvetiti introspekciji, ali javni nastup njegovo promišljanje postavlja kao upozorenje promatraču. Posebno zato što je maska sasvim jednostavna i ne nudi posebne aluzije. Nije namijenjena transformaciji osobe u neko grozno niti dobro biće. Jednostavno: osoba je zašutjela.

Igor Gustini predstavlja dosjetljiv rad. Radi se o dva oblačića poput onih u koje se u stripu upisuju tekstovi. Ali, ne nalazimo niti aktere moguće konverzacije niti tekstove razgovora. Iako autor rad naziva „Dvije misli“, ostavljeni smo da pred radom sami zamislimo mogući tekst. Provokacija je i u tome da su oblačići spojeni pa se predmnijeva konverzacija. Kao što umjetnik komentira, komunikacija je omasovljena: prevladane su dimenzije prostora i vremena. Potrebno je tek nekoliko sekundi za kontakt s jako udaljenom lokacijom. Ali, ta je pogodnost donijela i nesklad u komunikaciji. Problem je u količini informacija koje primamo, a koje nismo u mogućnosti apsolvirati. Komunicira se u news grupama i/ili chat sobama, prema interesima. Popularni su forumi, platforme koje omogućavaju komunikaciju sa svima. Društvena mreža Facebook postavlja nove standarde povezivanja, komunikacije ljudi, ali njena je moć u teoriji, rjeđe u praksi, osim reklama koje i tu naviru. Čini se da je moguća budućnost komunikacije: manje riječi, a više fotografija. Kao da je umjetnik u dosluhu s vremenom u kojem zajedno živimo. U vremenu agresivnog korumpiranog profiterstva, ostajemo bez teksta. Još se služimo smajlićima ili gifovima koji jako oskudno označuju mogućnosti razmišljanja koje stanovnici plavog planeta imaju na raspolaganju.

Autokomunikacija kroz introspekciju ili samopropitivanje likovnjacima nudi više mogućih načina iskaza.

Već nazivom svog rada, „Mir mojeg nemira“, Nataša Bezić daje do znanja u kom smjeru ide njeno vizualiziranje. Očito da je tema samopropitivanje, odsjaj momenta nesigurnosti. Svi imamo takve trenutke. Ponekad su kratki, a ponekad se mogu odužiti i opteretiti nam živote. Na Natašinom radu vidljiva je snažna gestualnost i snažni odbljesci boja. Njima umjetnica, ekspresivno, na rub neprepoznatljivosti dovodi likove scene koju podastire. Čini nam se da je pred nama sekvenca grčevitog kretanja, poput tučnjave ili egzaltiranog plesnog pokreta. Vraćajući se naslovu, možemo komentirati o iskrenosti umjetnice da svoja propitivanje vizualizira i da ih podijeli s nama. Znamo da likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Sav kreativni rad ili njegovi segmenti postaju ideogrami. Cijela je povijest umjetničke prakse inicirana komunikacija. Ostvaruje se dekodiranjem usmjerenih poruka koje su upućene na razumijevanje/iščitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču. Umjetnica komentira: „…Nemoć, prepuštanje, depresija, današnja su svakodnevica, želja za revolucijom, pobunom potisnuta je letargijom, trenutnim zadovoljstvima koja traju kratko vrijeme, a za njima ostaje još veća žeđ za slobodom postojanja i pravdom. Otuđenje čovjeka bez obzira u kojem društvu živi, bogatom ili siromašnom, prisutno je danas kao nikad prije…“.

Dorotea Smrkinić kaže: „…Komunikacija kao temelj svakog odnosa zarobljena je u vremenu i ograđenom prostoru međusobnih odnosa…“ Ovom komentaru slijedi zanimljiv i neobičan rad. Ona u četverostranu staklenu prizmu, na suprotne stranice, postavlja dva portretna rada. Na dno rasipa zemlju pa se njihova ideja komunikacije mora ostvarivati preko zemljanog rastera. Osim što pretpostavljamo tematiziranje vezano za portretirane, zadan nam je komunikacijski zadatak. Ukoliko želimo vidjeti lica, moram se pomaknuti. „…Dva različita entiteta unutar svog osobnog prostora izložena su pogledima gledatelja koji moraju zaviriti unutar zatvorene mikrosfere (ili u ovom slučaju mikrokuba), upotpunjujući tako prirodu odnosa – dvosmjerna komunikacija promatrana iz trećeg lica…“ Promatrač mora izmijeniti osobnu perspektivu kako bi spoznao ponuđena lica unutar rada: iskriviti sebe kako bi spoznao druge. Komuniciranje ili ne, „sebstvo” u odnosu prema zajednici i kolektivu, mogu biti sinonimi za prostor solidarnosti, zajednički kolektivni doživljaj i bitnost (su)djelovanja unutar zajednice. Komunikacija može osvijetliti pojmove: identitet, nacionalizam, politika moći u kontekstu “ja i drugi”. Također nudi multikulturalno razumijevanje i toleranciju. Komunikacija podrazumijeva da je suživot osnovno sredstvo postojanja.

Krunislav Stojanovski na temu projekta odgovara odličnim performerskim radom. Intimni, lirski, realni doživljaj komuniciranja sa svojom pretkinjom umjetnik prenosi promatraču. Pred nama je tepih postavljen na zid. Autor opisuje događanje: „…Prilazim tepihu, pogledam ga mirno s poštivanjem, što bi simbolično označavalo poštivanje tradicije. Nakon toga pogledam u smjeru publike, prenoseći informaciju, emocije, dajući dignitet na oba pola tako formiranog sustava, koji su povezani preko mene, te na kraju sjednem u meditativnom položaju. Tada se do kraja povežem s izloženim objektom, a preko njega sa svime navedenim, uključujući publiku, nadilazeći prostorne i vremenske granice. Služim kao poveznica promatraču s tim svijetom i nudim mu da shvati, doživi i da se uključi…“ Predmet ima važne memorijske odrednice: autoru ga je izvela, čuvala pa poklonila baka. Krunislav, svjestan vremena u kojem živi, povezuje ovaj predmet s izbjeglicama kojima je neki sličan predmet jedino što im je ostalo od imovine. Događa se i preklapanje rute kojom umjetnik često putuje i koja ima sličan smjer kao migrantska ruta. Prisjećamo se nelagodnih putovanja: npr. tragedije Lampeduse i izbjeglica koji su prema Europi pokušali pobjeći od ratnih događanja. Nonsens je da migranti žele na tzv. zapad koji je perfidno uzrokovao njihovu tragediju. U konačnici, umjetnik kaže: „…Ćilim utopljuje zid, bijeli zid koji nas odvaja jedne od drugih, koji ne dopušta, koji stopira, brani. Ispred tog zida stojimo zaustavljeni i zarobljeni, fizički ili mentalno. Sa svojim strahovima i predrasudama, od drugog, od nepoznatog, onog istog koji je ipak dio nas samih. Ćilim na zidu je podsjetnik ljudske jednakosti, nada u pobjedi metafizičkog dobra nad ovovremenskim strahovima koji nas odvajaju…“

Apstraktnu, ali senzibilnu ideju komunikacije nudi rad Goranke Supin. Ona pred nas podastire napisano pismo. Na kuverti je ispisan adresant: Bratu Branku. Iz opisa saznajemo da njen brat nije više s nama i da autorica iskazuje žaljenje što s njime nije više komunicirala za života. Svi zasigurno imamo osobe s kojima zanemarujemo komunikaciju. Tako je ovaj ispovjedni rad zapravo upozorenje. Zaista treba odvojiti vrijeme za druženje s dragim osobama, bilo u porodici, ali i izvan tog kruga. Internet i web kontakti, smajlići i gifovi ipak nisu dovoljni. Poslije nestanka drage osobe, prisiljeni smo zatomiti tugu i odnose pokušati prebaciti u neke apstraktne sfere. Umjetnica iskreno govori: „…Sjetim se svakodnevno mojih roditelja i mog brata kojih na žalost više nema. Propustila sam mnoge razgovore s njima pravdajući se nedostatkom vremena. Propušteno vrijeme pokušavam nadoknaditi pisanjem pisama. Jedno takvo je i pismo mom bratu. Pismo koje nikad neće doći na pravu adresu jer adresa „negdje tamo“ ne postoji, bar u ovoj „stvarnosti“ kakvu mi poznajemo. Ali postoje i neki drugi svjetovi, neki drugi vidovi komunikacije i ja znam da je svaka upućena riječ stigla na svoje odredište…“ Mi i ne moramo pročitati ovu jednosmjernu osobnu prepisku jer, već sam izbor elemenata ovog rada nudi dovoljno dramatike.

Višegodišnji konceptulani projekt Organizam žive umjetnosti, (u kojem se bavi promišljanjem i izražavanjem raznih estetskih i etičkih, vrijednosnih i energetskih manifestacija okoline), Andrej Zbašnik nastavlja radom koji je ponudio za ovaj projekt. Autor najprije izvodi sliku crtačko-slikarskim načinima. Dobiveno poslije skenira te obrađuje kompjutorski. Pred nama je asocijacija forme glave na ramenima. Oblici su svedeni na geometrijske, a plohe razrađene snažnim kolorom. Autor opisuje: „…Osim reducirane forme lubanje i dijela torza, u autoportretu nema nikakvih antropomorfnih obilježja (očiju, usta, ušiju, nosa), nego sam sebe izrazio, prikazao, ekspresivno, kao ples i susret raznih energetskih stanja mojeg cjelokupnog bića, onog što se događa u meni i oko mene, kroz spontanu likovnu igru apstraktnih i kolorističkih mrlja i ploha…“ Nazire se gestualnost pristupa, što asocira na prijenos snažnih emocija kao rezultat doživljaja trenutka. Umjetnik odlično komentira: „…U dobu koje je postalo gotovo pa kulturološki, odnosno komunikacijski autistično, hiperproduktivno značenjima, informacijama i porukama raznolikog sadržajnog i formalnog spektra, smatram da je temelj ispravne komunikacije sa svijetom u sebi i svijetom izvan sebe, onaj vid, oblik komunikacije koji postižemo sa samima sobom….“

Reminiscencijama na prošlo vrijeme, uz komunikacijski segment, bavi se nekoliko autorica i autora.

Tako Bogomir Duzbaba fotografskim medijem bilježi poštanski sandučić. Predmet je formalno i danas u funkciji, ali svjedočimo neozbiljnom pristupu ovoj djelatnosti. Smanjio se broj djelatnika, u poštanskim uredima možete kupiti hrpu predmeta koji nemaju veze s osnovnom svrhom institucije. Poštanske usluge koje su nekada bile značajne, svedene su na najosnovnije aktivnosti. Za to je krivo i vrijeme internetskih komunikacija koje je smanjilo broj pisama. No, slanje predmeta ostalo je u opsegu poštanskih poslova. No, oni se izvode nedovoljno organizirano. Moguće je da je potrebno vrijeme za preustroj ove djelatnosti, ali, tijekom te transformacije, često smo u prilici pratiti svoju pošiljku na internetu, ali ju nismo u mogućnosti odmah preuzeti. Autor rad naziva „Da se ne zaboravi“, pa nas time podsjeća na neka drugačija vremena. Iako ta prošlost možda nije bila savršena, svakako je bila organiziranija, a pojedinci socijalo zbrinutiji nego danas u vrijeme tzv. globalizacije kad je dostupno sve više informacija, a sve manje značenja.

Slavica Isovska odlučuje poigrati se identitetima. Tako njena komunikacija predstavlja propitivanje same sebe, ali i lika kojeg uzima za temu. Na fotografskom radu zamjećujemo dvije ženske osobe. Obje sjede. Prepoznajemo lice autorice rada, ali pozicija, odjeća, cvijeće u kosi i pozadina snažno podsjećaju na poznatu slikaricu Fridu Kahlo. Povezujući ovaj fotografski rad sa slikarskim Fridinim radom, zapažamo razlike u interpretaciji. Uz hommage pokojnoj umjetnici, shvaćamo da Slavica Isovska propituje svoj identitet apstraktno komunicirajući s poznatom slikaricom. Komunikacija je i doslovno prikazana jer oba lika na radu sjede uz kavu/cigaretu, što su simboli druženja. Dvojnost na kompjutorski manipuliranoj fotografiji ukazuje na mogućnost autopropitivanja. Introspekcija, kao komunikacija pred ogledalom, samih sa sobom, potrebna je i nužna posebno u ovom vremenu prepunjenom često tendencioznim i usmjerenim informacijama koje nismo u mogućnosti iščitati niti apsolvirati.

Komunikaciju kroz memorijske konotacije problematizira Silvana Konjevoda koja radu daje ime Prošlo vrijeme. Ona oblikuje kolaž na kojem zapažamo više planova. U prvom je uvjerljiva kolor-fotografija izreska čipke s neke narodne nošnje. Ispod prikaza tekstilnog dijela ručnog rada nalazimo naopako okrenute listove, stranice knjige. Iz dostupnog otisnutog slovnog zapisa uspijevamo razaznati da se u knjizi spominje Vatroslava Lisinskog, našeg povijesnog kompozitora. On komunicira s likom Štrige, mitološkim bićem, vezano za njegovo stvaralaštvo. Ispod opisanih slojeva nalazimo još jedan, čini se kao izrezani kroj, print segmenta dezena, ali bez kolora. U rad je uklopljen i trgani komad toniranog sivog papira. Sve zajedno uklopljeno je u centralni blok na debljem papiru ujednačenog toplog tona. Umjetnica obrazlaže: „…Komunikacija se ostvaruje likovnim i grafičkih jezikom  koji ima različite konotacije, od daška nostalgije do svijesti o današnjim običajima…“

Rad koji odlično tematizira komunikaciju u prostoru i vremenu predstavlja Noel Šuran. Kao autor koji osjeća, živi i njeguje etnografske momente naše povijesti, posebno Istre, i ovaj put predstavlja izuzetno promišljenu kolekciju fotografija. Niz nosi naziv i prikazuje nekoliko „Susretišta“, mjesta susreta. Radi se o mikrolokacijama u Istri gdje su se tradicionalno nekada nalazili, družili i raspravljali stanovnici naselja. Umjetnik fotografije opskrbljuje i imenima mjesta. On odlično komentira svoj rad: „…Po istarskim selima fotografirao sam mjesta gdje su nekad ljudi sjedili, odmarali se družili se i pričali. To su zapravo bila vrlo važna mjesta za komunikaciju. U našim krajevima postojala je kultura dokolice koja je dolaskom kapitalizma nestala. Ljudi žive i dalje u istom mjestu, ali gotovo da se više i ne vide. Netko mi je jednom spomenuo: ‘Moreš pasat gol u sred podne niedan te neće vidit’. Moja ideja bila je dokumentirati ta mjesta druženja po istarskim selima…”

Temu međugeneracijske komunikacije obrađuje Vasko Vidmar. Umjetnik poseže za jednostavnim, nađenim materijalom, odbačenim prozorskim okvirom. Autor rad naziva „Gospođa Melan Holija“, humorno asocirajući na ideju rada. Prozorsko krilo već samo po sebi nudi asocijacije: ono je granica između vanjskog i unutrašnjosti. Ona može biti barijera, ali i prolaz. Također, nalazimo paralele između vremešne gospođe i obrabljenog prozora. Nismo sasvim sigurni iskazuje li predstavljena osoba neku tugu ili dostojanstveno nosi iskustva prijeđenog životnog puta. Bez obzira na moguću nostalgičnu situaciju u okviru prozora, čini se da umjetnik vedrije doživljava situaciju jer koristi vedre boje i gestualne poteze. On komentira: „…želim inicirati komunikaciju između mlađih i starijih, izborom kolora koji djeluju živahno i pozitivno (…) vrijeme koje provodimo sa starijim osobama možemo, zbog iskustva, iskoristiti i doživjeti kao obogaćivanje života koji je pred nama. Jer, stalno nam se nude upitne istine…“

Matilda Zanini izdvaja rad iz svog niza „Zaboravljena… ljubavna pisma“. Umjetnica propituje dopisivanje, komuniciranje standarnim, ali skoro napuštenim načinom – poštanskim pismima. Klasična pošta traži pisanje poruka sročenih u rečenice, često u obliku malih, intimnih eseja. Ona podrazumijeva osobno odašiljanje i dostavu bez trenutnog kontakta. Za razliku od e-maila, nekada se pismo duže i promišljenije pisalo, željno čekalo, a na njega odgovaralo uz saznanje o vremenu koje je potrebno za dostavu. Pisma su, pored razgovora uživo, najosobniji način komuniciranja, razmjene poruka, razmišljanja. Rukom napisan tekst postaje trajan osobni dokument trenutka. Poput dnevnika koji se, za razliku od pisma, ne razmjenjuje. Ovaj rad onirička je problematizacija ova dva modusa izgovora intimnih promišljanja. Navedeni smo na putovanja kroz podsvijest, intuiciju, emocije, snove. Ovim usmjeravanjem doživljaj rada pomičemo ka intuitivnom iščitavanju. Promatrajući izloženo, možemo osjetiti prolaznost koje smo i sami svjedoci. Prostor sadašnjosti oslanja se na prošlost sluteći neka nova vremena. Eliminirajući nelagodu potisnutog sjećanja kao oznaku prepoznavanja djela, njena evokacija minulog nudi ideju radoznalosti, propitivanje, afirmaciju vrijednosti memorije. Nakon oluje doživljaja pred nama kao da je duboki uzdah tijeka prolaznosti. Senzibilna autorica prikazuje, veliča, fetišistički predstavlja energije/emocije sazdane na već skoro odbačenom povijesnom načinu komunikacije. Ovaj rad možemo doživjeti kao upozorenje na manipulaciju kojoj smo izloženi, na krizu kulture, jezika, komunikacije…

Tehnologija uvijek izaziva revoluciju u komunikaciji/ama. To može biti kompjutorsko, internetsko općenje, ali i fizička komunikacija tehničkim sredstvima. Na tom tragu Slađan Dragojević predstavlja fotografski rad na kojem u kadar izdvaja metalne kotače starinske lokomotive. Ovdje je tema projekta dotaknuta na dva načina. Jedan je suradnja, koordinacija, komunikacija konstrukcijskih dijelova grandiozne naprave za prijevoz. Umjetnik to postiže hrabrim, ali odgovornim izrezom elemenata koji su dovoljni za svjedočenje snage i važnosti. Sklop poluga i kružnost osnovnog oblika omogućuje pokretanje, vožnju koja ima bliske veze s ljudskim komuniciranjem. To je posebni način odnosa: putovanje. Ono omogućuje susrete, druženja, promjene ljudi i lokacija. Problem suvremenosti je oslanjanje na nametnute virtualne slike. Tako viđamo različite krajeve na načine ovisne o tendencijama ili raspoloženju izvjestioca. Potrebno je osobno doživjeti, vidjeti, osjetiti, razgovarati. Inače nećemo više razlikovati jesmo li negdje bili ili smo samo vidjeli sliku.

Još jedan autor koristi tehnološki određene situacije za promišljanja o zadanoj temi ovog projekta. To je Klemen Zupanc koji predstavlja diptih, rad većih dimenzija. Scenu zauzimaju dva dijela rada na kojima raspoznajemo djelomično oštećene osobne automobile. Fingirana je ideja sudara, dijelovi diptiha začudno izazivaju takav dojam. Ovdje je mehanička komunikacija dovedena do drastične situacije: sraza. Autor odlično određuje svoj rad: „Nema čovjeka, nema krvi, jedina žrtva je automobil(i). Na radu su prozori automobila prebojani, tako da unutrašnjost ostaje nepoznata/skrivena, tako je scena cenzurirana…“ Pri pogledu na ovakve scene, javlja se ideja „zabrinute“ komunikacije: obično pitamo je li sve u redu s vozačem, putnicima, kako i kada se dogodilo, i sl. Tek poslije čitanja autorova komentara, postaje nam jasno da nas umjetnik provocira. On se najprije igra neke divlje igre oštećivanja makete automobila igračke. Nakon toga fotografira nastalo stanje koje kasnije obrađuje i printa na veće formate. Tek sada shvaćamo ironiju koju nosi rad, ali u isto vrijeme i iluzornost, prijetvornost pojma slika. Nametnuto nam je, a mi smo prihvatili tehnologiju koja virtualno nudi kao realno. Ekran ili fotografija, plošna slika, sredstvo je poruke. Očitost i sugestivnost ovom mediju daju moć, utjecaj i mogućnost manipulacije. Zupanc dodiruje problem mentalnih slika. To su kombinacije oblika kojih nema u realnosti, ali se opetovano plasiraju kroz medije i nalaze mjesto u našoj memoriji. Agresivno ponavljana ponuda zadržava se u sjećanju. Mi od količine informacija imamo osjećaj da sudjelujemo u svemu, ali gubimo kontakt s realnošću. Paul Virilio obrazlaže da virtualne, informatičke slike kao „mentalni predmeti“ postoje i imaju utjecaj na našu svijest. Više ne razlikujemo jesmo li negdje bili ili smo samo vidjeli sliku.

Neki od simboličnih prispodoba koje dotiču pojam komunikacije nude se na iščitavanje u oblicima asocijativnih znakova.

Lea Bernetič Zelenko podastire keramički reljef ispunjen znakovima. Neki se ponavljaju, a neki se pojavljuju samo jednom. Područje podloge rada podijeljeno je geometriziranim oblicima na više polja. Sva su obojena, preciznije tonirana snažnim, ali decentnim kolorom. Neke od linija su granične, neke urezane, a neke obilježuju površinu određenog segmenta ponekad prelazeći u sljedeći. Čini se da je u pitanju igra geometriziranja plohe. Osim ideje oka u samom centru rada, ostalo znakovlje podložno je višestrukim interpretacijama. Zapravo, umjetnica ne forsira prepoznatljive oznake. Tako nam oblik oka može biti polazište za doživljaj rada. Uostalom, sva je povijest umjetničke prakse inicirana komunikacija. Sav kreativni rad ili njegovi segmenti postaju ideogrami. Promatraču ostavljamo doživljaj. On ima slobodu iščitavanja prema osobnom afinitetu.

Barbara Cetina predstavlja rad koji prikriva ideju klasičnih međuodnosa. Zapravo, autorica se igra simboličnim segmentima koji mogu biti znakovi nevidljive, ali ipak ostvarene komunikacije. Zanimljiva je i materijalizacija ove ideje. Umjetnica koristi nelikovne elemente, kolaž, aplikacije kako bi izgovorila misao. Čini se da u moru namreškanog papira nalazimo slične entitetske oznake. No, svaki ima drugačiji kod, označen kao okrugli izrezak tiskanih stranica časopisa. Tu su još decentni potezi koje jedva primjećujemo, a koji oslikavaju ideju nevidljivih odnosa među ljudima. Ova ujednačenost, ali diskretna različitost zapravo su oznake koje bude ideju socijalnih stanja. Barbara komentira: „…Zanimljivo mi je razmišljanje da sve naše emocije i znanja nevidljivom komunikacijom dijelimo s drugima. Time, tuđe istine postaju naše, a da toga nismo svjesni…“ Umjetnica daje do znanja i da se inicijaciju za rad dogodila uz čitanje pjesme Tina Ujevića, Pobratimstvo lica u svemiru: „…Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. / I pamti da je tako od prastarih vremena. / I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, / Kao djeca koja ne znaju još ni svoja imena…“

Snažna gestualnost i razigrane boje karakteristike su rada Krešimire Gojanović. Naslov djela, „Šum na vezama“, odgovara dojmu koji on izaziva. Umjetnica je u potpunosti uronjena u vrijeme koje i mi dijelimo s njom. To je vrijeme zbrke, konfuzije, sporih, ali klizećih laži koje pokušavaju postati realnost, bombardiranja nevažnim informacijama među kojima je naporno uočiti važne. Krešimira ove dojmove postiže vijugavim linijama, šarama, guljenjem slojeva boje, raspršenošću kompozicije. Na radu se nude ideje oblika koji nikako nisu benigni. Prepoznat kod introspekcije same autorice, snažan energetski nemir prelijeva se i na promatrača. Umjetnica odlično komentira: „…Rad opisuje komunikacijski kaos kojemu smo izloženi kroz suvremene medije i informacijsku prezasićenost, gdje se često iskrivljuje realnost kroz senzacionalizam, dramu, manipulaciju emocijama, podilaženje političkim strukturama, i sl. U takvom mentalnom okruženju, čovjek postaje površan, dekoncentriran, gubi se ravnoteža duha i tijela…“ Mislim da možemo podijeliti njena zapažanja. Profiterstvo, eksploatacija radnika, divljanje religija i nacionalizama karakteristike su našeg doba. Iako se ovo može nazvati teorijom zavjere, ipak mi se čini da nam ova civilizacija radi o glavi!

Boju, kao oznaku komunikacije nudi Tomislav Hršak. Umjetnik čini jednostavni postupak. U neutralnu staklenu zdjelicu stavlja pigment snažne crvene boje. Instalaciju umjetnik naziva sasvim jednostavno: „Crvena“. Ovo može biti i ritualni predmet jer crvena boja se povezuje s više pojmova. Tu su najprije ljubav, strast, erotika pa krv, opasnost, rat, energija, promet i znakovlje, semafor, i sl. Umjetnik crveno u ovom radu nudi samo kao boju, tj. njezino elementarno stanje – pigment. Umjetnost se dekodira pomoću ustaljenih normi i društvenih okruženja. Tako ovaj rad postaje znak. Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment, bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Sav kreativni rad ili njegovi segmenti postaju ideogrami. Sva je povijest umjetničke prakse inicirana komunikacija. Ostvaruje se dekodiranjem usmjerenih poruka koje su upućene na razumijevanje/iščitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču. Crvena je prepoznatljiva, snažna i značajna boja. Umjetnik kaže: „…stavljam ju pred posjetitelja kao takvu, kao Crvenu, da komunicira s njim putem vizualnog podražaja!“

Problematizirajući ovu temu, Milan Marin se obraća gestualnim zapisima. Oni mogu biti slučajni ili svjesno izvedeni. Na podlozi nalazimo dosta detalja. Čini se da je većina spontana ili čak slučajna. Tu su fleke, potezi, čak se i zaparanost papira uklapa u kompoziciju. Ovu spontanost oblikovanja i rezultate umjetnik domišljato pravda naslovom rada: Čavrljanje. I zaista, čavrljanje je neformalno, nevezano, opušteno komuniciranje. Takve su i karakteristike rada. U socijalnom smislu ovaj rad može biti hommage neslužbenom, relaksiranom, dokoličarskom druženju koje si sve rjeđe možemo dopustiti u suvremenosti koja je obilježena borbom za preživljavanje. Umjetnik bira pa time i odlučuje što jest, a što nije umjetnički predmet. Promatrač ima pravo odlučiti što doživljava kao artefakt, a što ne. Tako ostavljamo autora i promatrača na vjetrometini komunikacija.

Neverbalna komunikacija je modus odašiljanja poruka bez konvencionalno izgovorenog ili zapisanog teksta. Za razliku od riječi koje mogu imati mnogo različitih značenja, ona spontano prenosi emocije, raspoloženja, misli i stavove, ali mora biti odgonetnuta i/ili shvaćena. Ona može biti namjerna ili nenamjerna; izraz lica, ton glasa, gesta, govor tijela, dodir, pogled, ali i ostvarena kroz umjetničku vizualizaciju. Jedan od radova koji govori negovorom je rad koji potpisuje Tereza Pavlović. Umjetnica na zamrljanu podlogu postavlja dva glavna oblika. Oba su kvadratna i naglašeno rasteriranih površina. Na njima dodatnu frekvenciju rastera umjetnica izvodi intervencijom bojama. Jedan od ovih slojeva je tamniji, a drugi djeluje svjetlije. Jedan je izveden s nešto više crvenih tonova. Drugi je umjereniji. Autorica ih postavlja u pozicije koje možemo odrediti kao odnos, neku vrstu suradnje u kompoziciji cijelog rada koja je odlično izbalansirana. Iako je rad vjerojatno nastao kao svojevrsna umjetničina introspekcija, umjetnica nam ga nudi na iščitavanje i doživljaj. Znamo da likovna i sve umjetnosti imaju ugrađen komunikacijski segment, bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Tako, sav kreativni rad ili njegovi segmenti postaju ideogrami poput ovog rada. Doživljaj predmnijeva dekodiranje usmjerenih poruka koje su upućene poznatom ili nepoznatom promatraču.

Riječ „komunikacija“ doslovno znači: podijeliti, učiniti nešto općim ili zajedničkim. U ovom smjeru cilja rad Slavice Marin. Autorica postavlja jednostavnu instalaciju na tragu njenih koncepcija: ekološki usmjerenu, izvedenu od starih plastičnih, korištenih predmeta. Ipak, ona unificira elemente koristeći iste/slične artikle, nižući ih na središnju nit. Rad ima performerski karakter, ali akciju ne čini umjetnica, već intervencije prepušta promatraču. Ona samo inicira zapisivanje asocijativnim smjerom: Ljepši svijet. Ponuda je jednostavna: svatko od posjetilaca može upisati pravac, smjer, lokaciju koju želi, simboličnu ili realnu. Ovime autorica inicira komunikaciju, a nastaviti ju možemo prema vlastitom nahođenju.

Neverbalni oblik komunikacije dodatni je način odašiljanja poruka bez konvencionalnog izgovorenog ili zapisanog teksta. Ona prenosi emocije, raspoloženja, misli i stavove, ali mora biti razumljena, odgonetnuta, shvaćena. Ona može biti namjerna ili nenamjerna; izraz lica, ton glasa, gesta, govor tijela, dodir, pogled, ali i ostvarena kroz umjetničku vizualizaciju. Nevenka Miklenić predstavlja triptih izveden grafičkim postupcima. Dok je marketinška komunikacija jednosmjerna, često agresivna, Nevenkina ponuda nešto je drugačija. Ona podastire tri monotipije na kojima je oblike izvela s energijom svojevrsnog samopropitivanja. Radovi nude neke prepoznatljive ideje oblika, ali ih umjetnica ne definira. Ostavlja ih kao asocijacije. Ona komentira: „…zagonetni oblici kreiraju se nesvjesno, spontano, izlaze iz podsvjesnih predjela te traže odgonetavanje značenja, kako autorice, tako i publike. Uz oblike vidljiv je otisak zapetljane špage – crte kao procesa odgonetavanja zapetljanih unutarnjih i vanjskih čvorova u komunikaciji. Takve se situacije mogu nazivati i nesporazumima. Na vanjskom planu špaga može predstavljati komunikacijske kanale kojih danas ima puno, ali tim manje mogućnosti stvarne komunikacije. Razrješenje čvorova naša je odgovornost.“

Komunikaciju idejom oblika predstavlja Asja Vasiljev. Ona u zahtjevnoj tehnici obrade metala oformljuje figure od debele žice. Ona ne formira predmet, već siluete ljudolikih bića. Oni su maksimalno pojednostavljeni. Tako do izraza dolazi oblik koji asocira na oblačić s tekstom u nekom stripu. Ali, on nema upisan tekst i nije oblikovan sam za sebe, već je formiran od oblika koji mogu biti po jedna ruka od svakog lika. Tako umjetnica dobiva povezanost aktera koja bi mogla biti bliska nekoj romantičnoj komunikaciji koja ne mora biti ljubavna izjava, već može biti i diskusija. Ovaj šarmantni crtež u prostoru propituje ljudske/međuljudske odnose jer autorica angažirano komentira: „…Sloboda prožimanja skreće pažnju promatrača na suštinu istinske komunikacije. Samim postojanjem u stalnoj sam komunikaciji sa cijelim svijetom, sa prostorom, bićima, sa vremenom, mislima, sa univerzumom, sa samom sobom. Ovo je svojevrstan autoportret.“

Formalni, frazeološki dijalog uz hiperprodukciju pojmova, može biti iritantan. Čini se da s ove pozicije polazi Martin Zelenko. Umjetnik od nestandardnih likovnih elemenata izvodi odličan diptih. Jedan segment je svjetliji, prevladava bijela boja, a drugi tamniji, prevladava crna boja podloge. Na njima se razaznaju potezi kista. Oba dijela rada imaju primjetan otvor u sredini oko kojeg su formirane nakupine sitnijih detalja. Ti detalji kao da su konglomerat slikovnih pojmova koji ne moraju imati međusobnu sukladnost, kao pomiješani jezici u Babilonu. Prepoznajemo grafičke oznake, crteže, smajliće, grafove, ali i poderane komadiće papira, zgužvane dijelove ukrasnog papira… Kao da je umjetnik izabirao djeliće iz koša za papirnato smeće. Svi ovi detalji postavljeni su oko kružnih otvora. Čini se kao da je sve skupa posljedica neke eksplozije s epicentrom u sredini svake podloge. Ovo asocira na dramatičnu reakciju umjetnika uzrokovanu pretjeranom količinom informacija kojima smo obasuti. Moramo priznati da razumijemo reakciju u ovo vrijeme komunikacijskog kaosa, kojem smo izloženi kroz informacijsku maglovitost. Svjedoci smo iskrivljavanja realnosti senzacionalizmom, manipulacijom s emocijama, podilaženjem osobama na vlasti… U takvom mentalnom okruženju javlja se dekoncentriranost. Gubi se uravnoteženost duha i tijela. Mi od količine informacija imamo osjećaj da sudjelujemo u svemu, ali gubimo kontakt s realnošću. Ostaju rupe u dijalogu, ali i u monologu. Paul Virilio obrazlaže da virtualne, informatičke slike kao „mentalni predmeti“ postoje i imaju utjecaj na našu svijest. Više ne razlikujemo jesmo li negdje bili ili smo samo vidjeli sliku. Nakon iščitavanja detalja više se ne pitamo čemu rupa u radu…

Eugen Borkovsky, 2019.

Impressum

Izdavač / Editore: Općina Grožnjan / Comune di Grisignana, HDLU Istre; Curator: Eugen Borkovsky; Tekstovi / I testi: Eugen Borkovsky; Lektura (HR): Doris Pandžić, Catalogue design and CD: Studio Borkovsky; Fotografije / fotografie: autori/E.V.B.; naslovnica / copertina: Miranda Legović, „Bez naziva“, fotografija, 2019.; Postav / Installation: Eugen Borkovsky, Darko Brajković Njapo, Slavica Isovska; Tisak / print: Comgraf Umag (HR); Naklada / Tiratura: 300; ISBN 978-953-7121-94-5

Info: www.akademija-art.hr