Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u povijesno kao karakteristike suvremenosti reflektiraju se u umjetnosti nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta

Prepuštanje umjetniku da odlučuje što će biti motiv, a što ne, izložbenim projektom Jure Zrimšeka pokazuje se još jednom aktualnim. On smišljeno razodijeva prostor kako bi promatraču pokrenuo misao. Osmišljavajući prezentaciju, autor obrađuje i ambijent unutar kojeg predstavlja samo jedan rad. Bijela kocka mu služi kao poprište prezentacije problema.

Gradska galerija Fonticus Grožnjan, nedjelja / domenica, 19. V. 2019, u 19.30 h

Na radu je ponuđeno prepoznavanje motiva. Umjetnik se odlučuje na suočavanje slikovnih pojmova organskih oblika. Pred nama su u nekom odnosu čovjek u skafanderu ili nekoj vojnoj/svemirskoj odjeći i morsko biće, rak ili škamp. Čini se kao da ih nalazimo u zagrljaju. Umjetnik nudi svojevrsni logički nesklad. On se očituje promatraču kao nadrealna kombinacija realnih oblika: uz morsko biće tijesno je pripijena čovjekolika figura. Ova kombinacija ima karakter dosjetke. Autor nudi pojašnjenje mogućim naslovom rada: „Government Fusion“. Ovime nas vraća u realno vrijeme korporativnog kapitalizma u kojem funkcioneri koaliraju s bilo kojom političkom opcijom isključivo zato da ostanu na poziciji moći. Naslov i uporabljeno znakovlje uvodi elemente naracije. Onog trenutka kad uobičajeno pronađemo u nepodesnoj kombinaciji i još i u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla samog čina, a ujedno smo upozoreni na ono što inače ne smatramo čudnim. Čini se da autor upire prstom u evolucijsko lutanje i moguću budućnost bez Darwina. Voajerski pristup motivu unosi u radove posebnu zanimljivost jer uvjetuje tračersko razmišljanje: tko su i što su ovi likovi u odnosu na umjetnika?

Prolazeći postavom, nameću se dva aspekta interpretacije: identitet i realnost. Opća definicija identiteta jest da je to skup karakteristika po kojoj je osoba/predmet prepoznatljiv ili znan. Često ga se definira istodobno kao društveni konstrukt i individualan osjećaj. No, identitet je pitanje slobode pojedinca. Osobnost je nekada bila nešto supstancijalno i čvrsto. „Ja“ je davao osjećaj izvjesnosti i sigurnosti. Postmoderno „Ja“ odražava pretpostavke, sumnje, odluke i slične simboličke situacije. Trajna je individualnost uzmakla pred nizom auto percepcija što ih individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom odbaciti. Posebno pitanje je nacionalni identitet. Znanost kaže da fenomen nacije-države nastaje tek u 19. i 20. st. To se događa u tijeku industrijske revolucije, kapitalističkog poduzetništva i rađanja novčarskih ustanova. Paralelno, umjetnik se laća problematiziranja ljudskog. On dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela. Naša civilizacija mnogo ulaže u iluzije bijega od tjelesnosti. Sve moderne religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema tijelu i fizičkom svijetu. Teško se prihvaća činjenica da se identitet mora sagledati kao proces, a ne statična zbirka određenih elemenata.
Sljedeće pitanje koje se pokazuje je pitanje realnog i irealnog. Autor je svjestan da je realnost subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je svedena na čine interpretacije i reinterpretacije. Projekt inicira podsjećanje na naše vlastite snove. Prema Freudu, snovi su odraz potisnutih i podsvjesnih želja i misli. Od svakodnevnih nerazriješenih konflikata do utisnutih erotskih komponenti. Drugo tumačenje kaže da snovi odražavaju aktivaciju neurona u mozgu spontanim izbijanjem ili uslijed djelovanja podražaja. Jure Zrimšek prezentira rad koji se doima poput scene iz snova: oslobađanje tijela, let, bestežinsko stanje…
Pred nama je inicijacija koja nas upozorava da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas, ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno iščitati izvan okvira uvriježene realnosti. Stalne promjene događaju se na svim područjima. Ponekad su inicirane prirodnim fenomenima, a ponekad artificijelnom igrom. Jure Zrimšek evocira povezanost stanja i sumnje. Umjetnik sluti da perfidna ponuda tolerancije, pod izlikom demokratskih dosega, rezultira ravnodušnošću. Tolerancija i ravnodušnost odražavaju isti cilj – odvojiti realni svijet od razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Groteskna dramatika ovog rada postignuta je izbjegavanjem aktivnosti likova. Akteri su zamišljeni, odsutni duhom, ne smiješe se, samo postoje. Umjetnik provokativno nudi uniformu koju moramo navući kako bismo lakše preživjeli. Zrimšekovi akteri zadubljeni su u svoju trenutnu poziciju: nesigurnost, možda očekivanja. Zaustavljeni u introvertiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti i nesigurnosti. Osamljeno se često i sami osjećamo, iako okruženi grupom. Svjesni smo nemoći. Bol nemoći, kao i bol nadmoći, uzrokuje posljedice. Nauka nam ne pomaže. Ona je postala oruđem kontroliranog progresa, a nije riješila probleme. Ona pod krinkom neutralnosti služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju vlasti. Financijere znanosti, kapital, politiku i vjeru ne zanima pojedinac. Stvara se kontrolirano krdo kojime se manipulira.
Umjetnik ne poštuje dosljednost, već kombinira prazninu, liniju, crtež ili oslikavanje kako mu to nalaže trenutak izgovora. Za razliku od Cornellovog kanarinca, nastalog sredinom prošlog stoljeća, Zrimšek svoja bića ne zatvara u kutiju ili krletku. Pušta ih na slobodi. Zapravo ih ostavlja na planu bjeline bez oznaka. Asocijacija se nudi kao mogući izbor nas samih, otuđenih pojedinaca. Ili kao promišljanje o izboru? Naša osamljenost ima ogledalnu sliku: iako predstavnik moći, uniformirani lik je u bliskom odnosu s predimenzioniranim bićem. Ili kao upozorenje: kao što smo zagadili prirodu, tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Promatrač se mora sam odlučiti što doživljava gledajući rad. Doživljava li oblike ili događaj. Uklopljeni dijelovi čine sustav koji postaje ideogram. Rad doživljavamo kao znak.
Generacijska razlika, dob umjetnika, očituje se u činjenici da bi za šezdesetosmaše, djecu cvijeća, ovi likovi bili previše čedni, a za generaciju koja sazrijeva danas, oni su začudni. U godini 1968. uniformirani ne bi imao niti donji veš. U vremenu u kojem živimo oni su drugačijošću šutljivi, zbunjeni. Kao da ne mogu vjerovati da su uslijed globalizacije granice sve zatvorenije. Da su unatoč bržim automobilima i avionima ljudi osuđeni na samovanje. Da se umjesto ljubavi, praštanja i emocija nude pravila, zakoni i norme ponašanja. Da se razvojem demokracije prava sužuju. Nameće se pitanje: je li poslije zagrljaja netko mrtav ili je tek oživljen?
Čini se da nam je ponuđena ritualna situacija. Umjetnik osjeća bilo vremena i reagira. On otvara pandorinu kutiju s mnogim provokativnim pitanjima. Okruženi smo licemjerjem koje nalaže da se zapravo smije sve, ali tako da nitko ne vidi. Javno obznanjivanje bilo koje drugačijosti napada se različito, od fizičkog obračuna do perfidne izolacije. Netolerancija biva inicirana s oltara. Ovaj rad je aktualan jer smo danas svjedoci uvođenja ptice rode u obiteljska stabla. Homoerotika, transseksualnost i transrodnost pokušavaju se razglasiti kao nepostojeće kategorije. Naglašava se brak, isključivo muškarca i žene, kao jedina mogućnost diade iako je odavno shvaćeno da je brak isključivo ekonomska kategorija, a najmanje i najrjeđe dugovječna emocionalna zajednica. Umjetnik situaciju predstavlja na direktan način, skoro performerski. Motivi pozivaju na prijelaz barijera. Postavljeno je pitanje: može li naša tjelesnost podnijeti našu senzbilnost?
Eugen Borkovsky, V. 2019.

Biografija:
Jure Zrimšek rođen je 1984. godine u Ljubljani. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani, 2013. godine. Izlagao je na mnogim samostalnim i kolektivnim izložbama u domovini i inozemstvu: Ljubljana, Maribor, Piran, (SLO); Solun (Gr); Grožnjan, (HR). Dobitnik je nekoliko značajnih nagrada za svoja djela, uključujući i nagradu za posebna postignuća Sveučilišta u Ljubljani u akademskoj godini 2013-2014. Živi i radi u Ljubljani (SLO).

Leave a Reply

Your email address will not be published.