Bog u ovakvoj situaciji od nas traži pouzdanje. Ono mu je toliko važno za dozrijevanje našega čovještva da nam ga nimalo ne pojašnjava razumski i logički. Pouzdati se u nj bez objašnjenja i razvidnosti.
Neprekidno smo suočeni s bolešću. U obitelji, u krugu rodbine i prijatelja. U osobnom životu. Mi kršćani, kada se suočimo s njome, kao da gubimo vjeru i pouzdanje u Boga. Poznati psihoterapeut A. Görres postavlja pitanje: koji je kršćanski smisao bolesti? Kao znanstvenik i vjernik odgovara ovako: najprije nas iznenađuje činjenica da kršćanstvo, koje sebe uvelike shvaća kao “medicinu” čovjeka u cjelini, relativno malo govori o smislu bolesti. Biblija naziva Jahvu liječnikom njegova naroda. Isus Krist nastupa kao liječnik i liječi bolesnike. “Nije zdravima potreban liječnik, nego bolesnima”. Crkveni oci govore o “gratia sanans”, o milosti koja ozdravlja, o “gratia medicinalis” (ljekovitoj milosti). Kruh kojeg Isus daje na posljednjoj večeri, euharistijski kruh, nazivaju “pharmakon athanasias”, lijekom besmrtnosti.
Bolest otvara pogled za istinu, čini je očitom. Ona je jedan od onih znakova zbilje koji nas potiču na ispravljanje pogrješnih i naivnih poimanja života. Pobija čovjekovu egocentričnu teoriju života koja kaže ovako: Bog i svijet postoje zbog mene, za uživanje života i za dobar osjećaj, a ja sam tu da to iskoristim. Moja je glavna zadaća učiniti sebi ovaj život laganim i ugodnim. Bolest i sve životne protivštine mogu čovjeka uvjeriti da je ovo naivno shvaćanje života pogrješno. Bolest čovjeka na neki način budi iz uspavana života, ruši mu iluzije. Oštri mu sluh da može čuti glas Duha koji nas jedini može istinito poučiti o nama samima i o cjelokupnoj stvarnosti. “Sreća laže, nesreća je uvijek istinita”, piše Boetije iz svoje zatvorske ćelije. Bolest, i svaka druga nesreća, razotkriva nas nama samima. Mnogi kršćani tek u takvim graničnim situacijama primijete da su sebi izgradili kršćanstvo bez križa, neku vrstu privatne religioznosti s “Bogom” kojemu diktiraju uvjete i propisuju kako se treba ponašati. Bolest, i svaki drugi životni teret, potiče nas na analizu egzistencije, i u tom smislu bolesnička je postelja katedra, učiteljica života.
Zdrav čovjek osjeća nešto poput prijatnosti življenja, “goût de vivre”. Oslanja se na tu ugodnost i prihvaća život kao takav. Godi mu dok god dobro spava, dobro jede, osjeća životnu snagu i zdravlje. Nosi ga i svijest da je kao takav važan drugima, da može nešto korisno doprinijeti obitelji i društvu. Prihvaća sebe dok god ima nešto od života. No, ključna je točka kada nastupi “drugi život”, život s bolešću. Kada više ne raspolaže sam sa sobom, kada naoko postane beskoristan i upućen na druge. Sve se stubokom mijenja. Odjednom i neočekivano. Sada je potrebno bezuvjetno prihvaćanje i takvoga života. U vjerničkom smislu, suglasnost s Onim koji sada raspolaže mojim bolesnim životom. Istinsko prihvaćanje, istinska suglasnost vjere moguća je samo kada su nam izmaknuti stupovi o koje smo oslanjali život, kada nam takav život prividno više ništa ne daje. Job tek u siromaštvu i bolesti, samoći i društvenoj beskorisnosti postaje onaj Jahvin svjedok koji svome Bogu služi “nizašto”, to jest besplatno, bezuvjetno. Bolest je oblik “pritiska” bez kojega čovjek ne bi bio sposoban za korjenitu promjenu, za pročišćenje i novi pogled na životnu zbiljnost.
Bog u ovakvoj situaciji od nas traži pouzdanje. Ono mu je toliko važno za dozrijevanje našega čovještva da nam ga nimalo ne pojašnjava razumski i logički. Pouzdati se u nj bez objašnjenja i razvidnosti. Objava nas uči o mnogočemu, ali nam o smislu životne muke malo kaže. Toliko malo da to ne može zadovoljiti našu potrebu za znanjem i jasnoćom. Kaže nam samo da sve to ne može biti besmisleno, ali nam ne razotkriva smisao. I dok mi prigovaramo i prepiremo se s Bogom, on ne razjašnjava problem i ne uklanja veo tajanstvenosti. On samo kaže o sebi: moja mudrost i moja snaga su dovoljno jasni tvome duhu, toliko da od tebe mogu očekivati potpuno pouzdanje i prepuštanje. I onda kada ti pojedinosti smisla mojih odluka ostaju zastrte. Trebaš me slijediti ne samo u svjetlu moje prisutnosti, nego i u tami moje skrovitosti, koja nije odsutnost.
Isus se toliko poistovjetio s bolesnima da bolestan čovjek postaje istaknuto mjesto Božje prisutnosti i nalaženja Boga u svijetu: “Bijah bolestan i pohodiste me. Bijah bolestan i ne pohodiste me”.
fra Ivan Ivanda | Svjetlo riječi