Marija Galić u Dvoru Trakošćan: Dosanjana zbiljnost slutnje

Doživljajem i neospornom vještinom slikarskog oblikovanja, bez sigurnosti provjerene likovne sheme, Marija preobražava govorljivost i tišinu duše, i slikarskom rafiniranošću izjednačuje „priču“ o neznatnom i veličajnom te vjerodostojnošću izraza dovodi do umjetničke uvjerljivosti

U predanju umjetnosti Marija Galić u tvarnost slike upisuje duhovnost, a duhovnost opredmećuje u tvarnosti težeći međusobnim dodirima spomenutih žarišta i motrištima, te sintezom odrediti smislenost svojih ostvarenja. Na prvi pogled radi se o identičnom strujanju no u uprisutnjenoj dvosmjernosti u silnicama konkretnog i misaonog u bogatstvu meditativnog otkrivaju se suptilne mijene čestica naboja djela. Likovni okvir, odnosno stilski predznaci Marijinih slika integriraju bliskost i različitost načina kroz varijante lirske apstrakcije, slobodne interpretacije apstraktnog ekspresionizma, a u manjoj mjeri i enformela. U tjelesnosti slikarske površine pulsira i boja i njena opipljiva struktura postajući u svojoj slojevitosti nositelj iskrenja stanja sjećanja i slutnje poticanih energijom poteza. Marija jasnoćom promišljaja u provedbi ideje, no i čvorištima naznačenih sumnji, nužnih sastavnica kreativnog slijeda, konkretizira, ali ne bez sanja, sadržajne putanje u zbilji slike. Marijina likovna logika i osvojena rukopisnost (u kojoj se ne odriče niti kontroliranog slučaja) bazirana je na gestualnosti, utkanoj u tkivo pojedinog oblika i ukupnost kompozicije, dinamici poteza kao izvanjskom tragu emotivnog. Otkrivaju se raspoloženja, pretežno lirske tankoćutnosti, ali i ona povišenih tenzija. Marija iskrenošću senzibiliteta u postupnosti procesa slikanja pritajenom strasnošću prilazi s jedne strane egzistencijalnom, a s druge estetskom u zavodljivosti slike. Nikako nekoj površnoj atraktivnosti već vrijednostima ishodišne ljepote prepoznatljivoj u simboličnim klisurama i krhkim metaforičnim zdanjima umjetničke i ljudske ispovijednosti.

U putenosti Marijinih apstraktnih slika asociramo i krošnje i krivulje, stamene oblike i one uzdignute levitacijom, brzice utoka i ravninu polja, labirintične dionice i čitke akcente. Ovakva maštovita raznolikost slikovitih likovnih činjenica, bioritam skladanja ima svoje dublje adrese razumijevanja. „Čujnim“ u prisutnosti ljepote, u ljubavi, nadilaženju doslovnosti naravnog. Bez ikonografske preciznosti, namjerne svedenosti „literarnog“ do znaka, Marija je osvojila prostor, i u realitetu slike i bezmjerju duhovnog, s prizorima koji su i pročelja i prozori. Definirani slikarski nasad i okno s osmjehom rozete. Sa suptilnošću, ali i zbog razložne potrebitosti i oporošću boje, sa srazovima pojedinih partija i paletom mirnijih odnosa, bojama koje stupnjevanjem svjetla, s pripjevom „egzaktne“ ritmičnosti, ali i spiralnom pokretljivošću kolorističkih silnica dobivaju i glazbenu konotaciju. Marija Galić svjesno, ali i podsvjesno želi slikom, univerzalnošću umjetničkog čina izraziti kompleksnost i tajnu, gotovo mističnost prirode čovjeka. Mnogo je tu radosti i sakralnih ozračja, ali i nešto tjeskobe u ugođajnosti slika, ali bez bolnosti otuđenja, karakteristike današnjeg vremena. Umjetnost joj je brana pred bujicom takvih grčeva u iskušenjima svakodnevice.

Doživljajem i neospornom vještinom slikarskog oblikovanja, bez sigurnosti provjerene likovne sheme, Marija preobražava govorljivost i tišinu duše, i slikarskom rafiniranošću izjednačuje „priču“ o neznatnom i veličajnom te vjerodostojnošću izraza dovodi do umjetničke uvjerljivosti.

Stanko Špoljarić