Kanada je odlučila termine “otac” i “majka” zamijeniti s “roditelji” u službenim formularima, i izbaciti iz službene korespondencije upotrebu termina “gospodin” ili “gospođa”, osim ako to osoba sama ne zatraži
Ovo je jedan zanimljivi komentar: “Samo ne razumjem zašto se nisu sjetili da je i ime Kanada ženskog roda pa da traže neko novo ime koje neće nikoga “vrijeđati”. ILi i sam pojam “roditelj” je muškog roda” pa mi je jako sumnjiv za primjenu u novoj revoluciji. U svakom slučaju reprogramiranje ljudske rase je u toku.”
Da, čovjek se mora zapitati, je li na djelu programiranje čovjeka u robot 1 i 2? Pišu mediji da će znanstvenici u skoroj budućnosti klonirati matične stanice što je preduvjet za kloniranje čovijeka, a nije li ovo što radi Kanadska Vlada kloniranje čovjeka? Ako čovijeku zabraniš slobodu pisanja i misli oduzeo si mu pravo na emocije, oduzeo si mu dušu , dobio si klona.
Zanima me što bi na ovo jezično silovanje agresivnih ljevičara rekao moj brat po peru, veliki Gustave Flaubert? Osjećam da bi genijalni pisac obolio od neizlječive depresije. Eto, ja sam osobno u depresiji zbog mnogih nedoumce, naprimjer, ako želim pisati Kanadskom premijeru, kako da ga tituliram, robot 1 ili 2, gospodine ili gospođo, premijeru ili premijerko? Ako pišem roman, kako da nastavnik kaže učeniku:-‘ Pozovi na sastanak oca, majku ili roditelja 1 i 2, ili robota 1 ili 2?’ Hoće li mi kanadski izdavači odbiti zbirku poezije, ako u ljubavnoj pjesmi, lirskim metaforama slavim ljepotu gospođe ili gospođice muze?… Što ako me urednici hladno zamole ,da prije pitam za dozvolu gospođu ili gospođicu iz pjesme? Kako da im objasnim da gospođa ili gospođica su plod mašte? Hoće li Kanadska Vlada promijeniti naslov remek-djela “Madame Bovary” u “Bovary? Jer osobu koja je stvorila to remek – djelo ne mogu pitati, koliko znam Gustave Faubert je mrtav. Eto, za mene njegova duša, baš kao i djelo, je besmrtno, ali je li za Justina? Što je s dušom? Hoće li u toj jezičnoj ofenzivi ljevičara biti zabranjena duša? Bojim se da ti nesretni ljudi ne razumiju da bez duše je umjetnost mrtva. “Poetry is the music of the soul, and, above all, of great and feeling souls.”(Voltaire) Kako bi veliki francuski filozof opisao ovu veličanstvenu misao bez pojma duše? Jer za ljevičare sve nevidljivo nije pojam, pa tako niti duša pa i Njezin Stvoritelj. A po njihovoj filozfiji sve što ne vidimo okom to ne postoji. E sada pitanje, ljubav ne vidimo ljudskim okom, ali onaj koji je osjeća zna da postoji, a nema tog čovjeka na licu zemlje koji makar jednom u životu nije bio zaljubljen, sretno ili nesretno. I baš ti osjećaji ,poput najbistrijeg planinskog potoka, se slijevaju u rijeku sjećanja, a nije uzalud jedan filozof mudro reako, sjećanja su rajska oaza iz koje nas nitko ne može istjerati. Svatko na svoj način, pa i mnogi znanstvenici potvrđuju stav sv. Pavla: »Ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno« (Korinćanima II, 4:18). Ili, kao što Henry Drummond piše u knjizi Prirodni zakoni u duhovnome svijetu: »Fizička obilježja duhovne materije čine abecedu koju nam je u ruke stavio Bog, a njezino proučavanje, uz ispravno provođenje, omogućit će nam da lakše i točnije čitamo tu veliku knjigu koju nazivamo Svemirom… Ralph Waldo Trine piše:»Sve postoji u nevidljivome prije nego što se manifestira ili ostvari u vidljivome i u tom je smislu točno da su nevidljive stvari stvarne, dok su one koje vidimo nestvarne. Nevidljive su stvari uzrok; vidljive posljedica. Nevidljive su stvari vječne, dok se vidljive mijenjaju i prolazne su«.Vidljivo poput Ijestava vodi do nevidljivog; prolaznost je tek skela oko vječnoga. — Henry Drummond.
Duša je rajska oaza rijeci plemenitih emocija koje nas čine ljudskim bićima; – suosjećajnost, nada, snovi, radost, tuga, ljubav, savijest i vjera su svjetlost koju prate sanjari na stazi snova. A naš život i jeste u neku ruku staza snova za svako ljudsko biće. Što je u čovjeka jači duh to je i savijest u njega snažnija. Bez savijesti čovijek lako zaluta u gustoj šumi kušnji, jer čovijek bez savijesti je isto što i svjetiljka bez ulja.
“Mudrost savjesti jednako je ključna kao i zrak koji udišemo i jednako neopipljiva. Čini se da se uzdiže iz dubina našeg bića, a ipak se odražava u svakoj našoj riječi i svakom postupku.
Tako mjerimo svoju moralnu vrijednost. Služi nam kao koristan materijal za izgradnju karaktera. Savjest nema veze ni s kvocijentom inteligencije ni s ocjenama u školi. S druge strane, vjerojatno
itekako ima veze s najvišom razinom mentalne, emocionalne i duhovne evolucije koji izražavamo.
Savjest opisuju i kao »božansku dobrotu koja je u korijenu svih oblika postojanja«. Postoji u svemu što pogledamo i kad god pogledamo. Dodir tog izvora božanske dobrote moguće je unijeti
i osvijetliti u svakome, u svakom trenutku. Ono se nalazi u zakutcima svakog uma i pojavljuje se kada ga najmanje očekujemo. Henry Van Dyke rekao je: »Čista i osjetljiva savjest, postojan karakter koji se pridržava skrupula i u malim i u velikim stvarima, najvrjednija je od svega, kako naciji tako i pojedincu«. (Sir John Templeton)
Naša savjest, ta velika knjiga u kojoj su upisani svi naši prijestupi.tlači našu dušu sjećanjem na prethodne grijehe, tjera nas da se zamišljamo, da optužujemo i osuđujemo same sebe. – Robert Burton
Duša je pokretačka snaga za svakog slobodnog pojedinca, i zbog toga je se boje najviše zagovornici kolektivizma. Svaki čovjek ima slobodu izbora birati dobro ili zlo. Što je individualac slobodniji, humaniji, suosjećajniji, pravedniji, obrazovaniji , savijesniji, kreativniji to će i društvo biti naprednije i humanije, jer ne zaboravimo da sustav ne stvaraju svemirske čestice već slobodni pojedinci s dušom. Marksisti će uvijek zagovarati kolektivizam, jer sa neukim masama lako je manipulirati, ali s slobodoumnim pojedincem jako teško. (Ne zaboravimo da je i Hitler bio socijalnacionalist, baš kao i Staljin ) Skeptici će reći, pa onda si protiv prosvjeda i štrajka? Naravno da se slažem s prosvjedima i štrajkanjem, bilo liberala ili konzervativaca, zašto? Jer bez slobode govora i pisanja nema niti slobodnog društva, a bez slobodnog društva nema demokracije – već tiranija. Ne bih želio da me netko shvati kao da dociram s visoka, ali želim naglasiti važnost obrazovanja, ako na prosvjedu ima pola milijuna slobodoumnih obrazovanih individualaca e tada vođe ne mogu s njima manipulirati, a ako ima pola milijuna neobrazovanih ljudi s njima je lako manipulirati. Naravno ,ne zaboravljajući da je bez savijesti i etike, čak i visoko obrazovani čovijek, bezvrijedan za društvo.
Sada se vraćamo u Kanadu. Jezični agresori će reći kako je Kanada napredna i bogata država , ali zaboravljaju na slobodu. Jezičnom agresijom ubija se sloboda govora i mišljenja, ubija se individualnost. Kolektivizam vodi u lobotomiju čovjeka. Je li to zloduh Marxa ušao u umove agrsivnih ljevičara, koji se nazivaju liberalima? Markisti jezičnom ofenzivom atakiraju i na slobodu misli. Zaboravljaju da samo slobodoumni ljudi pokreću svijet naprijed. Najveći umovi bijaše i najveći sanjari. Ne zaboravimo da vizije pokreću svijet, a be snova nema niti vizija. (Nema slobodoumnijih ljudi od umjetnika i znastvenika, a najveći umjetnici i znanstveni umovi bili su religiozni) Agresivni ateistički ljevičari jezičnom agresijom atakiraju na slobodu govora i misli ne shvaćajući da je svemir jedna velika misao. NEKI ASTRONOMI koji se bave otkrivanjem neopisivo velikih kompleksnosti makrokozma i nuklearni fizičari koji istražuju fantastičnu raznolikost mikrokozma zaključuju da svemir ima nedvojbena obilježja inteligentnog plana stvaranja. Glasoviti fizičar Sir James Jeans napisao je: »Svemir sve više izgleda ne toliko kao veliki stroj, nego kao velika misao«.
Ovo je citat iz zanimljivog intervjua slavnog filozofa i psihologa Pettersona:
Doktore Peterson, računao sam da bi najbolje bilo krenuti s razgovorom o novom kanadskom zakonu C-16 jer je taj zakon na neki način inducirao vaš javni angažman, no pruža i tematski okvir onoga o čemu će biti riječ u nastavku razgovora. Dakle, ako možete, za početak, prezentirati nekakav sažeti sinopsis zakona.
– Naravno, riječ je o zakonu koji je rodni identitet i rodni izraz podignuo u ravan zaštićenih kategorija. Za mene, radilo se o tanko zabarušenoj neznanstvenoj inicijativi koja je u zakon pokušala progurati, i u tome je uspjela, čitavi postmoderni pogled na spol. Zakon je bio napisan na način da se interpretira u kontekstu politike koju je u Kanadi na provincijskom nivou već implementirala ontarijska Komisija za ljudska prava.
Zavodljivo je što legislativa, koja je između ostalog i zaista kratka, ne izgleda naročito opasno, no ako obratite pozornost na niz pravila koja čine okvir unutar kojeg se zakon tumači, shvatite da je u taj sitni zakončić uguran i čitavi rat protiv slobode govora. Federalna je vlada ovom legislativom prekoračila zadane granice. Jer ovo se dogodilo; dakle, nije riječ tek o tome da se u zakon uvaljala kategorija po kojoj se spol, odnosno rod tumači kao društveno uvjetovana datost, nego je sukladno diktatu legislative mijenjan i jezik!
Čitavi rat oko zamjenica i umnožavanje tih apsurdnih zamjenica poput zhe i zher je ništa drugo nego pokušaj ljevice da ostvari prednost u domeni jezika. Zamjenice ustvari funkcioniraju poput nekakvih semantičkih prethodnica radikalno lijeve ideologije i svoje korijene vuku iz apsolutno istog impulsa koji je, marksizam recimo, iskrcao u ondašnji Sovjetski Savez ili Maovu Kinu. Kakav je to impuls? Onaj koji identitet pojedinca utvrđuje prema identitetu grupe. To je fundamentalna filozofija lijevih aktivista. To su identitetske politike.(JORDAN PETERSON)
Agresivni ljevičarski filozofi, poput fanatičnih stjegonoša jazične ofenzive, bijesno će etiketirati Doktora Pettersona kao spritualnog novog lidera alt-right pokreta. “Ja sam oduvijek mislio o sebi kao o klasičnom liberalu britanskog tipa. Ja sam individualist, ne kolektivist i zasigurno ne funkcioniram kao figura desnice! To je naprosto apsurdno, i u interesu je radikalne ljevice da takvim ekstremnim predznacima ofarba svakog pojedinca s kojim se ideološki razilazi!”(JORDAN PETERSON)
Da, filozofija bi trebala biti, baš kao i umjetnost, imuna od bolesti zvane ideologija. Što je smisao filozofije. Smisao filozofije nije samo traganje za znanjem već i duhovnošću, jer znanje bez duše je isto što i ptica bez krila. Kad te valovi sumnji žele potopiti neka ti slobodni duh bude jedro života. Smisao filozofije je da od ljudi stvara prijatelje u mudrosti ljubavi a ne neprijatelje u mržnji . Filozofija dolazi od riječi „philos“, što znači prijatelj, ljubitelj, i „sophia“, što znači mudrost. Filozofija ne putuju samo najskrivenijim vrletima ljudskog uma , već i stazom snova koja završava u ljudskoj duši. Jer duša je sveto utočište emocijama, koje čovjeka čine moralnijim, mudrijim- umno i duhovno dalekovidnijim, i ono najvažnije-humanijim i suosjećajnim. Možda često puta zalutam u labirintu dvojbi ali u jedno sam siguran, da je suosjećajnost najveća pobjeda ljudskog duha. A ne zaboravimo da je ljudski duh čovjekov najvjerniji saveznik u gustoj šumi kušnji. Samo duhom slobodan čovjek može slijediti Njegovu svjetlost. U ljudskoj prirodi je da traga za novim svjetovima, da mijenja svijet ne shvaćajući da se najljepši svjetovi kriju u samom čovjeku, i da bi mijenjao svijet prije trebaš promijeniti sebe. Svako novo prijateljstvo je novi otkriveni svijet. I to je smisao filozofije, vječno traganje za novim svjetovima, koji se kriju oko nas i u nama. Kad osjetiš unutarnji sklad znaš da si stigao u zemlju sklada.
Od pamtivjeka je poznato da ljubav pokreće svijet, a rajsko utočite ljubavi je ljudska duša. Često puta se pitam pa zašto ima toliko ratova i gladi u svijetu, kada čovjek može izabrati ljubav? Pa za ljubav nisu potreba ni vlast i novac? Valjda je to zbog toga što čovjek prije mora proći kroz tamu da bi shvatio veličajnost svijetlosti.
Pitate se kako zaustaviti ratove i glad u svijetu? Izađite iz sijene hladnog sustava i pogledajte gore u zvijezde, baš kao što gleda sanjar-spontano zaljubljeno. Zamislite da ste astronaut, koji iz svojeg svemirske kapsule zaljubljeno gleda u planetu Zemlju. Eto dragi prijatelji, kada bi svaki čovjek gledao očima astronauta na planetu Zemlju, čovijek ne bi uništavao majku Prirodu nego bi je ljubio kao samog sebe, i čovjek bi bio čovjeku čovjek s dušom, a ne robot 1 ili robot 2, upravo onako kako nas i uči Stvoritelj. Na jedinoj nam divnoj planeti Zemlji vladao bi mir i harmonija, baš kao u daleko naprednijim božanskim bićima u svemiru.
Walter William Safar
