Suvremeni hrvatski likovni umjetnik iz Splita, akademski slikar Stipe Ivanišević (rođen je 1960. g. u Splitu, 1985. g.diplomirao je na zagrebačkoj ALU, samostalno izlaže na brojnim izložbama od 1988.g.) autor je snažnog i impresivnog opusa nastalog u nekoliko proteklih desetljeća marljivog i predanog rada
Razgovor vodio: Miroslav Pelikan
Gospodine Ivanišević, tri desetljeća djelujete na umjetničkom planu, kao slikar, kako vidite ostvareni put? Jeste li naslikali sve što ste htjeli?
Ne, nisam naslikao, kako bi to uopće itko mogao reći. U ovih trideset godina bilo je razdoblja kad bih kist ostavljao po nekoliko mjeseci do godinu dana i rješavao neke poslove ili probleme koje sam samo ja mogao riješiti svojim radom i stopostotnim angažmanom. Ipak sam većinu vremena proveo radeći ono što znam i volim. Što znači ostvareni put? Slavu, priznanje? Pa, cilj je putovanje………… Ipak kad se osvrnem na proteklo razdoblje nemam pravo biti nezadovoljan. Moje slike nalaze se po cijelom svijetu i od prvog dana imam svoju publiku.
Najprije Vas je zanijela arhitektura. Osjeti li se prisustvo arhitekture na Vašim slikama?
Zanijela je malo prejaka riječ. I tada sam kao i danas gajio velik respekt prema arhitekturi, to stvaralaštvo je velik izazov,kompleksan. U to vrijeme, prije bih rekao da je arhitektura bila svojevrstan kompromis, da pri kraju srednje škole nisam imao hrabrosti donijeti odluku da pokušam s upisom na ALU u Zagrebu. Kalkulirao sam, ali bilo je puno manje razloga za strah nego danas kad mladi čovjek treba donijeti tu istu odluku. No brzo sam napustio taj studij i odlučio pokušati na ALU.
Koliko je studiranje na Akademiji važno za umjetnika, za Vas?
Pred petnaestak godina jedan uvaženi profesor sa Umjetničke Akademije u Splitu je rekao da akademije ionako nisu zbog studenata nego zbog profesora, koji se u hladovini svojih zvanja mogu posvetiti vlastitom stvaralaštvu. Možda je to i točno, ali ja se sjećam svojih profesora u Zagrebu i posebno prof. J. Biffela na čijoj sam klasi bio, da je svaki dan, ali baš svaki dan dolazio u isto vrijeme vidjeti što smo napravili, o tome razgovarati ali i o mnogim drugim temama. Meni je to bilo jako važno i potrebno u tim godinama. U tih 4-5 godina bavite se ovladavanjem materije i usput pokušavate pronaći sebe, neki svoj put, a cijelo vrijeme u razgovoru sa ljudima koji zaista žive slikarstvo.
Bavili ste se i restauracijom. Jesu li Vam kasnije koristila ta iskustva?
Kad sam se vratio kući sa studija u Zagrebu, osjećao sam neki poseban naboj, cijeli svijet je bio moj. Imao sam svoj atelijer u staroj djedovoj kući i trebalo je samo slikati, svojim radom tražiti vlastiti životni prostor, ali trebalo je i živjeti. Prihvaćao sam bilo kakve poslove koje sam znao da ih mogu obaviti. Posebno sam bio sretan i zahvalan kad bi mi se ukazala prilika na obnovi i restauraciji kakve crkve ili nekog drugog spomenika kulture. Tu sam mnogo naučio i stekao zaista velika iskustva. Ipak uz sve te povremene poslove ja sam svaki dan ulazio u atelijer i radio.
Trenutno radite na srednjoj školi, koliko slikanje trpi ili je trpilo dok ste radili?
Taj trenutak traje već duže vrijeme. Kad sam pozvan na razgovor za posao u Školi likovnih umjetnosti nisam se mnogo dvoumio i prihvatio sam posao. Znao sam da će mi to uzimati dio vremena i energije, ali i da ću imati jedan egzistencijalni mir. U to vrijeme već sam bio sit preživljavanja. Trebalo je samo u glavi posložiti oba posla da jedan drugog na sputavaju i naučiti da se mogu po potrebi isključiti iz jednog ili drugog. U cijeloj priči pomaže to što ja predajem na slikarskom odjelu tako da sam i tu u izravnom dodiru sa slikanjem mada na neki drugi način.
Dosta Vaših radova je raspršeno po sakralnim objektima u Hrvatskoj i BiH. Što je bitno za Vaš sakralni opus?
Prvu sliku sakralne tematike (koju ne svodim isključivo na opće prihvaćen pojam sakralnosti nekog likovnog djela) naslikao sam 1990. u Gučoj Gori u franjevačkom samostanu u BiH. Tema propovijedi pticama i poslije ribama najčešće se ponavljala proteklih 25 godina. Mada nisam bježao ni od ostalih tema, dapače. Kad sam 2013. god. prihvatio poziv izdavačke kuće Verbum za samostalnu izložbu na manifestaciji „Dani kršćanske kulture „ čiji su oni organizatori, a koja se trebala održati 2015. god., odmah mi se Križ nametnuo kao zgodna tema. Tematski, idejno,kompozicijski, koloristički. Ne raspelo nego križ kao simbol. Tako je nastao ciklus križa koji još nije gotov i dalje se kuhaju neke nove slike. Dvije moje slike sa te izložbe odabrane su za Pantovčak i Ured Predsjednice, na što sam ponosan.
Što je ključno u Vašem slikarstvu, koja je njegova temeljna odrednica?
Mislim da bi pravo pitanje trebalo biti ; Zašto slikarstvo? Zašto potreba za njim? Ono za mene nije samo potreba u artističkom duhovnom smislu, već i estetskom pa ako ćete i etičkom. Egzistencijalnom, jer ga doživljavam kao sastavni dio sebe. Slika je moja dok je slikam, ali je svaki promatrač ima pravo doživjeti onako kako hoće, može, osjeća. Ne dijelim poruke, lekcije, uopće grozim se svakog nametanja, svatko ima pravo na svoj izbor, stav. A slika je izbor ako s njom možeš ostvariti komunikaciju, ako te obuzima, zove, preliva svoju energiju u gledatelja. Mislim da je važno da je ta energija pozitivna. Zato kad slikam nije presudan motiv ni vrijeme. Važnija je potraga za tom energijom i kad je osjetim ili prepoznam slika je gotova.
Kako pristupate motivu?
Ja jednostavno gledam i upijam. Rekao bih da sam promatrač. A onda nakon nekog vremena slike same izlaze iz moje podsvjesne arhive. Kad smo radili na monografiji pojavila se dilema da li slike poredati kronološki (što bi bilo poprilično zbrkano) ili na neki drugi način. Autorica teksta, književnica Božica Jelušić uspješno je riješila problem i podijelila slike na nekoliko motiva: More, Kuće na obali, Lica u krajoliku, Sakralni motivi i to se pokazalo kao puno bolje rješenje. Bilo je preglednije i razumljivije. Čak i kad radim „ tematski ciklus“ dogodi se da u nekoj prepoznam nešto sasvim drugo i onda me to nosi u drugom pravcu. Ta sloboda stvaranja i lutanja daje posebnu draž mom poslu.
Vaša figuracija je doista specifična, ali prepoznatljiva.
Pa tu se nema što reći. Svatko ima svoj izraz. Moje figure pripadaju prostoru i vremenu koji prepoznajem i doživljavam kao nešto meni blisko . Volim svoje likove čak i kad ih karikiram, mislim da su ljepota i ljubav ključni u životu, u radu, nasuprot kulturi ružnog i destruktivnog koje sebi utvara da ono jedino takvo jedino nosi poruku i ima pravo na kontekstualizaciju stvarnosti te se kao takvo shvaća i društveno angažiranim. Kao ljepota i ljubav nisu društveno angažirani….to danas nije kurentna roba.
Što mislite o suvremenom slikarstvu?
Zar postoji neko drugo slikarstvo? Tko i po kojim kriterijima određuje suvremenost slikarstva i slikara? Samo ću reći da je slikarstvo kod nas otjerano u ilegalu, ali ja se ne bojim, slikari su žilavi ljudi, vrijedni, ustrajni i često uspijevaju živjeti od svog rada. Ovo Vaše pitanje iskoristio bih da predstavim svoj rad „ Krpeljuša“ sa Splitskog salona 2015, u kojem dijelom odgovaram na Vaše pitanje. Tema tog salona su bile podjele u društvu. To je moj prvi rad koji sam javno prezentirao a da nije slika ( osim na etiketi ). Tim sam radom uspio bolje i realnije izraziti svoje misli. Inače da bude jasnije onima koji uspiju vidjeti taj rad, u boci je rakija lozovača u kojoj se nalaze krpelji. Ja sam se u tom radu ograničio na nekoliko pitanja, ali njih je moglo biti puno više i mogla su se doticati bilo kojeg područja života.
Što je trenutno novo u atelijeru?
Tražim…..
Planovi…?
Slikati, obrezati masline oko kuće, otputovati negdje na nekoliko dana, okupati psa
