Suvremena hrvatska likovna umjetnica, akademska slikarica Ana Gezi (rođena je 1980.g. u Bjelovaru, u Zagrebu, na ALU u klasi prof. Kokota diplomirala je 2005.g, samostalno izlaže u domovini i inozemstvu od 2006.g., grupno od 2002.g., ostvarila je i značajan opus u karikaturi, angažiranim crtačkim komentarima ) autorica je i nekoliko ciklusa kojima je posvetila najviše vremena, volje i snage i naravno svoje darovitosti
Najprije valja istaknuti maestralni ciklus posvećen željeznici, prugama i mjestima kroz koje njezin imaginarni ali i stvarni vlak prolazi ( Bjelovar, Križevci, Zagreb). Pruga je oduvijek bila simbol odlaska, nadolazeće promjene ili osjećaja nezaustavljivosti životnih mijena, očekivanja čudesnih događaja koji će osvanuti u sutrašnjem danu nakon teška i mukotrpna putovanja sporovoznim vlakom, kompozicijom koja se ipak kreće, kako tako, nekamo naprijed, negdje dalje, u nepoznato i drugo ali svakako bolje sutra.
Ciklus je realiziran u većim i velikim formatima u klasičnoj tehnici ulja na platnu, na kojima je slikarica vješto i odvažno „prenijela“otužnu atmosferu, nekako osamljenu s naših kolodvora koje uvijek odaju dojam kako kasne za stvarnim vremenom, no vlakovi i dalje voze i odvoze svoje putnike tamo ili nekamo gdje započinje nova realnost. Ipak, naslućujemo optimizam. Iako mjeren ljekarničkom vagom, on je tu, kretanje, odlazak, donosi pozitivno, sretnije zbivanje sutrašnjice.
Kasniji ciklus, ali emotivno snažniji,žešći posvećen je navijačima, često bezimenoj skupini koja samo na utakmicima ( najčešće nogometnim ) postaje jedinstveno organsko tkivo sa svim svojim anonimnim pojedincima koji se pretvaraju u vrlo precizno određeni kotačić velikog i moćnog navijačkog stroja, koji ima svoje navike i nagone, ali i želje, očekivanja.
Koloristički snažno i impulsivno na svojim je platnima Ana Gezi je zabilježila svoje misli i razmišljanja o „bakljadi sa sjevera“ ili „juga“, dojmove o sukobima između navijača , kada se često dječja,mladenačka lica suprotstavljaju jedno drugom u ime novostvorenih navijačko stadionskih skupina i poput ratobornih davnih plemena vode kontinuirane ratove iz nedjelje u nedjelju, jedni protiv drugih ali i trećih koji ih pokušavaju nekako spriječiti u tim nakanama.
Ovom prigodom valja ne samo spomenuti aktove već i o njima nešto progovoriti. Riječ je dakle o nešto manjem (po broju izvedenih slika ) ciklusu aktova, u različitim formatima, u tehnici ulja na platnu.
U ovom ciklusu Ana Gezi najbliža je poziciji klasičnog štafelajnog slikara, kada se radi s modelom, nekoliko sat kontinuirano.
U ovom ciklusu autorica je pokazala i svoju prirodnu, nježnu žensku stranu, otmjenu i odmjerenu, s pažljivo nanesenim bojama, s modelima čiji se karakteri lako očitavaju na smirenim licima, s umirenim ili posve gotovo ukočenim tijelima .
Šteta je svakako što slikarica nije izdvojila više vremena za slikanje akta jer njih najčešće slikaju muškarci i to su naravno slike iz muškog , sasvim drugačijeg kuta. Puno su rijeđi aktovi slikarica pa mi se čak oni i čine zanimljivijima.
Ovom prigodom valja napisati i nekoliko riječi o skupini ili ciklusu svijetlih kolorističkih slika posvećenih elementima krajobraza ili nekom poznatom detalju u prostoru, čija nenametljiva tišina i posvemašnja uzdržanost lijepo i cjelovito zaokružuju motiv.
