Kolektivni, selektirani, tematski, likovni projekt
Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Otvorenje: petak, 17. lipnja u 20 sati
Autori: Mateja Babić, Nataša Bezić, Igor Blagonić, Matjaž Borovničar, Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Andrea Čović, Bruna Dobrilović, Bojan Dolenec, Slađan Dragojević, Bogomir Duzbaba, Melita Falamić, Fernando, Lana Flanjak, Željka Gradski, Igor Gustini, Slavica Isovska, Pamela Ivanković, Marino Jugovac, Amina Konate Visintin, Silvana Konjevoda, Lidija Kuhar, Jana Kunovska, Edvard Kužina, Gordana Kužina, Miranda Legović, Milan Marin, Slavica Marin, Klavdija Marusic, Josip Mijić, Vesna Paladin, Renata Pentek Šimoković, Iva Pevalek, Blaž Pirnat, Maja Radešić, Dijana Rajković, Relja Rajković, Halil Salčin, Krešimir Sokol, Luiza Štokovac, Goranka Supin, Noel Šuran, Zlata Tomljenović, Claudio Ugussi, Urša Valič, Asja Vasiljev, Ivona Verbanac, Roberta Weissman Nagy, Andrej Zbašnik, Martin Zelenko
Autor projekta: Eugen Borkovsky
Općenito o projektu:
Zadana tema ovog kolektivnog, selektiranog, tematskog likovnog projekta bila je svojevrsno uspoređivanje, dokumentiranje, problematiziranje pojmova: PROSTOR i SLOBODA. Iako naoko različiti, ovi termini, u umjetničkom osvjetljavanju, pokazuju se kao opisivi, ali i spojivi, nadopunjavajući. Veliki dio radova progovara o problemima suvremenosti, neki na osobnom planu, a neki na općem. I političke komentare pronalazimo unutar ove kolekcije radova. Oni mogu biti upućeni od strane autora samome sebi, drugom autoru, i naravno publici/promatraču. Artističkim oblikovanjem, osobna psihološka stanja se povezuju s realnošću uz preklapanja s pitanjima identiteta i pozicioniranja u prostoru i vremenu.
Prvi dio složenice teme – prostor – jedan je od likovnih pojmova. Prostor podrazumijeva volumen. Oba su važne sastavnice likovnih djela kiparstva i arhitekture. Slikarstvo ili fotografija ga postižu iluzijom. Privid prostora na plohi postiže se perspektivom. Prostor je stvarnost u kojoj živimo i u kojoj se krećemo. Doživljavamo ga kroz tri dimenzije: širinu, dužinu i visinu, ali i kroz nizanje doživljenih trenutaka u određenom trajanju zbog čega možemo dodati i vrijeme kao četvrtu dimenziju prostora. Albert Einstein uvodi u fizici prostor-vrijeme kao jedan, nedjeljiv pojam.
Uz prostor vežemo svoje postojanje. Prostor može značiti osobni kutak, mjesto pod suncem. Pojam može označavati i širi, društveni, socijalni kontekst. Pojam prostora često se miješa s pojmom identiteta. Doživljaj prostora može biti ugodan ili neugodan, udoban ili neudoban. U prostorima se možemo osjećati slobodni ili neslobodni. Ova čuvstva, doživljaji stupnja ograničenja slobode, drugi su dio naslova teme ovog projekta.
Pojam „sloboda“ znači odsutnost prinude. Sloboda (grč. ἐλευθερία, lat. libertas) znači biti nesputan, neograničen, nezarobljen, djelovati bez prisile ili zabrane. Ona pruža dojam nezavisnog odlučivanja, djelovanja, ostvarljivosti samoodređenja svakog pojedinca. Razlikujemo dvije vrste slobode: negativna tj. „sloboda od“ i pozitivna tj. „sloboda za“. Prva sloboda bila bi autonomija, nezavisnost od svake prisile. Druga sloboda podrazumijeva participaciju, suradnju, dobrovoljno sudjelovanje.
Suvremenost iznjedruje pitanje: u kojoj mjeri živimo u poremećenom prostoru nesloboda? Sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist nekih povlaštenih, nacionalističkih, profiterskih, vjerskih skupina. Prisiljava nas se da, za sve više, sasvim benignih stvari slobode, od nekoga moramo tražiti dozvolu. Lako se prisjećamo ograničenja prostora slobode: nadzorne kamere, pregledi skoro na svakom koraku, čipiranje, praćenje mobitela, prisluškivanje, praćenje na društvenim mrežama… Tu su represije zbog bilo koje drugačijosti koja nikome ne škodi: šetanje bez odjeće, zabrana i korisnih i štetnih opijata (ali je alkohol dozvoljen!), pušenje, redukcije uporabe ljekovitog bilja… Uz to, zanemarujemo osobnu komunikaciju. Direktna komunikacija zamjenjuje se iluzionističkom efemernošću ekrana. Nažalost, većina ljudi još uvijek nije došla do spoznaje o svome stanju neslobode, kao što nije postala svjesna potrebe da se takvo stanje promjeni.
Zato je zadatak edukacije, ali i umjetnosti, razvijanje svijesti o slobodi i ukazivanje na neophodnosti individualne slobode, kao preduvjeta za slobodu društva. Možemo se osloniti na Bonamijev zaključak prema kojem “slike nisu više samo slike, već su i antropološke, političke i socijalne izjave” te da „umjetnici nisu političke vođe, ali su vizualni lideri“. Jer, kroz njihove vizije možemo postići veću svijest o situaciji svijeta oko nas.
Ovaj projekt progovara o mnogim zagađenjima prostora slobode kroz niz interpretacija. Autor projekta, (i, naravno, autori radova), nada se da smo, ako ne upozorili onda, barem načeli pitanja gušenja sloboda i otuđenja prostora na više razina. Ispada da je Orwel je bio nemaštovit. Nije mogao predvidjeti ovu silinu diktata interesnih grupacija i religija. Proklamirana, reklamirana, nametnuta ideja povećane racionalnosti društvene organizacije definitivno ne vodi većoj slobodi ljudi u prostorima ovog malog Plavog planeta.
Eugen Borkovsky, VI. 2016.
Od pristiglih 54 izabrano je 50 autorica i autora te njihovih 70-ak artefakata. Ovo veseli jer dokazuje da se likovni, tematski, kolektivni projekti u Gradskoj galeriji Fonticus na Grožnjanu, Gradu umjetnika, doživljavaju kao značajne situacije. Zahvaljujem svima na sudjelovanju i suradnji!
Komentari o radovima/autorima:
Mateja Babić predstavlja slikarski rad ozbiljnih dimenzija, dramatičnog sadržaja i znakovitog naziva: Lov na čovjeka. Pred nama je scena sasvim svježih događanja, od kad je shvaćeno da proždrljivost kapitala i profiterstvo ne misli stati. Jer, sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist neke povlaštene grupe. Umjetnica nudi promišljanje o suvremenom povijesnom trenutku. Ne možemo preskočiti događanja kojima smo okruženi. Od vulgarne domaće zbrke vladajućih do neposluha vladajućoj eliti na ulicama Pariza, New Yorka, Atene, Londona, Brisela ili Berlina. Podivljali kapital, državnici u funkciji menadžera umjesto demokratski izabranih predstavnika naroda koji se o narodu i brinu, doprinose urušavanju cijelog sistema. Već smo odavno svjedoci vulgarne eksploatacije i uništavanja Afrike, podmukle borbe za prevlast nad naftnim resursima, pokušaja novog rasporeda interesa u novom obliku kolonijalizma.
Ovo je jedna od scena raspada zapadnog kapitalizma jer, svjedočimo, kapital je sada posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika tzv. zapadnih demokracija. Previdio je da si time odsijeca vlastitu stabilnost. Kao i sve dosadašnje monetarne krize i ovu će platiti srednji i najsiromašniji sloj stanovnika. I sama autorica komentira: „…Na slici možemo vidjeti jedan od načina zadiranja i otimanja slobode, što mogu povezati sa danas velikim problemom u Hrvatskoj i u svijetu. Čovjek će se morati boriti za slobodu govora, slobodu izražavanja vlastitih misli i slobodu samog sebe.“
Najafirmativnije, najpoetičnije propitivanje ideje prostora slobode nudi nam Nataša Bezić. Ona, kao vrsna slikarica vična interpretaciji pokreta, predstavlja nedefinirani prostor u kojem nalazimo mnoštvo plesača, ali i gestualne poteze koji animiraju doživljaj. I, kao da čujemo zvuk neke ritmizirane melodije na koju odgovaraju pokreti predstavljenih osoba postavljenih u maksimalnom ritmu izvedbe plesne točke. Poput rock mjuzikla, jer kadar odiše organiziranošću i ujednačenošću. Ova scena kao da je izrezana iz broadwayskih predstavljanja i neodoljivo poziva misao o vrhunskom antiratnom djelu „Kosa“ (Hair) iz 1967. godine. Kasnija ekranizacija djela, u režiji Miloša Formana zacijelo nas, ni danas, ne ostavlja ravnodušnima.
Igor Blagonić na fotografski jednostavan, dokumentaristički način vizualno komentira situaciju u kojoj se nalazimo. Pod izlikom velike opasnosti od kolona izbjeglica, samodopadljive državice Europe, odmah su si postavile okvire: metalnu bodljikavu žicu. Iako države u suvremenom smislu postoje niti dvjestotinjak godina, njihove institucije prigrabljuju ovlasti, usađuju mržnju prema susjedima, pokušavaju se nacionalno očistiti…
Autor fotografskom kamerom bilježi stanje. Na njegovoj fotografiji vidimo nesklad između ravnog polja s proljetnim travama i žitom, i monstruoznih namota opasne, oštre, nazubljene žice. Rad djeluje kao upozorenje na besmisao ograđivanja. Ovaj rad upozorava na dramatično stanje podjela koje velika većina stanovnika ne želi.
Grupa umjetnika problematici zadane teme prilazi osobnim propitivanjem. Postavljaju se u situacije kontemplacije/egzaltacije gdje bilježe ili sebe same ili okolinu u kojoj pronalaze odjeke svoga stanja. Tako Matjaž Borovničar snima kamerom trenutke privatnog egzaltiranog propitivanja. Ovim postupkom pokušava proizvesti osvješćivanje, poduprijeti, ohrabriti stanje u odnosu na okolinu, ali i osobno prihvaćanje sebe. Njegov video-rad pokazuje lica i dijelove tijela te pokrete u rasponu od dijaboličnog do pasivnog, nježnog, senzibilnog. Mi, u konačnici nismo sigurni u osobnost, ali smo postali svjedoci propitivanja. Ova hrabrost zasigurno samog umjetnika, ali i njegov habitus postavlja pod upit. Ne znamo je li sretan ili nezadovoljan. Je li ljut, uznemiren ili samo glumi žestokost. Dramatičan, prodoran zvuk rada podupire ideju primjećivanja, skoro nametanja, ali i zrcali stanje aktera koji se brzim nizanjem izbijeljenih i očišćenih slika predstavlja kao atraktivni, ali nedefinirano egzaltirani lik.
Umjetnik radu daje naziv: SUBLIMINAL STATUS OF COLORS SLOVENIEN, EU 2015/2016. Time značenje usmjeruje ka lokaciji. Tijekom trajanja videa, on, kao glavni akter, na trenutke je opak, ali odmah poslije nježan. No, zar se i sami sa sobom, pred ogledalom, često ne pitamo tko smo i gdje je smisao postojanja bez obzira na prostor, lokaciju ili količinu slobode?
Jedan od radova koji nudi sudjelovanje promatraču, podastire Darko Brajković Njapo. On u galeriju unosi starinsku pisaću mašinu i u nju umeće papir, ali ne bilo kakav već „beskonačne“ dužine. Autor objavljuje: „…Od posjetioca se očekuje učestvovanje i nudi im se potpuna sloboda izražavanja…“. Ova instalacija je ponuda onome tko želi, ili tko se usudi, okuraži, da napiše što želi. Ponuđena sloboda tekstualnog iskaza nije ograničena prostorom papira koji je realno jako dug. Umjetnik komentira: „…Prostor slobode doživljavam kao kreativni proces dijeljenja informacije i slobodne komunikacije. Ono u sebi sadrži mogućnost otpora ustaljenim obrascima ponašanja, hermetičnosti i brzopletosti internetske komunikacije…“.
Umjetnikovo izazivanje, provociranje na iskaz, iniciranje intervencije, problematizira hrabrost pojedinca. Pretpostavljamo da će manje osoba nešto napisati u prisustvu drugih osoba. Vjerojatnije je da će komentari uslijediti kad se prostor isprazni. Nešto slično komentarima na suvremenim društvenim mrežama. Na njima, kao što i autor kaže, bitno je biti prisutan, lajkati, biti dijeljen, šerati informacije za ili protiv, komentirati, čak drsko oponirati, ali, ipak, sve to bez realne odgovornosti. Ova efemerna prisutnost na webu do neke mjere može aktivirati javno mišljenje no, ona je ipak neki oblik salonske revolucije. Umjetnik zato odlično naziva rad: „Mogućnost otpora“. Rezultati akcije i agitacije ostat će na neprekidnoj roli fax-papira na uvid publici i kao poziv na daljnje djelovanje.
Ideja slobode može izazvati i bolne posljedice. Ratovi u kojima svaka strana svojim argumentima opravdava sudjelovanje dokaz su za to. Ili, odlazak iz sela u grad, u uvjerenju da će tamo biti više slobode, nudi u ideji dobar slijed. No, rezultat takve akcije može ne uslijediti uspjehom. Prepušten je/prepušteni smo/slučajnosti ili odluci. Slučajnost donosi izliku, a odluka traži odgovornost.
Moguće da su ovo neke od premisa Vedranu Burulu, za bilježenje fotografskom kamerom motiva kojeg predstavlja. Pred nama je napušteni stambeni prostor. Rad odiše izuzetnom atmosferom koja je postignuta uzimanjem u kadar snažnih boja i izborom vremena/osvjetljenja motiva. U prevladavajućim crvenkastim tonovima pronalazimo isječke snažnog zelenila. Doživljaj je u isto vrijeme uzbuđujući i smirujući, ali pamtljiv. Autor je uspio uskladiti dramatiku boja, kompozicije elemenata i dramatiku značenja. Čini se da je želja za nekom mogućom slobodom ostavila ovaj prostor praznim.
Fizikalni prostor, kao polazište za promišljanje, uzima Andrea Čović. Ona, slikarskim načinom, podlogu dijeli na geometrizirane segmente. Koloristički, bogatim rasponom tonova, raspreda priču o prostornim odnosima. Čini nam se kao da područje slike možemo doživjeti kao panoramski pogled, ali i kao neposrednu okruženost titrajima osvjetljene urbane lokacije. Određena pretrpanost prostora slike odražava pretrpanost prostora informacija. I reklame, logotipovi koji svijetle, i mega-plakati uz TV-ekran ili računalo, bombardiraju nas obavijestima o onom što nas zanima, ali i o onom što nam nije bitno. No, ponovljena informacija postaje istina pa mi, podsvjesno, pamtimo i informacije koje nas ne zanimaju. Andrea Ružić nam nepogrješivo ilustrira potmule zvukove brujanja i vibracija, odbljeske svjetla i slike koje ne zumiramo pogledom, koje ostaju negdje u kutovima pogleda. Veoma brzo shvatimo da se radi o prolasku stvari mimo nas; o svemu što osjetila nesvjesno memoriraju u urbanom okruženju.
Umjetnica kaže: „…ovim radom želi se kritizirati svijet informacija kojima smo okruženi te od količine i intenziteta ne znamo koju prihvatiti, a koju odbaciti, tj. koja je informacija od koristi za naš boljitak. Koncentracija nam šeta sa detalja na detalj stvarajući konfuziju i napetost…“. Ovisno o osobnom raspoloženju promatrača, odbljesci ovog slikarskog rada mogu sužavati slobodu, ali i nuditi dojam otvorenosti prostora mogućnosti.
Bruna Dobrilović na jednostavan, ali dojmljiv način vizualno komentira situaciju u kojoj se nalazimo. Pod izlikom opasnosti od kolona izbjeglica, samodopadljive državice odmah su si postavile okvire: metalnu bodljikavu žicu. Iako države u suvremenom smislu postoje niti dvjestotinjak godina, već su si prigrabile ovlasti, usadile mržnju prema susjedima, pokušavaju se nacionalno očistiti…
Bruna problematizira situaciju pa sačinjava konceptualnu instalaciju. Ona okruglu, plošnu formu, bez pojedinosti, praznu, uokviruje namotima bodljikave žice. Rad djeluje poput ogledala u kojem se ne vidimo. Njen rad je nešto osobniji i možemo ga čitati kao propitivanje osobne slobode i prekoračivanja uobičajenosti.
Bojan Dolenec, meditacijom dolazi do zamišljenog pejzažnog prostora. Umjetnik sam, naslovom djela, asocira intencije, ali i rezultate likovnih intervencija. On rad naziva „Odsutnost“ pa ovaj, pomalo lirski intoniran pojam rad postavlja na područje interpretacije osobnog, intimnog stanja. Određeni zasadima memorije, nedefinirani obrisi oblika načas se čine kao dijelovi teritorija, a načas kao neka rasplinuta obojana tvar. Iluziju osobnog doživljaja/stanja određuje gestualnost čitljiva na površini rada. Pejzaž pokazuje nerealne odnose pa, i prema autorovu komentaru, oni pričaju o odsutnosti samog autora Ovaj rad možemo tumačiti i kao inicijaciju želje za bijegom iz svakodnevnog okruženja.
Ideju slobode izbora i uporabe osobnog prostora vizualno komentira Slađan Dragojević. On, u svojevrsnom reportažnom duhu, bilježi scenu interijera. Ovdje je nabacano, odloženo ili uklopljeno mnoštvo heterogenih predmeta. Njihova pojedinačna značenja u neskladu su sa cjelinom. Prelazeći po fotografiji pogledom, zamjećujemo posuđe, slike likova kojima se pridodaje svetost, naslagane knjige, radio aparat, i, zanimljivo, omot gramofonske ploče s pjesmama Bulata Okudžave, ruskog šansonjera. Detalji interijera ukazuju na neki starinski prostor sobe ili možda kuhinje. Možemo ustanoviti da vlasnici ili stanovnici ovog prostora doista posjeduju slobodu razmišljanja i komunikacije s mnogim ponudama civilizacijskih stvari i događaja.
Parafraziranje samog pojma slobode izbora i prostora obrađuje Bogomir Duzbaba. On predstavlja sasvim jednostavnu fotografiju: par ljudskih nogu fotografski zabilježen na podlozi zebre kojom se prelazi ulica. Ovdje je uhvaćeno na djelu pravilo hodanja urbanim prostorom. Zebra je znak dozvoljenog prolaza za razliku od nedozvoljenog, gdje zebra nije ucrtana na pod ulice. Tako, ako bismo išli sistemom indijskih kasti, zebra je oznaka, dozvola za ograničeno kretanje, kaste pješaka. Hrabrost ili nepažnja prelaska ceste gdje nema ovakve oznake, prepuštena je svakom ponaosob. Jedino, još nam nitko ne prigovara što nosimo crvene cipele.
Melita Falamić, sklona poetici i bilježenju značenja postupaka i/ili stvari, na temu ovog projekta predstavlja fotografski rad. Ovog se puta tehnički služi fotografskim sistemom mobilnog telefonskog aparata. Tu, znatnu upitnost kvalitete tako izvedene fotografije, ona uspijeva, izborom motiva, pretvoriti u dojam. Sve na ovoj fotografiji potiče upite, propitivanja, otkrivanja, moguće pravilne ili krive zaključke. Bilješka svjetlom kao da je učinjena u povijesnom periodu početaka razvoja fotografija u bojama. U prvi tren mi ne znamo tko je ostavio prtljagu na cesti. Ne znamo je li prtljaga dio odlaska ili dolaska vlasnika/vlasnice. Tek, očitavamo socijalno skroman okoliš, nedefinirano vrijeme, trošne fasade i zavojit tijek ulice malog grada ili nekog predgrađa.
Iščitavajući znakove, može se pretpostaviti ili zaključiti da netko negdje odlazi. To sugerira žuta linija mahovine i spuštene škure na prozorima kuće. Također, i položaj fotografa, koji u perspektivi sužavanja ulice bilježi komadić neba i dvije sasvim male crvene oznake prije nego što cesta zavije iza zgrade. Na promatraču je da zaključi je li odlazak tužan ili sretan, označen idejom napuštanja ili kretanja u prostore slobode nekih novih doživljaja. Umjetnica ne nudi direktno saopćenje niti odgonetke na postavljena pitanja, imenujući svoj rad: „Putevi traženja“.
Ali, putne torbe se pojavljuju u galeriji, ispred fotografije…
Izvjesna provokativnost na temu slobode izbora i prostora aktivnosti, iščitava se kroz rad kojeg potpisuje Fernando. On fotografira intimno druženje ljudi u, najvjerojatnije, privatnom prostoru. Od realnih, mogućih scena sastavlja autorsku, umjetničku knjigu. Umjetnik izaziva: predstavljena, fotografirana scena kao da nudi neku nedozvoljenu ali naumljenu erotsku akciju. Nju vidimo kroz poluprozirni papir kojim počinje album. Kad uspijemo skupiti hrabrost i krenuti dalje listati ovaj album, shvaćamo da nema više fotografija nastavka ovog druženja s prve, ali i jedine fotografije u albumu. Tako naša radoznalost ili voajerska sklonost neće biti zadovoljena.
Lana Flanjak potpisuje odličan rad kojim problematizira suradnju/sukob pojmova prostor/vrijeme. Pred ovom fotografskom bilješkom, u prvi mah, nismo sigurni je li motiv interijer ili eksterijer te je li u pitanju fotomontaža. No, ni jedno od nabrojenog nije točno. Autorica primjećuje motiv podložan interpretaciji. Nastavak se odigrava kadriranjem pa pritiskom na okidač kamere. Radi obilne količine svjetlosnih informacija, autorica mudro izuzima kolor, ali dobiva dramatičniju atmosferu.
Njena zbunjujuća fotografija istovremeno nudi i ono unutra i ono vani. Odbljesci, utjecaj svjetla s trga, ulice i velebnog interijera, ostavljaju trag. Kao da je neka svečanost zapisana u zrcalnoj projekciji svjetlosti, u suptilnosti sjena zarobljenih u otvoru prozora teatra. Trenutak postignutog dramatičnog dojma izgovara dojam spajanja prostora u trenutku vremena. Sloboda i hrabrost primjećivanja ovdje su na djelu.
Željka Gradski nudi humorni i distancirani, ali angažirani rad. Ona slika portret gospodina Nietzchea. Napredno, za XIX. stoljeće u kojem je živio, filozof zaključuje da čovjeka u životu tjera „želja za moći“ te da se ljudi tijekom povijesnog vremena razvijaju u „nadljude“. On smatra da život nije nemoralan, nego bjesomučna borba u kojoj pobjeđuju jači, sposobniji, smjeliji. Kaže da je Bog umro, te kako se umjesto tradicionalnih, trebaju stvoriti nove vrijednosti. Umjetnica spontano njegov lik unosi u prostor kuhinje gdje shvaća da se ovim pozicioniranjem nešto znakovito dogodilo. Poštujući svoj instinkt, znakovitog gospodina ostavlja u okruženju noževa, kuhinjskih dasaka i sudopera. Umjetnica kaže: „…Raznježio me i ganuo taj nesklad između Nietzscheova mislilačkog lica i moćnog mu brka i ambijenta u kojem se slučajno zatekao… odlučila sam poigrati se time…“. Razvoj kreativne igre navodi autoricu da neke filozofove misli ispiše na predmete kao što je pregača ili daska za rezanje. Sve ovo tvori prostornu instalaciju koja izaziva zanimanje bizarnim kombinacijama. Možda se ovime dodiruje i žensko pitanje ukoliko kuhinju doživljavamo kao odaju u kojoj ovaj spol češće prebiva. Umjetnica kaže: „…Umjesto banalnih seksističkih poruka: ‘Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori’, ili: ‘Dobar objed mužu daj pa će biti kući raj’, zašto ne bi kontemplirali nad pokojom mudrošću dok miješamo čušpajz…“. Naravno, biti zadovoljan ovom ambijentalnom instalacijom znači da prepoznamo tko je na portretu.
Ponuda promatraču od strane likovnog umjetnika najčešće je vizualne prirode, što znači uporabu očiju, pogleda. No, Igor Gustini nudi različiti prostor za pogled, različitu perspektivu, različiti oblik, ali k tome još i različitu mogućnost doživljaja. Umjetnik pogledu dodaje ponudu dodira, hodanja po njegovom radu. On nudi staru, skoro zaboravljenu dječju igru. Igru se ponegdje zvalo „cip-cop“ a ponegdje „igra školice“. Kod ove igre, koju smo vjerojatno svi igrali, vrh niza povezanih prostora često se zvao nebo. U ovom, ready made radu, od umjetnika ponuđenom obliku, ono nosi oznaku broja osam.
Autor komentira: „…Razmišljajući o prostoru i slobodi, te o slobodi u prostoru, prva mi je asocijacija dječja igra, sretna i bezbrižna kao što bi morala uvijek biti. „Školica“ je možda najpopularnija i najstarija dječja igra na otvorenom prostoru koja se igra u cijelom svijetu, bez obzira na jezične, kulturološke i socijalne razlike… …Srećom, djeca nisu inficirana s potrebama odraslih, te doživljavaju prostor i slobodu u potpunosti, bez obzira na „vrijeme“ koje će oblikovati njihove osobine i potrage za novim slobodama i drugim prostorima…“ Ovime, umjetnik poziva promatrača da se prisjeti svog prostora slobode kojeg svi imamo u većem obimu u djetinjstvu, neopterećeni ambicijama, idejama, preživljavanjem. Kad, još vedri i otvorena srca, promatramo svijet oko sebe.
Intimni, ljudski, iskreni vizualni doživljaji osobnih prostora i osobnog vremena česte su teme mnogih prezentacija. Neki radovi s takvim temama, izabranim motivima, izgovaraju pitanje slobode kao afirmativan pojam, a neki iskazuju pasivan ili čak negativan dojam. Negdje na rubu ovih posljednjih impresija, nalazi se autorska knjiga fotografija koju potpisuje Slavica Isovska. Ovaj niz izaziva mnoge asocijacije. On je izuzetno osoban i uvodi nas u neka intimna stanja/prostore autorice.
Ukoliko je autorica iskrena, a čini se da u velikoj mjeri jest, onda moramo podijeliti dojmove prema slijedu. Cijeli ovaj niz odiše nekom nostalgijom, zagušenošću materijom atmosfera pojedinih radova. No, fotografije su ipak nekako određene djelomičnom režijom. Sve je uredno i čisto, kao da se nekog očekuje. Ili je sve snimljeno u nekom vremenu poslije uređivanja, čišćenja, u nekom nostalgičnom vremenu na rubu dosade. Takvima se čine i segmenti eksterijera. Ukoliko i postoji neki motiv koji nije uredan, oskudno svjetlo ga primiruje i priklanja organiziranom i određenom.
Zatamnjenost scena, skoro slučajni, ali ipak izabrani kadrovi govore o nekom pritisku, nekom nezadovoljstvu. Iako je umirenost odlika svih motiva, oni nose prizvuk pritajenosti, očekivanja. Čini se da autorica nije bila previše afirmativna, ili dobre volje, kad je radila ili izabirala ovaj niz fotografskih radova. Njeni kadrovi kao da iščekuju neko novo vrijeme, neke drugačije trenutke.
Pamela Ivanković iskazuje podršku ideji slobode na način da se skida i fotografira. Iako na fotografiji ne nalazimo „pikantne“ dijelove tijela, i sam taj čin, poput performansa, predstavlja iskorak za aktericu. Pokazati svoje nago tijelo mnogim ljudima predstavlja problem. Javlja se stid. Bez obzira što se rađamo nagi, razne religije, tabui i zabrane ne daju nam da se sukladno s prirodom i ponašamo. Kao što odjećom dekoriramo svoje tijelo, tako se ponašamo prema biljkama, ali i prema životinjama. U pitanju nije stid nekog psa ili mačke koju nalazimo smiješnu, uvučenu u neki posebno za nju sašiveni predmet. Propituje se ljudski stid.
Marino Jugovac, na temu projekta, nudi skulpturu, objekt koju naziva Portal, Prolaz. On je izveo više sličnih radova, ali se za ovu prigodu izabire jednostavna, bijela verzija objekta. Portal, slavoluk, su oblikovno izmislili Rimljani, a predstavlja veličanje, slavu nekom vojskovođi, nekoj vojnoj pobjedi. On je postao univerzalna oznaka, najčešće, pobjede izvojevane u krvi, ideje prečesto bazirane na nepravdi.
Na povijesnim slavolucima uvijek nalazimo reljefe koji govore o vojskovođi ili slične teme. Naš, Marinov slavoluk prekriven je, ogrnut crnim florom. Preko ovog slavoluka prebačen je tamni tekstil, poput crne zastave kao spomen na sve one koji su nevino ili nepravedno izginuli zbog nečijeg osvajanja, ambicija porobljavanja, agresije. Kao znak upozorenja svim uzurpatorima tuđih sloboda.
Na simboličan način, naslikanim jednostavnim znacima, Amina Konate Visintin propituje suvremenost. Tu nalazimo pokrenuto veliko slovo „a“, te dio lanca, sistema za zaključavanje, sve na crnoj pozadini. Lanac je uvijek oznaka neke represije, nekog agresivnog postupka. Veliko slovo „a“ često je simbol anarhističkog pokreta. Nažalost, iz razloga što ne odgovara kapitalu, a nije odgovarao ni veliko-sovjetskim unitarističkim težnjama, anarhizam je ozloglašen i brka ga se s neredom. No, anarhizam, u svojim početnim, umjerenim postavkama nudi baš suradnju, ali na način da nitko nikome ne smeta i da nitko nikoga ne tlači. Uostalom, i sam termin je izveden iz grčke riječi αναρχία, što znači “bez vladara” ali, ne i bez reda! Anarhija je političko i filozofsko stanovište koje odbacuje bilo koji oblik prisilne vladavine.
Autorica u komentaru kaže: „…Što je jača represija, koju označava crna boja to je jači otpor kojeg označuju oblici obojeni crveno.“
Silvana Konjevoda na temu ovog projekta odgovara radom kojeg naziva „Ups 03“. Pred nama je slikarska površina bogata tonskim zapisima i linijama koje ocrtavaju neke od ponuđenih oblika. Čini se kao da autorica kreće slikati akt. Očitost skidanja dade se razlučiti po tome da je model bos, samo u čarapama. Mi ne znamo je li u pitanju ogledalo pa bi akt trebao prikazivati nju samu ili je motiv neko drugo tijelo. Čak nismo sasvim sigurni niti da je muško, dječačko ili žensko tijelo. Ipak, prema elementima možemo odlučiti da je u pitanju žensko tijelo. Sve odrednice rada progovaraju o neslobodi pristupa tijelu. Jer, umjetnica prikriva, zamućuje moguće erotske atribucije. Također, ne znamo radi li se o mogućoj erotskoj sekvenci. Osim toga, na slici nalazimo slovne i brojne znakove. Oni su vidljivi, čitljivi, ali teško razumljivi. Kao da umjetnica nudi na uvid neke šifre.
Na radu prepoznajemo i elemente interijera pa bi, prema komentaru same autorice, rad mogao propitivati svojevrsno žensko pitanje unutar umjetničkog svijeta. Žena je često motiv, ali, naročito u suvremenosti, i autorica, kreatorica. Ona se morala, kao i na drugim područjima, emancipirati i hrabro iskoračiti u uglavnom, muški svijet oblikovatelja. Isto kao i druge grupacije unutar „kastinskog“ odnosa muški obojene, zapadne civilizacije. A, žene su čak u Švicarskoj dobile pravo glasa tek 1968. godine. Žensko glasačko pravo uvedeno je u Međunarodno pravo na nivou Ujedinjenih nacija 1948. na Generalnoj skupštini. No, osim u nekim muslimanskim zemljama, tako ni u Vatikanu nema prava glasa za žene. Jer, jedini izbori su papinske konklave, na kojima sudjeluju isključivo muškarci. Danas, na području likovnosti, mnogi primjeri pokazuju da je podjela na muško i žensko slikarstvo besmislena.
Na zanimljiv način, temu ovog projekta, vizualno komentira Lidija Kuhar. Ona, služeći se fotografskim medijem, bilježi zadatost putanja pa čak i onda kad smo na putu da potrošimo svoj, teško zarađeni novac. Autorica predstavlja dramatično izgrađene i obilježene parkinge ili ulaze u neki veliki tržni centar. Mi na prvi pogled ne znamo jesmo li pred zatvorom, nekim čudnim labirintom mostova ili nekim drugim velebnim zdanjem. Sivilo betona tek je ponegdje narušeno malim djelićima okolnog zelenila, ali, naravno, i zadanim smjerokazima. Čak nema niti šarenila reklama jer, očito je da smo ušli, da je žrtva već uhvaćena. Zato joj/nam se pruža samo sivilo. Autorica znakovito komentira: „…putokazi upućuju na izlaz, u sivilo, istovremeno ukazujući da je u suprotnom pravcu ulaz. Izbor je slobodan? Želiš li biti dio ekipe, izaberi si uniformu i poštuj pravila….“
Vrijednosne kriterije koji oslobađaju ili zarobljavaju, propituje Jana Kunovska. Ona sačinjava sasvim jednostavan objekt. U čašu za vino ulijeva zlatni prah. Spoj ovih dviju predmeta, elemenata, izaziva zanimanje. Zlato kroz povijest nosi najčešće negativne konotacije. Ideja zlata kao vrijednosti omamila je svijet odavno. Alkemija, uz vječnu potragu za kamenom mudraca, svojim pokusima i obredima, pokušava neplemenite metale pretvoriti u plemenite. Zbog ovog metala vodili su se ratovi, događala ubojstva, podvale i nelagode. Zlatu se daje vrijednost i kroz sport, boja glavne medalje je boja tog metala. Postoje tzv. Zlatne rezerve kao ravnoteža novčanicama diljem svijeta. No, ta je ravnoteža, prema mnogim izvorima, odavno poremećena.
Ovaj rad je svojevrsna metafora: iako možda svi volimo oboje, i zlato i vino, autorica spaja dva legalizirana zla: alkohol i zlato. Ona rad naziva: „Pitanje slobode“. Kad pokušamo ovaj rad uvesti u kontekst projekta, jednostavan zaključak je da je zlato, predmeti od zlata, u prilikama nekih neljudskih opasnosti, pomoglo nekim osobama ostati na slobodi/životu, posebno u zadnjim ratovima na tlu Europe. Ovo bi bio neki, uvjetno – pozitivan komentar. Zlato otvara vrata zla, ali i kupuje moguću slobodu. No, kupljena sloboda nije isto kao stečena. Nad vratima tvrđave Lovrijenac u Dubrovniku je uklesan natpis: Non bene pro toto libertas venditur auro! (Ni za sve zlato ne prodaje se sloboda!)
Apstraktni prostor slobode i njeno zazivanje/propitivanje, istražuje Edvard Kužina. On se poslužuje Ji Djingom. To je kineska zbirka tekstova nazvana „Knjiga promjena“. Tekstovi su vezani na teme proricanja budućnosti i komentiranja prošlosti. Uz ove tekstove, na određeni način, poštujući slučajnost, može se poigrati s idejom projekcije budućnosti, budućih događaja. Ova verzija projekcija budućeg, poput igre, ima 64 oblika heksagrama. Svaki od njih sastoji se od šest linija od kojih su neke presječene te njihovih kombinacija. Pojedini heksagram predstavlja trenutnu situaciju u kojoj se nalazite, odnosno odgovor je na pitanje koje ste prethodno postavili.
Umjetnik korist heksagram broj 5 i slika ga sasvim pojednostavljeno, tamnom bojom na bijeloj podlozi. Jedno od prijevoda/tumačenja ovog heksagrama kaže: „Čekanje: Potrebni su iskrenost i istrajnost. Ako pokažete oboje, biti ćete uspješni i dostići ćete željene ciljeve. Morate, međutim, biti odlučniji“. Ovaj komentar može se tumačiti na mnoge načine, a svaki će promatrač, kao i sam autor, ocijeniti u kojoj mjeri mu ovaj ponuđeni znak i njegovo tumačenje nešto znači.
Jesmo li ukliješteni, upakirani, zarobljeni na ovoj kugli zemaljskoj, pita se Gordana Kužina. Ona simbolično, u svojevrsnu krletku oblog formata, ograničenu/omreženu meridijanima i paralelama od metalne žice, umeće ispisani pojam. U ovom malom prostoru, na malom listiću papira čitamo: „Sloboda/Freedom“. Pitanje pojma, značenja, ali i osjećaja slobode ovdje je dovedeno do reskog znaka. Mi, sadašnje generacije, poštujemo ovaj pojam ali ga, iz nekih interesnih razloga ili zamagljenih informacija ne moramo ispunjavati do kraja. Umjetnica dramatično podsjeća na stanje oduzimanja osobnih sloboda, pa s pravom pita: „…Buduće generacije sjećat će se tog pojma kao nečeg bajkovitog, izmišljenog, anarhičnog…“ Nažalost, čini se da je autorica u pravu.
Neki od autora propituju vrijednosne kriterije koji se očituju u suvremenom prostoru i vremenu. U realnom okruženju Miranda Legović zapaža i bilježi, često sasvim obične, svakodnevne, ali i neuobičajene sekvence. Na temu projekta, izabire i odgovara s dva fotografska rada. Zapravo je u pitanju diptih jer se sadržaji nastavljaju. Na prvom radu dokumentiran je objekt drugog umjetnika, Armana Jeričevića. Već sam taj objekt izaziva pažnju. Vidimo kičastu figuru koja prikazuje svetu obitelj, ali sa znakovitom porukom: „Made in China“. Na drugoj fotografiji nalazimo iste elemente, ali u drugačijem izdanju: figura je razbijena. Ovaj, zapravo dokumentaristički rad, problematizira suvremenost i izaziva čitav niz asocijacija. Globalizacija se očituje podcjenjivanjem ljudske radne snage pa se sve više predmeta proizvodi tamo gdje je radna snaga jeftinija. Tako se i predmeti nekog vjerskog usmjerenja proizvode na prostorima gdje tog uvjerenja nema ali, gdje je to najjeftinije. Iako se vjera u službenim frazama brine o najnižima, ona prešućujući poštuje, čak i podstiče, ekonomske nepravde.
Umjetnica problematizira duh trenutka na humoran, čak rezak način. Dvije sekvence su ujedinjene značenjem. Autorica ih nudi želeći postići osvješćivanje, edukativnost ili u najmanju ruku upozoravajući smisao.
Možda najuvjerljiviji, ali svakako izuzetan likovni rad nudi Milan Marin. Iako pomalo prepoznatljivo upitna, njegova ptica progovara osobno postavljajući dramatično pitanje. Naslov rada otkriva intenciju autora. On, ali i promatrač, koji želeći pod svaku cijenu biti pozitivan, mora pristati na kompromis. Marin sliku naziva „I pad je let“. Ovom humorno-dramatičnom izjavom na neki način nudi oporavak svima nama. Jer, svi smo tijekom života povremeno u nekom opadanju energije, događaja, emocija. I sam autor ovim radom sjajno svjedoči o tome. Recimo da bih volio posjedovati ovu sliku, pomalo zbog sjajnog slikarskog dometa, ali i zbog samog naziva.
Slavica Marin, osim raznorodnih umjetničkih predmeta, često realizira i performanse. Za ovu prigodu, vezano za temu projekta, ona izdvaja fotografiju s izvedbe performansa „Svjetlost za žive“. Fotografija prikazuje golišavu, zgodnu žensku osobu, autoricu, koja stoji u neprikladnom području ispunjenom dijelovima kičastih svijeća, lumina, žižaka. Očito je da je lokacija izvedbe mjesto pored nekog groblja. Ostaci ambalaže svijeća i samih svijeća su one, s ili bez simbola, koje ljudi nose na groblja prigodom Dana mrtvih. Umjetnica naslovom rada aludira na jednostavnu činjenicu da je svjetlost potrebna živima, a ne mrtvima. Ovim upozorenjem, ali i samim činom ona asocira, dijagnozira više problema. Tu je vidljiva bahatosti svećenstva koje, osim izgradnje velebnih zdanja i miješanja u sekularnu državnost, u ovo siromašno vrijeme, podjaruje kupovinu tih svijeća i ritualizaciju blagdana.
Umjetnica sjajno komentira: „…Performansom Svjetlost za žive, osvrnula sam se na dva goruća problema suvremenog društva, ekologiju i konzumerizam. U svijetu i društvu u kojem živimo, postali smo robovi potrošačkog društva. Ogromna količina lampiona koja se odlaže po deponijama, skupljena po grobljima je ekološki opasan otpad. Svjetlost je potrebna živima, ne mrtvima. Da bi očistili svoju savjest, izrazili što veće licemjerje i patetiku, onečišćujemo svoju okolinu.“
Mi smo skloni površnosti pa često propuštamo primijetiti neke drugačijosti u prostoru i vremenu. Klavdija Marušić senzibilno primjećuje prirodni fenomen iluzornosti eksterijera uvjetovanog metereološkim događanjima. Umjetnica predstavlja fotografsku bilješku znakovitog trenutka/prostora. Ljepota plemenitog stabla u prvom planu u neskladu je sa sivilom atmosfere. Za tajnovite siluete stabala u zadnjim planovima, ne znamo jesu li čudesna zrcaljenja stabla u prvom planu ili su to neka druga stabla. Prostor postaje neodređen i izdvojen od realnosti. Ali, nije li sve oko nas samo navika da prepoznajemo naučeno, a da ne vidimo druge prostore jer nemamo hrabrosti za preispitivanje uvriježenog? Ovaj rad zabilježen i izveden u fotografskom materijalu, može služiti kao upozorenje na bolje, podrobnije, mudrije gledanje i doživljavanje okoline.
Još jedno odlično problematiziranje realnog, a ponuđeno kao izbor, izvodi Josip Mijić. On udvaja i hologramski spaja na isti prostor dvije scene. Na jednoj zagledamo mrtvačku glavu, a na drugoj, gledajući iz druge pozicije, prepoznajemo ispisanu riječ sloboda. Rad možemo interpretirati na više načina. Jedno od tumačenja može glasiti i da smo tek nakon smrti slobodni. Ili, možda, da do smrti moramo tražiti i boriti se za slobodu, bilo osobnu bilo kolektivnu. Mi ostavljamo promatraču na izbor hoće li će se zadržati u poziciji da na radu zagleda afirmativan ili manje afirmativan znak.
Predstavljanje suradnje/sukoba pojmova prostor/vrijeme, na lirski način sačinila je Vesna Paladin. Ona kao motiv uzima vrata. Ona označuju i sugeriraju zastajanje u trenucima kretanja: ulaz/izlaz. Arhaične, povijesne dveri (porte) izazivaju nostalgiju. Autorica staro, odsluženo krilo vrata otiskuje na tekstilnu podlogu. Vješti, ali jednostavni postupak rezultira vjernom bilješkom njihova lica. Kao portret koji ostaje u prostoru vremena. Tako su odslužena vrata poslužila još jednom, za simboličnu bilješku o prolaznosti. Promatraču na volju, odlaska/dolaska.
Renata Pentek Šimoković predstavlja osebujan rad. Slažući ready-made instalaciju, od krletke za ptice, plastičnog ljudskog kostura i konopa, sklapa začudan aranžman. Krletka ima otvorena vrata, a kosturčić visi na špagi u sredini mrežastog prostora. Mi smo u prvi mah začuđeni ovom kombinacijom elemenata koji kao da nemaju usklađenog smisla. Shvaćamo da bi ovdje morala biti propitana neka crno-humorna priča. I zaista, iako se to ne vidi otprve na odnosima elemenata rada, smisao odaje odličan umjetničin naslov djela: „Kreditno sposoban“. Ovime je ova instalacija uronjena u suvremeno vrijeme. To tumači i sama autorica: „…živimo u bankarskom sustavu kojim smo premreženi. Blagodati koje nam svakodnevno nude kroz primamljive reklame, rješenje naših problema jednim potpisom, odlične kamate i svijetla budućnost, „švicarci“, rezultirali su cifrom od preko 300 000 blokiranih u državi… …Slučajno se dogodilo da je kostur visok 18 cm, pa se stvorila paralela s 18 godina tj. dobi pojedinca kad postaje punoljetan i zakonski u potpunosti podoban za prvi potpis…“.
Nešto intimniji rad predstavlja Iva Pevalek. Rad je manjih dimenzija, ali ispunjen značenjem još uvijek aktualnih atribucija. Autorica okreće platno naopako, pred promatračem je stražnja strana. Vidimo elemente uokvirivanja, završne rubove platna, metalne zakovice i drveni okvir. Platno je poderano, a na dijelu kojeg vidimo, zapažamo plavo obojene dijelove lika koji kao da je izvađen iz nekog stripa. U pozadini, kao glavna scena rada, nalazi se fotografija dviju nebodera u New Yorku koji su stradali 2011. godine. Umjetnica radu daje naziv: „Escape/Bijeg“. Čini nam se kao da je autorica sama probila, razbila barijeru platna da bi se okrenula od neugodnih zbivanja. Sama komentira: „…Nekad je potrebna mašta da preživiš stvarnosti…“.
Komentar pojedinih fizikalnih, znanstvenih spoznaja o prostoru i vremenu nudi Blaž Pirnat. Umjetnik zorno predstavlja nedefiniranost energija u odlasku, dolasku, prolasku. Međudjelovanje energija, kao što već znamo, često se ne događa vidljivo. Ljudskih pet osjetila nisu izgrađena, razvijena da bi neke energije registrirali, locirali, a još manje ih izmjerili ili definirali. Tako su i tehnologije zaostale bez obzira što se ponosimo na mobitele i kompjutere. Pogonsko sredstvo, iz razloga interesa kapitala, još uvijek se koristi na zastarjeli način, struja se još uvijek prenosi kablovima… Rad Blaža Pirnata svojevrsni je homage Cernu i istraživačima akceleratora čestica. Time i mi pozdravljamo bozone, fraktale i strune. Možda ih još ne osjećamo ili ne možemo izmjeriti, ali dokazano je da te profinjene i sasvim sitne energije postoje. Možda jednom otkrijemo i strunu ili fraktal koja izaziva emocije.
Socijalne statuse i, na svojevrstan način žensko pitanje, problematizira Maja Radešić. Ona uzima dekorativne, kićaste oble okvire, u kakvima često nalazimo goblene, i u njih kolažira crteže i isječke fotografija. Tematski se opredjeljuje za portretne crteže i znakovite detalje. Prepoznajemo dijelove vjerskih potrepština i fotografiju plamena vatre. Autorica radove, naziva: Ivana Orleanska I. i II., iz ciklusa: „Burn that woman down“. Očito, rad je inspiriram ženama koje su stradale na lomačama, a autorica nastavlja komentar: „…često pod izlikom da su vještice, heretici, ili netko tko se ne uklapa u ono što se tada smatralo prihvatljivim, uzornim ili dopuštenim stavom u društvu…“.
U konačnici, ona sama definira stanje koje i mi primjećujemo: „…Kako pritisak patrijahalno, rimo-katoličkih stavova većine u našem suvremenom hrvatskom društvu nije popustio već pojačao, smatram da je tema još aktualnija. U prikazima sarkastično crtam svoj autoportret i kombiniram ih “ikonološkim atributima” svetica mučenica uz pomoć kolaža iz raznih časopisa, kako bi evocirala na apsurd “srednjevjekovnog doba” u suvremenosti, i apsurd pristanka ostajanja u istoj. Cilj je dočarati što se promovira kao zdrava, dobra i poželjna žena u hrvatskom društvu.“.
Fizikalni prostor, trodimenzionalnim objektom, propituje Dijana Rajković. Ona segmentima oblikuje obli trodimenzionalni predmet. Iako donekle geometriziranih oblika, rad odražava ideju organske forme. Predmet, znalački izveden keramičkom tehnologijom u zahtjevnom materijalu, ostaje prozračan. Iako praznine postaju dio rada, on određuje, definira prostor. Šupljine koje su ostavljene u kombinaciji s čvrstim dijelovima čine skladnu cjelinu. Promatraču nude ideju označenog, ali otvorenog prostora. Kompromis?
Odvajanje, određivanje prostora, distancu problematizira Relja Rajković. On izvodi objekt sastavljen od tri plošne formacije koje spaja u paravan. Ovakvi, višedijelni predmeti pojavljuju se kroz povijest u funkciji razdjelnika prostora. Ideja predmeta potječe iz Azije, a u Europi se pojavljuje u XVI. stoljeću i u funkciji je intimizacije, izolacije, prikrivanja, ali i kao dekorativni predmet.
Svaki od elemenata ovog rada mogao bi biti predstavljen posebno kao svojevrsni reljef. No, ovako spojeni dijelovi unose dramatične konotacije. Reljin paravan dozvoljava djelomičan prolaz pogleda, ali sprječava prolazak. Tako on na neki način, u isto vrijeme i pokazuje i prikriva, i štiti i otkriva. Oblik ovog predmeta umjetnik koristi nudeći priču o potencijalu barijera i izolacija kojima smo svjedoci. Tome pridonosi i materijal s kojim ispunjava plohe rada/paravana. Suprotno uvriježenom, gdje su ispune paravana lagane i prozračne, često papir ili tekstil, Relja koristi metal. On ga na poseban način obrađuje, savija, kuje pa tako nastalim nepravilnim površinama ispunjava prostor sve tri plohe.
Paravan može biti dio labirinta. U našem slučaju, možemo ga tumačiti u prenesenom značenju: Razdjelnik prostora je izlika iza koje se skriva netko drugi; ono čime se prikrivaju prave namjere.
Prozori su djelitelji prostora, ali i slobode. Iza njih se skrivamo ili se na njima pokazujemo. Kao neke male pozornice s kojih se smješkamo ili radoznalo promatramo, najčešće, ono izvan prostora soba. Kroz prozor ulazi svjetlo, ali i izlaze tajne.
Kao odgovor na teme ovog projekta, veoma osobni pristup nudi Halil Salčin. Pitanje prostora i slobode, on problematizira interpretacijom doživljaja bliske okoline. Umjetnik na slikarski način, vizualizira dojam kojeg u nekom trenutku na njega ostavljaju prozori. Ili, uzima prozor kao motiv kojim se služi za izgovor osobnog stava. A, njegovi prozori su blijedi, tek malo svjetla, moguće topline izbija kroz njih. Scene su istovremeno lirske i tajanstvene. Hrabro kolažirajući, umjetnik u slojevima nudi pitanja. On nam ne nudi decidirani stav, ali nam budi asocijacije.
Autor kao da problematizira pitanje doma, pitanje slobode čak i u osobnom prostoru. Prozor može biti metafora prostora toplog doma, a u isto vrijeme i barijera kojom se dijelimo od vanjske stvarnosti. Dom, kuća, toplo gnijezdo može zadržavati osobu na nekoj lokaciji nudeći privid sigurnosti. Veliki dio uspješnosti konzumerizma i drskosti profiterstva, igra na tu kartu. Perfidno podržavajući taj privid, svedeni smo na grčevito zadržavanje stečenog stanja. Bojazan od gubitka statusa, lokacije, može nas blokirati pa pristajemo na ne činjenje promjena. No, hrabrost je potrebna za priznavanje i spoznaju sebe i cijene te za prezreti zavodništvo neke minimalne sigurnosti. Tako, često ne činimo ništa. Prostor slobode ostaje uokviren starim prozorima. Slojevi postaju mogući podsjetnik na zaborav.
Treća krletka na ovoj izložbi najjednostavnija je, ali i najpromišljenija. Umjetnik izbjegava pretrpanost atribucija jer, krletka sama po sebi predstavlja neslobodu ili, u najboljem slučaju, ograničenu, kontroliranu uvjetnu slobodu. Autor u veću krletku postavlja manju. Ili, manju krletku postavlja u veću. I, već smo kod razrješenja ove priče: da li, kad izađemo iz male krletke, postajemo slobodni u nekoj većoj? Gdje krletke, jedna veća od druge, imaju kraj? Gdje završava niz po veličini oklopljenih krletki? Zaista, zaista mnoga pitanja pred promatrača postavlja ovaj izuzetan rad i njegov autor Krešimir Sokol.
Luiza Štokovac, na izloženoj fotografiji koju naziva: Ulični ukrasi, problematizira vjersko-sekularnu problematiku. Pred nama je scena s neke lokacije na kojoj vidimo patuljka i malu skulpturicu madone sa djetetom. Oni su postavljeni na komade iverice koja ne djeluje stabilno. No, ovdje je i sve drugo naopako. Dijete nema glavu, a umjesto nje zapažamo metalnu kuku koja viri iz zida. Također, patuljak i madona kao da su spojeni granom neke biljke puzavice. Očito je da scena nije režirana već zapažena bez obzira na nevjerojatne humorne konotacije.
Ovo je simboličan sukob sekularnog, bajkovitog i vjerskih amuleta. No, zar i ateistima sve vjerske priče nisu bajke? Uostalom, sve su one rekonstruirane i prilagođene interesima nekadašnjih, ali i suvremenih vjerskih vlasti.
Interpretaciju prikrivenog ograničavanja, barijera, zabrana problematizira Goranka Supin. Ona stilizirane, jednoobrazne ljudske figure uranja u staklenu kocku. Posložene figure, ujednačene i pasivne asociraju neki strah pred nametnutom uniformiranošću i discipliniranošću. Iluziju moguće slobode nudi staklo, ali ono je barijera. Ovo postrojavanje asocira i na vojsku koja se priprema primiti oružje. Strah nije bezrazložan jer nam suvremenost, režirana od strane interesnih grupacija, upravo ovakvu, monotonu ujednačenost želi nametnuti. Disciplina kao da je nametnuti red veličine ovog odličnog rada.
Noel Šuran predstavlja se znakovitim, eklektičkim sadržajem ispunjenom krletkom. Krletka označava male zatvore, azile, izolaciju, neslobodu. U njegovoj nalazimo aktere te atribute/atribucije različitih službenih i neslužbenih, područnih ili širih svjetskih vjerovanja. Isti prostor dijele kršćanski Isus i bogorodica te izrezak tekstila, tepih s orijentalnim ornamentalnim ukrasom, koji nedvojbeno simbolizira Islam. Uz njih su jedan od mogućih materijalizacija sjedećeg Bude te bik, ili sveta krava, Vedski/hinduistički simbol. Prisutno iznenađujuće biće, krokodil, prema umjetnikovu navodu predstavlja pogansku tradiciju prije institucionalizacije pojedinih vjerskih sistema. Ekipu sačinjava i figura ljudskog lika s krilima. Ovo ezoterijsko biće trebalo bi označavati i neko od suvremenih vjerovanja iz grupe New Age duhovnih, neopoganskih pokreta. Umjetnik prostor oprema namještajem kako bi dobio humoran, skoro podrugljiv dojam dnevnog boravka, toplog doma za sve ove raznovjerne aktere. Umjetnik komentira “… U ideji želje za spasenjem ili vječnim životom vidim ogroman utjecaj našeg ega…“. Smjerajući na antidogmatizam, rad naziva odličnim imenom: „Me(n)talna krletka“.
Komentar stanja i dramatično/smiješnih domaćih društvenih zbivanja nudi Zlata Tomljenović. Umjetnica kao podlogu uzima zastavu Republike Hrvatske. Na njoj intervenira kolažiranjem izvadaka iz recentnih novinskih publikacija. Umjetnica rad naziva; „Croatian flag/hommage a Jasper Johns“, (Jasper Johns, američki slikar koji je sredinom XX. stoljeća izveo ciklus slika s američkom zastavom). Umjetnica pojašnjava: „…Njegov ciklus nastaje u vrijeme opće nacionalne histerije u SAD-u, potaknute J. McCarthyjem, pa je rastao nacionalizam i patriotizam kao visoko emotivan čin. Njegove zastave su istovremeno isticale i poricale amerikanstvo – odnosile su se na obožavanje nacionalnog simbola, opsesiju prikazom zastave, ali Johns ju istovremeno tretira kao mjesto iluzije, prikrivanja, dovodeći u sumnju njen integritet i svetost simbola…“.
Čini se da umjetnica, ali i mnogi od nas, ovo vrijeme doživljavamo na sličan način. Umjetnica reagira na stanje u državi uzimajući baš znak te iste države kao matricu. Tako postiže zanimanje, ali i iskazuje poruke koje se s ove podloge čitaju, između ostalih: Ostavka je moralni čin ili Lekcija iz demokracije. Autorica odlično obrazlaže rad: „…Budući da je posljednjih mjeseci u RH slična sociopolitička klima koja vodi ka sve većem zaoštravanju odnosa između političkih i ostalih neistomišljenika, i koja također nikako nije naklonjena slobodi u umjetnosti i kulturi (prostor slobode sve je manji!), ja sam se željela referirati na Johnsov rad i sama naslikati hrvatsku zastavu na sličan način, s isječcima iz novina na podlozi, ali koji bi bili povezani s negativnim vijestima koje upravo govore o ograničavanju prostora slobode… …Strogo definiran simbol postaje intrigantan kompleks kontradiktornih impulsa. Oduzimanje ustaljenog značenja i umanjivanje ekspresivnosti simbola donosi dodatnu uznemirujuću crtu, nemir…“
Simbolistički komentar pojedinih fizikalno-socijalnih situacija predstavlja Claudio Ugussi. On na temu projekta odgovara slikarskim radom, kombiniranom tehnologijom, nastalog 1984. godine. U sredini platna nalazimo oblik sličan znaku položene osmice, znaku za beskonačno. S lijeve i desne strane nalazimo na kvadratične oblike, grublje po bojama i oblicima od središnjeg znaka. Već ovdje nalazimo simboliku odnosa mekog, senzibilnog i tvrdog oblika. Čini se kao pokušaj usporavanja, zaustavljanja beskonačnog tijeka stvari.
Obrazloženje samog umjetnika potvrđuje dojmove i definira odnos prema prisutnim elementima i samom radu. On kaže: „… “U središtu platna dvije stanice simboliziraju dva bića koja se rađaju. No prostor u kojemu se mogu kretati i razvijati vrlo je ograničen jer mu se primiču dvije ogromne crne čeljusti škripca koje sprječavaju slobodno širenje dva buduća života… …sve je pod strogim nadzorom, stoga je djelo nazvano Ograničeni prostor (Spazio limitato).”
Ograde, mreže, opkopi, rovovi, neprirodne granice odlučuju o našem mogućem prolasku ili nam brane prijelaz. Umjetne tvorevine brane radoznalost i avanturizam, ali i potrebu za prelaskom nekog teritorija. Ponegdje granični prijelazi imaju čak i radno vrijeme… Ograničavanje se najviše očituje najnemoćnijima i najsiromašnijima. Oni drugi uvijek lako prelaze granice jer, računa se da će bogataš, više potrošiti. Slabije i starije automobile se maltretira, pregledavaju se detalji dokumenata… Znamo to iz nedavne prošlosti na barijerama socijalizma i kapitalizma. Naravno, ovdje treba razlikovati Jugoslavenski socijalizam koji je bio znatno drugačiji, liberalniji od sovjetskog modela u tadašnjim državama tog bloka. Kao putnik, mogao bih svjedočiti o tome.
Fotografija koju predstavlja Urša Valič, neizmjerno me podsjetila na to. Ona cinično koristi sasvim običnu, čak i korisnu mrežu zaštite malih posjeda, npr. kokoši od grabežljivih lisica. No, ove stabljike kupusa neodoljivo podsjećaju na revnosne carinike i policajce koji su, ali i još uvijek ponegdje pažljivo motre one koji su još uvijek s druge strane mreže/granice. No, ove uspravljene biljke mogu predstavljati i stanovnike državica…
Autorica ne predstavlja dramatične i zaista opasne novovjeke mreže koje stoje čak i između tzv. europskih država. Ona ne fotografira zbunjene, izbezumljene, jadne izbjeglice koje su najprije nekome platile, pa plutale sredozemljem pa pješačile kilometrima, sve u ideji nekog dostojnijeg, ljudskijeg, slobodnijeg načina života. Iako se hvalimo da smo u XXI. stoljeću i imamo mobitele i brze automobile, u glavama smo još sasvim uronjeni u crni srednji vijek. Urša Valič nam cinično i sumorno, ali snažno vizualno progovara o tome. Ona također, izvrsno komentira stanje citirajući slovenskog rap pjevača N’Toko (Miha Blažič) iz pjesme Žive meje (Žive granice): „…Žive meje zastirajo poglede. Nikogar ne poznam, nihče ne pozna mene. Črna očala, črna denarnica v žepu, ograja na daljinc, na avtu pa črno steklo. Žive meje moje intimne sfere. Ni važn, kaj je v hiši, če so vestno urejene. Pes čuva dvorišče, zavese so spuščene, nihče ni vreden več kot je njegovo premoženje.“
Zanimljiv, potresan, problemski aktualan u recentnom vremenu je rad Asje Vasiljev. Umjetnica trodijelnu skulpturu, grupu, naziva „Unutrašnji prostori“. Pred nama su tri ljudske figure u prirodnoj veličini. Izvedeni su kombiniranom tehnologijom kojom vlada ova vrsna skulptorica. Figure su uvjerljive, ali im nedostaju neki dijelovi tijela. Nedostaju im mjesta gdje se osjeća i gdje se misli, srce/utroba i dio glave, mozak. Figure djeluju dramatično i upozoravajuće. No, znakovite manjkove oblika, umjetnica komentira: „…Ljudska figura agresivno okružena svakodnevnim medijskim sadržajima. Koliko god zagušena spolja, nedodirljiva je beskrajna sloboda unutrašnjeg prostora.“
Krila su organi za letenje koji se obično nalaze s gornje strane prsnog koluta, naravno kod kukaca. Kod ptica se smatra da su, tijekom evolucijske preobrazbe od četveronožaca, prednji udovi razvijeni u krila. Kukci najčešće imaju opne, a ptice perje koje oblikuje alate za letenje, i koji, svojom lakoćom dozvoljavaju stabilnost u zraku. I anđeli su bića s krilima. Za njih se kaže kako ih ima mnogo i kako su važni za funkcioniranje svemira. Oni se spominju u tri abrahamske religije, ali krilata bića s ljudskim ili životinjskim tijelom nalazimo i u drugim vjerovanjima.
Ivona Verbanac posuđuje perje od ptica i s paperjastim materijalom oblikuje svoj rad. Ta krila su poslužila izvedbi performansa REFLEXIA (This is not freedom), kojeg potpisuje ova autorica. Ovoga put umjetnica pokazuje krila, same predmete, metafore leta. Ovaj umjetničin odgovor na temu ovog projekta višeznačan je, dramatičan i ujedno sasvim nježan. Ponekad poželimo imati krila i negdje odletjeti iz začaranog kruga zadatosti života. Tako ovi predmeti simboliziraju odlazak, izbavljenje, mogući predah u ovom našem napornom vremenu koje svi dijelimo. Krila, kao oznake leta postaju sinonimi slobode. (foto Giulio Cardona, 2015.)
U prostoru i vremenu sadašnjem možemo se prisjećati i propitivati neka prošla vremena. Tako se Roberta Weissman Nagy osvrće ka svojoj majci i realizira izvrstan video-rad. On je u isto vrijeme i homage pokojnoj ženi, ali i niveliranje osobnih energija umjetnice vezanih uz odnose s roditeljicom, odrastanjem, životom. Zajedno s time i propitivanje svojih stavova o i u osobnom životu. Umjetnica rad naziva „Memento Mori Matrerm“. Ona ga odlično obrazlaže: „…Mogu samo pričati o svojoj majci. Tražeći njen miris. Odsustvo. Smočivši crno-bijelu fotografiju majke u čistu vodu, pažljivo je ritualno uronivši …posvetila sam značenje vode kao ključnog životnog elementa. Zatim sam vodu pokušala oblikovati u oblik koji povezujem s obličjem majke, zaledila sam je, davši joj oblik tanjura, onog iz kojeg sam jela juhu kao curica….koji me othranio. Leden. Prolazan. Traje samo dok je na stolu, kao i fragmenti mojeg sjećanja…. U istoj toj vodi, sada odleđenoj, umila sam se pokušavajući rukama namirisati…tražiti majku i njen miris. Odsustvo. Prolaz kroz stanja artificijelnog stvaranja, oživljavanja i prezervacije ritualno i bolno pratim pjevajući jedinu pjesmicu koje se sjećam da je majka pjevala, odnosno mogu pretpostaviti da je to bilo u njenoj blizini. I pokušavam pronaći taj miris…“ Ovo je zaista izuzetan rad, duhovan, proživljen i plemenito potresan.
Andrej Zbašnik predstavlja odličan konceptualni rad. Pred nama je papir na kojem nalazimo ultimativnu poruku: „Moraš biti slobodan, zabranjeno je biti rob“. Umjetnik odlično obrazlaže rad i usput komentira vrijeme u kojem, i mi i on živimo: „…rad je ironična agitacija u kojoj riječ „moraš“ predstavlja uvjet, što je kontradiktorno samoj slobodi, a zabranjeno je biti rob je također uvjet koji je besmislen, jer ionako živimo u svijetu robovanja idealima, mentalnim sklopovima, obrascima i inhibicijama…“. Također obrazlaže stav, status: „…Moj prostor slobode je kreativno polje djelovanja putem kojeg se ostvarujem kao biće nekog osobnog, subjektivnog smisla. Jedino dok sam kreativan mogu biti slobodan od dosade, uzaludnosti i ograničenja koja mi nameće egzistencija, priroda i tijelo. Prostor slobode je dakle vrlo skučen, jer postojim kroz uvjete tijela, društveno – političkog i prirodnog…“.
Možemo uzeti dio njegovog komentara kao zaključak: „…U suvremenosti, prostor slobode kao mogućnost je obložen slojevima diktiranih medijskih režima. U takvom svijetu kontrole i manipulacije nude se surogati slobode kao nadomjestak i isprazna hrana duhu – tijelu koji je isprazan i postaje potrošna industrijska roba, kontrolirani proizvod unutar suvremenog robovlasničkog sustava. Prostor slobode deformira se u prostor uvjetovanja i kontrole…“. Zahvaljujemo autoru na sažetim, ali konkretnim mislima.
Martin Zelenko predstavlja diptih fotografskih radova. Ovaj senzibilni autor nudi scene/slike/objekte zabilježene svjetlom na sasvim osebujan način. Zapisi su ovo željeni, neki manje željeni ili slučajni. Očita je fascinacija umjetnika mogućim fenomenima svjetla na fotoosjetljivom materijalu, bio on emulzija filma ili elektronski zapis. Čini se da su ovi zapisi svojevrsna usporedba pokreta kistom natopljenog u boju uz pomak kamere ili motiva. Tako u zapisu nalazimo poteze koji su ostvareni pomacima okulara kamere ili osvjetljenog djela motiva kojeg kamera, leće, film ili elektronski signal bilježi na podlozi. Kao što i sam umjetnik komentira: „…Esenca fotografije je hvatati svjetlost…“ Već znamo da se fotografija ponekad predstavlja kao zapis svjetlom. Razgledavajući radove zapravo dobivamo ideju prostora s idejom višeznačnog doživljaja. Percepcije koja, kako autoru tako i promatraču, može izazvati više značenja.
No, svaka, i najapstraktnija fotografija, uvijek je trenutak realnosti. Ovisno je o ideji umjetnika i mogućnostima percepcije gledaoca. Ovi kadrovi nude asocijacije na oblike ili odbljeske stanja u trenucima želje za doživljajem. Tako se ponašao autor pa je to dozvoljeno i promatraču. Jedina odrednica je naslov serije koju autor objedinjuje imenom “Sloboda gibanja ili Free to move”.
Eugen Borkovsky, VI. 2016.
Impressum kataloga:
Izdavač / Editore: Općina Grožnjan / Comune di Grisignana, HDLU Istre; Curator: Eugen Borkovsky; Tekstovi / I testi: Eugen Borkovsky; Lektura (HR): Doris Pandžić; Catalogue design and CD: Studio Borkovsky; Fotografije / fotografie: autori/E.V.B.; naslovnica / copertina: Luiza Štokovac, Security; fotografija/print, 2016.; Postav / Installation: Eugen Borkovsky, Relja Rajković; Tisak / print: Comgraf Umag (HR); Naklada / Tiratura: 300; Info: www.akademija-art.hr; ISBN 978-953-7121-72-3
Realizirano: Grožnjan / Grisignana, Istra, HR, VI. 2016.
www.groznjan-grisignana.hr
