Skip to content

Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja: PROSTOR SLOBODE

Kolektivni, selektirani, tematski, likovni projekt

00 POZIVN Prostor slobode 03

Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Otvorenje: petak, 17. lipnja u 20 sati

Autori: Mateja Babić, Nataša Bezić, Igor Blagonić, Matjaž Borovničar, Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Andrea Čović, Bruna Dobrilović, Bojan Dolenec, Slađan Dragojević, Bogomir Duzbaba, Melita Falamić, Fernando, Lana Flanjak, Željka Gradski, Igor Gustini, Slavica Isovska, Pamela Ivanković, Marino Jugovac, Amina Konate Visintin, Silvana Konjevoda, Lidija Kuhar, Jana Kunovska, Edvard Kužina, Gordana Kužina, Miranda Legović, Milan Marin, Slavica Marin, Klavdija Marusic, Josip Mijić, Vesna Paladin, Renata Pentek Šimoković, Iva Pevalek, Blaž Pirnat, Maja Radešić, Dijana Rajković, Relja Rajković, Halil Salčin, Krešimir Sokol, Luiza Štokovac, Goranka Supin, Noel Šuran, Zlata Tomljenović, Claudio Ugussi, Urša Valič, Asja Vasiljev, Ivona Verbanac, Roberta Weissman Nagy, Andrej Zbašnik, Martin Zelenko

Autor projekta: Eugen Borkovsky

foto galerija

Općenito o projektu:

Zadana tema ovog kolektivnog, selektiranog, tematskog likovnog projekta bila je svojevrsno uspoređivanje, dokumentiranje, problematiziranje pojmova: PROSTOR i SLOBODA. Iako naoko različiti, ovi termini, u umjetničkom osvjetljavanju, pokazuju se kao opisivi, ali i spojivi, nadopunjavajući. Veliki dio radova progovara o problemima suvremenosti, neki na osobnom planu, a neki na općem. I političke komentare pronalazimo unutar ove kolekcije radova. Oni mogu biti upućeni od strane autora samome sebi, drugom autoru, i naravno publici/promatraču. Artističkim oblikovanjem, osobna psihološka stanja se povezuju s realnošću uz preklapanja s pitanjima identiteta i pozicioniranja u prostoru i vremenu.

Prvi dio složenice teme – prostor – jedan je od likovnih pojmova. Prostor podrazumijeva volumen. Oba su važne sastavnice likovnih djela kiparstva i arhitekture. Slikarstvo ili fotografija ga postižu iluzijom. Privid prostora na plohi postiže se perspektivom. Prostor je stvarnost u kojoj živimo i u kojoj se krećemo. Doživljavamo ga kroz tri dimenzije: širinu, dužinu i visinu, ali i kroz nizanje doživljenih trenutaka u određenom trajanju zbog čega možemo dodati i vrijeme kao četvrtu dimenziju prostora. Albert Einstein uvodi u fizici prostor-vrijeme kao jedan, nedjeljiv pojam.

Uz prostor vežemo svoje postojanje. Prostor može značiti osobni kutak, mjesto pod suncem. Pojam može označavati i širi, društveni, socijalni kontekst. Pojam prostora često se miješa s pojmom identiteta. Doživljaj prostora može biti ugodan ili neugodan, udoban ili neudoban. U prostorima se možemo osjećati slobodni ili neslobodni. Ova čuvstva, doživljaji stupnja ograničenja slobode, drugi su dio naslova teme ovog projekta.
Pojam „sloboda“ znači odsutnost prinude. Sloboda (grč. ἐλευθερία, lat. libertas) znači biti nesputan, neograničen, nezarobljen, djelovati bez prisile ili zabrane. Ona pruža dojam nezavisnog odlučivanja, djelovanja, ostvarljivosti samoodređenja svakog pojedinca. Razlikujemo dvije vrste slobode: negativna tj. „sloboda od“ i pozitivna tj. „sloboda za“. Prva sloboda bila bi autonomija, nezavisnost od svake prisile. Druga sloboda podrazumijeva participaciju, suradnju, dobrovoljno sudjelovanje.

Suvremenost iznjedruje pitanje: u kojoj mjeri živimo u poremećenom prostoru nesloboda? Sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist nekih povlaštenih, nacionalističkih, profiterskih, vjerskih skupina. Prisiljava nas se da, za sve više, sasvim benignih stvari slobode, od nekoga moramo tražiti dozvolu. Lako se prisjećamo ograničenja prostora slobode: nadzorne kamere, pregledi skoro na svakom koraku, čipiranje, praćenje mobitela, prisluškivanje, praćenje na društvenim mrežama… Tu su represije zbog bilo koje drugačijosti koja nikome ne škodi: šetanje bez odjeće, zabrana i korisnih i štetnih opijata (ali je alkohol dozvoljen!), pušenje, redukcije uporabe ljekovitog bilja… Uz to, zanemarujemo osobnu komunikaciju. Direktna komunikacija zamjenjuje se iluzionističkom efemernošću ekrana. Nažalost, većina ljudi još uvijek nije došla do spoznaje o svome stanju neslobode, kao što nije postala svjesna potrebe da se takvo stanje promjeni.

Zato je zadatak edukacije, ali i umjetnosti, razvijanje svijesti o slobodi i ukazivanje na neophodnosti individualne slobode, kao preduvjeta za slobodu društva. Možemo se osloniti na Bonamijev zaključak prema kojem “slike nisu više samo slike, već su i antropološke, političke i socijalne izjave” te da „umjetnici nisu političke vođe, ali su vizualni lideri“. Jer, kroz njihove vizije možemo postići veću svijest o situaciji svijeta oko nas.

Ovaj projekt progovara o mnogim zagađenjima prostora slobode kroz niz interpretacija. Autor projekta, (i, naravno, autori radova), nada se da smo, ako ne upozorili onda, barem načeli pitanja gušenja sloboda i otuđenja prostora na više razina. Ispada da je Orwel je bio nemaštovit. Nije mogao predvidjeti ovu silinu diktata interesnih grupacija i religija. Proklamirana, reklamirana, nametnuta ideja povećane racionalnosti društvene organizacije definitivno ne vodi većoj slobodi ljudi u prostorima ovog malog Plavog planeta.

Eugen Borkovsky, VI. 2016.

01 katalog PROSTOR naslovnica 01

Od pristiglih 54 izabrano je 50 autorica i autora te njihovih 70-ak artefakata. Ovo veseli jer dokazuje da se likovni, tematski, kolektivni projekti u Gradskoj galeriji Fonticus na Grožnjanu, Gradu umjetnika, doživljavaju kao značajne situacije. Zahvaljujem svima na sudjelovanju i suradnji!

Komentari o radovima/autorima:

Mateja Babić predstavlja slikarski rad ozbiljnih dimenzija, dramatičnog sadržaja i znakovitog naziva: Lov na čovjeka. Pred nama je scena sasvim svježih događanja, od kad je shvaćeno da proždrljivost kapitala i profiterstvo ne misli stati. Jer, sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist neke povlaštene grupe. Umjetnica nudi promišljanje o suvremenom povijesnom trenutku. Ne možemo preskočiti događanja kojima smo okruženi. Od vulgarne domaće zbrke vladajućih do neposluha vladajućoj eliti na ulicama Pariza, New Yorka, Atene, Londona, Brisela ili Berlina. Podivljali kapital, državnici u funkciji menadžera umjesto demokratski izabranih predstavnika naroda koji se o narodu i brinu, doprinose urušavanju cijelog sistema. Već smo odavno svjedoci vulgarne eksploatacije i uništavanja Afrike, podmukle borbe za prevlast nad naftnim resursima, pokušaja novog rasporeda interesa u novom obliku kolonijalizma.
Ovo je jedna od scena raspada zapadnog kapitalizma jer, svjedočimo, kapital je sada posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika tzv. zapadnih demokracija. Previdio je da si time odsijeca vlastitu stabilnost. Kao i sve dosadašnje monetarne krize i ovu će platiti srednji i najsiromašniji sloj stanovnika. I sama autorica komentira: „…Na slici možemo vidjeti jedan od načina zadiranja i otimanja slobode, što mogu povezati sa danas velikim problemom u Hrvatskoj i u svijetu. Čovjek će se morati boriti za slobodu govora, slobodu izražavanja vlastitih misli i slobodu samog sebe.“

Najafirmativnije, najpoetičnije propitivanje ideje prostora slobode nudi nam Nataša Bezić. Ona, kao vrsna slikarica vična interpretaciji pokreta, predstavlja nedefinirani prostor u kojem nalazimo mnoštvo plesača, ali i gestualne poteze koji animiraju doživljaj. I, kao da čujemo zvuk neke ritmizirane melodije na koju odgovaraju pokreti predstavljenih osoba postavljenih u maksimalnom ritmu izvedbe plesne točke. Poput rock mjuzikla, jer kadar odiše organiziranošću i ujednačenošću. Ova scena kao da je izrezana iz broadwayskih predstavljanja i neodoljivo poziva misao o vrhunskom antiratnom djelu „Kosa“ (Hair) iz 1967. godine. Kasnija ekranizacija djela, u režiji Miloša Formana zacijelo nas, ni danas, ne ostavlja ravnodušnima.

Igor Blagonić na fotografski jednostavan, dokumentaristički način vizualno komentira situaciju u kojoj se nalazimo. Pod izlikom velike opasnosti od kolona izbjeglica, samodopadljive državice Europe, odmah su si postavile okvire: metalnu bodljikavu žicu. Iako države u suvremenom smislu postoje niti dvjestotinjak godina, njihove institucije prigrabljuju ovlasti, usađuju mržnju prema susjedima, pokušavaju se nacionalno očistiti…
Autor fotografskom kamerom bilježi stanje. Na njegovoj fotografiji vidimo nesklad između ravnog polja s proljetnim travama i žitom, i monstruoznih namota opasne, oštre, nazubljene žice. Rad djeluje kao upozorenje na besmisao ograđivanja. Ovaj rad upozorava na dramatično stanje podjela koje velika većina stanovnika ne želi.

Grupa umjetnika problematici zadane teme prilazi osobnim propitivanjem. Postavljaju se u situacije kontemplacije/egzaltacije gdje bilježe ili sebe same ili okolinu u kojoj pronalaze odjeke svoga stanja. Tako Matjaž Borovničar snima kamerom trenutke privatnog egzaltiranog propitivanja. Ovim postupkom pokušava proizvesti osvješćivanje, poduprijeti, ohrabriti stanje u odnosu na okolinu, ali i osobno prihvaćanje sebe. Njegov video-rad pokazuje lica i dijelove tijela te pokrete u rasponu od dijaboličnog do pasivnog, nježnog, senzibilnog. Mi, u konačnici nismo sigurni u osobnost, ali smo postali svjedoci propitivanja. Ova hrabrost zasigurno samog umjetnika, ali i njegov habitus postavlja pod upit. Ne znamo je li sretan ili nezadovoljan. Je li ljut, uznemiren ili samo glumi žestokost. Dramatičan, prodoran zvuk rada podupire ideju primjećivanja, skoro nametanja, ali i zrcali stanje aktera koji se brzim nizanjem izbijeljenih i očišćenih slika predstavlja kao atraktivni, ali nedefinirano egzaltirani lik.
Umjetnik radu daje naziv: SUBLIMINAL STATUS OF COLORS SLOVENIEN, EU 2015/2016. Time značenje usmjeruje ka lokaciji. Tijekom trajanja videa, on, kao glavni akter, na trenutke je opak, ali odmah poslije nježan. No, zar se i sami sa sobom, pred ogledalom, često ne pitamo tko smo i gdje je smisao postojanja bez obzira na prostor, lokaciju ili količinu slobode?

Jedan od radova koji nudi sudjelovanje promatraču, podastire Darko Brajković Njapo. On u galeriju unosi starinsku pisaću mašinu i u nju umeće papir, ali ne bilo kakav već „beskonačne“ dužine. Autor objavljuje: „…Od posjetioca se očekuje učestvovanje i nudi im se potpuna sloboda izražavanja…“. Ova instalacija je ponuda onome tko želi, ili tko se usudi, okuraži, da napiše što želi. Ponuđena sloboda tekstualnog iskaza nije ograničena prostorom papira koji je realno jako dug. Umjetnik komentira: „…Prostor slobode doživljavam kao kreativni proces dijeljenja informacije i slobodne komunikacije. Ono u sebi sadrži mogućnost otpora ustaljenim obrascima ponašanja, hermetičnosti i brzopletosti internetske komunikacije…“.
Umjetnikovo izazivanje, provociranje na iskaz, iniciranje intervencije, problematizira hrabrost pojedinca. Pretpostavljamo da će manje osoba nešto napisati u prisustvu drugih osoba. Vjerojatnije je da će komentari uslijediti kad se prostor isprazni. Nešto slično komentarima na suvremenim društvenim mrežama. Na njima, kao što i autor kaže, bitno je biti prisutan, lajkati, biti dijeljen, šerati informacije za ili protiv, komentirati, čak drsko oponirati, ali, ipak, sve to bez realne odgovornosti. Ova efemerna prisutnost na webu do neke mjere može aktivirati javno mišljenje no, ona je ipak neki oblik salonske revolucije. Umjetnik zato odlično naziva rad: „Mogućnost otpora“. Rezultati akcije i agitacije ostat će na neprekidnoj roli fax-papira na uvid publici i kao poziv na daljnje djelovanje.

Ideja slobode može izazvati i bolne posljedice. Ratovi u kojima svaka strana svojim argumentima opravdava sudjelovanje dokaz su za to. Ili, odlazak iz sela u grad, u uvjerenju da će tamo biti više slobode, nudi u ideji dobar slijed. No, rezultat takve akcije može ne uslijediti uspjehom. Prepušten je/prepušteni smo/slučajnosti ili odluci. Slučajnost donosi izliku, a odluka traži odgovornost.
Moguće da su ovo neke od premisa Vedranu Burulu, za bilježenje fotografskom kamerom motiva kojeg predstavlja. Pred nama je napušteni stambeni prostor. Rad odiše izuzetnom atmosferom koja je postignuta uzimanjem u kadar snažnih boja i izborom vremena/osvjetljenja motiva. U prevladavajućim crvenkastim tonovima pronalazimo isječke snažnog zelenila. Doživljaj je u isto vrijeme uzbuđujući i smirujući, ali pamtljiv. Autor je uspio uskladiti dramatiku boja, kompozicije elemenata i dramatiku značenja. Čini se da je želja za nekom mogućom slobodom ostavila ovaj prostor praznim.

Fizikalni prostor, kao polazište za promišljanje, uzima Andrea Čović. Ona, slikarskim načinom, podlogu dijeli na geometrizirane segmente. Koloristički, bogatim rasponom tonova, raspreda priču o prostornim odnosima. Čini nam se kao da područje slike možemo doživjeti kao panoramski pogled, ali i kao neposrednu okruženost titrajima osvjetljene urbane lokacije. Određena pretrpanost prostora slike odražava pretrpanost prostora informacija. I reklame, logotipovi koji svijetle, i mega-plakati uz TV-ekran ili računalo, bombardiraju nas obavijestima o onom što nas zanima, ali i o onom što nam nije bitno. No, ponovljena informacija postaje istina pa mi, podsvjesno, pamtimo i informacije koje nas ne zanimaju. Andrea Ružić nam nepogrješivo ilustrira potmule zvukove brujanja i vibracija, odbljeske svjetla i slike koje ne zumiramo pogledom, koje ostaju negdje u kutovima pogleda. Veoma brzo shvatimo da se radi o prolasku stvari mimo nas; o svemu što osjetila nesvjesno memoriraju u urbanom okruženju.
Umjetnica kaže: „…ovim radom želi se kritizirati svijet informacija kojima smo okruženi te od količine i intenziteta ne znamo koju prihvatiti, a koju odbaciti, tj. koja je informacija od koristi za naš boljitak. Koncentracija nam šeta sa detalja na detalj stvarajući konfuziju i napetost…“. Ovisno o osobnom raspoloženju promatrača, odbljesci ovog slikarskog rada mogu sužavati slobodu, ali i nuditi dojam otvorenosti prostora mogućnosti.

Bruna Dobrilović na jednostavan, ali dojmljiv način vizualno komentira situaciju u kojoj se nalazimo. Pod izlikom opasnosti od kolona izbjeglica, samodopadljive državice odmah su si postavile okvire: metalnu bodljikavu žicu. Iako države u suvremenom smislu postoje niti dvjestotinjak godina, već su si prigrabile ovlasti, usadile mržnju prema susjedima, pokušavaju se nacionalno očistiti…
Bruna problematizira situaciju pa sačinjava konceptualnu instalaciju. Ona okruglu, plošnu formu, bez pojedinosti, praznu, uokviruje namotima bodljikave žice. Rad djeluje poput ogledala u kojem se ne vidimo. Njen rad je nešto osobniji i možemo ga čitati kao propitivanje osobne slobode i prekoračivanja uobičajenosti.

Bojan Dolenec, meditacijom dolazi do zamišljenog pejzažnog prostora. Umjetnik sam, naslovom djela, asocira intencije, ali i rezultate likovnih intervencija. On rad naziva „Odsutnost“ pa ovaj, pomalo lirski intoniran pojam rad postavlja na područje interpretacije osobnog, intimnog stanja. Određeni zasadima memorije, nedefinirani obrisi oblika načas se čine kao dijelovi teritorija, a načas kao neka rasplinuta obojana tvar. Iluziju osobnog doživljaja/stanja određuje gestualnost čitljiva na površini rada. Pejzaž pokazuje nerealne odnose pa, i prema autorovu komentaru, oni pričaju o odsutnosti samog autora Ovaj rad možemo tumačiti i kao inicijaciju želje za bijegom iz svakodnevnog okruženja.

Ideju slobode izbora i uporabe osobnog prostora vizualno komentira Slađan Dragojević. On, u svojevrsnom reportažnom duhu, bilježi scenu interijera. Ovdje je nabacano, odloženo ili uklopljeno mnoštvo heterogenih predmeta. Njihova pojedinačna značenja u neskladu su sa cjelinom. Prelazeći po fotografiji pogledom, zamjećujemo posuđe, slike likova kojima se pridodaje svetost, naslagane knjige, radio aparat, i, zanimljivo, omot gramofonske ploče s pjesmama Bulata Okudžave, ruskog šansonjera. Detalji interijera ukazuju na neki starinski prostor sobe ili možda kuhinje. Možemo ustanoviti da vlasnici ili stanovnici ovog prostora doista posjeduju slobodu razmišljanja i komunikacije s mnogim ponudama civilizacijskih stvari i događaja.

See also  Začetak novoga ciklusa Bojana Doleneca

Parafraziranje samog pojma slobode izbora i prostora obrađuje Bogomir Duzbaba. On predstavlja sasvim jednostavnu fotografiju: par ljudskih nogu fotografski zabilježen na podlozi zebre kojom se prelazi ulica. Ovdje je uhvaćeno na djelu pravilo hodanja urbanim prostorom. Zebra je znak dozvoljenog prolaza za razliku od nedozvoljenog, gdje zebra nije ucrtana na pod ulice. Tako, ako bismo išli sistemom indijskih kasti, zebra je oznaka, dozvola za ograničeno kretanje, kaste pješaka. Hrabrost ili nepažnja prelaska ceste gdje nema ovakve oznake, prepuštena je svakom ponaosob. Jedino, još nam nitko ne prigovara što nosimo crvene cipele.

Melita Falamić, sklona poetici i bilježenju značenja postupaka i/ili stvari, na temu ovog projekta predstavlja fotografski rad. Ovog se puta tehnički služi fotografskim sistemom mobilnog telefonskog aparata. Tu, znatnu upitnost kvalitete tako izvedene fotografije, ona uspijeva, izborom motiva, pretvoriti u dojam. Sve na ovoj fotografiji potiče upite, propitivanja, otkrivanja, moguće pravilne ili krive zaključke. Bilješka svjetlom kao da je učinjena u povijesnom periodu početaka razvoja fotografija u bojama. U prvi tren mi ne znamo tko je ostavio prtljagu na cesti. Ne znamo je li prtljaga dio odlaska ili dolaska vlasnika/vlasnice. Tek, očitavamo socijalno skroman okoliš, nedefinirano vrijeme, trošne fasade i zavojit tijek ulice malog grada ili nekog predgrađa.
Iščitavajući znakove, može se pretpostaviti ili zaključiti da netko negdje odlazi. To sugerira žuta linija mahovine i spuštene škure na prozorima kuće. Također, i položaj fotografa, koji u perspektivi sužavanja ulice bilježi komadić neba i dvije sasvim male crvene oznake prije nego što cesta zavije iza zgrade. Na promatraču je da zaključi je li odlazak tužan ili sretan, označen idejom napuštanja ili kretanja u prostore slobode nekih novih doživljaja. Umjetnica ne nudi direktno saopćenje niti odgonetke na postavljena pitanja, imenujući svoj rad: „Putevi traženja“.
Ali, putne torbe se pojavljuju u galeriji, ispred fotografije…

Izvjesna provokativnost na temu slobode izbora i prostora aktivnosti, iščitava se kroz rad kojeg potpisuje Fernando. On fotografira intimno druženje ljudi u, najvjerojatnije, privatnom prostoru. Od realnih, mogućih scena sastavlja autorsku, umjetničku knjigu. Umjetnik izaziva: predstavljena, fotografirana scena kao da nudi neku nedozvoljenu ali naumljenu erotsku akciju. Nju vidimo kroz poluprozirni papir kojim počinje album. Kad uspijemo skupiti hrabrost i krenuti dalje listati ovaj album, shvaćamo da nema više fotografija nastavka ovog druženja s prve, ali i jedine fotografije u albumu. Tako naša radoznalost ili voajerska sklonost neće biti zadovoljena.

Lana Flanjak potpisuje odličan rad kojim problematizira suradnju/sukob pojmova prostor/vrijeme. Pred ovom fotografskom bilješkom, u prvi mah, nismo sigurni je li motiv interijer ili eksterijer te je li u pitanju fotomontaža. No, ni jedno od nabrojenog nije točno. Autorica primjećuje motiv podložan interpretaciji. Nastavak se odigrava kadriranjem pa pritiskom na okidač kamere. Radi obilne količine svjetlosnih informacija, autorica mudro izuzima kolor, ali dobiva dramatičniju atmosferu.
Njena zbunjujuća fotografija istovremeno nudi i ono unutra i ono vani. Odbljesci, utjecaj svjetla s trga, ulice i velebnog interijera, ostavljaju trag. Kao da je neka svečanost zapisana u zrcalnoj projekciji svjetlosti, u suptilnosti sjena zarobljenih u otvoru prozora teatra. Trenutak postignutog dramatičnog dojma izgovara dojam spajanja prostora u trenutku vremena. Sloboda i hrabrost primjećivanja ovdje su na djelu.

Željka Gradski nudi humorni i distancirani, ali angažirani rad. Ona slika portret gospodina Nietzchea. Napredno, za XIX. stoljeće u kojem je živio, filozof zaključuje da čovjeka u životu tjera „želja za moći“ te da se ljudi tijekom povijesnog vremena razvijaju u „nadljude“. On smatra da život nije nemoralan, nego bjesomučna borba u kojoj pobjeđuju jači, sposobniji, smjeliji. Kaže da je Bog umro, te kako se umjesto tradicionalnih, trebaju stvoriti nove vrijednosti. Umjetnica spontano njegov lik unosi u prostor kuhinje gdje shvaća da se ovim pozicioniranjem nešto znakovito dogodilo. Poštujući svoj instinkt, znakovitog gospodina ostavlja u okruženju noževa, kuhinjskih dasaka i sudopera. Umjetnica kaže: „…Raznježio me i ganuo taj nesklad između Nietzscheova mislilačkog lica i moćnog mu brka i ambijenta u kojem se slučajno zatekao… odlučila sam poigrati se time…“. Razvoj kreativne igre navodi autoricu da neke filozofove misli ispiše na predmete kao što je pregača ili daska za rezanje. Sve ovo tvori prostornu instalaciju koja izaziva zanimanje bizarnim kombinacijama. Možda se ovime dodiruje i žensko pitanje ukoliko kuhinju doživljavamo kao odaju u kojoj ovaj spol češće prebiva. Umjetnica kaže: „…Umjesto banalnih seksističkih poruka: ‘Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori’, ili: ‘Dobar objed mužu daj pa će biti kući raj’, zašto ne bi kontemplirali nad pokojom mudrošću dok miješamo čušpajz…“. Naravno, biti zadovoljan ovom ambijentalnom instalacijom znači da prepoznamo tko je na portretu.

Ponuda promatraču od strane likovnog umjetnika najčešće je vizualne prirode, što znači uporabu očiju, pogleda. No, Igor Gustini nudi različiti prostor za pogled, različitu perspektivu, različiti oblik, ali k tome još i različitu mogućnost doživljaja. Umjetnik pogledu dodaje ponudu dodira, hodanja po njegovom radu. On nudi staru, skoro zaboravljenu dječju igru. Igru se ponegdje zvalo „cip-cop“ a ponegdje „igra školice“. Kod ove igre, koju smo vjerojatno svi igrali, vrh niza povezanih prostora često se zvao nebo. U ovom, ready made radu, od umjetnika ponuđenom obliku, ono nosi oznaku broja osam.
Autor komentira: „…Razmišljajući o prostoru i slobodi, te o slobodi u prostoru, prva mi je asocijacija dječja igra, sretna i bezbrižna kao što bi morala uvijek biti. „Školica“ je možda najpopularnija i najstarija dječja igra na otvorenom prostoru koja se igra u cijelom svijetu, bez obzira na jezične, kulturološke i socijalne razlike… …Srećom, djeca nisu inficirana s potrebama odraslih, te doživljavaju prostor i slobodu u potpunosti, bez obzira na „vrijeme“ koje će oblikovati njihove osobine i potrage za novim slobodama i drugim prostorima…“ Ovime, umjetnik poziva promatrača da se prisjeti svog prostora slobode kojeg svi imamo u većem obimu u djetinjstvu, neopterećeni ambicijama, idejama, preživljavanjem. Kad, još vedri i otvorena srca, promatramo svijet oko sebe.

Intimni, ljudski, iskreni vizualni doživljaji osobnih prostora i osobnog vremena česte su teme mnogih prezentacija. Neki radovi s takvim temama, izabranim motivima, izgovaraju pitanje slobode kao afirmativan pojam, a neki iskazuju pasivan ili čak negativan dojam. Negdje na rubu ovih posljednjih impresija, nalazi se autorska knjiga fotografija koju potpisuje Slavica Isovska. Ovaj niz izaziva mnoge asocijacije. On je izuzetno osoban i uvodi nas u neka intimna stanja/prostore autorice.
Ukoliko je autorica iskrena, a čini se da u velikoj mjeri jest, onda moramo podijeliti dojmove prema slijedu. Cijeli ovaj niz odiše nekom nostalgijom, zagušenošću materijom atmosfera pojedinih radova. No, fotografije su ipak nekako određene djelomičnom režijom. Sve je uredno i čisto, kao da se nekog očekuje. Ili je sve snimljeno u nekom vremenu poslije uređivanja, čišćenja, u nekom nostalgičnom vremenu na rubu dosade. Takvima se čine i segmenti eksterijera. Ukoliko i postoji neki motiv koji nije uredan, oskudno svjetlo ga primiruje i priklanja organiziranom i određenom.
Zatamnjenost scena, skoro slučajni, ali ipak izabrani kadrovi govore o nekom pritisku, nekom nezadovoljstvu. Iako je umirenost odlika svih motiva, oni nose prizvuk pritajenosti, očekivanja. Čini se da autorica nije bila previše afirmativna, ili dobre volje, kad je radila ili izabirala ovaj niz fotografskih radova. Njeni kadrovi kao da iščekuju neko novo vrijeme, neke drugačije trenutke.

Pamela Ivanković iskazuje podršku ideji slobode na način da se skida i fotografira. Iako na fotografiji ne nalazimo „pikantne“ dijelove tijela, i sam taj čin, poput performansa, predstavlja iskorak za aktericu. Pokazati svoje nago tijelo mnogim ljudima predstavlja problem. Javlja se stid. Bez obzira što se rađamo nagi, razne religije, tabui i zabrane ne daju nam da se sukladno s prirodom i ponašamo. Kao što odjećom dekoriramo svoje tijelo, tako se ponašamo prema biljkama, ali i prema životinjama. U pitanju nije stid nekog psa ili mačke koju nalazimo smije