U izložbenom prostoru Humanitarne zaklade za djecu Hrvatske, na zagrebačkom Trgu bana J. Jelačića, Zlatko Milaković, slikar s hrvatskom adresom, no daleko bolje poznat i priznat van granica Lijepe naše, izložio je svoja recentna ulja na platnu

zlatko milaković 7

Sanda Stanaćev Bajzek

Desetak slika predstavljaju umjetnikove uratke nastale zadnjih par godina koje bilježe i znakoviti zaokret u njegovom likovnom izričaju, u smislu hiperrealističkog tretiranja motiva. U svojim umjetničkim traganjima Zlatko Milaković od svojih slikarskih početaka obitava u svijetu slike. I to slike koja svakim segmentom govori stvarnim, „klasičnim“ slikarskim jezikom: posjeduje formu izgrađenu logikom i zakonitostima perspektive, uravnoteženost kompozicije, poštivanje proporcija i zlatnog reza

zlatko milaković 5foto galerija

Slike koja baštini tradiciju, nosi u sebi sažeta znanja svega što se dogodilo u slikarskom izričaju od moderne do kraja 20. stoljeća. Stoga njegov likovni izraz možemo svrstati u tradicionalistički usmjerenu vizualiziranu stvarnost koja se podjednako spretno ostvaruje u ljudskoj figuri i pejzažu, tijelu životinje ili veduti. No, njegov slikarski nerv koji se spretno ostvarivao u svim oblicima likovnog, pronašao je svoj potpuni smisao u krajnje mimetičnom izričaju na granici hiperrealizma. Upravo nam tako živo, poput motiva s dobre fotografije izgleda raspukli, zreli plodovi voća koji nas mame estetski lijepo posloženi na srebrnim pladnjevima ili kristalnim čašama i kaležima izranjajući u kolorističkoj raskoši iz tae, crnim kolorom tretirane podloge, kao dostojni hommagei baroknim mrtvim prirodama. Ali realnost je Milakoviću tek okidač, povod. Koristeći se njezinim informacijama kao elementima u gradnji slike stvara novu realnost.

Realnost ogoljenu, razotkrivenu pa upakiranu u složeni jezik simbola, u nove odnose elemenata koji odudaraju od logike stvarne percepcije stvarajući kaotične prizore napućene raznovrsnim, naoko nespojivim motivima i scenama. To je slagalica koja u konačnici dobiva svoj smisao, nerijetko ga sama otkrivajući u vlastitom naslovu djela. Ne radi se stoga o napuštanju realnosti, već o njezinoj reinterpretaciji koja putem simbola otvara „Pandorinu kutiju“ naše jezovite sadašnjosti navješćujući još jezovitiju budućnost.

U svom radu Milaković primjenjuje tradicionalna znanja štafelajnog slikarstva. Poruka njegovih slika iskazana je zavidnim poznavanjem materije i originalnim slikarskim jezikom – finim potezima kista, radu na podlozi, gradnji slike u slojevima, u fazama, slikanjem uljanim bojama, uglavnom tamne game s akcentima jasnijih, jakih kolora i ljudskom figurom kao glavnom nositeljicom. A glavni motiv nerijetko je žena, njezina ljepota poslužena kao alegorija, simbol, tip i arhetip. Tu nad-stvarnost donosi Milaković na platno u fragmentima kao rezultat nataloženog iskustva – svjesnog i podsvjesnog, instinktivnog. Portretirajući vlastitu suprugu i snahu,nedvojbenom mimetičnošću u prikazu i portretskom jasnoćom kojom donosi svoje likove na platno, Milaković ne umanjuje nastojanja da se upravo kroz određeno lice zabilježi i određeni sadržaj ljudskog postojanja.

Slike su to koje otkrivaju Milakovićevu lucidnost i bogatu maštu jednako kao i sigurnu ruku i vrsno oko. Posebnost ove izložbe čini i prezentiranje studije portreta prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Naslikan u već prepoznatljivoj „milakovićevskoj“ maniri jedan je od najljepših i najrealnijih prikaza F. Tuđmana uhvaćenog pri potpisivanju važnog dokumenta, u čijem prikazu crna gama, kojom je tretirana i podloga i lik, akcentira svečanost samog trenutka.

zlatko milaković 2A prisutnost potrage za istinom kroz tematske prikaze usamljenosti, stradanja i egzistencijalne izgubljenosti koji se javljaju još u manirizmu, a vrhunac dostižu u romantičarskoj epohi, u Milakovića, po logici koncentrirana je u 21. stoljeće i određuje ju snažno naša suvremenost. To su osobni kritički osvrti na aktualne situacije komponirani u prizore neke nove svakodnevice kojima autor otkriva anomalije društva stvarajući vlastitu ikonografiju, vlastite simbole i metafore. Neki pak Milakovićevi motivi reference su ili refleksije velikih biblijskih tema (uglavnom novozavjetnih). U njima polazi od konkretnog događaja pronalazeći unutar stereotipnog obrasca elemente za gradnju vlastitog likovnog kaledioskopa interpretirajući osobno viđenje čestih motiva klasične umjetnosti.

A ove posljednje kvalitete autor u potpunosti koristi u slikanju krajolika, veduta i već spomenutih mrtvih priroda gdje snažna metafora ustupa mjesto hiperrealističkom prikazu, potvrđujući njegovu vještinu i inzistiranje na prepoznatljivosti Pa iako svaki detalj sadržava jasnoću do opipljivosti i u tim čistim prikazima realnosti iščitavamo mističnost i melankoliju Milakovićevih „simboličkih slika“ koje u sebi nose sva znanja, svu morfologiju i magiju „nove slike“ – slike 21.stoljeća.

Leave a Reply

Your email address will not be published.