Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
Amina Konate Visintin: SA ILI BEZ OSMIJEHA, samostalna izložba
otvorenje: subota, 2. IV. 2016. u 19.00 sati.
Kustos projekata: Eugen Borkovsky
SA ILI BEZ OSMIJEHA
Amina Konate Visintin predstavlja izbor recentnih radova. Pred nama je niz oslikanih površina srednjeg formata i snažnog kolora izveden akrilnim bojama na platnu. Slikarica se koristi namazima boja, a oblike definira potezima ili rubovima koloriranih površina. Kompozicije su stabilne iako oblici često završavaju izvan formata pa radovi djeluju kao isječci. Elementi su raštrkani, ali autorica uvijek nudi oslonac za pogled. Izvedeni oblici i područja jakog kolora uz gestualne poteze naglašavaju zaokupljenost motivima. Sve intervencije kojima se autorica služi u funkciji su narativnosti radova. Očita je intenzivna želja za izgovorom.
Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva. Uočavamo portretne situacije. Prikazati iluzionističkim slikarskim tehnikama bitno ljudsko Amini nije lagan zadatak. Lice je dio tijela koji je neponovljivo osoban, koji nas označava kao pojedinca. Obrazi otkrivaju naše unutarnje stanje ili nose željenu grimasu. Autorica nas u problematiku, osim portretnih oblika, uvodi promišljenim znakovljem, elementima karakterističnim za situacije. Uporabljeno uvodi naraciju kao stripovski element. Neke radove možemo doživjeti kao isječke za crtani ili animirani film. U ovoj fazi, projekt ima ideju osobnog propitivanja, ali s neizgovorenim rezultatom. Dramatika i reskost prikazanih situacija govori nam o ozbiljnom doživljaju i iskazanom određenom nezadovoljstvu.
Ovi radovi nastali su na temelju portreta, no ovo nije izložba portreta. Lice autorici postaje medij. Ona motive, napose svoje lice, interpretira na ciljani način bez obzira na to je li ih prenosila s fotografija ili osjetila nutrinom. Više puta uzima isti model i, drugačije ga/se doživjevši, intervenira na novi način. Proces rezultira svojevrsnim albumom, sličnom dnevničkom zapisu.
Senzualni dojam koji izazivaju prezentirana lica miješa se sa značenjskom porukom. Amina Konate Vizintin potezima i uporabom kolora signira značenje trudeći se osmisliti pojedini rad. Unutar ovog niza ne vidimo nastojanje za dosljednom likovnom razradom u slijedu. Radovi samozadovoljno postoje svaki sam za sebe. Obujmicu izložbe čini autoričino promišljanje. Ova lica nisu prikazana u opuštenoj atmosferi poziranja. Autorica napor usmjeruje ka prikazu nekog njihovog znakovitog psihološkog trenutka.
Motivi kojima smo okruženi nisu postavljeni u definirane prostore. Umjesto toga kolor je korišten kao oznaka okruženja, preciznije, određenih situacija. U prvom planu su lica koja bi trebala nositi težinu značenja pojedinog rada. Ona su zadubljena u stanja koja su zapravo idejna okosnica cijelog niza: razmišljanje, sumnja, propitivanje. Naziremo djeliće karaktera ili stanja motiva. Neka lica djeluju kao maske kojima su pridodate atribucije koje doprinose napetosti scena. U nizu obrisa nalazimo ribe, psa, drugu osobu. Čini se da ti detalji apostrofiraju kompliciranost neizrečenog u širokom rasponu socijalnih relacija. Ovim nizom autorica problematizira osobnu poziciju u međuljudskim odnosima, a propitujući konvencije. Na upitu su očekivanja, razočarenja, upiti o smislu…
Portret je oznaka društvenih pravila. Ova ponuda obraza potiče „tračersko“ razmišljanje. Postajemo konvencionalni pa se pitamo zašto autorica kreće u opetovano bilježenje svoga lika. Prateći radove možemo nazrijeti radnju koja inicira stanje aktera. Analizirajući naslikano, shvaćamo da izrazima lica autorica propituje zadane uloge. Grimase su uvjetovane običajima, sustezanjem i drugim socijalnim faktorima. Indicije odnosa pojedinca i okoline provlače se kroz radove. Eventualne drugačijosti ili iskakanja prikrivaju se jer uobičajenost postaje alibi sistema. Autorica propituje konvencije i ono ljudsko što skrivamo i što rijetko izlazi na vidjelo.
Amina Konate Visintin osobno „Ja“ izlaže introspektivnom likovnom problematiziranju. Ona evocira povezanost osobnog stanja i sumnje. Autorica kao da progovara o tijeku kojeg sluti, a koji bi mogao biti intenzivniji. Jer, osobni doživljaj tijeka ima više konotacija. Može bilježiti unutrašnji proces poput promišljanja, kombinatorike, spoznavanja, može označavati doslovno kretanje, putovanje, mijenjanje okoline. Može manifestirati nizanje, taloženje, grupiranje predmeta ili doživljaja. Tijek povezujemo s mijenom koja je u samoj njegovoj biti. Ostaje pitanje je li mijena neizbježno rezultat tijeka ili ideja mijene inicira tijek. Kad izgubimo djetinjstvo, kažu, postajemo veliki, zreli. U sjenovitoj maglici, kao nakon sna, ostaje trag. Uvijek je tužno kad moramo nešto ostaviti da bismo mogli dalje. Memorija je suputnica samoće. Samoća utječe na memoriranje situacije. Gubi li bol samoće snagu u vremenu ili se naviknemo? Je li samoću potrebno pokazati? Je li podijeljena samoća manje bolna? Ima odgovora kad ju ne osjećamo. Nikako do odgovora kad osjećamo bol samoće.
Osamljeno se možemo osjećati i u društvu. Bol nemoći kao i bol nadmoći uzrokuje niz posljedica. Znanost nam ne pomaže. Znanost je postala oruđem progresa, ali nije riješila probleme. Prečesto pod krinkom neutralnosti služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju vlasti. Kapital, politiku, a ni vjeru ne zanima jedan čovjek. Važno je krdo kojim se manipulira. U suvremenosti se prepoznaju situacije u kojima je dosadašnji znanstveni pogled na svijet neadekvatan. Osobnost je nekada bila prihvaćana kao nešto supstancijalno i čvrsto. Novo, postmodernističko ¨Ja¨ promjenljivo je i odražava sumnje, mogućnosti, pretpostavke. Trajna je individualnost uzmakla pred nizom auto-percepcija što ih individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom sasvim jednostavno odbaciti.
Snaga ovog projekta u načinu je evidentiranja osobnog. Predstavljeni u oniričkim situacijama, portreti plijene pažnju upravo time. Prenoseći radove u neku drugu sredinu u kojoj portretirana nije prepoznata, možemo dobiti nove odnose. No, i tu tom slučaju ćemo shvatiti da osoba protestira protiv pozicioniranja u poslušnog, pasivnog promatrača koji ništa ne riskira, već bez otpora proživljava svoje vrijeme trajanja. Autorica progovara o proživljenoj prošlosti i pokušaju čišćenja teritorija budućnosti. Uobičajenu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, ona koristi za bezglasnu ispovijed. a ujedno i za sučeljavanje. Ona nas navodi na percipiranje radova kao o „putovanjima“ kroz podsvijest, intuiciju, emocije, snove… Doživljaj radova pomičemo ka intuitivnom iščitavanju. Jer, stvarnost je subjektivni doživljaj, a potraga za spoznajom podrazumijeva stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Takav način razmišljanja otkriva sklonosti sumnji jer propitivanje uvijek mora donijeti promjenu. Ili, potvrditi neku čvrstu odluku koja je, ipak, uvijek privremena. Otvara se pitanje: treba li ostati u krdu ili ostati sam. Ipak, dojam cijelog niza nudi pritajeni ponos izgovorenim i tihu slutnju neizvjesnosti sretnog trenutka.
Eugen Borkovsky, III. 2016.
Amina Konate Visintin rođena je u Poreču 19. III.1965. godine. Završila je srednju glazbenu školu u Puli (instrument, klavir). Likovno se educirala na likovnim radionicama pri POUP-u u Poreču, pod vodstvom prof. Danice Sardelić. Radi u tehnici akrila i kombiniranim tehnikama, najčešće na platnu. O njenom radu objavljeno je više komentara i osvrta (Marino Baldini, Branko Mrkušić, Vedran Šilipetar, Danica Sardelić, Andrea Valleri, Luka Stojnić, Saba Ercole, Eugen Borkovsky…); u kulturnim rubrikama javnih glasila (Glasa Istre, Komunalni vjesnik, La voce del popolo, Bujština, Artecultura, Radio Pazin, Radio Pula, TV nova, RAI, TV Koper, WEB stranice…).. Radovi joj se nalaze u više javnih i privatnih kolekcija. Sudjeluje na mnogim umjetničkim manifestacijama: Ex tempore, Likovne kolonije, humanitarne akcije… Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja. Likovnim stvaralaštvom se bavi od 2000. godine predstavljajući se na samostalnim i skupnim izložbama u domovini i inozemstvu. Članica je udruženja likovnih umjetnika: „Fortuna art“, Zagreb; „ULIKS“, Pula; „Expansione art“, Italija; „Art Foudation“, USA . Djeluje kao slobodna umjetnica. Živi i radi u Poreču.
POLIVALENTNI KULTURNI CENTAR GROŽNJAN / CENTRO CULTURALE POLIVALENTE GRISIGNANA
GROŽNJAN Grad umjetnika 1965 2016 GRISIGNANA Cittá degli artisti
