Nema čega nema na ovome svijetu, a da ljudi nisu podijeljeni oko mišljenja, katkada na razini sitne svađe, a u drugim prilikama na razini ratnog sukoba i potpunog otuđenja
Uz političke opcije (čak u nekim situacijama i povezano s njima), razilaženje ljudskih mišljenja s različitim posljedicama se najviše događaju oko religija, bilo zbog njenog nedostatka ili različitih verzija i teorija vjernika. Mislim da nije sada potrebno navoditi primjere toga, jer su prvo vrlo poznati, a drugo, zauzimaju previše prostora i već su dostatno razglabani
Najčešći pokušaj rješenja su dokazivanje, rasprave i istraživanja koja je vjera ona istinita i postoje valjda otkako i sama lepeza različitih vjerovanja. Eliminirajmo za potrebu ove rasprave ateiste, agnostike, ignostike i slične, koji su već ujedinjeni u svom nevjerovanju ili sumnji. Fokusirajmo se na same vjernike i kako njih pomiriti na sličnoj razini.
Dokazivanja da je jedna religija ispravna, do sada ne samo da nije uspjela pomiriti vjernike različitih kultura, već čak štoviše, čini se da su takvi pokušaji glavni uzrok netolerancije drugih i drugačijeg. Veoma blizu rješenju ove problematike, bio je papa Ivan Pavao II. On je 1986. godine u Asiz pozvao predstavnike različitih religija na zajedničku molitvu. Njih 70, molili su na različitim jezicima, ali sa istom težnjom, a to je mir. Za promjenu, religijska komunikacija nije bila svadljiva, nije bilo bitno dokazati da je jedna od brojnih teorija o Bogu istinita, već da se neovisno o tome, što je istina, koju je empirijski nemoguće dokazati s obzirom na ovu problematiku, dobre stvari mogu događati ako se trudimo na dobre stvari, koliko bi se inače trudili dokazivati da je naše vjerovanje u pravu. Otada u duhu Asiza, vjernici različitih religija u različitim gradovima diljem svijeta bivaju ujedinjeni. Iz priloženog u svijetu se vidi kako to nije riješilo problem religijske netrepljivosti, no čini se da je stigla najbliže tom cilju. Ali neće svi vjernici podržati ovu inicijativu.
Jedan od njih je i kršćanski fundamentalist Elvis Duspara, novinar i urednik jednog katoličkog mjesečnika koji je u nekoliko youtube videa, između ostalog i u „Duh Asiza je demon“, nastojao objasniti kako su takvi skupovi zlo. Zanemarimo li licemjernost da čovjek koji bi me najvjerojatnije prozvao Sotonom ukoliko kažem da je crkva nemoralna i zla kriminalna institucija, sada govori tako negativno o nečemu što je inicijativa tadašnjeg vrhovnog poglavara te iste crkve, nailazimo na apsurd u argumentaciji, koja kao da nema drugi cilj do nastaviti sve ono što je u pitanju različitih religija loše i ne pogoduje razvoju civilizacije. U videu se navode primjeri koji su u suprotnosti sa svetim pismom. Tako gospodin Duspara navodeći kako bi pravi međureligijski dijalog trebao izgledati, navodi primjere dvaju svetaca: Franje Asiza i Jeremije. Prepričava kako je Franjo Asiz došao jednom sultanu i rekao kako on vjeruje u Isusa Krista, sina Božjega i njegovo uskrsnuće, za razliku od sultanovih svećenika koji se s time ne slažu. Također, navodi da je sveti Franjo tada Sultanu predložio da on zajedno sa sultanovim svećenicima uđe u užarenu peć i da je u pravu onaj tko preživi. Zanimljivo s obzirom da je sam Isus u pustinji gdje ga je Sotona iskušavala rekao da „Ne iskušavaš Gospodina, Boga svojega“, što je prema ovoj priči sveti Franjo neupitno prekršio. Usto, ova priča i stavlja pod upitnik njegovu svetost. „Teško mi je zamisliti da bi on molio sa neprijateljima Isusa Krista“, tvrdi se nadalje u videu „Duh Asiza je demon“. Zar bi Isus koji cijelo vrijeme propagira ljubav i oprost imao neprijatelje sa kojima bi onima koji u njega vjeruju zabranio da se mole za mir, koji je ovome svijetu i više no potreban? I sultan sigurno nije zbog takve manijakalnosti razmišljao tko je pravi Bog, već jednostavno pustio fanatičnu osobu da prođe i napusti njegovu sultaniju. Sveti Ilija, drugi je primjer koji se navodi u tom videu. Opisan je događaj ovoga sveca koji je izazivao i rugao se Izabelinim svećenicima koji nisu uspjeli prizvati svojega Boga, te je on potom uspio stupiti u kontakt sa svojim Bogom i onda naredio ubijanje Izabelinih svećenika. Pravi pobožni čovjek koji poštuje Božje zapovijedi, a naročito onu: „Ne ubij“. Ma genijalno.
Onda, konačno, kod same multireligijske molitve, Duspara navodi problem što je nemoguće odgovoriti na pitanje, da ukoliko se njihova molitva za mir ostvari, čija je onda slava? Doista, čini se da bi se svi oni dosadašnji religijski sukobi tada mogli ponovno vratiti. Međutim, ovdje imamo problem sa današnjim pogrešnim shvaćanjem, što znači moliti se. Uzmimo hipotetski situaciju da tražite posao na koji je prijavljeno 20 ljudi, a otvorena su tri radna mjesta. Ako smo svi Božja djeca, koje Bog podjednako voli, ima li ikakve logike u tome da Bog udovolji vašoj molitvi i pobrine se da vi dobijete jedno od tih radnih mjesta, jer samim time automatski će biti zakinuti ostali sudionici natječaja? U svojemu originalnome konceptu, molitva nije, kao danas, verbalno pismo djedu Božičnjaku gdje vi navodite svoje želje i molbe u nadi da će se ostvariti. Zapravo, molitva je način komunikacije s Bogom u kojoj se Bogu iskazuje ljubav, poštovanje i zahvala da svijet i vaš život još uvijek postoje. Molitva je vjerniku, ponajviše u konceptu duha Asiza, sama po sebi mir, jer neće se netko valjda istovremeno svađati, tući ili nešto treće tijekom molitve. Molitva kao zamolba Bogu, ovdje ne igra ulogu, već to da si ujedinjen sa vjernicima, svojih ili drugačijih stavova svojom vjerom. A u ujedinjenu nema sukoba. Isto kao što nekome nedostaju noge kako bi ispunio nostalgiju za hodanjem, svijetu isto tako nedostaje ujedinjenje kako bi postigao mir. A za one koji u Boga vjeruju, rješavanje nemira putem prihvaćanja različitosti ljudi kojima je kako opet vjeruju, Bog dao slobodnu volju na svoju vlastitu sliku, treba biti svetinja i primarni cilj. U suprotnom, sve što djeluje antihumanistički je i protiv tog istog božanstva koje je sve to omogućilo. Makar to bio i napad na same nevjernike, koji upravo slobodnom voljom imaju pravo ne vjerovati, a opet mogu činiti dobrobit i korist društvu.
