Tomislav Marijan Bilosnić: VRT

1. Naslovnica Bilosnićeve zbirke Vrt

POEZIJA KAO SVETI PROSTOR

Piše: Davor Šalat

Udruga 3000 godina Za dar, 2014., Zadar

1. Naslovnica Bilosnićeve zbirke VrtTomislav Marijan Bilosnić u svojim je zbirkama pjesama iz novoga razdoblja svojeg pjesništva, koje počinje negdje s novim stoljećem, odnosno tisućljećem, našao način da svijet čita pod njegovim transcendentno-simboličnim vidom i tako svoju poetiku bez ostatka oblikuje unutar, kako je to imenovala dr. Sanja Knežević u knjizi Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, mitsko-simboličkog modusa postmodernističkog mediteranskog teksta. Taj je modus, inače, prisutan „u cjelini opusa Tomislava Marijana Bilosnića“ (Knežević 2013: 33), a taj pjesnik i drugi koji pišu unutar toga modusa, „po načelu nostalgičnog povratka arkadijskoj slici svog ishodišnog prostora u pjesništvo vraćaju Božju sliku, prizivajući kozmogonijski povratak početku“ te „u završnoj fazi svoje pjesničke plovidbe ujedno nude i sliku novog puta – nostalgično obnavljajući mediteransku filozofiju vitalizma i vječnog života – svoju kulturu ispisuju po principu mitsko-simboličke transcendencije“.

Kako, dakle, vidimo, na početku toga novog puta je – nostalgija, rekli bismo i Platonovo prisjećanje svijeta ideja, kao i Eliadeov vječni povratak iz povijesnog u mitsko, odnosno vječno vrijeme. Dominantna religijska, a time i simbolička, tradicija zapadnoga civilizacijskoga kruga – ona judeokršćanska – predmet spomenute nostalgije imenuje izgubljenim rajem, a on je – biblijski – prikazan slikom Edena, rajskoga vrta. Upravo tom slikom, odnosno riječju, Bilosnić naslovljuje svoju novu zbirku pjesama Vrt, za koju mu je na ljetošnjim 4. Neretvanskim pjesničkim susretima dodijeljena nagrada  Neretvanska maslina, a na koricama zbirke taj se vrt, između ostalog, tumači kao „eliadovsko središte u kojem se harmonično susreću nebeske i zemaljske sile, smrt i obnovljen život, čovjek i Bog“. Misaona struktura te knjige u velikoj se mjeri baš i može razumijevati iz Eliadeova religiološkog i antropološkog nazivlja i koncepata kao što su sveti prostor, sveto vrijeme, hijerofanija kao očitovanje svetog u prirodi i predmetima, mit kao posrednik svetog, čovjek kao homo religiosus, homologija čovjekova tijela i univerzuma.

Pred nama je, međutim, zbirka pjesama koja svojom simboličnom figurativnošću  pa čak i konceptualnom usustavljenošću ipak aludira na razne misaone, religiozne i umjetničke tradicije, ali nameće i snažnu volju osebujne poetske gradnje. Ta zbirka, povrh toga, sadrži i određenu žanrovsku heterogenost – uz „standardne“ lirske pjesme tu su i dijelovi nekih ranije tiskanih Bilosnićevih poema koje kao „hibridne epsko-lirske pjesničke vrste“ ostvaruju „određenu fabulativnost pjevanja“ (S. Knežević). Tematski strogo motivirano uvrštavanje pjesama iz prethodnih zbirki (ponekad ponešto prepravljenih) upućuje pak na složeno međusobno ulančavanje čitavog Bilosnićevog poetskog opusa. Tako se, unutar ipak jasno prepoznatljivih općih okvira njegove poetike, u svakoj novoj knjizi događa znatnije naglašavanje pojedinih tema, lajtmotiva, simbola iz neke prethodne, a tim se autoreferencijama  gradi osebujni profil novoga teksta koji ih nanovo kombinira. Nova Bilosnićeva zbirka pjesama Vrt tako se može interpretirati iz perspektive cijelog njegovog opusa, zatim u intertekstualnom odnosu s mnogim pjesnicima i misliocima, na razini odnosa s nacionalnom književnom i duhovnom tradicijom, na temelju propitivanja pjesničkih žanrova – od haikua do poeme, te na razini odnosa unutar samih tekstova i ciklusa pjesama u toj zbirci – od fonetskog i stilskog do filozofijskog sloja.

Uglavnom, zbirka je to u kojoj se sam pojam vrta provodi kroz različite kontekste i razne razine simboličnosti i metaforičnosti – od slike čitavoga svemira i kozmičkoga zagrljaja Boga, čovjeka i svijeta do sasvim konkretnoga vrta koji čovjek obrađuje, na kraju krajeva – samoga Bilosnićeva vrta uz njegovu kuću. S druge strane, značenje vrta iskušava se zrcaljenjem u hrvatskoj (Zoranić, Mažuranić, Vraz, Matoš) i svjetskoj književnosti, domovinskim i izvandomovinskim krajolicima, kršćanstvu i drugim religijama, europskim i izvaneuropskim kulturama, slikarstvu i glazbi.

Tomislav Marijan BilosnićTemeljna figura u kojoj Bilosnić razmatra vrt je vrsta metafore koju možemo nazvati poetska definicija, a ona istodobno omogućuje i određenost i neodređenost, definiranje i neograničeno širenje.

Kad pjesnik kaže da je vrt „kula duše“, „veliki udisaj zraka iz pluća prvobitnog“, „Noina arka“, „put za onostrano“, onda je jasno da je temeljno značenje vrta mjesto gdje prebiva esencija i u kojemu čovjek s njome može doći u dodir. No, kada kaže da „vrt je različit/ različitost je vrt“, da „Vrt je svijet/ svijet je vrt“, da „Vječnost je vrijeme/ vrijeme je vrt“, onda poetskim definicijama dolazimo i do logičkih paradoksa u odnosu na spomenuto temeljno značenje vrta. Kako pak poezija nije logika, iako se može i njome koristiti za vlastite interese, jasno je da takvim stilom Bilosnić predmet svoga pjevanja nastoji apsolutizirati, rastvoriti ga do te mjere da može obuhvatiti sve i nebu i na zemlji, da može biti metonimija samoga života u njegovoj duhovnoj i materijalnoj, makrokozmičkoj i mikrokozmičkoj, božanskoj, ljudskoj, životinjskoj i biljnoj  dimenziji. Zato je u ovoj poeziji vrt – lakonski rečeno – jedinstvo suprotnosti, mjesto na kojemu uistinu dolazi do dodira i izmirenja mnogih opreka. Takav se, često ekstatičan, događaj srazivanja i sljubljivanja, kolikogod vječnost i duhovnost sudjelovala u njemu, zapravo zbiva u vremenu i u vidljivome svijetu pa je krajnje konkretan i preobrazben za onog koji je u njemu sudjelovao („U vrtu ništa nije apstraktno/ sve je opipljivo i takvo kao što se vidi/ a hlapi poput kapi rose/ Vrt je ljubav koja radost čini vidljivom“).

Ukoliko je vrt doista mjesto gdje se dodiruju vječnost i vrijeme, ukoliko se taj događaj odnosi na sve što vrt obuhvaća, a to je zapravo cijeli svijet, onda tim događajem biva zahvaćena svaka pa i najsićušnija stvar, onda dolazi do najvećega mogućeg podudaranja vitalnosti i zakonitosti makrokozmosa i mikrokozmosa („Pogledam li bolje to se zvijezde rađaju na zemlji/ to je oko Stvoritelja/ Svjetlost vrta izlazi iz govora zemlje/ to je oko Majčino“), onda – ako ćemo govoriti u Eliadeovskim terminima – sav život, svaka najmanja i najveća stvar („I maleni puž/ u vrtu postaje biser“) bivaju hijerofanijom, odnosno očitovanjem svetoga. Sveti pak prostor zaposjeda sav onaj profani, pa monoteistički Bog ili panteistički obogotvoren kozmos bivaju sve u svemu. Dolazi, dakle, do ekstatičnoga ili mudrosnog jedinstva subjekta i objekta, a takva – za našu „običnu“ stvarnost često paradoksalna – situacija najbolje se može izraziti poezijom, odnosno snažnim figurativnim jezikom koji se probija i tamo gdje svaka logika zastaje. Bilosnićeva poezija zapravo i nastoji biti stalno obnavljanje, aktualiziranje tog stapanja subjekta i objekta, stvaranje „svetog“ prostora i „svetog“ vremena u kojemu se „posvećuje“, produhovljuje sav stvoreni svemir te sva ljudska kultura i umjetnost. Taj sveti prostor, uz to što ga utemeljuje ontološki i kozmološki, Bilosnić uvelike doživljuje i lokalno, šireći ga u koncentričnim krugovima – od vlastite kuće i vrta, zatim zavičajnog prostora Ravnih kotara, Zadra i Velebita, širih hrvatskih državnih i povijesnih prostora Like, Dalmacije, Hercegovine, Boke Kotorske, do cijele Hrvatske i njezinih krajnjih sjevernih i istočnih rubova, sve do vrtova kao posvećenih prostora širom svijeta (Jeruzalem, Aleksandrija, Vatikan, Arles, Elbasan, Marakeš, Istanbul, Meksiko, Perzija, Kina).            

No, prava Bilosnićeva  arkadija i u ovoj je zbirci podvelebitski i velebitski kraj i u njemu on nalazi prostor najintenzivnije mitologizacije, i to osobne, nacionalne, povijesne, književne pa čak i religijske. To je uistinu njegov sveti prostor u kojemu ne odčitava samo neku svetost svemira i prirode kao bogoočitovanja, već i svetu tajanstvenost i prisnost osobnoga postojanja, vlastitog razvoja kao rezultata Božjeg promisla te neprestanog naviranja i sazrijevanja životne snage („Vrt je moje djetinjstvo/ kolijevka u kojoj se ljuljaju preostale godine…  Vrt je starost moja/ i otac i majka/ djeca/ koja brzim korakom promiču“). Spomenuti zavičajni prostor Bilosnić osobito mitologizira na temelju prototeksta Zoranićevih Planina, čije stihove umeće unutar svojih u početnoj pjesmi Perivoj od slave, koja je zapravo fragment ranije objavljene poeme Vila Velebita. U toj se pjesmi s jedne strane događa postmodernistička kombinatorika, odnosno stvaranje novoga djela na temelju starog, a druge strane posvemašnja apsolutizacija vremena i prostora širenjem perspektive na višestoljetnu povijest, književnu fikciju Zoranićeva perivoja od slave i arhaični jezik Planina te mitologizaciju zavičajnog krajolika.                   

Dapače, svoju opčinjenost ravnokotarskim, podvelebitskim i velebitskim krajem kao svetim prostorom Bilosnić proširuje na čitavu Hrvatsku, na cijeli njezin zemljopis, povijest, kulturu i stanovnike. Osobito se to događa u završnoj pjesmi Matošev vrt, koja već teži poemskom zamahu i kompleksnosti. Ona je sva satkana od geografskih i kulturoloških referenci u kojima se ogledaju osobitosti pojedinih hrvatskih krajeva, važnih književnika i njihovih djela. Tu se arkadičnost, pastoralnost, sa svom svojom karakterističnom motivikom, isprepliću s mitologizacijom, idealizacijom stvarnosnih hrvatskih referenci pa se i izabiru motivi koji su „posvećeni“ ljubavlju („Ljubica s očima kao kupinama/ s ogrlicom Vrazovih jabuka/ u pustoši dubrave“), ljepotom („Divan je Samobor“), jezičnom i povijesnom starinom („U vrtu listovi dubrovačkoga govora/ Lelj i Polelj/ travna strila i krilatac“), književnopovijesnom važnošću („Duša moja čaroban je kraj“, „Vrt u Loboru“, „zvone bijele psalme“), izrazitim znakom nacionalnog identiteta („dok nam njive sunce grije,/ dok nam hrašće bura vije“, „U grudima rastvara se zemlja/ i sinje more Jadransko/ vrt koji govori/ istim jezikom kao Hrvati“). Pjesma Matošev vrt tako se sastoji od simfonične usklađenosti raznih glasova i umjetničkih informacija, u kojoj Bilosnić uspijeva istodobno pisati iz začudnih srazova neposrednih slika, najčešće iz prirode, i proumljenih intertekstualnih kombinacija raznih kulturnih slojeva  i konteksta. Zato je spomenuta pjesma vrstan spoj pjesnikove intuicije i erudicije, svojevrsna oda u kojoj se unutar Bilosnićeva čvrsto strukturiranog i smislom ispunjenog svjetonazora slave sve razine postojanja – od one kozmičke i svjetske, do nacionalne, lokalne, obiteljske i osobne. Da bi se do toga uopće došlo, jasno je kako je potrebna neka idealna projekcija stvarnosti, no Bilosnić jedino takvom idealizacijom i može doskočiti danas tako prisutnoj opasnosti da se zbilja skrha u gomilu besmislenih fragmenata.        

Pjesme u nekoliko ciklusa (Knjiga o vrtu, Geometrija vrta, Vrt prelazi u stvarnost, Vrt sjećanja) između tih početnih i završnih poemskih zamaha žanrovski su svedenije na „čiste“ lirske tekstove u kojima se stalno nadigravaju, a i međusobno harmoniziraju zapadnjačka filozofičnost i istočnjačka intuitivna kontemplacija, pjesničko mudroslovlje  i slobodnija asocijativnost, ukratko – precizan stil unutar kojeg se, bez suvišnih ukrasa, elaboriraju razni modusi u kojima se objavljuje ideja i zbilja vrta. Premda se ide od onog općenitijega (od stvarnosnih referenci ogoljenijeg i sentencioznijeg)  prema konkretnijem (u određeni kronotop inkulturiranijem) predmetnotematskom sloju, Bilosnić neprestano sam pojam vrta drži maksimalno otvorenim pa čak svojim beskrajnim karakteriziranjem toga pojma uspijeva izmaknuti njegovim prebrzim svođenjima ili na jednoznačne filozofijske definicije ili na posvemašnju singularnost nekog stvarnog vrta. Time pak, u stilskome, odnosno figurativnom sloju, izbjegava opasnost da mu izraz postane odveć apstraktan, ali i da mu slikovitost ne izgubi simboličke protege i ne svede se na eliotovsku „gomilu smrskanih slika“.                          

Uglavnom, Tomislav Marijan Bilosnić i nakon brojnih domaćih i međunarodnih uspjeha koje je doživio u mitsko-religioznom, odnosno simboličko-transcendentnom razdoblju svojeg pjesništva započetom zbirkom Tigar, postupno i pažljivo izgrađuje kuću svoje kompozitne poetike i njeguje vrt raznolikih, a opet u najvećoj mjeri međusobno usuglašenih pjesničkih registara. Zato njegova najnovija zbirka Vrt, jedna od zasigurno najkvalitetnijih u Bilosnićevu opusu,  nije samo neki logični nastavak onoga o čemu je pisao i kontemplirao u prethodnim knjigama, a osobito u onoj pod naslovom Kuća, već je to i pjesnički svijet obogaćen i produbljen nekom još potpunijom spoznajom i izrazom kozmičke cjelovitosti i smislenosti te njihovim posve konkretnim, svakodnevnim pa i sićušnim aktualizacijama.