stambuk

Pjesnik i veleposlanik, veliki zagovaratelj hrvatskih interesa u inozemstvu, ali i njegovatelj hrvatske baštine kroz liriku i ostale svoje aktivnosti, dr. Drago Štambuk daruje čitateljima još jedan biser iz svoje pjesničke niske. Što reći nego: o čemu će pjesnik s Brača nego o boru, o pijesku, ali i o baštini i – duši. Ima u ovoj pjesmi sjete i lamentacije, ali one duboke, sudbinske, iz koje se kao iz pepela uvijek rađa – opet duša! Čitajmo i uživajmo… (N.G.)

 

Drago Štambuk

Ušesa i rozi, jasle crnog bora

Koliko ćeš zala iz zavjetrine izvući,
milujući glasove svjetlosti? O, dušo!
Dok nad portom lebdiš ti znaš otkud
rasuta dolazi bašćina. Od pijeska, nanovo,
gradit ćemo lica, ruke, gradove, žal.
Tuga je vezivo, cement ove štale,
tkivo tromoj kravi i uhatom magaretu.
Ušima dragati, rozima blago bosti,
topliti vlažnim dahom. U sažalu nad prahom
kraljeva, sjenom i tminom bašćine. O, dušo,
kucni o moje čelo već, zadaj smrtnu mi ranu.

 

 

Leave a Reply