Pablo Bilosnić: Prstom u vječnost, 3000 godina Za dar, Zadar, 2014.

pablo bilosnic 2

Piše: Davor Šalat

Pablo Bilosnić u svojoj novoj zbirci pjesama Prstom u vječnost (Neka ostane među nama) združuje modernističko problematiziranje statusa lirskog subjekta i romantičarsko nastojanje da se taj status razriješi njegovim projiciranjem na prirodu i kozmos. Pjesnik, naime, opsesivno nastoji istodobno konstruirati i dekonstruirati lirski subjekt. Njegov mu je čvršći identitet s jedne strane mrzak i brojnim ga sintagmama želi dovesti u pitanje, umnožiti ga, rapršiti, čak i razbiti ((„Danas želim biti pijan/ samo zato što sam/ konačno siguran/ u vlastitu (ne)sigurnost.// Nad moje se ličnosti/ nadvijaju sjene.// Sve sam ono/ što ne znate o meni.// Pokidao bih tijelo/ i granice koje me čine čovjekom”). Preusko mu je, naime, sve ono što se izvana pa i iznutra „nalijepilo” na lirsko „ja”, sve društvene konvencije i širi društveni kontekst, uvjetovanost podrijetlom i obitelji, ograničenost razumskoga gledanja, institucionalizirana i shematizirana religioznost.

Zapravo, ako ćemo pitanje dekonstruiranja subjekta zaoštriti do kraja, valja ustvrditi da Pablo Bilosnić dovodi u pitanje i status same stvarnosti i, donekle u stilu hinduističke maye, ustvrđuje da ona, a i lirski subjekt unutar nje, nije „stvarna”, da je svojevrsna iluzija ili barem kaotično izobličenje u kojemu se raspada neka čvršća struktura koja bi konstituirala zbilju. U takvoj posvemašnjoj subjektivnosti svega sam subjekt postaje mjerilo svih stvari, a mjerilo samog subjekta njegova vlastita neodređenost ili pak negativna određenost prema konvencionalnoj stvarnosti. Zato poezija Pabla Bilosnića i zahtijeva s jedne strane negativizam – misaoni i emotivni – prema zbilji, ali i mjesto gdje će subjekt ipak ostaviti svoje otiske, svoje prostiranje, i tako se – pomoću toga prostora koji je priroda, kozmos, poezija – uprisutniti sa svom žestinom svoje razdrtosti, pa čak i zadobiti neka stalnija obilježja. A jedno od tih obilježja bit će spomenuto romantičarsko nastojanje da se nedostatnost lirskog „ja”, odnosno subjektova izrezanost iz transcendencije i zbiljne imanencije, prevlada njegovim rasplinućem, širenjem ili izvanjštenjem prema najvećim zamišljivim prostorima, i to pomoću emotivno i metaforički nabijenih poetskih slika.

Tako se događa pomalo paradoksalna situacija da se taj subjekt tek svojim poništavanjem, pa čak i radikalnim dekomponiranjem, može proširiti onkraj sebe i doseći neko zajedništvo s kozmosom. Zato je kod Pabla Bilosnića lirsko „ja” ujedno ekstatično i rezignantno – rezignantno da bi se utvrdila nedostatnost i ograničenje vlastitog jastva, a ekstatično da bi ga se pokušalo nadvladati. A to pokušava u prvome redu razvlašćivanjem uhodanih razumskih konstrukcija, “silaskom” u sugestivni vrutak podsvijesti i „divljom” slikovitošću koja subjekt razastire na sav vidljiv svijet i to poglavito onaj sredozemne provenijencije i urbanih motiva. (“Ponirem u dubine ogledala,/ pepeo i paučina među prstima.// Stijene su lomile svjetlost/ i poprimale oblike životinja./ Visine su prodirale u podnožje svijesti.// Vrat mi se otapao niz ramena,/ padao sam na koljena”). Tako se pjesnik zatječe na tipično romantičarskoj sceni osamljene, izdvojene, „uklete” svijesti koja svoju nabujalu emotivnost bez ikakva oslonca nastoji „smjestiti” u snažne slike mora, oceana, oluje, sunca, galebova, dalekih obzora, noćnih prizora, grada, praznog trga, zvona katedrale. Time lirsko “ja” ipak želi potvrditi svoje postojanje, no takvo u kojemu se ono emotivno-duhovno sljubljuje s nadosobnim cjelinama (“Ja sam grad/ niz čije se ulice/ slijevaju kiše./ Gdje koraci prolaznika/ odzvanjaju poput zvona/ kao poziv na ispovijed.// Ja sam grad/ u kojem stabla mirišu na zimu,/ a krovovi kuća/ dotiču masne oblake”).

Cijeli romantičarski bijeg iz sebe u prirodu i kozmos u velikoj je, međutim, mjeri eskapizam u kojemu pjesnik možda uspijeva osigurati širi prostor svojoj osjećajnosti, ali ipak ne osvaja vlastiti integritet, ne uspijeva posve udomiti vlastitu osobnost u neosobnome svemiru. Poezija Pabla Bilosnića u ovoj je knjizi stoga u velikoj mjeri baš neka unutarnja, poetička povijest tih pokušaja i neuspjeha u nadilaženju sebe i sljubljivanju s kozmosom. S druge strane, tu su i pjesme u kojima pjesnik obraća pozornost i na društvenost, na često frustrirajuće, ali ipak uvijek postojeće odnose s drugim ljudima, koji su, kako ih vidi lirski subjekt, jednako i neizlječivo usamljeni kao i on sam. (“Sasvim običan dan./ Tako se i ponašamo –/ priprema se ručak,/ ispijamo kavu s prijateljima,/ razgovaramo o običnim stvarima/ i gledamo u zvjezdano nebo.// A ustvari,/ kroz nutrinu bića/ probija prokleti osjećaj samoće,/ na licu vide se tragovi očaja,/ a ruke i noge klate se/ poput drvene lutke”). U tim se odnosima pjesnik – očekivano – zapliće u ista ona proturječja, labirinte i ograničenosti koje osjeća prisutnima i u samome sebi i od kojih je zapravo i pokušao pobjeći preko granica jastva koje je u velikoj mjeri zapravo interiorizacija raznih društvenih i nasljednih konvencija i prisila.

pablo bilosnic 1

Zanimljivo je da se u spomenutim tematskim napetostima događa i znatna uzbibanost stilske fakture pjesama Pabla Bilosnića. Prevladavaju snažna figurativnost s dominacijom metafora, kontrasta, personifikacija, te intenzivni asocijativni preskoci, elipse, nizanja slika i njihova jukstaponiranja, što te pjesme često dovodi u blizinu nekih nadrealističkih i ekspresionističkih postupaka i atmosfera. Zbog svega toga jasno je da se Pablo Bilosnić u knjizi Prstom u vječnost pokazuje kao autor bujne liričnosti i modernističkog poetičkog prosedea i profila, kao pjesnik čiji stihovi zaokupljaju čitatelja svojom vizualnošću i ekspresivnošću, ali mu nude i drhtavu emotivnu kožu vlastitih nemira, aporija osobnog i nadosobnog života i fantazijskih proboja u šire poetske prostore.

Leave a Reply

Your email address will not be published.