SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (46)
Benediktinski samostan sv. Marije u Zadru
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
NEKA VEĆ LIKUJE ANĐEOSKA VREVA NA NEBESIMA[1]
Doba hrvatskoga kralja Zvonimira, vidjeli smo, po mnogo čemu je izuzetno značajno za hrvatsko društvo, državu, za hrvatsko nacionalno biće, kako glede povijesti, politike, kulture, umjetnosti i gospodarstva, tako i gledajući uže kroz sferu duhovnoga života – hrvatske književnosti, koja zapravo i započinje s ovim vremenom. Mogli bismo jednostavno reći da sve što je značajno i bitno u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, da se dogodilo u vrijeme Zvonimirove vladavine.
Krčki natpis
Romaničko razdoblje koje se upravo razbuktava u europskim okvirima nekako u doba Zvonimirova dolaska na hrvatski prijesto, ostavilo je iznimno velikoga traga u graditeljstvu, arhitekturi, skulpturi, slikarstvu i književnosti, uopće u duhovnome životu i umjetnosti. Toliko da su ti plodovi i danas temelj naše uljudbe. Onodobna književnost ima izraz prevodilačkog, prepisivačkog, ili prerađivačkog karaktera, a piše se u prozi i stihovima, dok je riječ o tekstovima povijesne, vjerske, pravne, praktične i populrane uporabe. Zvonimirovo je doba i zlatno doba iluminacije knjiga u Hrvatskoj. Benediktinci su tada bili na vrhuncu svoga uspona, njihovi skriptoriji doslovno rade punom parom, bilo da se pišu knjige na latinskom jeziku ili glagoljicom, što je bio običaj u zadarskim pisarnama, kao i u glagoljaškoj senjskoj biskupiji. Na zadarskom i primorskom dijelu Hrvatske, od Sušaka do Omiša, bilo je mnogo značajnijih skriptorija, gotovo više nego li danas tiskara. Vodeći skriptorij bio je onaj u samostanu sv. Krševana u Zadru, kao i skriptorij samostana sv. Marije, dok se među poznate skriptorije ubraja i onaj u Rogovu kraj Biograda, te skriptorij u samostanu sv. Grgura u Vrani, gdje su boravili papinski izaslanici. Vrana je tako bila prva ambasada u Hrvatskoj i središte direktonoga dodira sa svijetom, posebice zapadnim europskim kulturnim krugom.
Valunska ploča
Sve liturgijske knjige toga doba bile su u pravilu raskošno iluminirane, posebice evanđelistari i misali. Većenegin evanđelistar nastao u Zadru, jedan je od najljepših iluminiranih rukopisa, au taj se krug mogu ubrojiti i druge knjige nastale na našem prostoru, kao što su Zadarski evanđelistar, Kalendar, Godovnjak i Breviarum iz Sv. Marije u Zadru. Ovo je razdoblje karakteristično i po iznimno značajnoj činjenici prijelaza s ornamentalne na figuralnu likovnost. Prvi se put u hrvatskoj umjetnosti u kamenoj plastici javlja lik čovjeka. Najslikovitije se to vidi u izradi figura na pluteju crkve sv. Nediljice u Zadru, što može biti posebna tema umjetničke raskošnosti Zvonimirovog doba.
Vrana
Vraćajući se knjizi, valja odmah reći kako je književna naobrazba i pisana književnost, od posebnog značaja u drugoj polovici 11. stoljeća na cijelom prostoru hrvatsko-dalmatinske crkve. U tu književnost, i to kao antologijski tekst, ubraja se već i sam Zvonimirov govor na krunidbi, sastavljen u listopadu 1075. godine «od Gospodnjeg utjelovljenja». Uz Zvonimirovu «zavjernicu», u tekstove vrijedne nacionalne pažnje možemo ubrojiti i sve njegove darovnice nastale 1078., 1080., 1084./1085., 1085. i 1086. godine, koje donose obilje podataka, ali predstavljaju i važne temelje hrvatske književne baštine, pa zato Zvonimirovo doba i «možemo opisati upravo kao doba knjige», kako ističe Radoslav Katičić, nastavljajući:
«Najstariji popis knjiga uščuvan iz hrvatskoga srednjovjekovlja potječe iz vremena bizantskoga cara Konstantina IX. Monomaha (1042. – 1055.), dakle baš iz polovice 11. stoljeća. Tada je neki ban i ujedno carski protospatar, kojemu je od imena ostao zapisan samo inicijal S, poklonio benediktinskom samostanu sv. Krševana u Zadru novosagrađenu i potpuno opremljenu crkvu. Njezin je inventar podorbno pobrojan i popisan u darovnici. Među ostalim dragocjenim predmetima tu se navode i knjige: … III libros missales, I passionario, III omelie, smaragdum I, duo antiphonaria, II manuale, splatteria III, imnaria II, brebiarium I… Uvrštena među druge crkvene predmete, popisana grubom i slabo školovanom latinštinom, pokazuje nam se tu čitava mala biblioteka: tri misala, jedna knjiga s legendama mučenika, tri knjige crkvenoga govorništva, knjiga za obrazovanje redovnika nazvana po opatu Smaragdu, dvije knjige liturgijskih pjesama za izmjenično pjevanje, dva priručnika s liturgijskim propisima, četiri psalterija, dvije knjige himana i jedan časoslov. To je knjižnica koja nadmašuje samo najnužnije bogoslužbene potrebe. Ima tu štiva i za produbljivanja vjerske naobrazbe. To nam pokazuje što se u ono doba smatralo da treba crkvi ako će biti primjereno opskrbljena knjigama. Time se otvara nov i vrlo konkretan uvid u književni život i uvjete književne naobrazbe hrvatskoga srednjeg vijeka oko polovice 11. stoljeća».
Časoslov opatice Čike
Kad u samostan sv. Marije u Zadru ulazi Čika, polusestra kralja Petra Krešimira IV., ona 1066. godine samostan opskrbljuje i knjigama, što se lijepo vidi iz jedne njezine zabilješke, u kojoj bilježi što je to ona pridodala samostanskoj riznici – jer je za «dvije knjige himana, jednu knjigu jutarnjih molitava», i voštanicu, dala 18 solida. Čikin časoslov nastao u to doba, i kasniji Većenegin, kao prvi europski časoslovi, osobni molitvenici, zasebna su priča ovoga zlatnoga zadarskog i hrvatskog razdoblja. Više je sačuvanih knjiga iz Zvonimirova doba, a koje potječu iz Zadra, iz zadarskih skriptorija u koje je zalazio i sam kralj. U to je doba ovdje u zadru izrađena i knjiga s legendama mučenika, kao i druge knjige, pa i one već spomenute iz skriptorija samostana sv. Marije. R. Katičić će o tome zapisati: «To su na prvom mjestu ‘Horae monasticae’, knjiga časova, koja sadrži službe i molitve (officia et preces) raspoređene po danjim i noćnim satima za potrebe samostana. Ta je knjiga vjerojatno pripadala Čiki, osnivačici i prvoj opatici toga samostana. Za njezinu kćer i nasljednicu Većenegu pisana je 1096. ili koju godinu prije knjiga evanđelja (Evangeliarum Vekenegae), kaligrafski i iluminatorski izvrsno izrađena».
Kraljevski grad Knin
Da u svemu tome sudjeluje i sam kralj Zvonimir, razvidno je iz više pisanih primjera gdje se spominje njegovo ime, bilo u glagoljskim, bilo latinskim zapisima. Zvonimir je tako 1080. godine nazočan otvaranju benediktinskog samostana sv. Petra u Selu, o čemu je sačuvan i zapis. Osnivač samostana predstavlja se ovako: «Ja Petar Črnjin, koji se zovem i sin Gumajev, zajedno s gospođom Anom, svojom suprugom, to jest kćeri Maja Fave». Petar oprema crkvu i to ovako: «A mi smo pak, prema svojim snagama i koliko smo mogli, prinijeli sve što je god prema kazivanju onih slugu istoga boga bilo potrebno. Na prvom mjestu ono što pripada služenju mise: jednu misnu knjigu, srebrn kalež s pliticom i čitavim misnim priborom, jednu knjigu o mukama svetaca, jednu knjigu noćnih liturgijskih pjesama za izmjenično pjevanje, jedan psalterij». U Kartularu ovoga samostana, pisanom karolinom, nalazimo i to kako Petar Crni (Črnjin) kupuje oko samostana zemljište i serve, tj. potrebnu radnu snagu na samostanskom gospodarstvu. Da je tek podignuti samostan privlačno gospodarski djelovao na okolno stanovništvo, vidi se i iz toga što mnogi stanovnici okolnih sela sami iskazuju želju da postanu najamski radnici na imanju.
Plutej iz crkve Sv. Nediljice
Iako benediktinci zapravo još od doba knezova Trpimira i Branimira šire pismenost, pismo i kulturu u Hrvatskoj, tek u Zvonimirovo doba knjiga se spominje u mnogim slučajevima na prvom mjestu, posebice kad je riječ o inventurama samostana. Popis knjiga koji iz tog doba dolazi do nas otkriva nam kako su to knjige ne samo liturgijskih potreba, već one uključuju i širu crkvenu i drugu naobrazbu. Na čuvenome «Splitskome evanđelistaru» upisane su i zakletve novopostavljenih biskupa iz toga doba; pa je tu upisan Petar osorski, Grgur kninski, Vital rapski, Andrija zadarski i Petar krčki, a knjiga svjedoči i o kralju Zvonimiru, kao i o njegovom prethodniku Petru Krešimiru. Iz razloga što je uz njegovu dobrotu otvoren skriptorij u benediktinskom samostanu sv. Nikole u Osoru, ili iz drugih razloga, redovnici u Osoru, iz svog evanđelistara, pri paljenju svijeće na Veliku subotu, molili su se i za svoga kralja Zvonimira. Zanimljivo je što se u Osorskom evanđelistaru, kao i onom oopatice Većenege nalazi himan, koja drugdje nije zapisana: «Neka već likuje anđeoska vreva na nebesima».
Plominski natpis
Uz knjige, rukopise, iluminacije, što se pisma i pismenosti, pa i same književnosti tiče, Zvonimirovo se doba odlikuje i mnogim epigrafskim spomenicima. Na Baščanskoj ploči glagoljicom stoji: «Z’v’nimir’ kral’ hr’vat’ski’…», pa je Zvonimir tako jedini među hrvatskim vladarima kojemu su ime i naslov došli na hrvatskom jeziku, «od svoga jezika». Od glagoljske Bašćanske i Valunske ploče, preko Plominskog i Krčkog natpisa, do latinskih natpisa zadarskoga prokonzula Grgura i prijepisa epitafa s groba kralja Zvonimira, možemo vidjeti kako u doba ovoga kralja cvijeta pismenost i književna kultura, umjetnost uopće. To je vrijeme kada se kod nas osniva dvadesetak benediktinskih samostana, u kojima se pišu i uređuju nove (stare) knjige. Po Katičiću je baš književnost «najbitnije obilježje doba kralja Zvonimira».