Quid est essentia? Festina lente, charissime lector
„Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga: ima u meni
tmine
no ima u meni vedrine,
moja divna sloga.”
(pjesma ZAPIS NA PRAGU, Tin Ujević – knjiga POEZIJA, Tin Ujević, SVJETLOST, Sarajevo, 1989., str.89.)
Rođena sam u Zagrebu 1978. godine, gdje se školujem i živim, udana sam i majka trojice sinova. Članica sam Jutra poezije. 2009.g i 2012.g autorica sam dviju samostalnih izložbi fotografija i kamenja u obliku srca pod nazivom SRČEKA. Dobitnica sam prve nagrade na drugom Europskom facebook pjesničkom festivalu 2011g.u organizaciji Banatskog kulturnog centra. Osvojila sam prvo mjesto na natječaju za najbolje poetsko i prozno ostvarenje Pišete li…? u Kutini 2011.g. Moji stihovi za pjesmu Hodaj (zbirka Uvid Sadašnjosti) su uglazbljeni(Luka Banić) i otpjevani od pjevačice Ivane Marić, te se pjesma nalazi na istoimenom albumu Hodaj (Croatia Records 2013.g)
Zbirke poezije
1. U zanosu traganja (2011.g. Essegg-)
2. Pjev ptice,glas žene (2012.g.Banatski kulturni centar-Novo Miloševo)
3. Uvid sadašnjosti ( suradnja sa Diogen pro kultura magazinom-2012.g.)
Grupne zbirke poezije
1. Ljubav pjesmom živim (2012.g.-Kultura snova, Zagreb)
2. Moja ljubavna pjesma-međunarodni zbornik (2012. Kultura snova, Zagreb)
3. Međunarodni zbornik „Mi smo skupa i kad smo daleko”, (Klub književnika „Duško Trifunović” Kikinda 2012.g)
4. More na dlanu-međunarodni zbornik (2012. Kultura snova, Zagreb)
5.Grupna međunarodna zbirka Lice ljubavi – Očaravanje 2012.
6.Zbornik pesama sa 1.knjizevnog konkursa KONKURSNO-Život na Balkanu 2012.
7. Međunarodna zbirka ljubavne poezije VALENTINOVO 2013. (kultura Snova, Zagreb)
8. Međunarodna grupna knjiga poezije More na dlanu, Kultura snova 2013.
Moje pjesme su objavljene putem raznih portala i časopisa za kulturu i poeziju
Inter novine
Dubrovački časopis Pleme
Časopis Svijet kulture
Portal za književnost-Kultim
Portal za kulturu-Novo Sarajevo
Diogen pro kultura magazin
Narodni list
Portal Glas poezije
Radio Mačkamama
Radio Snova
Portal Nova poetika
Časopis Književna Rijeka
Časopis Međutim
Časopis Libertas
dportal za književnost
Književni osvrt knjige poezije „UVID SADAŠNJOSTI” Ines Peruško Rihtar, napisao Sabahudin Hadžialić
Poetika kontradiktornosti suvislosti usmjerena. Knjiga poezije UVID SADAŠNJOSTI, pjesnikinje Ines Peruško-Rihtar pred nama razastire čudne nakane osobnosti naturale autorice izgrađenog osjećaja za prostor, vrijeme ali i egzistencijalnost unutar neodlučnosti radikalne odlučivosti same. I u poeziji.
Unutar mogućnosti traženja, isprepletene mudrošću, ljubavlju i predanosti sebi, drugome, prirodi unutar oboje, ali i prema snažnim varijacima sveobuhvatnosti čudesnog okvira postojanja, ona diše. Vatreno, jasno i itekako glasno.
Kada govori o ljubavi, ona je Afrodita uznesenja: „Mislit ću na tebe/i onog dana/kada kiše prestanu ljevati,/kada sve oluje postanu tiše/i onda kada vjetrovi prestanu puhati/u noći hladne,/dok će bijeli snijeg padati.”…no, ona je i nihilizmom optočena „Mislima prolazim očima tvojim,/jer sve prolazi i sve će proći.”…dok ciničnim htijenjem saopštava „Na dlanovima zapisano stoji,/život i smrt u jednom,/bliske izdajice ljudskoga roda.”
[1] Šta je suština? Požuri polako, dragi čitatelju….”U raspravi s Ernestom Laclauom na Internetu, Judith Butler iznijela je krasnu hegelovsku misao u vezi sodlučivanjem: ne samo da se nijedna odluka ne donosi u apsolutnoj praznini, daje svaka odluka kontekstualizirana, da je ona odluka-u-kontekstu, nego su i sami konteksti:
na neki način proizvedeni odlukama, lo jest, postoji stanovito udvostručivanje donošenja odluka …. Prvo je tu odluka da se označi ili omeđi kontekst u kojemuće odluka (o tome kakve se razlike ne smiju uključiti u dani poredak) biti donesena, a zatim označavanje odredenih vrsta razlika kao neprihvatljivih.
Neodlučivost je ovdje radikalna: nikada se ne može dosegnuti “čisti” kontekst koji prethodi odluci; svaki kontekst je “uvijek-već” retroaktivno konstituiran odlukom (kao u slučaju razloga da se nešto učini, koji su uvijek barem minimalno retroaktivno postulirani činom odluke koju utemeljuju – tek kad već odlučimovjerovati, razlozi za \jerovanje postaju nam u\je,oljivi, a ne obraćamo). Drugi vid iste postavke jest taj da ne samo da nema odluke bez isključivanja (tj. svaka odluka isključuje niz mogućnosti) nego je i sam čin odluke moguć tek putem svojevrsnog isključivanja: nešto mora biti isključeno da bismo postali bića koja donose odluke.”
Slavoj Žižek „Škakljivi subjekt-Odsutno središte političke ontologije” (Str.15., TDK „Šahinpašić, Sarajevo, 2006.)
Kao na dotrajaloj drvenoj barci u susretu sa nemirnim valovima[1] svakidašnjice, dok je vjetrovi usmjeravaju hridima konačnih odluka, ona se bori riječima sreće i tuge, kreirajući sopstvene odluke, raznoseći žestinom nastupa sve ono što joj smeta unutar kreacije sopstvenog bića. Koje voli, pati, ali i bori se protiv gladi…života, ali i smrti. Istovremeno znajući, da na ovaj ili onaj način, svakako…gubi. I kada pobijedi.
Ines Peruško-Rihtar je autor smisla. Koji obuhvaća ne samo vlastita, poželjna očekivanja, već i čitateljska. Ona je nas pročitala, upravo u trenutku njenog čitanja, sa naše strane. Apsurdnost prethodne rečenice se očituje u očekivanim nadama smisla. Autorskog. Dok kreira stihove čudnih nakana…”… Što je čovjek od čovjeka/dok uživa u zraku što diše,/u mističnoj dubini kroz portal smisla/hladno prekoračenje svijesti…”Vratolomije svijesti koje oduzimaju dah i nisu ništa drugo do otvaranje grobnice izgubljenog Krona, boga žetve, koji u ovome slučaju, kastrirajući postojeće vizije, kreira snažnu, novu Afroditu.
Žestina njenog otiska je vrlina njenih nagona dok veli „…šuti i ne plači,/zatvori oči i zaboravi,/jer stigao je anđeo smrti,/da nas spasi….” tražeći smisao u besmislu svakodnevnice čekajući nošenje „kaleža iste duše”.
Ovdje je podsmijeh je u smijehu vlastitome. Nimalo ciničan, isuviše suvisao, u potrebi da razazna sopstvene boli smijući se. Smijući se svemu, ali ponajviše sebi, ona shvata da samo na taj način pravi otklon od bijednih, jednostavnih, životnih repeticia. Koje nisu mater studiorum. Kao ni povijest sama.
Usudući se kazati da pjesničkom uobličenošću Ines stvara nove kanone unutar shvatanja ideologije svijesti ljudske predanosti. Smislu. Kojeg nema. Ali i ima. Zavisno od kuta gledanja…” Darujem ti sebe ljubavi,/u svađama, psovkama,/prijateljima,/u instrumentalu,/u pjesmi, stihovima,/kroz pogled bez riječi,/u znoju što kaplje sa čela”…Njena ljubav nije svakodnevna predanost, iako snažna, već suština samog poimanja te riječi…ljubavi…koja ne mora biti samo fizička (a jeste), isprepletena (a jeste), psihološki iscrpljujuća (a jeste), svjetla (a jeste) i mutna (a jeste). Već isključivo jeste sve navedeno unutar nesavršenog oblika svijesti u biću koje koristi samo 6 % vlastite mogućnosti spoznaje mozgom što se naziva. A kako bi i bilo drugačije od osobnosti koja je proizvod laboratorije Svevišnjeg (kako god ga mi nazivali) dok je pokušavao pripremiti mit o čovjeku, kreirajući mit o nesavršenosti upravo tog…čovjeka.
Njene minijature (oprostite, iluminacije) su priča specifica, jer se pred nama otvara novi svijet razotkrivenih, upravo, mitova o poeziji. Snažne reference jednostavnih naboja eksplozivno razaraju mogućnost shvatanja suštine. Što i jeste bio cilj. Kako? Odgovor je u „vođenju” pjesama koje, u ovom slučajudalijevski, namjerno, nedorečeno, nama ostavljaju mogućnost da izađemo iz lavirinta tunela na svjetlo dana ni ne sluteći da je svjetlost na kraju upravo tog tunela bio samo bljesak odlazeće zvijezde. I šta tada? Nastavljamo čitati Ines.
Život poetica ove pjesnikinje i jeste neprekidni neprekinuti pokret. Jednom je neko lijepo rekao: Cilj nije ništa. Kretanje je sve. I upravo zbog toga njenohodanje, iako je, samo naizgled, usmjereno drugome, usudiću se dodati: Da, drugome, ali alter egu vlastitome. Pjesnici upravo skrivenim metaforama nerijetko razotkrivaju sopstvena traumatična iskustva preslikavajući ih na papir naših osjetila. Dok hodamo ka…smislu. U tišini bučne svekolike stvarnosti, ova pjesnikinja pronalazi riječi utjehe vapeći ka poimanju suštine egzistencijalnosti per se, kako i sama veli…” Rekli su mi/ nemoj nikad sumnjat/a ja se ipak pitam.” Don Ivan Grubešić[1] je nedavno rekao da ateisti, ali i teisti sumnjaju. I da je to dobro ka konačnom shvatanju sveobuhvatne svijesti koja nas vodi iz jednog u drugi svijet. A ona se pita! Dok i dalje traži mir u srcu, vlastitome. Bez prestanka pokušavajući ispraviti upravo „grešku u sistemu” javstva.
Čak i kada plaće riječima usmjerena nekom drugom prostoru unutar vremena istovjetnosti usmjerenog…”…u Zagrebu u rano ljeto,/plovim po moru misli/kao za inat grču realnosti.”
Shvatajući prolaznost života, ali ne i svijesti o njemu, i u njemu, pjesnikinja u Oblaku[2], ali i u Sjeti[3] zazire od kraja. Znajući da sve i jeste upravo stvoreno unutar zadovoljstva i boli, zaboravu stremeći. Contradictio in adiecto? Ne, već suština stvari. Sve je u dvije navedene riječi. Zadovoljstvo stvaranjem, ljubavlju, trajanjem i srećom i bol u razaranju, zaboravu, mržnji i nesreći. Ljudsko je. Ne samo griješiti.
Oksimoron u upotrebi nije samo „krštenje kišom” već i „razigrane noći” dok postaje „nagrižena od starosti”. I sve u jednoj pjesmi „Odgovori, Odjeci, Umirući” koja, po meni, i jeste kutni kamen njene poezije. U ovoj knjizi. Zbog čega? Odgovor je jednostavan. Najsloženije stvari su najjednostavnije a u navedenoj pjesmi je sve rečeno. Suštinsko. Njeno. Objedinjujući htijenja usmjerena razumjevanju života i smrti…ljubavi i mržnje…jin i janga. Da ne nabrajam. Kazaće vam se samo, kada je iščitate, ne samo pročitate. Čak i kada koketira sa virtualnim, digitalnim svijetom XXI vijeka, pred nama je starica samospoznaje. Učena i vidljiva nit apstraktnog otjelovljena u realnom svijetu nadanja. Unutar zadovoljstva i boli, da ne zaboravim.
Dok koristi duhovnošću opijene riječi ona jasno zna čemu je usmjerena…” Gospa u mojoj podsvjesti nadzire moć/kako zapaliti ili obuzdati/mudrost ili duh svemira.”…znajući da „Prirodna” nije samo u naslovu pjesme već i u glazuri činjenja samog. Kada vjeruje. I sebi.
[1] Doktor znanosti-sociolog religije, svećenik i političar, (Dicmo, Hrvatska, 1936)
[2] OBLAK…Okrenula sam pogled ka nebu/draguljasti oblak plovi/ zagušljivim zrakom lagano/kao brod ka svojoj luci/kao da se oprašta od života/harmonično u krugu/mješavinom zadovoljstva i boli.
[3] SJETA…U sjenci trajanja,/izreknut zaborav/utopljen u noći,/težak kao tuća/kao nebo iznad mene.
No, kao krešendo sopstvenog bića, pred nama je i mozaik kretanja naslova knjige unutar UVIDA SADAŠNJOSTI. O ovoj pjesmi su suvišne riječi. Dovoljno je čitati. No, ja predlažem da je gledate. Vidjećete štošta neviđenog. Unutar osjetilne spoznaje odlučivanja. U tijelu žene u ženi, idući ka drugoj pjesmi, nekoj drugoj JA[1].
Ines je nadahnuta pjesnikinja. Vođena nevidljivim strunama alternative, ne prepuštajući ništa slučaju, trezveno se suočava sa realnošću i „vodi igru”. Igru rođenja, ljubavi/života, ali i smrti sui generis, za koju navedoh i u DIOGEN pro kultura magazinu: „Neopterećena svakodnevnim jadikovkama izgubljenih nada, pred nama se otvara valovita sjena…sreće. Radosti postojanja, htijenja i želje. Da voli. Da bude dio bitka vlastitoga. Ne otuđeni, već uljuđeni oblik svjesnosti koji i traži…da voli…i traži…da bude dio…
Istovremeno, Ines Peruško Rihtar vlastitu snagu crpi upravo iz te predanosti ljubavi. I uz sopstveni Perpetum-ljubavi- mobile, opstaje. U inat lažnim predanjima. Da ne pominjemo fake love, at all.”
Poezije Ines Peruško Rihtar nije samo poezija toka svijesti rastresenog bića. To je i putokaz na raskršću razorene sudbine. Ali kamo? Odgovor prepuštam vama, poštovani čitaoci, jer i vaša sudbina poimanja je određena upravo načinom viđenja ove poetike sublimaris. Zavisno od čitanja. Upravo ove poezije. Unutar osjetilne spoznaje odlučivanja. I vaše.
Sabahudin Hadžialić, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Jedna zora, /bez pardona u hodniku/Insomnična, /u zvuku koji nestaje, odzvanja./Uštipni me za ruku kasnije/Kosti, krevet i ja.
