Otkuda veliki interes liječnika za bavljenje politikom?

Stoga nije nelegitimno postaviti pitanje otkuda toliki interes liječnika za politiku? I obrnuto. Zbog čega politika toliko voli liječnike? Odgovori na ta pitanja mogu se sagledati sa sociološke i psihološke strane, ali nisu o tom društvenom fenomenu ponudili neki pouzdaniji odgovor. Ipak možemo govoriti o tome da su liječnici često bili u prvom ešalonu iz razloga što su naviknutiji na odgovornost, uživaju status u društvu, obrazovani su i imaju brojne međunarodne veze.

I liječnici-političari različito tumače svoj angažman u politici. Oni koji su se devedesetih regrutirali iz Stožera saniteta (a riječ je bila većinom o sveučilišnim redovitim profesorima, priznatim stručnjacima i u međunarodnim razmjerima) kažu kako nisu imali druge nego odazvati se tih ratnih godina. Biti liječnik i političar tada je bilo više humanitarno pitanje. Danas je situacija potpuno drukčija. Ipak, napominju da je dodirna točka to što se i u medicini i u politici radi s ljudima i za ljude. S druge strane liječnici su široko obrazovani ljudi pa je očekivano da su skloni društvenim aktivnostima pa i političkom angažmanu.

Ono što u priči o liječnicima u politici začuđuje jest to što medicina nije obično zanimanje, nego je ona prije svega poziv. Školovanje je izrazito dugo i cjeloživotno što podrazumijeva brojna odricanja, mnogo truda i volje. Mnogi liječnici tek u srednjoj životnoj dobi dostignu pristojan status, ali to ne znači da i dalje ne moraju raditi i učiti. Naprotiv.

Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Nino Raspudić navodi dvije pretpostavke zbog čega je politika toliko atraktivna političarima i obrnuto.

»Pesimistična pretpostavka bila bi da je većina njih medicinu upisala iz karijerističkih pobuda, maštajući o kuvertama i pršutima pa kad su, poslije mnogo muke, vidjeli da je još bolje u politici, gdje je manja odgovornost, a bolji prihodi, lako su donosili odluku o ‘prešaltavanju’, zaboravljajući godine i desetljeća uložene u primarnu struku. Optimistična pretpostavka kaže da je većina njih upisala medicinu iz altruizma – odlučili su se svjesno na rad za dobrobit drugih ljudi pa se to poslije proširilo i na političko djelovanje. Dobar je liječnik analitičan, na osnovi anamneze i simptoma zna postaviti dijagnozu, naći optimalno rješenje i na kraju izliječiti boljku. On zna što je osjećaj odgovornosti za donesene odluke. Ima li tu prsta sudbine? Treba li bolesno društvo liječnike i ima li mu lijeka? Možda je došlo vrijeme kirurških zahvata u ekonomiji, proktoloških u strankama, psihijatrijskih u javnom govoru? Ako i ne bude išlo, uvijek nam preostaju alternativci…«, zaključuje Raspudić.

Akademik Ivica Kostović, danas je redoviti profesor neuroznanosti i anatomije u trajnom zvanju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, od 2000. ravnatelj Hrvatskog instituta za istraživanje mozga. U visokoj politici, u koju je krenuo s pozicije dekana Medicinskog fakulteta u Zagrebu, također je postigao zavidan uspjeh. Bio je potpredsjednik vlade za humanitarna pitanja i ministar znanosti i tehnologije, predstojnik Ureda predsjednika Republike Franje Tuđmana i potpredsjednik Hrvatskog sabora.

I akademik Kostović je u politku krenuo s pozicije iznimne stručne karijere isključivo zbog Domovinskog rata. Godine 1990. dragovoljno se uključio u sustav ratnog zdravstva. Bio je zamjenik načelnika Stožera saniteta Republike Hrvatske od 1991. do 1995., a 1993. se politički jače angažirao. Baš je u njegovu mandatu Hrvatska bila pogođena strašnom humanitarnom krizom koju je uspješno rješavao.

Nakon toga, dobio je opet novi zadatak i kao službeni predstavnik vlade vodio je integraciju Podunavlja. Rješavao je pitanja od opskrbe strujom i naftom do organiziranja izbora. Završetkom integracije postao je ministar znanosti što je, kaže, nakon svega bilo relativno lako. Pokojni predsjednik Tuđman imenovao ga je za predstojnika svog ureda gdje je ostao do njegove smrti. I na kraju postao je potpredsjednik Sabora.

Unatoč zavidnoj političkoj karijeri (zahvaljujući kojoj sebi nije osigurao povlaštenu mirovinu) akademik Kostović kaže da nikad nije želio uspjeh u politici nego na fakultetu, nikad nije želio biti političar, ali je sretan i ponosan što je i kao dragovoljac Domovinskog rata i kroz humanitarne projekte koje je vodio spašavao živote.

Na pitanje, zašto su se baš liječnici angažirali devedesetih, akademik Kostović kaže da su imali osjećaj dužnosti.

»Iz ratnog saniteta regrutirali su se lako u političke strukture, znali su jezike, nisu bili u partiji, prihvaćali su sve poslove, imali međunarodne veze«, pojašnjava i dodaje da su liječnici ljudi od zadatka, poštuju hijerarhiju, ništa im nije teško i onda je logično da su (a većina ih je bila već s titulom profesora) u kriznom trenutku prihvatili politiku.

»Osobno mislim da je mnogo teže biti i postići status redovitog profesora nego biti potpredsjednik vlade. U politici je dovoljno biti spretan i slušati, gura te grupa, dok liječnik sam gradi svoju karijeru. To je golema razlika«, pojašnjava akademik Kostović. Dodaje da je zdravstvo u ratu funkcioniralo normalno upravo zbog ljudi koji su već imali upravljačko iskustvo i koji su bili naučeni slušati i poštovati hijerarhiju. Iako i dalje sa zanimanjem i posebnom pozornošću prati politička zbivanja, kaže da je sretan što više nije u politici.

Sadašnji ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, vrsni hematolog s doktoratom iz biokemijskih znanosti, ali i nizom vrhunskih rezultata, kaže da mu je bez obzira na politički angažman medicina prva ljubav.

»Medicina i politika imaju mnogo toga zajedničkog. Posao medicinara je da donose brze odluke i odluke na osnovi spoznaja koje nekad nisu ni potpune. Dobar ste liječnik i po tome znate li odlučivati. Mi u sekundi moramo donijeti odluku. Bila ta odluka dobra ili loša, moramo je donijeti. Politika ima sličan način razmišljanja i načelo donošenja odluka pa se zato liječnici lako prebace i rad u politici nije im problematičan«, pojašnjava ministar Mrsić. Osim toga, liječnici u politiku donose tu svoju osobinu, sistematičnost, preferiranje timskog rada i formiranje različitog mišljenja.

»Uvijek sam smatrao da se bolje baviti politikom nego da se politika bavi vama. Naročito se to odnosi na zdravstvo, jer biti u politici znači odlučivati o nekim važnim stvarima. A to sam kao liječnik također radio. U medicini sam postigao sve što sam želio i sve što sam mislio postići pa je jači politički angažman vid testiranja sebe na nekom novom ili drukčijem području«. Dodaje da želi vidjeti kakve su mu sposobnosti riješiti neke nove izazove.

»Za mene je politika izazov«, kaže i dodaje da je u nju ušao spontano, ali sada želi neke stvari promijeniti i napraviti. Ipak, priznaje, da bez medicine ne može. »Medicina je uvijek prva ljubav i nikad je ne mogu potpuno izbaciti iz sebe i napustiti. Sada radim posao koji me potpuno okupira pa sam morao presjeći. Odrekao sam se svakodnevnog liječničkog posla, ali uvijek se odazovem ako me kolege zovu«, kaže ministar Mrsić. S kolegama nije prekinuo veze i svakodnevno na deset telefonskih poziva dobiva barem tri koja se tiču medicinskih problema. »Te probleme pokušavam brzo riješiti i pomoći. Tako će i ostati. Prva ljubav ostaje«, zaključuje ministar Mrsić.

Akademik Željko Reiner, dugogodišnji ravnatelj Kliničkog bolničkog centra Zagreb, odnedavno je i saborski zastupnik. Iza njega je bogata liječnička karijera. Potječe iz liječničke obitelji i kaže da je još u osnovnoj školi znao da će studirati medicinu. Diplomirao je 1975., već poslije dvije godine je magistrirao, a doktorirao je u 29. godini. Počeo je kao endokrinolog, a zatim se preusmjerio i već dugo mu je glavni izazov ateroskleroza. Godine 1998. je postao ministar zdravstva, čemu je prethodila petogodišnja funkcija zamjenika ministra zdravstva. Kaže da nije neobično da su liječnici u politici i da ne vidi razlog zašto bi u politiku morali ići samo pravnici ili ekonomisti, a ne liječnici i inženjeri.

Foto: Domagoj Pavelić

»Mnogi danas gledaju na liječnike u politici s predrasudama. Liječnici su zastupljeni jednako ili manje od drugih struka. No u Hrvatskoj je više liječnika na istaknutim položajima«, pojašnjava.

U politiku se uključio nakon što je kao dragovoljac krenuo u Domovinski rat i priključio se Stožeru saniteta RH. Tada se, kaže, skupina ljudi svjesna da će doći do agresije na Hrvatsku u kojoj će biti mnogo žrtava, ranjenika i ljudi kojima će trebati pomoć, okupila i počela pripremati. Poslije su upravo liječnici iz saniteta ušli u visoku politiku. Zapovjednik saniteta Hebrang postao je ministar zdravstva, Reiner njegov zamjenik, dok je Granić otišao u vanjsku politiku.

Početkom Domovinskog rata zdravstvo je funkcioniralo bolje od niza drugih službi. Razlog je, smatra Reiner, jednostavan. Liječnici su bili naučeni na red, poštivanje i hijerarhiju, rad od 48 sati bez prestanka. Sve su to postale prednosti u teškim ratnim danima. Regrutiranje takvih ljudi u politiku bio je logičan slijed. Na pitanje što bi izabrao kad bi morao birati, akademik Rainer nedvosmisleno odgovara da bi to uvijek bila struka.

»Ponajprije sam liječnik i sveučilišni profesor. Dakle, pacijenti i studenti su na prvom mjestu«. To je i razlog zbog čega u Saboru nije profesionalno, nego u bolnici i na fakultetu. »Politička karijera je isključivo želja i obveza pokušaja doprinosa općem dobru. Svatko tko je sudjelovao u društvenom životu želi ga unaprijediti, sukladno svojim uvjerenjima i na najbolji mogući način«, smatra akademik Reiner.

Ravnatelj splitskoga KBC-a Dujomir Marasović priznaje da je oduvijek volio politiku. Ni on ne vidi razlog zbog čega bi se trebalo čuditi interesu liječnika za politiku.

»Liječnici spadaju u javnu profesiju pa je onda logičan i interes za politiku. Uz to, svakodnevno su u kontaktu s mnogo ljudi pa se i u tome može gledati interes za politička zbivanja i društveni život«, kaže Marasović. Pojašnjava da iako liječnici u politiku ulaze samoinicijativno mnoge od njih se »vrbuje« jer su uglednici pa političke stranke očekuju da će imati koristi od njih, da će njihova imena privući mnogo glasača. Sasvim sigurno ni jednom liječniku odlazak u politiku nije odluka koja se dogodila preko noći nego je posljedica društvenih zbivanja ili nekakvih osobnih želja.

»Oduvijek sam želio biti liječnik, od mladih dana to zanimanje mi je bilo na prvom mjestu. Ali istodobno sam rastao u obitelji koja je na niz načina u bivšem sustavu bila suočena s posljedicama dvostrukih kriterija jer nije bila na liniji. Kao katolička obitelj, a i brat je svećenik, u bivšoj smo državi bili stigmatizirani«, priča Marasović. U takvim okolnostima normalno je da se javio interes za politička zbivanja. Tako se već u petom razredu osnovne škole pretplatio na Vjesnik u srijedu, popularni VUS, a maturalna radnja koju je napisao 1968. imala je naslov »Atentat na Stjepana Radića«. U Zagrebu na studiju, iako nije bio među vođama studentskog pokreta, jasno se opredijelio što se znalo u fakultetskom okruženju. Obilazio je skupštine i okupljanja pa je vrlo brzo izbačen iz studentskog doma na Trešnjevci s objašnjenjem da nije ništa zgriješio, ali da mnogo priča…

Potkraj osamdesetih, kad su se pojavili izgledi da se Hrvatska osamostali, Marasović je, kaže, s potpunim predanjem i bez razmišljanja stao uz Tuđmana i bio među osnivačima HDZ-a u Splitu. Bio i ratni predsjednik gradskog HDZ-a. »Ljubav prema Hrvatskoj odredila me kao političara«, kaže. Želio je samostalnu državu u kojoj će se moći ostvariti sva Božja i ljudska za sve njene građane.

»Hrvatska u bivšoj državi nije bila ravnopravna i želio sam ravnopravnost i osamostaljenje, ali bez mržnje prema drugim nacionalnostima«, kaže Marasović. I nikad se nije pokajao zbog ulaska u politiku. »Da sutra umrem, bio bih zadovoljan jer je stvorena hrvatska država. A od nekakvih materijalnih stvari želio sam autoput Zagreb-Split, a i to imamo«, zaključuje Marasović.

Matu Granića, koji se danas može pohvaliti jednako uspješnom političkom karijerom kao i liječničkom, nimalo ne iznenađuje mnogo liječnika u politici.

»U tranzicijskim državama i državama novih demokracija, to je češći slučaj jer su liječnici bili bolje educirani, imali su bolje kontakte sa svijetom i često ili svakodnevno su bili u prigodi da odlučuju, odnosno donose presudne odluke. I to je razlog zašto u državama tranzicijskih demokracija, za razliku od tzv. starijih demokracija u zemljama zapadne Europe i SAD-a ima više liječnika. U SAD-u se oni koji se žele baviti politikom odmah upisuju na pravo ili ekonomiju. To je nekakav standard, dok su u tranzicijskim demokracijama za liječnike u politici krivi povijesni procesi«, kaže Granić.

On se kao i njegovi kolege iz 90-ih uključio u politiku zbog Domovinskog rata. Devedesete je bio dekan Medicinskog fakulteta i šef medicinskog Odjela zavoda za dijabetes Vuk Vrhovec, savjetnik u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i imao niz drugih funkcija. Početkom rata postao je pomoćnikom zapovjednika sanitetskog stožera i krenuo prema visokoj politici. Pozivom predsjednika Tuđmana i mandatara Gregurića postao je potpredsjednik u vladi demokratskog jedinstva. U prvoj se fazi bavio pregovorima, žrtvama rata, stradalnicima, a tek kasnije je došao na čelo Ministarstva vanjskih poslova.

Mate Granić kaže da je jedini, ozbiljan i veliki prijepor o tome treba li ostati u politici ili se vratiti u medicinu imao samo 1992. godine, ali je za ostanak u politici presudilo to što nije bio završen nijedan proces – ni pregovori, ni povratak, a niti zemlja nije bila oslobođena. Poslije, nakon što je postao ministar vanjskih poslova, sve je dobilo još ozbiljniju notu.

»Bilo je kasno i više nisam mislio o povratku. Nizali su se brojni važni pregovori, uključivanje u članstvo Vijeća Europe, postao sam akter važnih povijesnih zbivanja i to je razdoblje na koje sam ponosan«, kaže Granić i dodaje da je ponosan na tu svoju drugu karijeru. Danas već ima treću, bavi se konzaltingom. Više ne liječi, ali pomaže ljudima tako da ih uputi stručnjaku koji im može pomoći.

»Barem tri poziva na tjedan su takva. Ali više s liječenjem nemam ništa. Prekinuo sam jer mislim da je to moralno«, kaže i dodaje da bi i medicinski časopis, ako bi mu došao pod ruku, pročitao samo na razini informacije i samo ako je nešto zanimljivo ili važno.

Dragan Primorac, pedijatar, forenzičar, genetičar i nekadašnji ministar znanosti, obrazovanja i športa kaže da ne gleda na razlike između struka, ali podcrtava da su neka zanimanja eksponiranija ili uočljivija nego neka druga.

»Mislim da liječnici nemaju pretenzije baviti se politikom, a ni politika njima. Osobno sam želio koristiti politiku maksimalno da promijenimo sustav obrazovanja i znanosti. Ono što je meni bilo važno, nakon što sam upoznao sustav obrazovanja i politike u SAD-u, je da poboljšam obrazovni sustav u Hrvatskoj. Pri tome sam odlučio isključivo koristiti znanost kao metodu jer je ona mjerljiva.

Rezultati i jesu bili mjerljivi jer je 2000. godine bilo samo sedam posto visokoobrazovanih, a danas ih je 18 posto«, kaže Primorac. Pojašnjava da je nijansa koja razlikuje liječnike u politici od drugih struka ta da razmišljaju konkretnije od drugih. Važna komponenta u cijeloj priči je i znanost na kojoj se medicina temelji, pa je, kaže, to pravilo primjenjivao i u politici i želio politiku utemeljenu na dokazima.

Iako se maknuo iz visoke politike Primorac živi u dodiru s politikom. Živi između SAD-a, Izraela i Hrvatske. U Americi je redoviti profesor na Penn Stateu, na sveučilištu u New Hampshireu, predsjednik je Hrvatsko-izraelskog poslovnog kluba, a u Hrvatskoj predaje na mnogim medicinskim fakultetima pedijatriju i forenziku. Predsjednik je i hrvatske humanitarne udruge Cro Unum.

današnji ministar obrazovanja je liječnik. Željko Jovanović je u politiku ušao, kako je izjavio u jednom intervjuu, zato što, iako je bio najbolji student svoje generacije, nije uspio dobiti specijalizaciju u riječkom KBC-u. »Naime, devedesetih godina HDZ-ov ravnatelj nije imao hrabrosti zaposliti nekog tko se preziva Jovanović«, kaže današnji ministar.

Foto: Goran Mehkek / CROPIX

I Slaven Letica, profesor sociologije na Medicinskom fakultetu, publicist i bivši političar, kaže kako postoje dvije hipoteze po pitanju brojnosti liječnika u politici koje su manje-više dokazane. Prva je ta što je u doba komunizma bilo vrlo malo profesija koje su samostalno donosile odluke. Na primjer suci, državni odvjetnici i slični, vrlo često su morali donositi političke odluke, odnosno netko je odlučivao umjesto njih.

Liječnici su pak morali sami donositi odluke. Tako, govori Letica, kad je s predsjednikom Tuđmanom devedesetih pozivao ljude da se priključe i da učine nešto za državu, od stotinjak pozvanih intelektualaca najbrže su se odazvali liječnici. Svi su pristali i još preporučili nekoliko kolega koji su također odmah pristali. Druga hipoteza tiče se socijalne pozicije u društvu. »Situacija u javnom sektoru, pa i u zdravstvu je loša tako da je mnogo bolje biti zastupnik, pomoćnik ili ministar. Imate liječnike koji bježe iz bolnica glavom bez obzira. Čak ne idu nužno u medicinske sektore nego u bilo koje drugo ministarstvo policije, obrane, obrazovanja…«, dodaje Letica.

Uz to može se uzeti i objašnjenje da ljudi koji ne ispune kriterije izvrsnosti, dakle ne postanu redoviti profesori, azil od profesionalnog traže u politici. I, napokon, mnogim su liječnicima u politici ciljevi plemeniti i misle da mogu napraviti nešto bolje za društvo.

Zov politike jači od Hipokratove zakletve

Najpoznatiji grčki liječnik Hipokrat (oko 460. do 377. pr. n. e.) začetnik je ideje da mladi liječnici prije stupanja na dužnost polažu zakletvu koja je nazvana po njemu. Hipokratu su tako morali prisegnuti da će sve odluke donositi za dobrobit bolesnika, da se neće upuštati u zahvate u koje se ne razumiju te da će strogo čuvati profesionalnu tajnu.

Hipokratova zakletva polaže se i danas, ali se tijekom vremena često mijenjala. Tako je Ženevska deklaracija – dokument koji je 1948. u Ženevi prihvatila Opća skupština Svjetskog liječničkog udruženja te dopunila 1968., 1984., 1994., 2005. i 2006. godine – deklaracija o liječničkoj posvećenosti humanitarnim ciljevima medicine. Ženevska deklaracija, s trenutačnim izmjenama i dopunama, glasi: »U času kada stupam među članove liječničke profesije svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri, čak i nakon njegove smrti. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi sestre i braća. U obavljanju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri dobi, bolesti ili nemoći, vjere, etničkog podrijetla, roda, nacionalnosti, političke pripadnosti, rase, seksualne orijentacije, klasne pripadnosti ili drugih čimbenika. Apsolutno ću poštovati ljudski život. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja radi kršenja ljudskih prava i građanskih sloboda. Ovo obećavam svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast«.

Izvor: Silvana Oruč Ivoš /Vjesnik.hr/

Akademija-Art.hr