Sadržaj
ĐURĐENA O SEBI
Jedan osobni zapis
Ervenička sjećanja
Vlastoručni životopis
NAPISALI SU O ĐURĐENI
PODACI I POPISI
Nagrade
Samostalne izložbe
Likovne kolonije
Popis radova (izloženih na važnijim samostalnim izložbama)
Popis važnijih skupnih izložbi
Popis napisa o Đurđeni
ĐURĐENA O SEBI
JEDAN OSOBNI ZAPIS
(iz kataloga izložbe u galeriji Karas 1979).
(iz kataloga izložbe u galeriji Karas 1979).
Toliko sam puta sama sebi postavljala pitanje: što je to, što me toliko uzbuđuje u širokom, ravničarskom pejzažu, uzbuđuje više od bilo kojeg drugog i drugačijeg likovnog objekta? Jesu li to asocijacije na djetinjstvo, koje u meni traje, ili pak slikarski izazov da pronađem znak upravo tog i takvog krajolika: širokog, od beskraja do beskraja, čiji unutarnji prostor u nekoliko smjerova pokreću tek usamljene vertikale ili valovite brazde. Znam, poetičnost i prva uzbuđenja sigurno su se dogodila u djetinjstvu. Der, kad sam protrčala bosonoga po muljevitim obalama Bosuta, Save, Dunava, Drave, pokušala dohvatiti treperav let leptira, ili sanjkama jurila kroz nepregledne bjeline — bilo je to u ravničarskom, slavonskom, panonskom krajoliku.
Pa, onda valjda, po pravilu prve ljubavi, ja tako putujem i tražim opet istu emociju i isto uzbuđenje. Kažem uzbuđenje, jer ne postoje isti krajolici. Svakako drugačiju sam sliku gledala s Triglava, Treskavca, ili tamo u Suzdalju na krajnjem sjeveru Europe. Ali uzbuđenje je bilo isto, kad sam u širini obzorja mogla nazrijeti razvučenu, valovitu, ili oštru liniju prostrane zemlje, kojom se odvaja od neba.
Čovjek i beskraj, kao čovjek i kozmos, pa onda i one usamljene vertikale: salaša, telegrafskih stupova, snježnih ograda, ili stogova sijena kao da u toj svojoj prirodnoj ravnoteži beskraja dobivaju neka ljudska, neka obilježja bića. A kako nastaje moja slika?
Prije svega, mislim, treba putovati, putovati! Za mene putovanje ima značaj obnavljanja sposobnosti prvog doživljaja, doživljaja koji tako postaje motivacija. U prostoru nastaje crtež — reportažni, dnevnički. Sve ostalo nastaje, potom, u zatvorenom prostoru ateliera. Bilješka dobiva svoje varijacije u crtežu, a zatim na platnu. Mislim da je to proces u kome likovnim sredstvima pokušavam dosegnuti tajnu uzbuđenja prve motivacije koja se dogodila u realnom prostoru pejzaža.
Godinama tako pokušavam na platnu donijeti kasnojesenji kišni ugođaj, a u posljednje vrijeme i dramatične kontraste zimskog pejzaža. Slikam lazurno, jer mi se čini da takav način najbolje odgovara u mom traganju za atmosferom.
Volim crtež – jednostavan, jasan, profinjenog unutarnjeg ritma u ravnoj ili blago valovitoj liniji.
Želim reduciranim sredstvima, i sa malo elemenata dosegnuti i proniknuti tajnu ravničarskog krajolika.
Dok traje uzbuđenje traje i uvijek novi slikarski izazov – traje i uvijek nova ljudska avantura.
ERVENIČKA SJEĆANJA
(u „Kolivka“, glasilo Udruge vinkovački šokački rodovi, br.3., rujan 2006.)
Sjećam se i kićenja bora i mnogočega lijepog i zanimljivog, kao što je odlazak na polnoćku. U jednom malenom selu, s jednom crkvicom usred ušorene jedine ulice i ja uz moju baku Katu, didu Jozu i ujaka Tunju tapkam za mnoštvom koje ide na polnoćku. Ugođaj koji se pamti: zimska noć bez mjesečine, ljudski likovi se miču naprijed, prema crkvici, a u rukama im luči od lijeske, treperavo svjetlo koje pokazuje put. Kakva divota od ugođaja. Sveta noć prožima osjećaje mekoćom i ljepotom tih baklji. To je doživljaj koji me i danas zanosi tajanstvenom ljepotom, iako sam tada bila predškolske dobi.
Šokci iz Ervenice, kao i ostali Šokci, vezani su uz zemlju i gospodarstvo. Ustajali su u ranu zoru, radili do mraka, koji put i noću. Za velike poslove, vremenski ograničene, rješenje je bila moba. To je pomaganje – danas ja tebi, sutra ti meni. Baka Kata bi u krušnoj peći prvo ispekla lepinje (u slast se jedu s kajmakom), pa zatim kruh za mobu velik kao kotač i zatim na žetvu, berbu grožđa, kukuruza itd. Uz posao je bilo mnogo šale, natjecanja, pjesme. Osobito je poslije kolinja, nakon glavnih poslova, uz slasnu večeru, bilo divno slušati kad tetak Andrija Šimić zapjeva stare slavonske pjesme, pa bećarac uz tamburicu, a ostali povedu višeglasno.
U zimske večeri takva su druženja bila česta, svaki put u drugoj kući. Muškarci su tamburali, a žene vezle i pjevale. I ja tada nisam spavala. Rado se prisjećam tih lijepih večeri, pa i svih poslova u kući i oko kuće. Domaće životinje, perad, voćnjak, cvjetnjak – sve mi je to blisko u sjećanju, a naročito prelijepi, plemeniti konji. Posebna ljubav Šokaca, od djetinjstva, su konji. U Ervenici ih je bilo puno. Zadnji konj moga oca bio je Sokol, predivan, prekrasan vranac. Vrlo ga je volio. Danas je kao ljubitelj konja osobito poznat Braco Zaluški Danišin. On je Šokac pun ljubavi i za šokačku baštinu, ali i njezin dobar poznavatelj.
Moji se snovi, da se jednoga dana sasvim vratim u zavičaj, nisu ispunili. Željela sam u zadružnoj kući didaka Stipe urediti galeriju slika i u čardaku mali šokački muzej i sve to darovati gradu svojih predaka.
Svoju čežnju najviše izražavam na svojim likovnim ostvarenjima vezanim uz ravničarski krajolik. Za svoj užitak kupila sam razne uporabne predmete: plug, ornice, đeram kobilaš, kolivku ili zipku, tkalački stan; sve od drveta u malom, pa zemljani ćup za pekmez, koršov za vodu, teglice za mlijeko…Šokca i Šokicu u narodnoj nošnji davno mi je načinila majka.
Ponekad u proljeće ili kasnu jesen kao da strujanje zraka s velike ravnice donese miris Bosuta do Zagreba i s njime one neponovljive noćne ugođaje sokaka iz moga djetinjstva, pa bijele kućice, široku cestu, veliko, veliko tamno nebo i pokoji mali, slabo osvijetljeni prozor; to je ugoda ovakvima kao što sam ja.
Ima ravnica, za onoga tko ju voli i osjeća, veliku, magičnu moć. Čini se da u njoj nema ničega, ali umjetnik u svoju sliku može unijeti toliko duše i srca, pa će plijeniti tajanstvenošću, privlačiti čovjeka toliko da bi htio postati zrak i stopiti se s tom ravnicom, nebom, prostranstvom…
VLASTORUČNI ŽIVOTOPIS
(iz kataloga izložbe – Donacija, Đurđena Zaluški, Galerija likovnih umjetnosti „Slavko Kopač“, Gradski muzej Vinkovci, lipanj – srpanj, 2004.)
ĐURĐENA EVA ZALUŠKI, 1928. godine rođena u staroj vinkovačkoj praužitničkoj obitelji posjednika ZALUŠKI, zvanih DANIŠE koji su porijeklom od pl. MATKA TALOVAC (15. stoljeće).
Moj otac – dado MARKO ZALUŠKI, posjednik i majka MARIJA KLAIĆ, domaćica i vezilja rodiše me na radost bakama, didacima, stričevima, tetama, ujacima… kao prvo žensko unuče.
Majčina teta Štefanija Klaić, (udata Hribar u Zagrebu) jedna je iz grupe hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću (umrla 1940. god.), pa otuda valjda naslijedih slikarske gene.
Djetinjstvo i školovanje provodim uz roditelje, dva mlađa brata i mnogobrojnu dragu rodbinu uglavnom u vinkovačkoj Ervenici, idiličnim sokacima, vinogradima i poljima preko Bosuta u Zalužju.
1943.-1947. godine pohađam Učiteljsku školu u Osijeku, gdje i polažem veliku maturu s ruskim jezikom. Profesor iz crtanja slikar Gustav Antolković savjetovao mi je da nastavim školovanje na Umjetničkoj akademiji. Tako i bi, nakon što sam položila prijamni ispit na Zagrebačkoj umjetničkoj akademiji.
1947.-1951. godine studiram na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Profesori: Ernest Tomašević, Krsto Hegedušić, Omer Mujađić, Antun Mezdjić, Ivo Režek…
Diplomirala sam 1951. na Slikarskom odjelu u klasi prof. Ive Režeka.
1951.-1953. na istoj Akademiji na postdiplomskom studiju magistrirala sam u klasi prof. i grafičara Tomislava Krizmana, 1953. god.
Od 1949. u braku s Živkom Haramija, akad. slikarom.
1953. godine zaposlila se kao profesor – početnik crtanja na II. gimnaziji u Zagrebu.
1956. godine položila državni stručni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti za profesora srednje škole.
1954. godine kreirala sam uspravno pismo za učenike osnovne škole, po traženju tadašnjeg Ministarstva prosvjete u Zagrebu.
1953. godine primljena sam u članstvo Hrvatskog društva likovnih umjetnika (tada se zvao ULUH) u Zagrebu. Od tada pa do 1990, učestvovala sam u radu samoupravnih organa prijašnjeg ULUH-a, kasnije i sada HDLU-a kao zastupnik članstva HDLU-a u republičkim i saveznim institucijama u kulturi. Bila sam i predstavnik HDLU-a na raznim skupovima umjetnika na raznim razinama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala sam u osnivanju, razradi i odvijanju rada likovnih kolonija u Hrvatskoj i inozemstvu.
1960. godine sporazumno prekidam radni odnos i uvrštavam se među umjetnike slobodne profesije. Te godine zbio se i sretan događaj – rodila sam dva divna, željena sina; Predraga i Nenada.
Od 1962 održala 35 samostalnih izložbi. Prva (1962.) i posljednja (2006.) samostalna izložba održana je u Zagrebu u Galeriji Ulrich. Od 1953. sudjelovala na oko 450 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, te od 1971. radila u niz likovnih kolonija.
Djela mi se nalaze u nizu gradskih galerija ili zbirki umjetnina: Zagreb – Moderna galerija, Kabinet grafike HAZU, Grafička zbirka NSB, Rijeka, Rovinj, Stari grad na Hvaru,Vukovar, Osijek, Vinkovci, Ilok, Nova gradiška, Slavonski brod, Požega, Varaždin, Krapina, Samobor, Sisak,Gospić,..
Niz djela je u privatnim zbirkama kod nas i u inozemstvu: Americi, Italiji, Švicarskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Rusiji, Francuskoj. Engleskoj, Njemačkoj, Austriji, Bugarskoj….
O mome radu pisali su: Elena Cvetkova, Josip Depolo, T.Butorac, D.Kalajđić, D. Erceg, Žarko Domljan, Francesco Ghedini, Bruno Taoberi, Alba Laccera, Josip Škunca, Marina Baričević, Vladimir Maleković, Silva Babic, Antun Babić, Magda Weltrusky, V.Melani, Nada Grčevič, Bogdan Mesinger, M.Petković, Juraj Baldani,Vinko Zlamalik,Vlado Bužančić, Zrinka Novak, Brane Crlenjak, Vinko Srhoj, Guido Quien, Mladenka Šolman, Pavle Vasić, Sreto Bošnjak, Lidija Tocilj, Stanko Špoljarić, Eva Postružnik, Oto Švajcer, Antun Bauer, Grga Gamulin, Stjepan Petrović, I.Biard, Vesna Krelja, M.Šigir, K.Ižaković, P.Trajkovski, V.Tofoski, M. Stojanović, G.Jovanovič, Drago Hedl, Željko Hodonj, I.Volčić, Dubravka Premor, Olga Vujović, P.Mišković. Miroslav Pelikan, Duško Maričic, V. Ćalić-Jergović, K.Brlič-Jovanović, S. Stanojević, Željko Sabol, Matko Peić, Vanda Ekl i drugi.
NAPISALI SU O ĐURĐENI
"Među izloženim djelima, ugodno nas je iznenadilo naći, u nekih slikarica, a najviše kod Đurđene Zaluški, izrazito mediteranske motive kao inspiraciju, motive vrlo bliske našoj senzibilnosti. Među njih osam, priznajemo,ona je ta koju smo najviše ocijenili, radi njene dostignute manire izražaja i radi snažne ličnosti…"
Alba LACCERA, Arte-Galleria "Mostra di pittrici croate", Ancona,Voce Adriatica,16.2.1963.
"…Đurđena Haramija-Zaluški prednjači iskrenošću i personalnošću iznoseći svoj poetski svijet."
D. ERCEG, Uspjeh izložbe naših umjetnica u Italiji,Vjesnik,8. VI.1963.
„ Đurđena Haramija-Zaluški ("Mutna rijeka","Šetnja") jedna je od onih slikarica koje iznenađuju ozbiljnošću i cjelovitosću vizije i zrelošću dosljedno provedenog koncepta…“
V. MALEKOVIĆ, Vjesnik,16.III.1964.
"…U godinama koje su slijedile nastajala su nova platna,ali su stara tenebrozna sazvučja ostala prisutna.U toj je tami puno osjećajnosti i fine intimne lirike, bez sjete i bez pesimizma. Danas je Đurđena Zaluški stvaralac sa jasno ocrtanim profilom.Daleko od pomodnog,okrenuta figuraciji, slikarstvu realnosti oslobođenom robovanja predmetu,ona je našla svoj izraz u sferi intime i ličnih preokupacija.Njeno slikarstvo impresionira ozbiljnošću,cjelovitosću vizije,te nadasve iskrenošću.Iz tame, koja se provlači poput opsesije,paluca uvijek svijetlo životne radosti, ono je egzodusn.prema novim svjetlijim područjima mašte."
Nada GRČEVIĆ, predgovor katalogu za samostalnu izložbu u Vinkovcima 1970.god.
"….Možda sam stoga i doživio sada autoricu prvenstveno kao slikara tame. Kao slikara noći, zamračenog beskraja,slikara izgubljenosti,slikara čovjeka u noći, svjetla u kiši, slikara neke zakrabuljene kuće u nepoznatom prostoru Španije ili bilo koje zamračene Španije ovog svijeta… Ali odmah osjećam kako se u toj pojednostavljenosti svijeta, ispod te prividne, spoljne pojednostavljenosti, pojednostavljenosti tamom,odigrava jedno mijenjanje značenja objekata, sasvim rijetkih u toj otopini tame. Svaki prima na sebe, tako izdvojen iz tame, često više maskiran, zaslijepljen svjetlom nego otkriven njim, svaki prima na sebe novi teret značenja, ne samo većeg,nego i drugačijeg,univerzalnijeg, svaki preraštava nehotice, prisiljen na to tamom u koju je utopljen,u simbol, i to može biti simbol razaranja, prošlosti, simbol zaustavljenog, pokopanog vremena, kao oni točkovi kraj otvorenih prostora., prodor bijelog beskraja neba u zatvoreni svijet mračne sobe, jedno žuto čudo svjetla u oceanu tmine, lirski akordi golubova,vjesnika nepoznatih daljina i nepoznatih čovječnosti na rubu ovih samo prividno zatvorenih prostora – ili je to pak krhki skelet televizijske antene…
Svi ovi predmeti postaju osmišljeni,očovječeni na neki način u tom otporu tmini: zgrade dobijaju fizionomiju, kiša postaje atmosfera,stanje čovjeka… Mnogo je tjeskobe na ovim slikama, ali i svaka tjeskoba nosi u sebi i svoje poricanje, otpor, svoju protutežu, svaki je oklop probijen, i upravo je to motiv koji autorica najčešće otkriva – taj nerazriješivi kontrapunkt tjeskobe i nelogičnog, nepojmljivog bljeska života, topline, lirike… trebalo bi govoriti o misaonosti koja je tu prisutna, ne kao cilj ili konstrukcija, nego kao spontani podtekst slike, pa o osobenosti njihove likovne strukture, o tom zrelom osjećaju za strukturu, za magiju atmosfere, za zagonetku motiva, o toj dubini ovog ozbiljnog, određenog, punog slikarstva…"
Bogdan MESINGER, Meditacije uz izložbu Đurđene Haramija-Zaluški, Vinkovačke "Novosti", 15.V. 1970.
"..Slikaricu Durđenu Haramiju-Zaluški, izdvojila bih kao najuspjelijeg autora,koji se predstavio s tri slike pod nazivom "Maslačak".Ti nenametljivi, jednostavni, ugodnim bojama naslikani cvjetovi doimaju se snažno i prirodno.Oni ukazuju i na iskustva u ilustraciji.To su osebujne boje u kojima dominiraju topla,lirska i svjetla sazvučja plavičastežute i zelenkaste boje. Daleko od pomodnog, ta je umjetnica okrenuta figuraciji. Njezini cvjetovi impresioniraju ozbiljnošću, cjelovitosću vizije,iskrenošću poruke i intimom preokupacije…"
Marina BARIČEVIĆ, Radio Zagreb-Zagrebački dnevnik 21.VI. 1970.
„Kad slika golubove ili cvijeće,Đurđena. Zaluški-Haramija pjesnik je intime nostalgičnog nadahnuća,kad slika rodnu Slavoniju,pjesnik je ravnice.Poetično je, rječju, karakteristika njenih ulja komornog formata.Poetično tamnoga. Svjetlo je u slikama škrto, zrnca nade, svjetlo je samo trag životnog optimizma po kojem,napokon,stvari traju…“
Josip ŠKUNCA, Poetika tamnoga, Vjesnik,22.V.1970.
„Đurđena Zaluški-Haramija predstavila se sa dva platna-ulja. To su poetske zabilježbe rovinjskog motiva.. I ne mogavši pribjeći reminiscencijama na onu Đurđenu, koja je još skoro do "jučer"slikala u tamnom tonu i s pravom nosila naziv "poete tamnog" mora se reći da su ova njezina platna oda svjetlosti… Neponovljivom jednostavnošću i dubokom emocionalnošću autorica je žuto-bijelim koloritom ovjekovječila istarske kućice, krovove i skale. Tek neprimjetno ucrtane tamne-crne laterne,u toj svjetloj kompoziciji, znaci su života i radosti što trajno veže uz taj pejzaž.
Iako je taj dragi istarski kamen, taj skelet primorskog sam po sebi tužan i napušten slikarica mu daje toplinu i lirizam. Kao obasjan suncem on postaje otpor, taj kamen oživljava nekom nestvarnom mekoćom…Iščezlo je na tim slikama sve kruto iz zbilje i slike Đurdene Zaluški-Haramija postaju pravi ditiramb kamenom pejzažu.“
Marina BARIČEVIĆ, Zagrebački dnevnik, Radio Zagreb,7.III.1972.
„Ulja "Motiv iz Rovinja"i "Krajolik" Đurđene Zaluški-Haramija gotovo magično progovaraju o zagonetnoj atmosferi jednog specifičnog pejzaža. Iz tmine jednog sjećanja na doživljeni krajobraz u tamnom kontrapunktu kiše,crnog neba ili tjeskobe života onog kamenog i primorskog progovorila je toplina, lirizam i doživijlenost – neka nerazdvojna povezanost pejzaža i slikarice. Đurđena Zaluški-Haramija nije slikarica koja samo znalački vlada kistom i bojom koja umije prenijeti i ovjekovječiti jedan ugođaj već ga i duboko osjeća.“
Marina BARIČEVIĆ, Zagrebački dnevnik, Izložba žena slikarica u salonu ULUHa,Radio Zagreb, 9.III.1972.
"….a radove Đurđene Haramija-Zaluški obilježava jednostavnost kompozicije i smirenost kolorita…"
Juraj BALDANI, Vjesnik,25.VIII.,1972.
„Dinamika vremena u kojem živimo i obrati situacija kojima smo neprestano izloženi, uvjetuju spontanu i brzu izmjenu raspoloženja. Na senzibilne prirode, poput slikarice Đurđene Zaluški – Haramija, takva zbivanja ostavljaju dublji trag i izazivaju potrebu za odgovorom. Umjetnica ga je našla u ambijentima pejsaža gdje govor boje iskazuje stanje psihe.
Iz obilja viđenog slikarica izdvaja oblike i boje po kojima neki prostori, odnosno određeni ugođaji u njima, postaju karakteristični. Ona traži bitnosti što prožimaju sagledanu atmosferu i tako, prenoseći na platno odraz uočenog, obogaćuje svoju viziju i suptilnim titrajima proživljenog. Tako, isti motiv rađen u raznim varijantama ne odstupa od fizičkog identiteta, ali je zato na svakome pojedinom platnu emotivna napetost uvijek nova, psihološka situacija uvijek autentična, a koloristička reakcija uvijek izvorna.
Ciklus pejsaža ravničarskih krajeva i živopisne ruralne arhitekture Slavonije, kojim se Đurđena Zaluški – Haramija, predstavlja na izložbi u Krapini, građen je jednostavnom kompozicijom, sažetim oblicima, melodičnim potezima i toplim bojama. Teme su svakodnevne, uobičajene i bliske – drumovi, polja, stabla i kuće. Sav taj svijet uronjen u uzduh panonskog podneblja, živi sebi svojstvenim ritmičkim otkucajima bila kojim bogata zemlja traje kao nepresušan izvor postojanja.
Slike Đurđene Zaluški – Haramija sugeriraju promatraču iskrenu radost u doživljaju prirode, ljubav za autohtone ambijente i spontanost u izrazu. Slikarica nastoji svojim platnima prenjeti na gledaoca široku lepezu svojih raspoloženja koja se spontano rađaju u susretu s motivom i atmosferom koja ga obavija. I baš taj neposredni i iskreni odnos prema sagledanome pridonosi da njezine slike postaju simpatična odmorišta oka i duha – djelići smirenja razbacani po uskomešanom vrtlogu suvremene civilizacije.“
Juraj BALDANI, predgovor kataloga izložbe, Galerija „Hušnjakovo“, Krapina 1975.
„Početak stvaralačkog rada i traženja vlastitog puta Đurđene Zaluški-Haramije poklapa se s vremenom velike prekretnice u našem likovnom životu na početku šestog decenija. Doktrine socijalističkog realizma bile su prevladane, a sloboda likovnog stvaralaštva, kao rezultat opće demokratizacije društvenog života, otvorila je put pluralizmu i polarizaciji likovnih izraza u širokom rasponu od apstrakcije do nadrealizma kontrapunktnih polova. Senzibilna i iskrena priroda umjetnice s pravom je gravitirala srednjoj, najvitalnijoj struji koja je shvatila da je čista apstrakcija bez ikakve veze sa svijetom osjećanja i koja u svom likovnom oblikovanju polazi od objektivne realnosti s jasnom tendencijom apstrahiranja predmetnosti u umjetničkoj transformaciji vlastitih doživljaja prirode. Opredijelivši se u pretežnom dijelu svog stvaralaštva za pejzažno slikarstvo, Đurđena je nastojala i uspjela dati krajolicima jedan viši smisao i individualnu notu osobnih poetskih preokupacija. Kao rođena Slavonka uspjela je da iz ravničarskih prospekata rodnog kraja progovori plemenita sjeta stara stotine godina, a u izboru boja pošla je od zemljanih tonaliteta preoravane oranice s bogatim nijansama smeđe i okeraste game, oživljene zelenim kolorističkim akcentima stiliziranih krošanja, simbolima čvrstine, rasta i trajanja. Pokatkad ju sjećanje navede na put slikanja istih tih ravni preplavljenih mutnobijelim masama razlivenih voda, nad koje se nadvilo sivo i zastrašujuće nebo. Nikada, međutim, umjetnica ne opisuje detaljno svoja sjećanja, ne gubi se u mnoštvu detalja, nego sve svodi na čisti jezik sažete likovne bilješke, škrte u izražajnim sredstvima i fakturi, ali bogate jednom čudesnom atmosferom sumorna ugođaja. Impresioniraju je fenomeni svjetla u svim njegovim vidovima, češće oni koji bude nostalgična raspoloženja negoli vedri i razigrani sunčani ugođaji. Tako nam u svojim slikama autorica ostavlja rječito svjedočanstvo o onom što je u njezinu životu predstavljalo najvažniji duhovni i emotivni događaj: susret s prirodom, treperenje atmosfere na oblicima i u prostoru, vizija sanjarskog štimunga u nedohvatnim dalj’nama neba iznad ravničarskih krajolika. Upravo stoga mnoge od njezinih slika i nose nazive vezane uz chiaroscuralnu čaroliju prirode kao npr. »Noć«, »Svitanje«, »Kišni dan« i slično. Samokritična, plaha i osjetljiva umjetnica često sumnja u svoje vlastite iluzije i domete, ne sluteći da je nesumnjivo tihim ali čistim i samosvojnim koracima ostavila dragocjen trag i specifičnu stazu u razvoju naše umjetnosti posljednjih desetljeća.
U njezinim su slikama transponirane raznorodne komponente prirode u oblike što ih je rodila njena profinjena ličnost. Ti oblici predstavljaju novi svijet, organiziran od početka do kraja snagom umjetničke imaginacije. U tom je svijetu umjetnica našla vlastito unutrašnje jedinstvo u kojem njezina senzibilnost i njezina svijest nalaze dodirnu točku i međusobnu ravnotežu. U toj je poetskoj ravnoteži ispunjen smisao njenih nastojanja i njezina opstojanja. Pokušavajući da na temelju umjetničkog djela dođem do predodžbe o umjetnici kao čovjeku, stekao sam dojam da su njezino likovno htijenje i stvaralačke želje sačinjeni od raspršenih, magličastih osjeta, da u svakom od njih ona nalazi samo djelić konačne slike. Uvjerena je da tu konačnu sliku ostvaruje u svakom novom djelu, a svako joj se ostvarenje, čim je realizirano, čini samo blijedom sjenkom vlastita htijenja. Ne sluti, međutim, da su njene poetske vizije naših ravni uspjele opčiniti širok krug poznavalaca prave umjetnosti. Razlog je tome prvenstveno u činjenici da su ti pejzaži doživljeni u lirskoj opojenosti i da je umjetnica prozrela tajnu ljepote pojednostavljenih planova. Osjeti koji se manifestiraju na Đurđeninim platnima u tijesnoj su vezi s.ljubavima koje su je kao ličnost oblikovale i s tugama koje su je prekalile. Otkrivajući tako u liku umjetnice pjesnika sjete, otkrili smo i prave značajke njezina emotivnog i introvertiranog bića. Diskretnim odjecima svojih likovnih napora ona je postupno ali sigurno prešla u svijest sviju nas kao ozbiljan, profinjen, blizak i drag umjetnik čiji se opus već danas rascvjetao u istinsku poemu o rodnoj grudi i beskrajnim nebosklonima.“
Vinko ZLAMALIK, predgovor kataloga izložbe, Sisak, „Željezara“ 1976.
„V r i j e m e… i njegova čudesna prostranstva. V r i j e m e medu sumracima, na Malim ravnicama samo u prolazu, nekim djelićem svoje volje, prislonjeno na Djedovinu, niti Noć niti Svitanje, i Noć i Svitanje — ovisi kad je što zapisano.
V r i j e m e. Bez svjedoka među sjećanjima. S a l a š i mlađi i stariji od zaborava. Naizgled izdržljivi za samo nekoliko smrti.
V r i j e m e Velike skice, v r i j e m e raznih Predgrađa.
V r i j e m e kojemu daljine, i njegove i tuđe, postavljaju tolika pitanja, odbijaju odgovore, odolijevaju. . . Čas kišom, čas vodom, Poplavama, čovjekom i njegovim izmišljotinama, Skeletom, Konacima, b o j o m i njenom nestalnošću, rastom, nepredvidivošću oluje, upornošću melankolije…
Koliko sjeta za tim hodom, na tim čekanjim.
U drvoredima, u raščupanim i urednim krošnjama, uz potok ili u bezimenosti, u dvorištima, u sjeni … zajedno sa životom i smrću prolazi i ono.
Da li umorno od samog sebe, od svoje mudrosti, od prastarosti, od svojih briga, od svoje sveprisutnosti, od toga da ga zovu i kunu, prema zvijezdama i suncu, prema susretima sa sudbinom, sa svetkovinama ili potresnim mrakovima medu godišnjim dobima, promašenim nadama, uvijek nekako medu ljudima, i onda kad ih ne spominjemo.
O tome govore, i govorit će, slike Đurđene Zaluški – Haramija.
Ni jedna njezina kompozicija, ni jedna silhueta, ni jedan oblik, niti jedan ton, ni jedna lazurnost, ni jedan simbol, ni jedan nepomak, ni jedna šutnja, ni jedna… ljepota pojednostavljenih planova“ (Vinko Zlamalik) … nije izvan razloga razmišljanja o vremenu, o vremenima i njihovim neizbježnim prostranstvirna.
Đurđena.. najbolje poznaje v r e m e n a svoje Slavonije, svojih Vinkovaca, svoga Zalužja.
Govoreći to doslovnije poznato i prepoznatjivo, njihovu bitnost svedenu na neophodno, s e n t i m e n t a l n o i uz to ipak sažeto na skoro škrti simbol, na s t a n j e ili a t m o s f e r u „samu po sebi“ Đurđena.. zapravo ispovijeda manifest svojih obaveza, svoj pogled na svijet, svoja povjerenja na ta svakojaka vremena i utihnule ljude, na situacije — uk1jućujući pritom svaku sentirnentalnu narav u zajedništvo, u dijalog.
Nesentimentalni ljudi, skloni svemu (a ponajčešće i ničemu), kako ne bi preuzeli ozbiljnu odgovornost i njenu opredjeljenost, teško da će u i s t i n u znati v i d j e t i ove slike. To ni u jednoj konzekvenci ne znači da njihova poruka prestaje Slavonijom (ili Panonijom) i s onima kojj o njoj misle sjećanjem, nostalgijom i željama. M o t i v je sarno „Isprika“, ili dobra prilika, za općenito i višeznačno. Što je, kao što smo već ustvrdili, određeniji, to angažiranije privlači ili odbija, naročito biva li ovako iskren.
Đurđena iz godine u godinu, a napose u posljednjih sedam — osam godina, izgraduje i z r a z i t o svoj slikarski govor, na prvj pogled neposredan (od impresija satkan) i jednostavan, u suštini vrlo osjetljiv i pun zahtjeva, likovno s premalo (putokaznih) uzora. Pred nama je netko tko je na tragu punog i vrijednog otkrića, i što je najvažnije, na tom putu — čiju z r e l o s t neće moći pregaziti niti vlastita narav — niti opasna ljepota iskrenosti, niti osjetljiva i preosjetljiva ljepota povjerenja u dobro. Suočeno sa zrelošću slikarstvo će svojom svrhovitošću donositi i oblikovati odluke. Poslije svakog ispunjenog zahtjeva postavljat će novi, i tu nema drugih izbora. „
Vlado BUŽANČIĆ, predgovor kataloga izložbe, Galerija umjetnosti Vinkovci – likovni salon, 1976.
„Slikarstvo sudbine osamljenosti. Uspinjući se u Voćarsku cestu, taj zagrebački Monmartre, do ateljea Đurđene Zaluški Haramija, nametnula mi se misao kako idem u posjet svojevrsnom pjesniku. I moja misao doista se pretvara u spoznaju već pred vratima ateljea odakle se naziru umjetničina djela – e I eg i j e panonskog pejzaža.
Iza suočenja sa slikarskim svijetom Đurđene, sa njenim uljima na platnu i crtežima – tim simbolima vremena – i dalje u meni traje misao kako je ta slikarica pjesnik.
Pjesnici su poput djece. Iskreno obuzeti nekom misli, odmah zastanu da je i zabilježe… Zar Đurđenini doživljaji sa putovanja, lutanja po krajolicima, zabilježeni na papirićima olovkom uz poneku riječ — nisu i svojevrsni slikarski stihovi?
Đurđena iskrenošću pjesnika i djece ne zatomljuje iskrice trenutka, već ih pretvara u plamen vatre kada je slika dovršena.
Pretvarajući se u razmišljanje, ta nadasve meditativna slikarica tehniku ulja počesto zamjenjuje crtežom, u želji da ureze ugljenom na papir trenutke susreta sa vlastitim djetinjstvom duboko ukorijenjenim u podneblje iz kojega je ponikla, pretočene u simboliku nostalgije i sudbine osamljenosti.
Slikarski svjetovi kao kreativna istina neposrednošću izrečenog postaju bliski motriocu, postaju prepoznatljiv simbol onih koji se pronalaze u slici.
Simbolika jednog od najtoplijih pjesnika panonske ravnice i kasne jeseni u našem slikarstvu Đurđene Zaluški-Haramija, zahvaljujući njenom godinama njegovanom stilu i opisno – simboličnom znaku, postala je naša bliskost.
Na stvaralačkom putu vjernosti temi slikanja panonskog pejzaža ili životnom putu ispunjavanja obveze prema jednom životu što prolazi, a trajao je u tom istom podneblju, ta slikarica crpi brojne motive svojih ulja na platnu i crteža.
Taj stvaralački i pokretački nagon vraćanja izvoru, ma koliko on bio uporno ponavljanje – kao vjernost – a uz to i usavršavanje – kao iskustvenost, daje slikama novo značenje.
… svi pejzaži nastali su kao viđenje jednog života uvijek istim srcem. Svi su vezani postojanošću osjećanja i življenja, i stoga su svi bliski.
Gledajući Đurđenino drveće izniklo u pejzažu panonske ravnice, poneko zaobljeno, zatvorene krošnje ili pak ono bez lišća što strši kao rašlje u zraku, ne asocira li na današnjeg čovjeka koji je drvo na umjetnom tlu?
Đurđenino drvo je čovjek, usamljen i izložen životnim vjetrometinama. Čovjekoliko drvo te slikarice uz svoju opisnu simboliku sadrži i notu angažiranosti autorice.
Nostalgija za zaboravljenim djetinjstvom, pretvorena u otpor betonskom omeđenju na slikama Đurđene, snagom umjetničina senzibiliteta, iskrsava i u slikanju pustoga pejzaža i starih kuća, ugođaja jesenjskih noći i kišnih dana…
I, na tim slikama nema ljudi, a čovjek je stalno prisutan, kao snažni odjek sudbine osamljenosti, kao eho nostalgije za izlascima sunca sa horizonta nepregledne ravnice ili bolnim savijanjem šiblja za jesenskih kiša.
Pretopivši se u svoj zavičaj cijelim bićem Đurđena jednostavno, kakva je i sama kao čovjek, crtačkom virtuoznošću, osjećajem za kompoziciju,slike, toplom gamom ispunjenom mekoćom, ali i dramatskom snagom glasno razmišlja o prošlosti i razaranju — pogledajmo stari zaboravljeni i odbačeni plug ili krhki skelet konja, male seoske kućerke obavijene zagonetkom osamljenosti! Svi ti predmeti u otporu samoći postali su stanje čovjeka.
Svako drvo suvremeno je raspeće čovjeka— okrenutog nebu ili začahurenog u vlastitu misao. Slike Đurđene Zaluški — Haramija, djela su nenametljive prisutnosti, tihih prostora koji se pamte.“
Marina BARIČEVIĆ, predgovor kataloga izložbe, Galerija Lotrščak, Zagreb, 1977.
„Pejzaž kao prirodni okvir čovjeka nezaobilazan je u djelima umjetnika, bilo da se pojavljuje kao scena događanja, kontrapunkt radnje, ili zaseban, samim sobom dostatan sadržaj. Ova neraskidiva i determinantna povezanost čovjeka s prirodom u svim svojim modalitetima i izrazima konstanta je u kojoj svako vrijeme nalazi svoje poklonike.
Đurđena Zaluški-Haramija jedna je od onih umjetnica kojima je pejzaž temeljna preokupacija. Od prve samostalne izložbe 1962. godine do danas traje neprekinuti dijalog sve bogatiji i puniji novim spoznajama. Ono što je Vlado Bužančić istaknuo u predgovoru njezine vinkovačke izložbe 1976. godine da je „motiv samo ‘isprika’, ili dobra prilika za općenito i višeznačno", temelj je njezina pristupa pejzažu. Već od samih početaka Đurđena teži sintezi realija gradeći sliku zatvorenom, čvrstom formom i atmosferom koja s vremenom postaje sve dominantniji faktor slike. Predmet njezine pažnje više su stanja prirode a manje puka stvarnost. Nagomilane emocije slikarica eksterio-rizira tražeći u pejzažu sukladnost, jedinstveno pokriće svome nemiru. Tamna gama i dramatski ugođaj, gotovo uvijek prostor bez čovjeka, ali koji ga i u odsustvu podrazumijeva, sugestivnost atmosfere, odlike su Đurđeninih ranijih pejzaža. S vremenom kao da se otvarao prostor novog viđenja: omekšava se i kopni duktus njezine linije prelazeći u koprenasti zastor slutnje koji slici daje status općenitog. Sloboda kojom pristupa pejzažu rezultat je dosljedne postupnosti kojom se kretala od pojedinačnog općem, nova kvaliteta osvojena analitičnošću samog slikarskog postupka. Statičnost ranijeg pejzažnog kadra zamijenila je dinamikom osnovnog rasporeda strukture tla, a topografska su znamenja ustupila mjesto sugestivnoj gami sordinirana zvuka kao determinantama krajolika (Motiv kod Prilepa II, 1975).
Danas pejzaži Đurđene Zaluški-Haramija imaju novi kvalitet. Široke, najčešće mirne plohe terena, vode i neba čine jedinstvenu, harmoničnu cjelinu. Svjetlo kao da prožima boju, namazi su sve lazur-niji, a grafizam se javlja kao vezivno tkivo slike ili naglašava sadržaj. Slikaricu sve više privlače monokromne harmonije pejzaža pod snijegom, ravničarski ugođaji širokih prostora uz rijeku ili elementarna stanja prirode kao nostalgična potreba identifikacije i izmirenja čovjeka s prirodom. Odbacujući na slici sve suvišno i gradeći je minimumom sredstava, Đurđena Zaluški-Haramija stvara krajolike sugestivne jednostavnosti (Pejzaž kod Kumanova, 1976; Smeđi pejzaž, 1977), izravne komunikacije i takva poetskog naboja da ide u red priznatih pejzažista suvremenog hrvatskog slikarstva.“
Mladenka ŠOLMAN, predgovor kataloga izložbe, Galerija NUBS, Beograd, 1978.
„Zasnivanje prostora samostalnog, unutrašnjeg kruga slikovnog značenja nastaje kod Đurdene Zaluški Haramije u razradi odabrane teme do izražajnog oblika i znaka, od doživljenog njegovom sažetku, koji postaje potom pretpostavka novog načina zahvaćanja vidljivog. Pejsaž, posve obuhvaćen i podređen tom procesu, sinonim je unutrašnjeg stanja svijesti i prirode senzibiliteta. Stoga kretanje likovnih elemenata unutar ekstenzije i ravnomjernog toka površine i reljefa, te pomicanje, iščezavanje i ponovno ocrtavanje sredstava likovne determinacije u prostoru jasnosti, znači otiskivanje tragova senzibilnosti u njezinom putu od shvatljivog i vidljivog ka još neotkrivenom i nepoznatom. Bez obzira na tematski izbor, slika postaje rezultat onoga što se ne može potpuno svesti na bilo kakvu determiniranost, ostajući time fragment koji upućuje na potrebu novog traženja – ili, u formalnom smislu, od linije masi i od mase atmosferi i konačno prostoru, kao sveprožimajućim medijima u kojima nastaju značenja ovog slikarstva. Svježina zapaženog u poretku razriješene, u biti otvorene forme, ne dolazi u opreku sa značenjima koja sugeriraju sinteznu misao – rezultat koji djeluje povratno na samu likovnu koncepciju. … Našavši se pred zadatkom da pronađe mjeru unutar svog shvaćanja univerzalnog, Đurđena Zaluški Haramija nikad ne posiže za metodologijom koja bi umanjila poticajnu i sadržajnu važnost iznenadne doživljajne percepcije vođene sigurnim instinktom i smislom za otkrivanje likovnog, naglasimo to – i grafički zanimljivog u prostoru regije i preko njega, koje ostaje urezano u vizuelnoj memoriji, a, javlja se kao polazište i rezultat istovremeno….
Đurdenin govor bitnim, u prvom se redu – induktivno gledano, zasniva na govoru linije i površine u njihovom izmjeničnom djelovanju i prodiranju u prvi plan likovnog učinka. Kretanje linije, jednostavne ili vezane u spletove, unutar prostora boje i bjeline te atmosfere kao faktora dematerijalizacije, situira se unutar posve preciznih kompozicionih osovina koje su tim linijama često upravo vizualizirane. Prividna disperznost ovih kompozicija ne znači ostajanje na nabacaju ili površnosti impresije, a lakoća forme i oblika — bilo da se radi o opsežnoj protežnosti likovnih elemenata, ili pak o razradi detalja onog iznenada zapaženog, karakteristika je koja osigurava podjednako aktivnost i dinamitet vizije, kao i njezinu ekspresivnu, ali lirsku izražajnost. Nije dakle namjera da se jednostavnim agresivnim djelovanjem postigne emfaza učinka. U većini slučajeva nastoji se registrirati ono što se zbiva prije praga obične percepcije, dakle stvarnosti koja posve izmiče zamjedbi s jedne strane, kao i uvjerenju o važnosti adekvatnog formalnog i imaginacijskog korelata s druge. Ne samo s obzirom na različita rješenja u tradiciji slikarstva pejsaža, nego i s obzirom na suvremenu likovnu problematiku, slikarstvo Đurdene Zaluški Haramije povod je da osmotrimo otvorene mogućnosti istraživanja likovne forme u tom kontekstu. Napose tada kad naidemo na postupak izdvajanja značenja pojedinih elemenata gotovo do superponiranja integritetu djela, što je u ovom slikarstvu tek ponekad prisutno, no ne i zanemarljivo. Ta potreba za autonomizacijom sumarnog znaka, ono je što Đurdenino slikarstvo povezuje sa posve drugačijim likovnim težnjama u suvremenosti, no međutim još više ipak sa značenjima same doživljajnosti i potpune saživljenosti s motivom.“
Zdravko POZNIĆ, predgovor kataloga izložbe, Galerija Karas, Zagreb, 1979.
„…. Zrelost umjetnika nije samo u praćenju svoje naravi i značenju njezine (toliko važne intuitivne) vidovitosti već i u iskustvenom traženju i nalaženju sklada s osobitostima (samosvojnostima) motiva kao jednog od temeljnih razloga bavljenja nekim (na primjer ovakvim) zapisom ili slikom kao (jednom i nekom) osobitom kronikom stanja i toka svijesti u interakcijama sa samim sobom, s povodom, s vremenom, ljudima, prostranstvima, stvarima… I na ovoj izložbi Đurđena Zaluški-Haramija u potpunosti potvrduje tu zrelost svojim načinom komuniciranja, raščitavanja i usvajanja krajolika kroz neku „čvrstu točku“ izbora, kroz izbor središnjeg znaka-motiva kao polazišta iskaza o sebi i kraju ostvarujući zajedničku sudbinu slikom.
See also Zirdum Mirjana
Powered by Inline Related Posts
Na posljednjoj samostalnoj izložbi (u Sisku, listopada 1981.), koja je, također, dio već uspostavljenog višegodišnjeg (istorodnog) izražajnog kontinuiteta, te „najčvršće“ točke krajolika bile su usamljene kuće, stablo, đeram, stogovi, znakovi raskršća… Sad je prvi puta mreža kao s r e d i š t e svih razloga, svih misli, projekcija onog zapletenog, postojećeg u slikarici, ali bez slike neracionaliziranog („neotpletenog“!). …. Nastavljajući svoju primarnu (i potvrđenu) slikarsku liniju m i n i m u m a Đurđena joj – zavisno od motiva – ovaj puta „suprotstavlja“ u njoj sadržanu njezinu suprotnost: snažnu i koloristički (iako zagasitu) z v u č n u (upravo skulptorsku) organiku, kao i kaligrafiju (Kopačko pismo I i II) i nadrealističku simboliku igre u praznini (na primjer Predah velikih vrša) ne naputajući ni vrlo senzibilno pikturalističko istraživanje „plemenite površina“ — slike, kao što je, npr., slika Brana I.
…. Opredijelila se, između nekoliko bliskih, vlastitih mogućnosti, za pisati pejzaž lirski, presudnim značajkama njegova postojanja. Opredijelila se zapisati ga susretom „na licu mjesta“, ili u sjećanjima, ili uvijek u otvorenom doživljajnom slučaju istraživanja, u slučaju stalnog obnavljanja traženja (ispisivanja) svoje (i njegove) bitne slike (prikaza) lirike tko zna kolikih minulih života nastanjenih u slikaričinom nasljedstvu u kojem je krajolik, očito (bio i ostao), i „pakao i nebo“.
Da, kao i tada (do 1981), tako i sada – u ovom ciklusu – u svemu njegovom: u nostalgijama i u neposrednostima, u prozračnostima i u „skulpturskoj“ opipljivosti (voluminoznoj tenziji), u isprepletenostima i još više u razdvojenostima odraznosti, simbolike i izvjesne hermetičnosti, Đurđena bilježi samo ono što vidi (osobito u preobrazbama) najtrajnijim, presudno gradivnim, iako ovaj put (osobito ponekad) traži i bizarnost u motivu, metafori, ostajući i sada u mjerama svog načina traženja suštine prikaza minimumom slikarskih sredstava.
Sadržajno, iako danas po koji puta znatno dvosmislenije nego prije dersetak godina, pa i prije prelaza na ovaj ciklus prije 3-4 godine, Đurđena i dalje svoje dramatične slike (praznine i bez čovjeka) izgovara sugestivnom tišinom snage glasnog zova. Izgovara s malo slikarskih riječi (sredstava) istinu o dramatično povezanim sudbinama zemlje (krajolika) i sveprisutnog značenja (neprisutnog) čovjeka, stožernu istinu i našeg veremana (ili osobito svojeg i našeg vremena), istinu i liriku kojoj je pejzaž samo jedan od povoda, važan i obuhvatan svojom trajnošću, koja postaje sveprisutnije „zavremena“. I tako stalno govori o prošlim (da li i koliko izgubljenim?), sadašnjim i budućim – pretpostavljenim – životima. Oni su taj viđeni i taj traženi – krajolik. U kojima je, eto, ovaj puta mreža – središte, koje obično nazivamo „izazovni motiv“ ili „čvrsta točka“ kompozicije, fiksacija povoda… i tako dalje…….“
Vlado BUŽANČIĆ, predgovor kataloga izložbe u Galeriji Karas, Zagreb, 1983.
„Postavit ćemo pitanje otkud ovaj ciklus ribarskih mreža u slikarstvu Đurđene Zaluški, slikarice, koja je već preko tri decenije prisutna u nas preko svojih pejzaža. Potekla iz Panonske ravnice u kojoj i prostor i vrijeme nekako mirno teku, teku poput rodne rijeke Bosut. I linije u njenim slikama isto tako mimo i nekako nostalgično teku, svojim laganim vijugavim ravničarskim ritmom otkrivaju nam prisustvo rođenog Slavonca i u pejzažima drugih krajeva. Ta široka, široka nostalgična i vječno putujuća linija prisutna je svugdje. Stoga nemojte se čuditi ako u ovim mrežama ugledate i komadić panonske ravnice. To nije mana, ne, to je znak izuzetnog slikarskog senzibiliteta: sposobnosti da vidi, vidi i ono što drugi ne vide – detalje koji znače mnogo više od slikanog predmeta, igru i tok linije koji je slikarici odraz sopstva i vlastitih korijena, a ne realnosti. … Pogledajmo ove mreže i zapitajmo se jesu li to mreže uopće, pa jesu odgovorit ćemo – ali one su i još štošta drugo. Slikarica nam ostavlja širom otvorena vrata vlastitoj imaginaciji, a da ipak ostaje svoja i samo svoja i dosljedna samoj sebi i svom izrazu. Uočimo tu liniju koja opisuje mrežu, kako li je meka i dugačka, pogledajmo tonove boje kako li su prigušeni i sjetni, pogledajmo još bolje i u svemu tome vidjeti ćemo opet panonsku ravnicu – još točnije slikarica je u svemu vidi jer je uvijek nosi sa sobom u srcu.
Možemo se diviti i duhovitosti i moći zapažanja s kojom su uočeni svi zanimljivi motivi koje mreže pružaju. Igra pluta i niti, kontrast pletiva i cerade, koja ga pokriva. Slikarica sa vrlo malim brojem poteza uspješno daje likovni oblik tom motivu a da ne zanemari karakter i bit samog predmeta, ne negira mu realnost, ali mu daje i još nešto – poetičnost svoje vizije, dah slikarske zrelosti. … Spojiti suprotnosti kao što su ravnica i mreža, nešto prostrano i neobuhvatljivo i nešto čime se obuhvaća, hvata, naizgled teško je. Zrelim umjetnicima i to uspijeva, u mreži se vidi ravnica i organičnost teških panonskih polja. Slikarski izraz toliko je definiran i zreo da ga čak i tako daleki motiv ne može pokolebati, a opet tako jak da može obuhvatiti i izraziti svaki motiv.
Đurđena je slikarica koja dokazuje da u inspiraciji nije zatvorena samo u jedan krug, već da je slobodna i sposobna da kroz filter svog umijeća i osjećajne percepcije izrazi sve i ostvari jedinstvo suprotnosti i time dobije novu snagu za stvaranje i ostvarenje svojih slikarskih mogućnosti, novih i nama uvijek dobrodošlih.
I stoga ovaj ciklus mreža, mreža istarskih i mreža panonskih samim svojim postojanjem dokazuje da vrsnom autoru ne postoje strani i bliski motivi. Tko posjeduje svoj izraz, kao što je ovaj Đurđenin, izraz tihe i jednostavne linije, u svom toku obogaćen jedinstvenom, pomalo sjetnom paletom i dojmom puste, ali nekako plemenite tišine, uvijek je prepoznatljiv ma što slikao. Tako i ove ribarske mreže u svom usamljeničkom postojanju izraženom vješto na platnu ne govore samo o ribi, rijeci i moru, već i o nutarnjem svijetu vrsne slikarice.“
Predrag Haramija, predgovor kataloga izložbe, Zavičajni muzej Rovinj, 1985., Galerija umjetnina Ilok, 1990.
„Slikari sa ravnica Slavonije, Panonije, sa obala Save, Dunava, Vuke, Bosuta, sa ravnica Vojvodine – koji su doživljavali ljepote i čari toga pejzaža, života prirode i ljudi u tom pejzažu, u toj prirodi koja ima toliko bogatstvo svojih specifičnih osobina koje ne nalazimo u drugim prostorima – ostaju vjerni tom pejzažu. Život na toj ravnici ima toliko bogatstvo sadržaja i obilje motiva za slikara u svim periodima godine, u svim ugođajima koje daje priroda u tom pejzažu. Sve su to neiscrpni izvori motiva za jednog slikara.
Jedan slikar koji se tako identificirao sa ovim pejsažom, sa ovom bogatom ravnicom, sa svim ugođajima koje taj pejsaž daje – je slikarica Đurđena Zaluški-Haramija rodom iz Vinkovaca iz ravne Slavonije, sa obala Bosuta koja je svoje doživljaje Slavonije i Vojvodine toliko upila, da joj je to i danas ostala osnovna tema njezinog slikarskog opusa.
Ravnica koja je na cijeloj površini granica sa horizontom, toliko je intenzivno okupirala ovu slikaricu, da je dala cijeli niz diptihona koji u neprekinutom nastavku prelaze sa jedne slike na drugu. U horizontali nastavljaju se pejzaži sa obala Dunava na oranicama, na zimskoj snijegom pokrivenoj neograničenoj ravnici na kojoj pjevaju svoju odu stogovi sijena, posušene trave, nizovi vrba koje proviruju ispod snijega da naglase granice oranica.
Čamac na obali rijeke, đeram u ravnici na polju kojemu je potrebna voda, potrebna i zemlji i ljudima. – I na polju u dnu slike ostavljen leži zaboravljen stari plug. – Možda je to jedna lirska nostalgična poruka koja tako puno govori i tako puno poručuje.
Zimski pejsaži sa ogoljelim stablima drveća, sječom ogoljene vrbe koje stoje u ovom zimskom pejzažu kao park skulptura na kojima se bori magla sa suncem. Sve to stvara posebnu atmosferu, stvara u toj prirodi jedan ugođaj koji je vezan za ovu ravnicu, koji je na slikama Đurđene Zaluški realiziran u bogatim varijacijama i sadržajima. – Serija vanrednih likovnih ostvarenja koje svako po sebi nosi svoj sadržaj i svoj doživljaj i svoju poruku.
Kolor ove slikarice Slavonije zadržao se u suptilnim lirskim tonovima, koji i jesu toliko karakteristični za Slavoniju. Slike ove slikarice zaista su lirske pjesme koje tako sjetno i srdačno pjevaju o ljepoti pejzaža Slavonije, da je malo i slikara i književnika koji su toj bojom i kistom na platno prenesenoj pjesmi ove slikarice dali ljepše sadržaje.
U svakoj slici ove slikarice osjeća se emotivni naboj koji tako snažno izbija iz svake slike, svakog ovog pejzaža. Slikarica Đurđena Zaluški ono što prenosi kistom na platno daje duboko i intenzivno proživljeni doživljaj, da ga kao svoju poruku prenosi gledaocu. Možda je baš to ona nota sa kojom je ova slikarica sa svojim djelima tako srdačno prihvaćena i od javnosti i od kritike. Slikarica koja je bojom i kistom tako divno opjevala ravnicu Slavonije.“
Prof. dr. Antun BAUER, predgovor kataloga izložbe, galerija Ulrich, Zagreb, 1989.
„Od slike do slike na izložbama Đurđene Zaluški-Haramija zov je na drugovanja onih željnih ugođaja, sklonih sjeti nekih prošlih dana, čeznutljivih za nekim, ipak novim, lirskim jutrom. U zavičaju, ili tamo negdje, daleko, svejedno.
Znam izmaglice umrežene u priče njenih škrtih boja koje su prebirale po dirkama sjećanja, po tajnovitim šaputanjima kopačkih snoviđenja. Pustoš neka vodena, bajkanjima svojim zaplela je slikaricu, umrežila joj misli, zadržala dio njena sna.
Rodile se mreže Đurđene Zaluški, tako. I pričale u miru Zelenog otoka o nestvaru močvarne izmišljotine, što tamo negdje, pred sudare velikih voda, skrušeno nude mir. Mreže pričaju priču i nude izazove.
Mreže, škrto bojene, slikarska kazivanja o dosluhu s tajnama. Ulja na platnu kao trag jednog boravka, kao skica za neke buduće priče.
Rastao sam se sa mrežama Đurđene Zaluški početkom osamdesetih, da bi