Tomislav Ostrman, ciklus Brodova i mora

Akademski slikar i budući doktor likovnih umjetnosti, Tomislav Ostrman iz Zagreba, prije stanovitog vremena dio svojih upita, razmišljanja, posvetio je moru, motivu, najčešće dva broda, sučelice, na mirnoj površini mora nepregledne i neshvatljive dubine, plovila koja gotovo miruju a pramen dima iz njihovih dimnjaka lagano se povija prema krmi i kao da pokazuje uprotni smjer od ukopanog pramca u plavilu i kao da govori, okrenimo se, vratimo se…. naslućujući nepoznatu ali svakako opasnu ćud dubine

Na novim slikama ciklusa Brodova i mora, slikar kombinira predmete iz svakodnevna života, biljke u posudi koje polako izranjaju iz tame, tko zna kada su se otisnule sa dna i krenule prema udaljenoj svjetlosti površine, dajući im sasvim običan, nimalo opasan, pogibeljan karakter, razmišljajući o moru kao mjestu ugode i mira.

Na drugim platnima dubina mora ispresijecana je dvjema bojama, koje se križaju i konačno gube negdje, u tami ili pak na crvenom obzoru iznad mora na kome plove bijele, lake, brze jedrilice,režu valove mora koga sačinjavaju različiti pravci i plohe boja, tako sve do nedosanjanih dubina.

Ostrman se odlučio u drugom dijelu ciklusa započeti razotkrivanje plavetnila mora, njegovih uvijek dubioznih dubina, otkrivanje slojeva koji se nadomještaju jedan na drugi, slijedeći se ili do površine ili do dna.

Ostrmanovi brodovi plove ili miruju na površini mora koje je toliko mnogoznačno, neuhvatljivo u definiciji, u određenju, u sadržaju, u stvarnosti, o legendama da i ne govorimo, ništa nije izazvalo toliko razmišljanja i pokušaja odgonetavanja kao što je more, ništa nije toliko privlačilo ljude od iskona more, ništa više nisu u isti tren više voljeli i više mrzili od mora.

Ostrman u razotkrivanju mora sada se služi s ključem koji koristi bogatiju paletu,više boja, više uznemirenih ploha ili ukrižanih pravaca morskih struja koje valjaju strašnu silu u svim pravcima, od dna prema površini a zatim i dalje.

Slikar se suočava s morem koje ne krije svoje pravo lice, to je lice koje iznenađuje surovošću, bez imalo je milosti, mijenja se stalno, ništa nije isto, svaki trenutak je nov i neponovljiv, bijes mora koji slijedi, koji brodovi u dimu svojih dimnjaka neprijeporno osjećaju, nezadrživ je i neobranjiv, silna ljutina vode koja je do maloprije posve tiho spavala, bila nečujna.

Ipak, unatoč svemu, Ostrmanovi brodovi plove ili miruju na tihoj površini, slijede svoje dileme i puste snove, željeći se domoći sprudova u Južnom moru koji vode do odaja lidijske kraljice, uopće se ne obaziraći na mijene i opomene što im more šalje u kricima uznemirenih ptica, kada se strelovito obrušuju na brod, prenoseći poruku iz dubimna, od riječi do riječi.

Ostrmanovi pomorci čvrsto vežu konope, zatežu jedra, pune kotlove drvom i gledaju u bijeli dim koji ostaje još dugo u zraku, iza krme, koja brza ne bi li sustigla pramac. Ne gledaju u nebo, ne gledaju u dubinu, oslanjaju se samo na tvrdo drvo broda i škripanje jarbola jer to je znak znak da plove, ni more samo ih ne može zaustaviti jer ako toliko želiš dospjeti tamo negdje i more će ti pomoći da dosegneš njezine tajanstvene obale.

Svaka slika Tomislava Ostrmana iz ciklusa Brodovi i more, priča svoju priču, sačinjenu od sitnih komadića bisera ili staklenih perli sjećanja, želja i nadanja nebrojenih pustolova , nevoljnika i očajnika, slučajnih putnika koji su plovili, jedrili i poslije, ako im je more bilo dobrostivo i milostivo, imali prigodu ispričati dijeliće svojih muka.

Novi ciklus Tomislava Ostrmana izniman je u interpretaciji stare i reklo bi se, svima poznate teme, razotkrivanju mora.

Miroslav Pelikan