Akademija Art

Zagreb © Hrvatski ekskluzivni magazin za umjetnost i vijesti

LJUBO KRMEK

TIŠLJAROVI ZNAKOVI SMRTI

U vremenu kada globalizacijske pipke ćutimo sa svih strana, vremenu u kojemu smo pritisnuti nepravdom, kada nas primoravaju zaboraviti tko smo i što smo, kada su još uvijek komunistički zločini iz prošlosti branjena tema, a ini vlastodršci i zlonamjernici i dalje žele prikazati hrvatski narod u negativnom svjetlu, kada je po prvi put u slobodnoj Republici Hrvatskoj obilježen Europski Dan žrtava fašizma i komunizma, naš je odnos trjezniji i kudikamo spremniji na sučeljavanje s grijesima autoritarnih režima iz prošlosti.

Unatoč javnim priznanjima komunističkih naredbodavaca o izvršenim zločinima, lociranim i iskopanim kostima žrtava, usmenim i pismenim ukazima i svjedočenjima, sudbena vlast demokratske Hrvatske nema volje ni hrabrosti provesti sudske postupke. Žalosti i činjenica da se i dan-danas jednim okom gleda na nacističke i fašističke, a drugim okom na komunističke zločine.

Silom nametnuta nepravda, inspirirala je i prof. Zdravka Tišljara, pa je likovno progovorio o toj temi, nudeći nam pri tom na uvid dvadeset i jedan uradak u tehnici grafike. „Zlo je zlo! Samo je jedno!“ kao da je glavna poruka na koju nas je umjetnik želio podsjetiti. Glavni elementi svih radova su zvijezda i svastika, prikazani u svoj tami crnila i pustoši koju ostaviše iza sebe. Podijeljenu temu zla, koje je bilo, koje je haralo i trajalo, umjetnik je sjedinio, ponudio i podastro kao opomenu, ali i kao upozorenje od ponovnog pojavka.

Slikarsko istraživanje i radoznalost izmaštali su uistinu neobične uratke, dosad neviđene u hrvatskom slikarstvu. Ono što svakako začuđuje jest smjelost i jednostavnost, a istovremena kompleksnost uradaka. Kada se nađemo pred ovim izlošcima, zastaje dah. Osobno sam ih doživio kao znakove smrti. Kao što cestovni znakovi označavaju i upozoravaju sudionike u prometu, Tišljarovi znakovi smrti označavaju razdoblja kada su se nemilice ubijali ljudi, tj. razdoblja smrti.
Ako se radi o zvijezdi, na čijim krajevima su lobanje, čekići, srp, stisnute šake s uperenim kažiprstom… doživljavam je kao šuriken, koji čim se pokrene zabija se u nečije tijelo. Ako se pak radi o svastici, na čijim su krajevima vojničke čizme koje gaze sve pred sobom, isukani mačevi… doživljavam je kao kotač, koji kad se pokrene biva nezaustavljiv. U nekim radovima zvijezda i svastika se jednostavno prožimaju, zadržavaju svoj izvorni oblik i formu a predstavljaju isto, megalomanštinu zla koje mijenja svoje oznake.

Umjetnik je uspio pronaći najkompletniji slikarski izraz za opasnost. Postupno, slika po slika, promatrača upozorava u isti tren, na prošlost (koju je hrvatski narod dobro upamtio pod tim i takvim znakovima), sadašnjost (krivci pojedinih znakova nisu kažnjeni do današnjeg dana) i budućnost (ako se ne raščisti s naredbodavcima i izvršiteljima krvavih zločina, uvijek je u opciji povratak zla).

Na kraju ovoga mog kratkog osvrta citirao bih slavnog Corota: „Ako ste istinito bili inspirirani, vaša će emocija sigurno prijeći i na ostale“, stoga sam uvjeren da nitko ne će ostati ravnodušan razgledajući ovu izložbu. Čestitke umjetniku!