TEORIJA O VIHORU VODI U PJESNIŠTVO LJUBE KRMEKA

Vihor, posebice onaj ljetni hercegovački, može se promatrati s čistog fizikalnog aspekta ili samo s onog simboličnog. Najbolje je istovremeno sa oba, što je moguće ako se uvaži misleni sustav kamenočovjeka, hercegovačkog humljanina

Njegova svijest, jednako ležerna, prelazi čas iz fizičkog svijeta u onaj duhovni i simbolični. Potom se vraća, odnosno nehajno šeta kuda joj drago poput kakvog klatna. Svoj svijet, svijet kamenočovjeka, plete nitima realnosti i nitima legendi istodobno. Čovjek s kamena je već odavno izgradio svoj poseban svijet, virtualni svijet, koga je suvremena civilizacija tek nedavno otkrila. Tamo, u taj svoj virtualni svijet, skrio je i svoje kamene crkvice pred najezdom Turaka i tako ih „spasio“,  što u stvarnom svijetu nikada ne bi uspio. Njegov virtualni svijet ima svoju povijest i svoj pravni sustav zasnovan na referentnoj ravnini na kojoj stoje vile i njihova specifična sklonost prema istini i pravdi. Eto u taj svijet, jednakom logikom, zalazi i iz njega ležerno izlazi naš pjesnik, poput igle u igri švela; čas je njen trag vidljiv s jedne strane platna, ali se zato samo sluti s njegove druge strane.

Vihor, u logičnom sustavu kamenočovjeka, svijetu Komjena ponosnika humskog i kletvenika u bilo kom sustavu vladanja ljudima, samo dolazi, ali iz njega nikada ne izlazi. On iznenada postaje, ali zato tu umire i nestaje. Ima snagu, ali samo kada traje, poslije se o njoj priča. Njegova je moć velika ali neodređena, neshvatljiva i neobuzdana. Ona budi slutnju i nadu možda u crni oblak koji će s pučine donijeti vodu žednoj, ispucaloj zemlji. Zato ljudi tu njegovu snagu jednostavno prihvaćaju, s njom se raduju i dive joj se vjerujući kako na svoj magičan način predskazuje i priziva kišu. Za pjesnika je važna ta fizička manifestacija sile i neodređenosti kao i nada koju ona budi kod ljudi. Nada da će poslije vihora biti bolje iako je on zapravo samo divlji i neobuzdan i možda ima samo nejasnu vezu s kišom za kojom se žudi.

Vihor ima i svoju suprotnost u prirodi Hercegovine i to u podnevnom lahoru vrelih ljetnih dana. Taj je vjetar prazan i on mlati, buba neodređeno u granama drveća te se ne doživljava promjenom stanja koju bi ljudi željeli već naprotiv samo njen sigurni nastavak. Narod ga u ljutnji još zove „bleso“ i to ne zato što zaista besciljno lupa u granama već zato što, umjesto da iznosi pljevu iz žita kada se ono „prebaca“ ili vije, on je tamo zapravo vraća i još je jače s njim miješa. Zato je čovjek na njega ljut i nastoji ga poniziti i uvrijediti, možda čak i više nego to zaslužuje. Pjesnik također razlikuje takav vjetar od vihora i to se sluti po sudbini čovjeka a ne po tome što bi mu on možda podrugljivo zavikao „bleso“. Takav vjetar jednostavno nema vrijednost, sobom ne nosi slutnju na neko dobro, makar bila i skrivena, on ne budi nadu u ljudima, on je jednostavno i samo prazni vjetar.

 

….

Bilo nas je

Sedam

Robova

 

Na trgu Drijeva

….

Gurnuše i mene

Pred noge bogate

 

Ruke digoše Polja

Potegoše i Mora

 

Rukama mahnu Kameni Petar

 

A mene na kraju kupi

 

Vjetar

(Braći, Mene kupi vjetar)

 

Vihor je, na koncu, poput onog junaka koji izlazi ispred čete konjanika te izaziva neprijatelja, prkoseći sigurnoj smrti. Zapravo, smrt ga i onako čeka, pitanje je samo kako prijeći iz stanja postojanja u stanje nestanka. Ta dva stanja su osnovna stanja tijela i duha u pjesmama Ljube Krmeka, ali ne označuju ništa ozbiljnog, jere nestanak ne znači nestajanje, a postojanje nužno ne znači življenje. Jere, da znači zar bi humski kletvenik i rob mogao poručiti tako zorno i ozbiljno: Ne popirajte me nogama, jere, zemlja će vas ukaljati… Što bi to nekomu tko nestaje bilo uopće važno popiraju li ga nogama ili ne?

Ako putanju dolaska vihora, suglasno svijesti našega kamenočovjeka Komjena ponosnika humskog, postavite u vertikalu vremena, a ne u ravninu prostora, tako da mu je pod nogama prošlost a gore iznad sadašnjost i budućnost, eto pjesniku „crne rupe“ kroz koju spaja svijet humskog ponosnika s vremenom u kome on danas živi. Tada vihor u prašini Popova polja postaje neki konkretni junak, patnik, stradalnik, kletvenik na dvoru, sluga, prijatelj, čovjek kome se pjesnik divi ili jednostavno samo podlac, možda ja, ti, on…

….

Ne znaš ti mene

Ne znaš vjetar divlji

Vjetar planinski

Vjetar iza sedam gora

….

Ne znaš ti mene

Ne znaš ljude moje krvi

Nikolu hrvatskog orača

Peru plavog svirača

Ne znaš ti mene

Ne znaš vjetar divlji

Vjetar planinski

Vjetar iza sedam gora

Iza mora i mramora

(Ratnicima humskim od pera, Ne znaš me)

Pjesma o vjetru, kišnom vihoru prašnjavih polja tjera, u slutnju o nekim davnim događajima, za koje vam se čini da su se zaista dogodili pred vašim očima samo ne znate ni gdje ni kada, poput ovog: Kada je dragi Bog stvorio Hercegovinu, bio je njome vrlo zadovoljan. „Stvoriti ću i buru, reče. Neka rikom i fijukom vjetra čisti i liječi. I neka bude jedinstvena na svijetu“. I bi tako. I Bog bi vrlo zadovoljan. I reče Bog:“Istu buru usaditi ću čovjeku i podariti mu njenu snagu, duhu i tijelu. Neka puše poljima, dolovima, ponikvama, estavelama, puhaljkama i pjesmom čovjeka“. I bi tako. I Bog bi vrlo zadovoljan. Eto ta bi crtica mogla možda najkraće oslikati složeno emotivno stanje u pjesmama pjesnika Ljube Krmeka, ali i onu fabulu koja se jednostavno podrazumijeva uz zvuk njegovih pjesama.

Napokon, kada je pjesnik otkrio „crnu rupu“ u vremenu i dotakao Hum katovima ispod našega, dvije su stvari iskrsle u svijetu njegove virtualne realnosti. To je kamen i čovjek, Horvat pod južnim nebesjem, kletvenik humski.

Onu prvu stvar, kamen, kao da smo poznavali od ranije jednako toliko koliko je upoznajemo onoga časa kada slutimo kišni vihor prašnjavih polja u pjesmama Ljube Krmeka. Unutarnji svijet tih pjesama skrojen je kao onomatopeja i sva sila popratnih čulnih doživljaja ruke slijepca povučene po hercegovačkom kamenu živcu, kamenu temeljcu, džebraku i sidracu, gvozdu i ljutcu. Očekuje se hladan dodir i hrapavost površine. Ali ne, doživite kako vaša ruka klizi ravno sve do nekog brida kada vertikalno pada na drugu opet kamenu površinu. Što je sada to? Pa stećak, poštovani čitatelju, uvedeni ste u taj svijet! Pjesme su napisane sjeckavim tonom; one teku oštro sve do nekog virtualnog prevoja a onda se iznenadno i bez upozorenja ruše na drugu misao koja se jedva dogleda s onom prethodnom, ali uvijek na način da unutarnja smislenost pjesme samo raste a ne ruši se u neku labavu ili na silu skrojenu fabulu. To je jedinstvena pjesnička nekropolna struktura viđena u svijetu sljepačke tame, tek opipom njegove ruke.

Čekaju te pjesnici

Nesretnici

Vremenski kradljivci

Na kamenu golu

….

(pjesma U kamenu biti)

Onaj stvarni biljeg, stajećak iz srednjeg vijeka, ili onaj virtualni iz svijeta našega pjesnika, ima svoju tehnologiju postanka. Čini se kako su te dvije tehnologije, ona drevna i stvarna i ova suvremena pjesnička i imaginarna, na svoj način posve jednake. Strpljivim monotonim ponavljanjem kratkih udaraca dlijeta u kamen budi mu se duša, on postaje i ostaje na ovom svijetu cijelu ljudsku vječnost. Pjesma je stoga vrcava, kratkog i jezgrovitog izraza, sjeckava. Uglazbena je u ritmu klesarskog dlijeta u rukama vrhunskog majstora klesara, kamenočovjeka. Takav ritam snažno budi dušu pjesme baš kao što je i dlijeto, „špica“ budila u kamenu.

….

Dobri kamenari

Od glatkog krečnjaka

Usijecali

Grubo obrađivali

Drvene oblice

Grede

Poluge

Do zborne gomile

Klinovi

Čekići

Dlijeta

….

Bio sam tu

Kad se kopalo

Kad se mislilo

Kako sa plemenitašem

I sebe pokopat

Kako u kamenu

Ubilježen biti

Bio sam tu

Makar slovom

(Na kuku nekuku, Dijakov naum)

A uz čovjeka, koji pomalo stidno i idilično, ali gordo i ponosno, proviruje iz Krmekovih pjesama, iz svijeta Huma u svijet Europske integracije zasnovane na globalizmu, goneći svoga ponosnog zekana natoverena dobrima, netom otkanim hararima, sugerira se skrivena drama, neki davni hipotetični događaj. Možda ovaj: Ja živim, poštovani posjetitelju, u vašoj prošlosti, na vašim korijenima, na kamenu moje Hercegovine u službi vječitog čuvara, a vi ste moja budućnost. Baš sam toga dana natkao najviše harara, potovario ih na konja, moga Riđana, pa na put. Na letvama, kuda sam morao proći i kuda je nekoć prošla i naša tužna Kraljica, stoje nakvi naoružani ljudi. Kažu mi da je to granica. “Daj isprave”, viču. Ja ruku u džep i vadim pjesmu “POD JUŽNIM NEBESJEM HORVAT”. Velim im pokorno: „To su moje isprave“. Oni čitaju a ja stojim kraj moga Riđana i natovarenih harara. Viknuše mi: „Prolazi, isprave su ti uredu“. Zahvalih.

….

Sagradih dom

Međ dračjem

 

Sav od kamena

 

Ja otkani

Sin vjetra

….

 

U dvije ruke

Mač i pero

 

Umiven majčinskim suzama

 

Opijen modrinom

Djedove bukare

 

Horoat horovat horvat

 

Vojnik junak poštenjak

(Domaja, Pod južnim nebesjem Horvat)

 

Ali, u teoriji vihora ljetnih žega Popova polja, vihora koji ipak varljivo predskazuje kišu žednoj zemlji, rađa se živi i umire obični veliki čovjek. Spreman se žrtvovati, spreman vojnu voditi, spreman žestiti se, ali i moliti pokorno, kleknuti na koljena za ono što voli. U Krmekovim pjesmama pak vojna nužno ne znači borbu a molitva poniznost i dobrotu. Osnovni je vihor i fizičko bezakonje u njemu koje često zna prikriti ono pravo stanje stvari. Ali i pomutiti i pomiješati tokove dobra i zla. Vihor je čista istina u vrtlogu nepovjerenja! Samo su takve vojne mogle preživjeti i takve molitve biti uslišane na žezi i suši hercegovačkih ljeta tijekom nesklone povijesti. Poći u vojnu a završiti u dubokoj i iskrenoj molitvi, odnosno poći na skrušenu molitvu a završiti u ljutom i krvavom boju. U neznanju i slutnji bilo je najviše hercegovačkih slasti!

Kišni vihor koji se podiže na žednom Popovom polju baš na mjestu iskonskih veličanstvenih poplava, simbolizira sve što je jednoj duši potrebno kada traži više od najvišeg a naviknuta je na manje od najmanjeg. Stoga ne vjerujte potpuno pjesniku ni kada likuje ni kada tuguje jer je davni sijedi mudrac Kamenočovjek, nakon dugog razmišljanja samo zaključio: Čudni su putovi Gospodnji. Pogotovo kada hode kamenom i žednim poljima, čudesnim svijetom našega Stvoritelja, u kome kamen zna roditi a polje zatajiti, donijeti zlo umjesto dobra. Jer, jednostavno, vihor je takav. Tri će vam puta ponuditi ruku prijateljstva i nade, a četvrti put otpuhati krov s vaše kuće. Divlja zloća nepredvidivosti njegove naravi često je bila uvjetom opstanka ljudi na kamenu i žezi. Kažite kuda vam vode puti, pa vas možda hajduci sačekaju. Zato je vihor takav kakav jeste.

Jere

 

Zemlja će vas ukaljati

Travke divljakuše probost će vam tabane

….

Molju vas

 

Škoda bi kakova mogla vas zdesiti

 

Ne upirite u moj stajećak

Od kojeg plavet neba blješti

….

 

Jere

 

Ja sam kamenica za žednika

Lelujav treptaj kovilja

 

Milostiju božjom prijateljstvo ištem

(Jere, Ne popirajte me nogama)

Ali pored sve te njegove životne metamorfoze, on je ipak samo plahi vihor naših polja, unutra kuca dobro srce dobrog čovjeka Komjena ponosnika humskog, jere ja sam samo kamenica za žednika. Ostalo što ste o meni čili ili pak vidjeli samo su mijene, metamorfoze poput zmijske presvlake. Ta nije valjda poskok našega kamenjara presvukao košulju da vas ugrize, već da se sakrije od vas! Na koncu ostajemo sami s vihorom i vječnom pjesničkom dilemom kada se sjedi na stećku, o težačkom ručku: A gdje je sada moja Kosara, gdje Marana našega Komjena. Jere, sve su mi odnosili iako sam bio kletvenik, Komjen bi hrabren U rvanijzi. Nikada u povijesti nije bilo do Komjena, pa ni danas, ali su drugi ipak odvodili Maranu ili Kosaru, kako hoćete. I to baš onda kada je najljući boj za gospodara bojevao! I kada je ljubav Komjena bila na vrhuncu.

….

Nek glas joj da

O žitiju ednom

 

Komjen bi hrabren

U rvanijzi

 

Jakože nikto

 

Vojini moji

 

Ispisaše mi

Kipi na kami

 

Ni kad zgiboh

 

Ne odagnah je

Od sebe

 

(Komjen i Marana, Kipi na kami)

 

Makar u svom pjesničkom opusu pjesnik dovodi prošlo vrijeme u sadašnjost kao jednu od temeljnih vrednota svoga pjesničkog opusa, samo vrijeme u toj priči o vihoru slutnje ili ne postoji ili jednostavno nije važno.  Puno je važnija Modra rijeka na čijim obalama svi su ljudi zajedno, mimo zakona vremena. Jedni su je već prešli, a drugi čekaju prelazak. To je ukop, rastanak, oproštaj makar je jasno da nitko nikuda ne odlazi, svi ostaju zajedno vezani sudbinom Modre rijeke. Blagošću i molitvom tople srednjovjekovne duše, duše koja je osudila ropstvo gotovo pet stotina godina prije takozvanog zapadnog svijeta, oni među sobom opće, a riječ im je blaga i puna molitve:

….

Molju vas

 

Škoda bi kakova mogla vas zdesiti

 

Ne upirite u moj stajećak

Od kojeg plavet neba blješti

 

Baš to zajedništvo na obalama Modre rijeke ukop čini praznim mislenim skupom , čistom tehničkom kategorijom, možda besmislicom, budući je Komjen uskrsnuo ranije, prije ukopa i sjeo na žal Modre rijeke da čeka one koji je tek trebaju prijeći.

….

Vrata od zemlje

Raskrilila ruke

….

Ukop vodi

Kamen temeljac

 

Nazočni bjehu

 

Džebrak i sidrac

Gvozd i ljutac

 

Živac

….

Navunjenim nebom

Pognali se oblaci

 

Kišom vode zemlju

Da prime se kosti

 

(Braći, Pjesan o ukopu)

Ako je pjesnik i zamislio divlji vihor u osovini svojih pjesama, podario im ritam ljudske ruke koja se povlači po hladnoj površini živca klesanog u stećak, uglazbio ih u zvuk klesarskog dlijeta ili „špice“ kako ga ponegdje zovu, čitav mu je projekt završio u zajedničkoj molitvi kamena i tople duše humskog ponosnika. Kada vihor podivlja, vi opet i jedino čujete milozvuk molitve i majčinsku opomenu „… ne pirite krvave megdane, zmij vam je za petama“. To je kako su nama naše bake, kada smo bili mali, vikale: Ne virite doli, dabili, kučibaba će vas skučiti“. Pa i kada vihor nepažnjom, ili gonjen iskonskom snagom zaluta u polje zla, opet čujete milozvuk majčine molitve. Ta je molitva upućena Bogu prije svega a zatim svakom čovjeku, svakoj dobroj duši koja će ikada ugledati sunce istoka i dopratiti ga barem jedanput do zapada. Kako je moguće da pjesnik pjeva silinom divljeg vihora a čuje se samo milozvuk molitve i jeste ona tajna koja pjesme Ljube Krmeka čine posebnim i jedinstvenim umjetničkim proizvodom koji se može vrlo teško kopirati i oponašati. Vi se možete počešljati kao netko drugi, možete se i odjenuti kao on, ali ne možete postati kao on.  Nečeg je posađenog u samo jednom bitku i drugdje ne može rasti! U pjesmama Ljube Krmeka to je originalna nekropolična pjesnička struktura i glazba klesarskog dlijeta koje kleše dušu u kamenu.

Ako bi, potaknuti mudrošću mehaničara, zasukali rukave pa Krmekove pjesme vrijedno rastavili na sastavne djelove, sljedeće bi glavne sustave, odnosno vitalne pjesničke dijelove mogli izdvojiti: kišni vihor prašnjavih humskih polja, zatim vjetar neodređen i sumnjive kakvoće koji puše u ljetnim žegama među granama drveća ne donoseći ni osvježenje ni nadu u skoru kišu, potom kamen živac i klesanik – stećak, stajećak i biljeg čovjekov, Komjen, kamen temeljac, džebrak i sidrac, gvozd i ljutac, živac,  te napokon Kamenočovjeka, Humljanina, Komjena i Maranu. Dok je vrtnja vihora u polju, od istoka prema zapadu, dakle vodoravno u prostoru, istinsko njegovo kretanje  je uspravno, u smjeru vremena, od naših dana do Huma, od Zbornih gomila do stajećka – biljega, potom preko Modre rijeke u svijet Božjeg kraljevstva i legendarnog svijeta vila.  Shema po kojoj ove elemente pjesnik spaja u cjeline, pjesme, je nekropolična; dolazi se u prostor gusto nastanjen stećcima poredanim po nekom skrivenom pravilu. Temeljna glazba koju pjesma proizvodi u vašoj svijesti je zvuk klesarskog dlijeta. Kako to dlijeto u stvarnosti budi dušu kamenu, u pjesmama taj zvuk proizvodi dušu pjesme. Zato su njegove pjesme pjesme s dušom, što i nije baš tako često u svijetu suvremenog pjesništva.

Sada kada smo mehaničarski „ušli“ u samo središte Krmekovih pjesama, otkrili im bilo i vrelo, valja još reći kako u tom jedinstvenom i čudnom pjesničkom sustavu caruje život, na način da je  i smrt podređena životu. Smrt je na neki način dio života. Otišlo se jednostavno do Zbornih gomila pa dalje preko Modre rijeke, za Maranom. Da je čovjek ostao zapravo gdje je i bio, svjedoči briga čovjeka o kamenu biljegu: „Molju ne popirajte me nogama jere….“.

Pjesnik Ljubo Krmek ostvaruje specifičan pjesnički opus čije je temeljno originalno obilježje u četiri stupnja slobode. Prvi stupanj slobode je u apsolutno ostvarenoj komunikaciji između čovjeka s dušom i kamena s klesarski pobuđenom dušom, stajećkom – biljegom, u kamenu biti. Drugi stupanj slobode ostvaruje u zajednici života i smrti, u drugovanju na dvije obale Modre rijeke. Smrt je prazna, a sahrana ima tehnički odnosno obilježavajući karakter, pri čemu je mrtvački kovčeg redovito prazan. Njegov humski kletvenik je uskrsnuo prije sahrane te ne gubi vrijeme već nastavlja onu borbu tople i snalažljive humske duše dok je bio još s ovu stranu Modre rijeke. Molju, ne popirajte me nogama! Treći stupanj pjesničke slobode ostvaruje u potpunoj, neograničenoj i bezuvjetnoj komunikaciji na vertikalnoj relaciji vremena, kroz stablo kišnog vihora prašnjavih polja. Tim putom, putom koji simbolizira Put soli i Put tužne Kraljice, odlazi se u Hum, posjetiti kletvenika humskom što je bio dobar u rvanijzi. Tim putom pristiglo je vrlo mnogo najzanimljivijeg materijala u sjeckavu i klesarsku pjesničku strukturu. I na koncu, mogli bi prepoznati jedan stupanj slobode između kišnog pjesničkog vihora i jarnog ljetnog vjetra što prazno buba u granama drveća dok razinu nade u ljudima ostavlja istom ili čak ona i pada.

Stupnjevi slobode ključni su element Krmekova pjesničkog opusa. Oni olabljuju krutost kamena, proširuju vidike i mogućnosti te osiguravaju neobuzdanu razigranost pjesničke fabule. Stupnjevi slobode omogućuju da se na pozornici pjesničke fabule susretnu i oni koji se inače tu ne bi mogli naći i bez čijeg bi susreta mnogo poruka bilo manje, ali prije svega manjkalo bi slutnje u nešto i nade u nekog. Tada bi i pjesme postale nerealne, jer svi znamo da nam bar slutnje niti nade nije nedostajalo kroz povijest. Slutnja i nada činila su jedra naše nacionalne lađe, ne da bi putovali morima, već da se provučemo haridbama koje su čekale u uskim procjepima vječito uzburkanog mora nacionalne povijesti! Uništite ufanje i vjeru u Vječnoga Stvoritelja, uništite slutnju i nadu u velike kapi kiše poslije vihora uništili ste Kamenočovjeka! Ibalo balo, ili su to vilina kola nakon popijenog vina iz pjata u pećinama, ili se to čuje topot kopita njihovih konja, možda su to srpovi žetelaca ili kosač oštri kosu na sred potopnog polja, sve je to slutnja i nada u kišu, sve je to ufanje, nada i vjera Komjena i njegove Marane. To je unutarnji život Kamenočovjeka, ali to je i glazba Krmekovih pjesama!

Krmekove pjesme nastaju na složen tehnološki način. Trebalo je dosta samoće i duboke vjere da se pripreme sve pretpostavke na kojima njegove pjesme niču. Niču spontano na tom pripremljenom pjesničkom prašnjavom i potopnom polju po kome se vrti gizdavi kišni vihor ili se igra vilino kolo. Tu na tom polju bala se, vrti se u krug, ali zapravo puca život u visinu toliko da je i pokop postao samo prazni misleni skup. Svi su zauvijek zajedno na obalama Modre rijeke. I čuje se samo blagi šapat molitve.

Pjesme Ljube Krmeka su posljedica rijetkog i istinskog talenta, talenta koji s čovjekom dolazi na ovaj varljivi svijet ali će rađati plodove poput ovih pjesama, sve dok autor ostaje u sebi, vjeran sebi i svom jedinstvenom pjesničkom modelu a pjesme mu ostanu vlastitim ljetorastom. Ako ikada iznevjeri svoj nutarnji pjesnički dar te posegne za oponašanjem i modernizmom, presahnut će vrelo virtualne pjesničke realnosti u kojoj se život Huma odvija na očigled europskih globalističkih integracija. A to bi bila velika i nenadoknadiva šteta! Budimo mu zato poticaj da ostane u svijetu kišnog vihora, na prašnjavom potopnom polju gdje će nicati jedinstveni pjesnički plodovi. Na radost svih nas i na radost neumrle duše Marane.

prof. dr. sc. Pero Marijanović
Sveučilište u Mostaru
Mostar, ožujak 2009.